- 1 -              I Kž 579/2019-6

 

 

 

 

 

 

Broj: I Kž 579/2019-6

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Dražena Tripala i Ratka Šćekića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog M. L. i drugih zbog kaznenog djela iz članka 246. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine", broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. – ispravak, 101/17. i 118/18. – dalje: KZ/11.) i drugih, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika, optuženog M. L. i optuženog S. L. podnesenim protiv presude Županijskog suda u Vukovaru od 30. svibnja 2019. broj K-9/2013-144, u sjednici vijeća održanoj 17. studenog 2021., u prisutnosti u javnom dijelu sjednice zamjenika branitelja optuženog M. L., odvjetnika I. K.,

 

 

presudio je:

 

 

Odbijaju se kao neosnovane žalbe državnog odvjetnika, optuženog M. L. i optuženog S. L. te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Pobijanom presudom optuženici M. L. i S. L. proglašeni su krivima zbog počinjenja kaznenog djela protiv gospodarstva – zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11., opisanog pod točkom 1. izreke, a optuženi M. L. i zbog kaznenog djela protiv imovine – pronevjere iz članka 233. stavaka 1. i 2. KZ/11., opisanog pod točkom 2. izreke.

 

1.1. Optuženom M. L. je za kazneno djelo iz članka 246. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11., uz primjenu članka 48. stavka 2. i članka 49. stavka 1. točke 4. KZ/11., utvrđena kazna zatvora u trajanju od osam mjeseci, za kazneno djelo iz članka 233. stavaka 1. i 2. KZ/11., također mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od osam mjeseci, nakon čega je taj optuženik, uz primjenu članka 51. stavka 2. KZ/11., osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine pa mu je izrečena uvjetna osuda kojom je određeno da se kazna zatvora na koju je osuđen neće izvršiti ako u roku tri godine ne počini novo kazneno djelo.

 

1.2. Optuženi S. L. je za kazneno djelo iz članka 246. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11. osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine pa mu je izrečena uvjetna osuda kojom je određeno da se kazna zatvora na koju je osuđen neće izvršiti ako u roku tri godine ne počini novo kazneno djelo.

 

1.3. Na temelju članka 158. stavaka 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine", broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17.; dalje: ZKP/08.), oštećeno T. N. d.d. Z. je s imovinskopravnim zahtjevom upućeno u parnicu.

 

1.4. Na temelju članka 148. stavka 4. ZKP/08. odlučeno je da će predsjednik vijeća donijeti posebno rješenje o visini troškova kada se pribave podaci o njihovoj visini.

 

2. Protiv te presude žalbe su podnijeli državni odvjetnik te obojica optuženika.

 

2.1. Državni odvjetnik žali se zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači u odluci o kazni na način da se obojici optuženika izreknu primjereno strože kazne zatvora, odnosno optuženom M. L. primjereno stroža jedinstvena kazna zatvora, sve bez primjene uvjetne osude.

 

2.2. Optuženi M. L. žalbu je podnio po branitelju, odvjetniku B. H., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede kaznenog zakona, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku. Zatražena je obavijest o održavanju sjednice vijeća drugostupanjskog suda.

 

2.3. Optuženi S. L. žalbu je podnio po branitelju, odvjetniku D. K., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede kaznenog zakona, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

 

2.4. Državni odvjetnik podnio je odgovor na žalbe optuženika M. L. i S. L. predloživši da se obje žalbe odbiju kao neosnovane.

 

2.5. Optuženi M. L. je po branitelju, odvjetniku B. H. podnio odgovor na žalbu državnog odvjetnika u kojemu je predložio da se ta žalba odbije kao neosnovana i potvrdi prvostupanjska presuda.

 

3. Spis je, u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. ZKP/08., bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

4. Sjednica vijeća održana je u prisutnosti zamjenika branitelja optuženog M. L., odvjetnika I. K., a, u skladu s odredbom članka 475. stavka 4. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine", broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19.; dalje: ZKP/08.-19.), u odsutnosti optuženog M. L. i Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, koji su o sjednici uredno obaviješteni.

 

5. Žalbe nisu osnovane.

