- 1 -              I Kž 48/2020-4

 

 

 

 

 

Broj: I Kž 48/2020-4

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Ratka Šćekića i Dražena Tripala kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog B. J. zbog kaznenog djela iz članka 246. stavka 2. u vezi stavka 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine", broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. - ispravak, 101/17. i 118/18. – ispravak; dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenima protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru od 5. prosinca 2019. broj K-4/2019-23, u sjednici održanoj 17. studenoga 2021.,

 

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

 

              I. Prihvaća se žalba državnog odvjetnika, preinačuje se pobijana presuda u odluci o kaznenoj sankciji na način da se optuženi B. J. za kazneno djelo iz članka 246. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11., zbog kojeg je prvostupanjskom presudom proglašen krivim, na temelju članka 246. stavka 2. KZ/11., osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine.

 

              II. Odbija se kao neosnovana žalba optuženog B. J. te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Pobijanom presudom Županijski sud u Bjelovaru proglasio je krivim optuženog B. J. zbog kaznenog djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. u vezi stavka 1. KZ/11. te je na temelju članka 246. stavka 2. KZ/11. osuđen na kaznu zatvora u trajanju jedne godine nakon čega mu je, na temelju članka 56. KZ/11., izrečena uvjetna osuda tako da se kazna zatvora neće izvršiti ako optuženik u vremenu provjeravanja od tri godine ne počini novo kazneno djelo. Nadalje je odlučeno, na temelju članka 560. stavaka 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. - dalje: ZKP/08.-17.) u vezi članka 77. KZ/11. da se od optuženika oduzima imovinska korist u iznosu 71.200,00 kuna te je naloženo optuženiku da taj iznos uplati u korist državnog proračuna Republike Hrvatske u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude. Potom je, na temelju članka 148. stavka 1. ZKP/08.-17., odlučeno da je optuženik dužan u državni proračun, u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude, naknaditi troškove kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točaka 1. - 6. ZKP/08.-17. u iznosu od 6.120,00 kuna te s naslova paušala iznos od 500,00 kuna.

 

2. Protiv te presude žalbe su podnijeli državni odvjetnik i optuženik.

 

2.1. Državni odvjetnik podnio je žalbu zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači tako da se optuženiku izrekne kaznena sankcija primjerena težini kaznenog djela. 

 

2.2. Optuženi B. J. žali se putem branitelja, odvjetnika H. M., naznačujući kao žalbene osnove bitnu povredu odredaba kaznenog postupka, povredu kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje te odluku o troškovima postupka. Predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, podredno da se preinači i optuženika oslobodi optužbe.

 

3. Državni odvjetnik je podnio odgovor na žalbu optuženika.

 

4. Zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, vratio je spise ovome sudu na daljnji postupak, sukladno odredbi članka 474. stavka 1. ZKP/08.-17.

 

5. Žalba državnog odvjetnika je osnovana, dok žalba optuženika nije osnovana.

 

5.1. Pozivajući se na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08.-17. žalba optuženika navodi da je "obrazloženje presude u djelomičnoj suprotnosti s onim što svjedoci tvrde". Međutim, iz obrazloženja u tom dijelu žalbe je vidljivo da se njome u biti osporava činjenično stanje budući da žalitelj nudi svoju interpretaciju izvedenih dokaza i svoje viđenje događaja koji je predmet ovog kaznenog postupka pa će o tim žalbenim navodima biti riječi u daljnjem dijelu ove odluke koji se odnosi na utvrđeno činjenično stanje. Stoga, nije počinjena postupovna povreda na koju u izjavljenoj žalbi ukazuje ovaj žalitelj.

 

5.1.2. Isto tako ispitivanjem pobijane presude, sukladno odredbi članka 476. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. - dalje: ZKP/08.-19.), ovaj sud nije našao da bi bila počinjena neka druga postupovna povreda iz članka 476. stavka 1. točke 1. ZKP/08.-19., na koju drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

 

5.2. Osporavajući činjenično stanje žalba optuženika smatra da prvostupanjski sud pogrešno vjeruje svjedokinji M. Š., iako je ista mijenjala svoj iskaz tijekom postupka, umjesto da vjeruje optuženiku čiji navodi su u ovom kaznenom postupku, kao i u parničnom postupku koji se vodio među njima zbog istog događaja, konzistentni i dosljedni.

 

5.2.1. Točno je da je svjedokinja M. Š. u svom iskazu pomiješala dvije situacije kada je predavala novac optuženiku na ime kupnje stana, no sama je u pogledu tih različitosti navela da o točnim datumima ne može govoriti, ali da je dostavila svu raspoloživu dokumentaciju iz koje se točno vidi kada se što događalo, a na predočenje samih tih isprava korigirala je i precizirala svoje navode o redoslijedu događaja. I doista, njezini navodi su u bitnim dijelovima potkrijepljeni ispravama (predugovor o kupnji stana od 26. kolovoza 2008. s lista 258-259. spisa, izvod iz prometa po računu s lista 18. spisa, potvrda o isplati novca s lista 17. spisa i  ugovor o kreditu od 6. studenog 2009. s lista 150 spisa), za razliku od optuženikove obrane koja nema uporišta u prihvatljivim dokazima, niti je vjerodostojna i uvjerljiva sa stanovišta životne razboritosti. Naime, potpuno je neuvjerljivo i nelogično da bi optuženik, kao gospodarstvenik koji se bavi izgradnjom i prodajom stanova, kupcu stana M. Š., u ime svog trgovačkog društva, izdao neistinitu potvrdu da je predala 71.200,00 kn na ime kupnje stana i kasnije dopustio da se M. Š. uknjiži kao vlasnik stana, a sve to u situaciji da je ona doista ostala dužna taj iznos na ime isplate kupoprodajne cijene stana kako on to tvrdi u svojoj obrani.

