- 1 -              Revr 1444/2016-2

Broj: Revr 1444/2016-2

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Mirjane Magud predsjednice vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i suca izvjestitelja, Đure Sesse člana vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. Č. OIB … iz P., kojeg zastupaju punomoćnici D. C. i S. P., odvjetnici u S. protiv I. tuženika C. S. d.o.o. OIB … iz S., kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva B., P., S., odvjetnici u Z. i II. tuženika S. K. OIB … iz Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Sisku poslovni broj Gž-2435/2014-3 od 26. veljače 2016., kojom je potvrđena i preinačena presuda Općinskog suda u Sisku poslovni broj P-635/2012 od 23. siječnja 2014., u sjednici održanoj 17. studenoga 2021.,

p r e s u d i o  j e:

Odbija se revizija tužitelja protiv odluke o glavnoj stvari kao neosnovana.

r i j e š i o  j e:

Odbacuje se revizija tužitelja protiv odluke o troškovima postupka kao nedopuštena.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja odbijen je tužbeni zahtjev u odnosu na I. tuženika upravljen na isplatu iznosa od 386.402,13 kuna s pripadajućim zateznim kamatama (točka I. izreke). II. tuženiku je naloženo isplatiti taj iznos s pripadajućim zateznim kamatama (točka II. izreke). Odlučeno je o troškovima postupka (točke III., IV. i V. izreke).

2. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja i potvrđena je presuda suda prvoga stupnja u dijelu pod točkom I. izreke dok je ista preinačena i odbijen je tužbeni zahtjev u odnosu na II. tuženika te je odlučeno o troškovima postupka.

3. Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju na temelju odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) zbog pogrešne primjene materijalnog prava i odluke o troškovima postupka. Predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske preinači pobijanu presudu i prihvati tužbeni zahtjev u cijelosti.

4. Odgovor na reviziju nije podnesen.

5. Revizija nije osnovana glede odluke o glavnoj stvari, dok je glede odluke o troškovima postupka nedopuštena.

6. Revizijski sud je pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao u smislu odredbe čl. 392.a. st. 1. ZPP-a, samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

7. Prvostupanjski sud u bitnome utvrđuje da je tužitelj bio zaposlen kod I. tuženika na temelju ugovora o radu od 19. veljače 2009. te je obnašao dužnost predsjednika uprave I. tuženika, a koji ugovor da je trebao trajati do 18. veljače 2013. Nadalje je utvrđeno da je 27. listopada 2011. II. tuženik kao direktor društva I. T. koje je član društva I. tuženika s tužiteljem kao direktorom I. tuženika sklopio sporazum prema kojem tužitelj daje neopozivu ostavku na mjesto direktora I. tuženika a II. tuženik mu jamči da će mu po prestanku radnog odnosa biti isplaćena otpremnina u iznosu od 150.000,00 kuna a koji prestanak radnog odnosa da će nastupiti s 1. veljače 2012. Utvrđeno je da je na sjednici nadzornog odbora I. tuženika od 16. prosinca 2011. tužitelj opozvan s mjesta člana uprave I. tuženika te da je kao član uprave imenovan M. M. Isto tako je za predsjednika nadzornog odbora I. tuženik imenovan II. tuženik. Utvrđeno je i da je nadzorni odbor I. tuženika 2. veljače 2012. donio odluku o raskidu ugovora o radu s tužiteljem radi odlaska tužitelja u mirovinu pri čemu odluka stupa na snagu 1. veljače 2012. Konačno, utvrđeno je i da su tužitelj i II. tuženik 12. siječnja 2012. sklopili sporazum prema kojem tužitelj napušta mjesto predsjednika uprave I. tuženika a II. tuženik se obvezuje osigurati mu otpremninu na teret I. tuženika. Slijedom navedenoga sud prvoga stupnja zaključuje da tužitelj ne bi imao pravo na otpremninu na temelju čl. 14. Ugovora o radu uprave jer da njegov radni odnos nije prekinut time što je razriješen dužnosti člana uprave već da je do odluke o raskidu radnog odnosa došlo na zahtjev tužitelja zbog odlaska u mirovinu a što mu sukladno čl. 119. st. 1. Zakona o radu („Narodne novine“ br. 149/09, dalje: ZR) ne daje pravo na otpremninu. Isto tako zaključuje da II. tuženik nije bio ovlašten obvezivati I. tuženika na plaćanje otpremnine. Stoga tužbeni zahtjev u odnosu na I. tuženika odbija. U odnosu na II. tuženika prihvaća tužbeni zahtjev zaključujući da je potpisom sporazuma kao osoba koja nije mogla preuzeti obvezu u ime I. tuženika, II. tuženik doveo u zabludu tužitelja koji je podnio zahtjev za odlazak u mirovinu i time izgubio pravo na otpremninu pa da mu je time odgovoran za štetu u smislu odredbe čl. 1046. i 1085. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, dalje: ZOO) u iznosu visine otpremnine pa ga obvezuje na takvu isplatu.