 

U odnosu na žalbu optuženog M. L., osim zbog odluke o kazni:

 

6. Premda optuženi M. L. u uvodu svoje žalbe navodi da prvostupanjsku presudu pobija (i) zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka (ne označavajući je pri tome navođenjem zakonskih odredaba), iz njezina obrazloženja proizlazi da se svi njegovi žalbeni prigovori sadržajno odnose na osporavanje pravilnosti činjeničnih utvrđenja u pobijanoj prvostupanjskoj presudi. Pobijana je presuda ispitana i prema članku 476. stavku 1. točki 1. ZKP/08.-19., no ni pri tome nije utvrđeno da bi u odnosu na tog optuženika bila ostvarena neka od povreda odredaba kaznenog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

 

7. Osim puke, ničime argumentirane tvrdnje o ostvarenoj povredi kaznenog zakona zbog postojanja okolnosti koje isključuju krivnju na njegovoj strani, što da prvostupanjski sud nije utvrdio, optuženi M. L. u svojoj žalbi ne navodi ništa čime bi takva njegova tvrdnja bila potkrijepljena. Prvostupanjska presuda ispitana je i prema članku 476. stavku 1. točki 2. ZKP/08.-19., no ni pri tome nije utvrđeno da bi na štetu tog optuženika bio povrijeđen kazneni zakon. 

 

8. Prvostupanjski sud je, nakon što je proveo sve potrebne dokaze, potpuno i pravilno utvrdio sve odlučne činjenice, na koje je potom pravilno primijenio kazneni zakon pravno označivši djelatnost optuženog M. L. opisanu u točki 1. izreke pobijane presude kao kazneno djelo iz članka 246. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11., a onu opisanu u točki 2. izreke pobijane presude kao kazneno djelo iz članka 233. stavaka 1. i 2. KZ/11., a za sva ta utvrđenja dao je jasne, dostatne i logične razloge. Stoga nisu prihvatljive uopćene i neargumentirane žalbene tvrdnje optuženog M. L. da je zaključak prvostupanjskog suda da je on počinio kaznena djela za koja ga je proglasio krivim nejasan i neargumentiran te da ne proizlazi ni iz jednog dokaza jer da je radio u skladu s pravilima i uputama nadređenih i do tada uobičajenom praksom te da nije postojala namjera ni zlouporabe položaja i ovlasti ni pronevjere.

 

9. Optuženi M. L. nije u pravu ni kada tvrdi da inventura kojom je utvrđen navodni manjak nije provedena zakonito jer da joj on nije prisustvovao.

 

9.1. Naime, u zapisniku o izvršenom redovnom godišnjem popisu robe u prodavaonici T. N. d.d. V. 14. do 18. studenog 2003. (listovi 35 do 36 spisa) utvrđeno je da "poslovođa prodavaonice gospodin M. L. nije htio prisustvovati popisu robe, a izjasnio se da ne želi potpisati inventurni zapisnik." Nadalje, iz iskaza svjedoka P. M. (koji je bio član inventurne komisije) proizlazi da je inventura u poslovnici T. N. d.d. u V. trajala četiri dana, time da je optuženi L. bio prisutan prvi dan, kada je unosio neke svoje zaostale obveze, a kasnije je rekao da neće potpisati inventurne zapisnike. Naposljetku, financijsko-knjigovodstveni vještak D. D. je na raspravi 22. ožujka 2017. naveo da je poželjno da pri provedbi inventure sudjeluje i odgovorna osoba, poslovođa poslovne jedinice u kojoj se inventura provodi kako bi davao objašnjenja, no da je inventura zakonita i ako joj on ne prisustvuje.

 

9.2. Uzevši, dakle, u obzir sve izneseno, proizlazi da je optuženom M. L. nedvojbeno bilo omogućeno da bude prisutan obavljanju inventure u poslovnici T. N. d.d. u V., čiji je bio voditelj (što je on i učinio jer je, prema iskazu svjedoka P. M., bio prisutan prvi dan inventure). Okolnost da je svojom voljom napustio sudjelovanje na inventuri i odbio potpisati inventurni zapisnik ne čini tu inventuru nezakonitom. Naposljetku, ni sam optuženi L. u svojoj žalbi ne konkretizira u čemu bi se to sastojala nezakonitost provedene inventure osim u činjenici da joj on nije prisustvovao (očigledno svojom voljom).

