1

Broj: Ppž-3031/2021

 

                                

 

 

U    I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja Goranke Ratković, predsjednice vijeća te Kristine Gašparac Orlić i Gordane Korotaj, članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Emine Bašić, zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okr. D.K., zbog prekršaja iz čl. 199. st. 2. i 8. Zakona o sigurnosti prometa na cestama („Narodne novine“, broj 67/08., 48/10., 74/11., 80/13., 158/13., 92/14., 64/15., 108/17 i 70/19.), odlučujući o prigovoru okrivljenice, podnesenom protiv prekršajnog naloga Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave varaždinske, Postaje prometne policije Varaždin, od 10. veljače 2022., broj: 511-14-09/05-1-26-1/2021, u sjednici vijeća održanoj 17. studenog 2021.,

 

p r e s u d i o    j e

 

I.              Odbija se prigovor okr. D.K. kao neosnovan i potvrđuje se pobijani prekršajni nalog.

 

II.              Na temelju čl. 138. st. 2. t. 3.c) Prekršajnog zakona („Narodne novine“, broj 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17. i 118/18., dalje: PZ), okr. D.K. je obvezna naknaditi paušalni iznos troškova žalbenog postupka u iznosu 100,00 (sto) kuna u roku 15 dana od primitka ove presude.

             

Obrazloženje

 

              1.              Pobijanim prekršajnim nalogom, proglašena je krivom okr. D.K. da je, na način činjenično opisan u izreci, počinila prekršaj iz čl. 199. st. 2. i 8. Zakona o sigurnosti prometa na cestama, za koji joj je izrečena novčana kazna u iznosu 10.000,00 kuna, koju je dužna platiti u roku osam dana od pravomoćnosti prekršajnog naloga, uz pogodnost plaćanja dvije trećine izrečene novčane kazne. Osim navedenog, okrivljenica je obvezna na naknadu troškova prekršajnog postupka u iznosu 500,00 kuna te joj je izrečena zaštitna mjera zabrane upravljanja motornim vozilom B kategorije u trajanju tri mjeseca.

 

2.              Protiv navedenog prekršajnog naloga, okrivljenica osobno je pravodobno podnijela prigovor zbog odluke o prekršajnopravnoj sankciji i to zbog izrečene novčane kazne i zaštitne mjere. Predlaže da se, iz razloga navedenih u prigovoru, isti prihvati.

 

3.              Obzirom da je prigovor podnesen iz osnove čl. 237. st. 1. t. 2. PZ-a,  Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, sukladno odredbi čl. 238. st. 11. PZ-a, o prigovoru je odlučivao odgovarajućom primjenom odredaba PZ-a o žalbenom postupku.

 

4.              Prigovor nije osnovan.             

 

5.              Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju čl. 202. st. 1. PZ-a, ispitivao je pobijani prekršajni nalog iz osnova i razloga iz kojih se on pobija prigovorom, kao i po službenoj dužnosti. Pritom nije utvrđeno da postoje razlozi zbog kojih se pobija prekršajni nalog, a niti su utvrđene povrede na koje ovaj sud, sukladno gore navedenoj zakonskoj odredbi, pazi po službenoj dužnosti.

 

6.              Okrivljenica u prigovoru moli za razumijevanje, ističući da je u vrijeme počinjenja prekršaja bila u teškom emocionalnom stanju zbog nedavne rastave braka čemu je doprinijela i teška financijska situacija zbog poteškoća u poslovanju njenog obrta koji je trenutno u procesu zatvaranja, zbog čega nije u mogućnosti platiti izrečenu novčanu kaznu pa predlaže da se ista ublaži ili zamijeni radom za opće dobro, a izricanje zaštitne mjere bi joj dodatno pogoršalo situaciju.