8. Drugostupanjski sud prihvaća izraženo pravno shvaćanje suda prvoga stupnja glede I. tuženika jer da je čl. 24. st. 4. Društvenog ugovora za sklapanje, mijenjanje i raskid ugovora o radu bila potrebna suglasnost nadzornog odbora te da II. tuženik nije mogao obvezati na isplatu otpremnine I. tuženika niti kao predsjednik skupštine, niti kao predsjednik nadzornog odbora, a niti kao direktor društva koje ima većinski udjel I. tuženika. U odnosu pak na II. tuženika preinačuje prvostupanjsku presudu i odbija tužbeni zahtjev zaključujući da tužitelj nije tražio poništenje sporazuma zbog zablude pa da je pogrešan zaključak o postojanju iste. Pored toga i zaključuju da u odnosu na II. tuženika tužitelj nije niti tražio naknadu štete već isplatu otpremnine.

9. U reviziji tužitelj prije svega opširno elaborira činjenično stanje i analizira sklopljene sporazume i donesene odluke na način da zapravo daje svoje viđenje pravnih odnosa nastalih u konkretnoj pravnoj stvari. Nedvojbeno jest da je tužitelju otkazan ugovor o radu na njegov zahtjev zbog odlaska u mirovinu pa mu ne pripada pravo na otpremninu sukladno odredbi čl. 119. st. 1. ZR-a. Nedvojbeno jest da je tužitelj opozvan s mjesta člana uprave ali da mu time nije prestao radni odnos pa mu niti prema čl. 14. Ugovora o radu uprave ne pripada pravo na otpremninu. Konačno nije dvojbeno da je II. tuženik obnašao dužnost predsjednika skupštine i nadzornog odbora I. tuženika te direktora društva koje ima većinski udio kod I. tuženika. Međutim, sukladno odredbama društvenog ugovora obavljanje tih dužnosti nije mu davalo za pravo da samostalno obvezuje I. tuženika na isplatu otpremnine jer takvo pravo istim nije ustanovljeno. Kao što to pravilno i navodi sud drugoga stupnja ovlasti II. tuženika su jasno propisane društvenim ugovorom i on niti u jednom od obavljanja svojih dužnosti kod I. tuženika nije bio ovlašten bilo što samostalno ugovarati za I. tuženika. Pri tome je i pravilan zaključak suda drugoga stupnja o tome da tužitelj spram II. tuženika uopće nije niti zatražio naknadu štete, a niti se pozivao na zabludu pa sukladno tome nije niti dokazivao, a niti dokazao pretpostavke koje bi trebale biti ispunjene za eventualnu odštetnu odgovornost II. tuženika. Dakako, sasvim je jasno da II. tuženik ni po kojem propisu ne bi bio u obvezi tužitelju isplatiti otpremninu jer tužitelj s njim nije bio u radnom odnosu. Stoga se suprotni revizijski navodi ukazuju neosnovanim.

10. Zbog svega navedenoga je i materijalno pravo pravilno primijenjeno pa je glede odluke o glavnoj stvari primjenom odredbe čl. 393. ZPP-a odlučeno kao u izreci presude.

11. U odnosu na dio revizije tužitelja koji se odnosi na troškove postupka istome valja ukazati da rješenje o troškovima postupka prema odredbi čl. 400. st. 1. ZPP-a nije rješenje kojim se pravomoćno završava postupak (u odnosu na odluku o troškovima postupka pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-19/15-15 od 16. studenoga 2015.), pa se u tom dijelu revizija ukazuje nedopuštena te ju je valjalo odbaciti kao u izreci rješenja.

Zagreb, 17. studenoga 2021.

                            Predsjednica vijeća:

              Mirjana Magud, v.r.