 

10. Optuženi M. L. u žalbi navodi da je prvostupanjski sud u cijelosti zanemario nalaz i mišljenje financijsko-knjigovodstvenog vještaka D. D., a on da ne potvrđuje tezu optužnice da su optuženici nepripadno prisvajali zaradu od marže T. N. d.d. zamjenom robe visoke nabavne vrijednosti za onu niske vrijednosti protivno uvjetima utvrđenima prodajnom politikom društva.

 

10.1. Međutim, ovaj žalitelj ni u navedenom nije u pravu jer iz tog dokaza proizlazi upravo suprotno od onoga što on tvrdi. Naime, financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem utvrđeno je da je roba niskotarifne cijene nabavljana od dobavljača i nakon toga evidentirana u poslovnici T. N. d.d. u V.. Knjigovodstveni tijek te robe bio je takav da je ista navodno prodana i kao takva evidentirana i kroz naplatni uređaj, odnosno preko POS blagajne, nakon čega je dolazilo do navodnog povrata te robe od strane kupaca, koja je potom dostavljana veleprodaji T. N. d.d. u O.. Prema vještaku nije sporno da je financijski (u pogledu zaduženja) sva roba koja je iz poslovnice T. N. d.d. u V. tako vraćana veleprodaji društva u O. (roba niskotarifne cijene) i roba koju je veleprodaja društva u O. dostavila poslovnici u V. (roba visokotarifne cijene) nula. Međutim, manjak u poslovanju između veleprodaje u O. i poslovnice maloprodaje u V. od 819.144,71 kunu nastao je na marži koja se ostvaruje prilikom prodaje robe niske nabavne vrijednosti. Na raspravi 9. ožujka 2018. vještak je pojasnio da financijski po prodajnim cijenama prilikom zamjena nije došlo ni do kakvog manjka, objasnivši da iznos od 819.144,71 kunu nije knjigovodstveni manjak, već razlika koju čini marža koja se ostvaruje prilikom prodaje robe visoko nabavne vrijednosti i marža koja se ostvaruje prilikom prodaje robe nisko nabavne vrijednosti.

 

U odnosu na žalbu optuženog S. L., osim zbog odluke o kazni:

 

11. Upirući na to da je u pobijanoj presudi ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., optuženi S. L. u svojoj žalbi tvrdi da je izreka pobijane presude preobimna i natrpana potpuno irelevantnim činjenicama, a slijedom toga i nerazumljiva, zbog čega da se jedva može razabrati koji je od optuženika počinio koju radnju.

 

11.1. Protivno istaknutim žalbenim tvrdnjama, u činjeničnom opisu kaznenog djela pod točkom 1. izreke pobijane presude navedena su sva bitna obilježja kaznenog djela iz članka 246. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11. za koje su optuženici M. L. i S. L. proglašeni krivima, pri čemu su jasno opisane njihove radnje kojima su oni ta obilježja ostvarili. Navođenje u činjeničnom opisu tog kaznenog djela ukupno 538 računa po njihovim brojevima i nadnevcima izdavanja čini, doduše, taj opis vrlo obimnim. Međutim, riječ je o računima koji se odnose na upravo inkriminirano postupanje optuženika, čime su njihove radnje potpuno i jasno određene.

 

12. Optuženi S. L. tvrdi da je bitna povreda odredaba kaznenog postupka ostvarena i zbog toga što pobijana presuda ne sadrži razloge o postojanju ili nepostojanju činjenica odlučnih za ostvarenje bića kaznenog djela za koje je on proglašen krivim jer da nije obrazloženo kojim je to radnjama on ostvario elemente bića kaznenog djela iz članka 337. KZ/97.

 

12.1. Prije svega, optuženi S. L. pobijanom presudom ni nije proglašen krivim za kazneno djelo iz članka 337. KZ/97., što bi onda iziskivalo obvezu prvostupanjskog suda da iznese razloge za činjenice koje su odlučne za ostvarenje bića tog kaznenog djela. Taj je optuženik, naime, pobijanom presudom proglašen krivim zbog počinjenja kaznenog djela iz članka 246. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11., a u odnosu na isto je prvostupanjski sud, nakon utvrđenja svih za to odlučnih činjenica, u obrazloženju pobijane presude dao jasne, dostatne i valjane razloge. Prema tome, žalba optuženog L. zbog bitne postupovne povrede nije osnovana ni u tom dijelu.