 

7.              Razmotrivši odluku o izrečenoj novčanoj kazni, ovaj sud smatra da je prvostupanjsko tijelo okrivljenici za počinjeni prekršaj izreklo vrstu i mjeru kazne primjerenu stupnju njene krivnje, opasnosti djela i svrsi kažnjavanja iz čl. 32. PZ-a. Naime, za predmetni prekršaj zakonom je propisana novčana kazna od 10.000,00 do 20.000,00 kuna ili kazna zatvora u trajanju do 60 dana, pa je okrivljenici izrečena, prije svega, blaža vrsta propisane kazne, a osim toga i najniža zakonom propisana novčana kazna za predmetni prekršaj. I ovaj sud smatra da u konkretnom slučaju nema osnove za primjenu instituta ublažavanja kazne, jer nisu utvrđene naročito izražene olakotne okolnosti. Naime, okolnosti lošeg imovnog stanja okrivljenica nije dokazala ni jednim relevantnim dokazom (sukladno odredbi čl. 237. st. 2. PZ-a, okrivljenik je dužan podnijeti dokaze o činjenicama na kojima temelji prigovor), a izražena svijest zbog počinjenog prekršaja nije, sama za sebe, okolnost koja bi činila osnovu za ublažavanje kazne ispod zakonom propisanog posebnog minimuma. . U odnosu na prijedlog da se okrivljenici umjesto plaćanja novčane kazne, odredi rad za opće dobro, ukazuje se da se u ovoj fazi postupka ne može odlučivati o zahtjevu za zamjenu neplaćene novčane kazne radom za opće dobro.

 

              8.              Nadalje, razmotrivši odluku o izrečenoj zaštitnoj mjeri, ovaj sud smatra da je inkriminirano ponašanje okrivljenice takvo ugrožavanje ostalih sudionika u prometu da upućuje na opasnost od budućeg ugrožavanja sigurnosti prometa. Stoga je izrečena zaštitna mjera u konkretnom slučaju nužna zbog otklanjanja okolnosti koje poticajno djeluju na počinjenje predmetnog prekršaja i dodatno će preventivno djelovati na buduće ponašanje okrivljenice te je ista u skladu i s načelom razmjernosti iz čl. 51.a PZ-a. Imajući na umu prethodno navedeno, okolnost koja se ističe u prigovoru o neophodnosti posjedovanja vozačke dozvole zbog poslovnih obveza, nije od utjecaja na osnovanost i pravilnost odluke prvostupanjskog suda o primjeni zaštitne mjere.

 

              8.1.              Duljina trajanja izrečene mjere od tri mjeseca, u okviru zakonom propisanog raspona od jednog mjeseca do dvije godine, dakle u visini gotovo minimalno iznad propisanog minimuma trajanja, a imajući na umu sve okolnosti počinjenog prekršaja i s tim povezanu jačinu ugrožavanja zaštićenog dobra, primjerena je težini počinjenog prekršaja i opasnosti ponavljanja istog.

 

9.               Stoga, nije bilo osnove za prihvaćanje okrivljeničinog prigovora.

 

10.              Paušalni iznos troškova žalbenog postupka temelji se na odredbi čl. 138. st. 2. t. 3.c) Prekršajnog zakona, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o redovnom pravnom lijeku tužitelja i okrivljenika ili samo okrivljenika. Paušalna je svota, u skladu s čl. 138. st. 3. PZ-a određena u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“, broj: 18/13), a s obzirom na složenost i trajanje postupka. Naime, ovaj sud smatra da plaćanjem troška žalbenog postupka u iznosu 100,00 kuna, dakle minimalno mogućeg iznosa paušalne svote, neće biti dovedeno u pitanje njeno uzdržavanje.

 

11.              Slijedom navedenog, na temelju čl. 238. st. 11. u vezi s čl. 205. PZ-a, odlučeno je kao u izreci ove presude.             

             

Zagreb, 17. studenog 2021.

 

 

              Presuda se dostavlja Ministarstvu unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijskoj upravi varaždinske, Postaje prometne policije Varaždin, u 2 otpravka: za spis i okrivljenicu.