 

5.2.2. Također je netočna tvrdnja optuženika da iz obrazloženja pobijane presude nije vidljiv motiv optuženika za prikrivanje primljenog iznosa od 10.000 Eura, budući da je motiv koristoljublja vidljiv iz zaključka prvostupanjskog suda iz kojeg nedvojbeno proizlazi da je optuženik taj novac prisvojio za sebe, umjesto da ga je uplatio na račun svog trgovačkog društva. Razlog što je u predugovoru od 27. listopada 2009. i u ugovoru od 9. studenog 2009. unesena odredba i o 10.000 Eura očito je u tome što je ista banka dala kredit trgovačkom društvu optuženika za izgradnju stanova kao i M. Š. za kupnju stana, pa zbog uvida u te ugovore od strane banke optuženik nije mogao nerealno umanjivati cijenu stana, i to neovisno što se banka obvezala izdati brisovno očitovanje nakon uplate dijela cijene od 45.000 Eura. Stoga su u tom pogledu isto tako neutemeljeni žalbeni navodi optuženika koji problematiziraju logiku po kojoj bi netko prikazivao višu cijenu od one koja bi bila stvarno ugovorena.

 

5.2.3. Žalba se na više mjesta osvrće na osobnost M. Š. te sugerira da bi ona imala neke zamjerke prema optuženiku, no o nekom ozbiljnom zamjeranju ne postoje naznake u provedenim dokazima, to tim više što iz podataka u spisu predmeta proizlazi da ona nije podnijela kaznenu prijavu, niti ga je u bilo kom trenutku lažno teretila, a što je vidljivo iz okolnosti da se njezin iskaz u bitnome podudara s prihvaćenim materijalnim dokazima.  

 

5.2.4. Žalitelj smatra da iskazi svjedoka N. A. i B. T. o tome da im je optuženik 2010. spominjao da mu je M. Š. dužna 10.000 Eura predstavljaju dokaz o tome da ona nije platila dio kupoprodajne cijene u tom iznosu. Međutim, kako se radi o svjedocima koji o ovoj odlučnoj činjenici imaju posredna saznanja, odnosno radi se o informacijama koje su dobili od samog optuženika i koje su, kao takve, opovrgnute drugim provedenim dokazima, sud prvog stupnja s pravom te iskaze nije cijenio kao uvjerljiv, vjerodostojan i pouzdan izvor saznanja o navodnom dugovanju M. Š..

 

5.2.5. Kod činjenice da svjedokinja M. Š. potvrđuje da je bila svjesna da potpisuje ugovor s odredbom po kojoj ona treba platiti još 10.000 Eura, iskaz svjedoka M. T. o tome od koga je dobio upute o sastavljanju tog ugovora nisu vjerodostojan dokaz o navodnom dugovanju M. Š. ili istinitosti te odredbe u samom ugovoru.

 

5.2.6. Opširnim žalbenim navodima optuženi B. J. također analizira dokaze i tijek parničnog postupka kojeg je pokrenuo 2014. protiv M. Š. radi isplate 10.000 Eura, no ovaj sud može razmatrati i ocjenjivati samo one dokaze koji su izvedeni u ovom kaznenom postupku. Međutim, kada ovaj žalitelj već ističe ove argumente, usput valja napomenuti da niti građanski sud nije našao utemeljenost dugovanja M. Š. prema optuženiku u iznosu 10.000 Eura pa stoga niti pravomoćna presuda u okončanom parničnom predmetu, u konkretnom slučaju, ne ide u korist optuženikove obrane. 

 

5.2.7. Prema tome, a imajući u vidu sve naprijed navedeno, neutemeljeni su svi činjenični prigovori iz žalbe optuženika.

 

5.3. Kao povredu kaznenog zakona optuženik ističe da nije jasno kako bi on 2008. mogao počiniti kazneno djelo po zakonu koji je donesen tek 2011. te da nije jasan pravni kontinuitet između kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 337. stavka 4. u vezi stavaka 1. i 3. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 105/04., 84/05., 71/06., 110/07., 152/08., 57/11. i 77/11. – dalje: KZ/97.) i kaznenog djela zbog kojega je proglašen krivim u ovom postupku.