 

13. Ovaj žalitelj nadalje navodi da je u izreci pobijane presude navedeno da su optuženici postupali zajedno, no da je i iz izreke i iz obrazloženja pobijane presude razvidno da je nabavu robe vršio isključivo optuženi L., a to da je u kontradikciji s tvrdnjom da je u nabavi sudjelovao optuženi L..

 

13.1. U činjeničnom opisu kaznenog djela iz točke 1. izreke pobijane presude navedeno je da su robu nabavljala obojica optuženika, a i u obrazloženju pobijane presude je određeno navedeno da su to činila njih obojica (stranica 22., odlomak 3. pobijane presude). Na stranici 25., odlomku 1. pobijane presude je, doduše, navedeno da je "optuženi M. L. `uvukao´ robu niske nabavne vrijednosti", iz čega bi se onda moglo zaključiti da je riječ o jednini, odnosno da je robu niske nabavne vrijednosti nabavljao samo optuženi M. L.. Međutim, uzevši u obzir cjelinu obrazloženja prvostupanjske presude, sasvim je jasno da iz izvedenih dokaza i zaključaka prvostupanjskog suda na temelju istih proizlazi da su u nabavi robe niske nabavne vrijednosti sudjelovala obojica optuženika. Tako iz iskaza svjedoka M. M. (koji je u inkriminirano vrijeme bio referent za tiskanice) proizlazi da su se tiskanice naručivale sa skladišta tiskanica u Z.. Kada je veći broj tiskanica pristigao u veleprodaju u O. iz maloprodaje u V., optuženi S. L. mu je objasnio da je dobio odobrenje iz Z. da tiska određenu količinu tiskanica u firmi A. u O. odakle su tiskanice preko prodavaonice u V. stizale na skladište veleprodaje. Također je naveo da je optuženi M. L. dolazio po robu u O., a i dovozio je tiskanice iz V. u O.. Osim toga, iz iskaza nekolicine svjedoka koji su u inkriminirano vrijeme bili zaposleni, bilo u maloprodaji T. N. d.d. u V., bilo u veleprodaji T. N. d.d. u O., proizlazi da su optuženici L. i L. u to vrijeme bili, ne samo u poslovnim, već i u dobrim prijateljskim odnosima te da su maloprodajna poslovnica u V. i veleprodaja u O. surađivale mnogo više međusobno, nego s centralom u Z.. Tako je svjedok M. G. u svom iskazu naveo da je u inkriminirano vrijeme radio kao vozač u poslovnici N. u V. te je išao po robu tamo gdje mu je bilo rečeno da po nju ide, a sjeća se da su optuženici bili u prijateljskim odnosima te je poslovnica u V. u to vrijeme više surađivala s O. nego s centralom u Z.. Svjedok B. B. (u inkriminirano vrijeme referent prodaje i nabave u veleprodaji T. N. d.d. u O.) iskazao je da mu je u inkriminirano vrijeme "šef" bio optuženi S. L. kod kojega je optuženi M. L. često dolazio po robu. Svjedok I. M. (u inkriminirano vrijeme referent prodaje u veleprodaji T. N. d.d. u O.) iskazao je da je optuženi S. L. bio "šef" u pravom smislu odnosno da ga se za ništa nije smjelo pitati, a on i optuženi M. L. da su bili prijatelji te da je njihov odnos bio puno više od poslovnog odnosa. Također je naveo da je optuženi M. L. uzimao veće količine telefonskih bonova s veleprodaje O. te je često dolazio malim kamiončićem po robu.

 

13.2. Uzevši, dakle, u obzir i međusobno povezujući sve prethodno izneseno, sasvim je jasno, kako iz izreke, tako i iz obrazloženja pobijane presude, da su optuženici L. i L. zajedno sudjelovali u nabavi robe niske nabavne vrijednosti, i to s ciljem da si pribave protupravnu imovinsku korist  prisvajanjem zarade od marže T. N. d.d. kroz zamjenu robe visoke nabavne vrijednosti za robu niske nabavne vrijednosti. Stoga u pobijanoj presudi nije ostvarena ni prethodno istaknuta bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., na koju se upire u žalbi optuženog S. L..

 

14. Optuženi S. L. nije u pravu ni kada tvrdi da je bitna povreda odredaba kaznenog postupka ostvarena i time što je prvostupanjski sud, iako je prihvatio nalaz i mišljenje financijsko-knjigovodstvenog vještaka, potpuno ignorirao njegovu dopunu s rasprave od 9. ožujka 2018. u kojoj je navedeno da u njegovom poslovanju nije bilo nikakve štete.

 

14.1. Prije svega, istaknutim žalbenim navodima sadržajno se osporava pravilnost činjeničnih utvrđenja u prvostupanjskoj presudi. Međutim, bez uspjeha, jer je prvostupanjski sud prilikom donošenja zaključaka o pravno odlučnim činjenicama uzeo u obzir cjelinu utvrđenja financijsko-knjigovodstvenog vještaka, uključujući i njegovu dopunu s rasprave od 9. ožujka 2018. S obzirom na to da je i optuženi M. L. u svojoj žalbi isticao istovjetne žalbene navode na koje je već prethodno odgovoreno od strane ovoga suda, to se optuženi S. L. upućuje na taj dio obrazloženja ove odluke (pododlomak 10.1.).

 

15. Optuženi S. L. u žalbi navodi da nije utvrđeno kako je to optuženi M. L. nabavljao robu niskotarifne vrijednosti sumnjivog porijekla i kakvoće, kao što nije utvrđeno ni samo prisvajanje novčanih sredstava od strane njih obojice.

 

15.1. Suštinu inkriminiranog postupanja optuženika L. i L., kojim su oni ostvarili protupravnu imovinsku korist prisvajanjem zarade od marže T. N. d.d. zamjenom robe visoke nabavne vrijednosti za robu niske nabavne vrijednosti, vrlo je detaljno opisao financijsko-knjigovodstveni vještak D. D., o čemu je već opširno rečeno u pododlomku 10.1. ove odluke, tako da se taj dio ovdje neće ponavljati.

 

15.2. Imajući u vidu modus operandi ovih optuženika i s njim povezano stjecanje protupravne imovinske koristi za njih, a ujedno prouzročenje štete za T. N. d.d., optuženi S. L. nije u pravu ni kada tvrdi da je trebalo provjeriti njegovu obranu prema kojoj ni maloprodaja ni veleprodaja nisu imale nikakvog utjecaja na tzv. maržu jer da su se zaduživale po prodajnim, a ne po nabavnim cijenama.

 