 

5.3.1. Odredba koja dopušta primjenu zakona donesenog nakon počinjenja kaznenog djela se nalazi u članku 3. KZ/11. (ranije u članku 3. KZ/97.) i sadržava načelo primjene blažeg zakona koje predstavlja jedno od osnovnih načela kaznenog prava ustanovljenog u korist optuženika, a primjenu blažeg zakona i pitanje pravnog kontinuiteta je sud prvog stupnja jasno i detaljno obrazložio u trećem odjeljku desete stranice presude, koje obrazloženje prihvaća i ovaj sud (osim što dio o pretpostavkama za primjenu uvjetne osude više nije relevantan za optuženika koji je ovom odlukom osuđen na bezuvjetnu kaznu zatvora).

 

5.3.2. Nasuprot tvrdnjama optuženika u ovom kaznenom predmetu nije nastupila  zastara kaznenog progona prije podizanja optužnice, pri čemu optuženik očigledno aludira na tzv. relativnu zastaru iz članka 19. stavka 1. alineje 3. KZ/97. Naime, kazneno djelo koje se inkriminira optuženiku datira od 10. listopada 2008., a prije nastupa tzv. relativne zastare stupio je na snagu Kazneni zakon („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12.) koji ne poznaje tzv. relativnu zastaru i koji se primjenjuje na rokove računanja zastare tako da u ovom kaznenom predmetu zastara kaznenog progona nastupa nakon 20 godina od počinjenja djela (članak 81. stavak 1. točka 3. KZ/11.), a samim donošenjem prvostupanjske presude taj rok se produžuje za još 2 godine (članak 81. stavak 3. u vezi stavka 1. alineje 3. KZ/11.), iz čega se može zaključiti da zastara kaznenog progona u konkretnom slučaju nastupa 10. listopada 2030.

 

5.3.3. Stoga nije počinjena povreda kaznenog zakona na koju upire optuženik, a ispitivanjem pobijane presude, sukladno odredbi članka 476. stavka 1. ZKP/08.-19., nisu nađene povrede kaznenog zakona iz članka 476. stavka 1. točke 2. ZKP/08.-19. na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

 

5.4. Ovaj sud je provjerio primjerenost izrečene sankcije povodom žalbe državnog odvjetnika izjavljene u tom pravcu te, u smislu članka 478. ZKP/08.-19., povodom žalbe optuženika budući da žalba zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ili zbog povrede kaznenog zakona, podnesena u korist optuženika, sadrži u sebi i žalbu zbog odluke o uvjetnoj osudi. Pri tome je zaključio da nema osnove za blaže kažnjavanje, no da, s druge strane, postoje razlozi za strože kažnjavanje za što se zalaže državni odvjetnik.

 

5.4.1. Naime, u pravu je državni odvjetnik kada osporava prvostupanjsku presudu zbog odluke o kaznenoj sankciji, jer i Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, smatra da u ovom konkretnom slučaju nije bilo mjesta za primjenu uvjetne osude iz članka 56. KZ/11.

 

5.4.2. Prvostupanjski sud je u smislu članka 47. KZ/11, pravilno utvrdio sve okolnosti koje utječu da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža (olakotne i otegotne okolnosti), no nije u dovoljnoj mjeri vrednovao raniju osuđivanost optuženika zbog istovrsnog protupravnog ponašanja, a zbog kojega je proglašen krivim i u ovom kaznenom postupku. Slijedom navedenog, a radi ispunjenja opće i posebne svrhe kažnjavanja, i po ocjeni drugostupanjskog suda, potrebno je optuženika strože kazniti kao što to pravilno smatra i ističe državni odvjetnik. Stoga je Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, preinačio prvostupanjsku presudu u odluci o kaznenoj sankciji, smatrajući da nema razloga za primjenu uvjetne osude jer će se samo osudom na bezuvjetnu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine ostvariti sve zakonom predviđene svrhe kažnjavanja, kako u odnosu na ovog optuženika, tako i u odnosu na druge, potencijalne počinitelje ovakvih i sličnih kaznenih djela.

 

5.4.3. Ispitujući nadalje pobijanu presudu u smislu članka 478. ZKP/08.-19., Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, utvrdio je da je odlukom prvostupanjskog suda o oduzimanju imovinske koristi u smislu članka 560. stavka 1. i 2. ZKP/08.-17. i članka 77. KZ/11. pravilno primijenjen zakon na temelju valjano utvrđenog činjeničnog stanja.

 

5.4.4. Kao osnova žalbe optuženika navedena je i odluka o troškovima te je vezano za to samo navedeno da "Zbog svega iznijetog okrivljeni nije bio dužan platiti niti troškove postupka". Ovaj sud smatra da je u pobijanoj odluci sud pravilno obvezao optuženika na plaćanje troška postupka te u tom pravcu dao valjane razloge.

 

6. Stoga je prihvaćanjem žalbe državnog odvjetnika, na temelju članka 486. stavka 1. ZKP/08.-19., trebalo presuditi kao u točki I. izreke, dok je na temelju članka 482. ZKP/08.-19. žalbu optuženika trebalo odbiti kao neosnovanu te u ostalom pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrditi prvostupanjsku presudu, kao što je odlučeno u točki II. izreke ove odluke.

 

Zagreb, 17. studenoga 2021.