15.3. Činjenice da su optuženici L. i L. u nabavi robe niskotarifne vrijednosti sumnjivog porijekla i kakvoće sudjelovali zajedno i po prethodnom dogovoru proizlaze i iz iskaza svjedoka ispitanih u tijeku ovog postupka. Tako je svjedok F. M. (u inkriminirano vrijeme voditelj trgovačke mreže u T. N. d.d. i šef centralne inventurne komisije) u svom iskazu naveo da se sjeća da su šef pravne službe i šef informatike govorili kako je iz poslovnice u V. prema veleprodaji O. išla veća količina tiskanica, a od veleprodaje O. u poslovnicu V. veća količina bonova. On je dobio nalog da suspendira optuženike L. i L., a razlog za suspenziju bili su manjak i opisana korelacija robe između veleprodaje O. i poslovnice u V.. Da su optuženici L. i L. zajedno sudjelovali u nabavi takve robe jasno proizlazi i iz iskaza svjedoka P. M. dovedenog u vezu s iskazom svjedoka M. M.. Naime, iz iskaza svjedoka P. M. proizlazi da je 2003. direktoru T. N. d.d. došla prijava da se u O. "uvlače" tiskanice koje nisu vlasništvo N., već su privatno odštampane, dok je svjedok M. M. (u inkriminirano vrijeme referent za tiskanice u T. N. d.d.) naveo da je tiskanice naručivao sa skladišta tiskanica u Z., a kada je u veleprodaji u O. iz maloprodaje u V. pristigao veći broj tiskanica, optuženi S. L. objasnio mu je da je dobio odobrenje iz Z. da tiska određenu količinu tiskanica u firmi A. u O. iz koje su tiskanice preko prodavaonice u V. stizale na skladište veleprodaje. Ovaj je svjedok naveo i to da je optuženi M. L. dolazio po robu u O. te je i dovozio tiskanice u O. iz V.. Vrlo je indikativno i ono što je o odnosu među optuženicima iskazao svjedok I. M. (u inkriminirano vrijeme referent prodaje u veleprodaji T. N. d.d. u O.). On je, naime, naveo da je optuženi S. L. bio "šef" u pravom smislu odnosno istoga se ni za što nije smjelo pitati, a on (optuženi S. L.) i optuženi M. L. bili su prijatelji te je njihov odnos bio puno više od poslovnog odnosa. Naveo je i to da je optuženi M. L. često dolazio malim kamiončićem po robu te je uzimao veće količine telefonskih bonova s veleprodaje u O., naglasivši da je poslovnica u V. uzimala puno više telefonskih bonova nego poslovnice u O. i B. M.. I svjedok B. B. (u inkriminirano vrijeme referent prodaje u veleprodaji T. N. d.d. u O.) naveo je da je optuženi M. L. često dolazio kod optuženog S. L. po robu, a čuo je i da je veliki broj tiskanica stizao iz V., tj. sumnjalo se da su tiskanice tiskane u Š. te da su u Z. shvatili da se na njima zarađuje.

 

15.4. Iz iskaza prethodno navedenih svjedoka, dakle, proizlazi da su odnosi između optuženika L. i L. bili više nego poslovni te da su oni poslovanje dogovarali "iza zatvorenih vrata", a to dodatno potvrđuje tezu optužbe i zaključak prvostupanjskog suda o njihovom zajedničkom i dogovornom postupanju u inkriminiranom im smislu.

 

15.5. Imajući, nadalje, u vidu da je politika poslovanja T. N. d.d. u inkriminirano vrijeme bila takva da se roba za poslovnice u pravilu naručivala od centrale društva u Z., a samo iznimno od neke druge poslovnice, veleprodaje ili izravno od dobavljača (o čemu su iskazivali svjedoci M. C., D. B., B. B. i M. M.), proizlazi da su optuženici u konkretnom slučaju postupili i protivno uvjetima prodajne politike društva i odobrenom načinu nabave robe jer je roba iz inkriminiranih im računa "kolala" izravno između poslovnice maloprodaje u V. i veleprodaje u O., i to bez odobrenja, odnosno suglasnosti optuženicima nadređenih.

 

15.6. Okolnost ove neprirodno i neuobičajeno velike suradnje između maloprodajne poslovnice T. N. d.d. u V. i veleprodaje u O. vrlo je detaljno opisana u nalazu i mišljenju financijsko-knjigovodstvenog vještaka D. D.. On je, naime, dao prikaz, odnosno usporednu analizu suradnje koja je u istom razdoblju ostvarena između poslovnice maloprodaje u V. i veleprodaje u O. s jedne strane te između svih ostalih poslovnica maloprodaje i veleprodaja u sastavu trgovačke mreže T. N. d.d. s druge strane, što je prvostupanjski sud detaljno reproducirao u obrazloženju pobijane presude na stranicama 11. i 12.

 

16. Uzevši, dakle, u obzir sve prethodno izneseno, ni žalbenim tvrdnjama optuženog M. L., ni navodima optuženog S. L. nije s uspjehom dovedena u pitanje pravilnost niti pouzdanost činjeničnih utvrđenja u pobijanoj presudi i na njima utemeljenih zaključaka prvostupanjskog suda o dokazanosti im počinjenja kaznenog djela iz članka 246. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11., opisanog u točki 1. izreke pobijane presude, a niti činjeničnih utvrđenja koja se odnose na kazneno djelo optuženog M. L. iz članka 233. stavaka 1. i 2. KZ/11. opisano pod točkom 2. izreke te presude.

 

U odnosu na odluku o kazni:

 

17. U žalbi zbog odluke o kazni državni odvjetnik navodi da je prvostupanjski sud na strani obojice optuženika precijenio značaj olakotnih okolnosti te da postoje otegotne okolnosti koje im nisu uzete u obzir, a to su visina imovinske koristi pribavljene počinjenjem kaznenog djela iz članka 246. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11. te ujedno štete prouzročene T. N. d.d. Osim toga, da nije u dovoljnoj mjeri cijenjen stupanj krivnje imajući u vidu da su optuženici protupravne radnje činili u vremenu od skoro tri godine, i to više puta mjesečno, što se ogleda u brojnosti i sve većoj količini stavki na fiktivnim računima, koje ponašanje upućuje na visok stupanj kriminalne volje i upornosti u stjecanju protupravne imovinske koristi. Mišljenja je da se obojici optuženika za to kazneno djelo trebaju izreći primjereno strože kazne zatvora, odnosno optuženom M. L. primjereno stroža jedinstvena kazna zatvora, sve bez primjene uvjetne osude.

 

17.1. Optuženici M. L. i S. L. u svojim žalbama nisu naznačili da prvostupanjsku presudu pobijaju i zbog odluke o kazni niti su tu žalbenu osnovu obrazložili. Međutim, pobijana je presuda u tom dijelu u odnosu na obojicu optuženika ispitana u skladu s odredbom članka 478. ZKP/08.-19.

 

17.2. Ispitujući pobijanu presudu u odluci o kazni, ovaj drugostupanjski sud je mišljenja da je prvostupanjski sud obojici optuženika pravilno utvrdio sve okolnosti koje su u smislu odredbe članka 47. KZ/11. odlučne za individualizaciju kazne, kao i da ih je pravilno ocijenio. Tako su obojici optuženika olakotnima cijenjeni neosuđivanost i korektno držanje tijekom postupka, a optuženom M. L. još obiteljske i materijalne prilike te činjenica da je tempore criminis bio smanjeno ubrojiv, dok otegotne okolnosti nisu utvrđene na strani nijednog od optuženika. Prvostupanjski sud je potom optuženom M. L. za svako kazneno djelo za koje ga je proglasio krivim – kazneno djelo iz članka 246. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11., opisano u točki 1. izreke prvostupanjske presude i kazneno djelo iz članka 233. stavaka 1. i 2. KZ/11., opisano pod točkom 2. izreke prvostupanjske presude – utvrdio kazne zatvora u trajanju od po osam mjeseci, a potom ga je osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, dok je optuženog S. L. za kazneno djelo iz članka 246. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11., opisano u točki 1. izreke prvostupanjske presude osudio na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine. Potom je obojici optuženika izrekao uvjetne osude s vremenom provjeravanja tri godine. Upravo takve kaznene sankcije su, i prema ocjeni ovoga suda, primjerene težini i okolnostima počinjenih kaznenih djela i osobama konkretnih optuženika kao počinitelja te je za očekivati da će se njima ostvariti svrha kažnjavanja iz članka 41. KZ/11.

 

17.3. Stoga, a ne umanjujući ni obezvrjeđujući značaj u žalbi državnog odvjetnika iznesenih okolnosti u vidu iznosa imovinske koristi ostvarene protupravnim postupanjem optuženika L. i L. opisanim u točki 1. izreke prvostupanjske presude, duljine inkriminiranog razdoblja te brojnosti u njemu izdanih računa, nije prihvaćena žalba državnog odvjetnika koji se zalaže za to da ih se strože kazni, pri čemu ne navodi nijednu novu okolnost koja bi postupanju optuženika davala teži značaj, a koja već nije bila poznata prvostupanjskom sudu i uzeta u obzir prilikom donošenja odluke o kaznenim sankcijama.

 

18. S obzirom na sve prethodno izneseno, žalbama državnog odvjetnika te optuženika M. L. i S. L. nije s uspjehom dovedena u pitanje pravilnost i zakonitost pobijane presude, a kako ni njezinim ispitivanjem sukladno članku 476. stavku 1. točkama 1. i 2. ZKP/08.-19. nije utvrđeno postojanje bilo koje od povreda na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, na temelju članka 482. ZKP/08.-19. odlučeno je kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 17. studenog 2021.