1

 

Poslovni broj Gž-930/2019-3

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V AT S K E

 

P R E S U D A

 

I

 

R J E Š E N J E

                                                       

              Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Dubravke Butković Brljačić predsjednice vijeća, Duška Abramovića člana vijeća i suca izvjestitelja i Barbare Bosner članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice D. T. iz R., OIB: ..., koju zastupa punomoćnik M. Š., odvjetnik u Odvjetničkom društvu F. i Š., Z., protiv tuženika 1.-L. B. iz Z., OIB: ..., 2.-S. P. iz Z., OIB: ..., 3.-R. P. iz Z., OIB: ... i 4.-I. B. iz Z., OIB: ..., koje sve zastupa punomoćnik A. V., odvjetnik u Z., radi utvrđenja ništetnosti ugovora, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3406/2013-42 od 21. ožujka 2019., te protiv rješenja istog suda poslovni broj P-3406/2013-40 od 4. veljače 2019., u sjednici vijeća 17. studenog 2021.,   

 

 

p r e s u d i o j e

 

 

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3406/2013-42 od 21. ožujka 2019.

 

 

r i j e š i o   j e

 

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3406/2013-40 od 4. veljače 2019.

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Pobijanom presudom u točki I izreke prihvaćen je tužbeni zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnim kupoprodajnog ugovora sklopljenog 20. ožujka 2012. između 3.-tuženika i 4.-tuženice kao prodavatelja te 1.-tuženice i 2.-tuženika kao kupaca, a kojim prodavatelji prodaji, a kupci kupuju svoj suvlasnički udio od ½ dijela nekretnine koju čini kč.br. ... u naravi zemljište pod kućom, dvor, V., površine 304 m2, upisane u zk. ul. ..., k.o. V. N..

 

2. Točkom II izreke naloženo je zemljišnoknjižnom odjelu prvostupanjskog suda temeljem presude izvršiti brisanje prava vlasništva predmetne nekretnine sa imena 1.-tuženice i 2.-tuženika te uspostava ranijeg zemljišnoknjižnog stanja kakvo je bilo prije provedbe kupoprodajnog ugovora od 20. ožujka 2012. u korist 3.-tuženika i 4.-tuženice.

 

3. Točkom III izreke naloženo je tuženicima naknaditi tužiteljici troškove postupka u iznosu od 10.475,00 kn.

 

4. Pobijanim rješenjem koje je sud donio i objavio na ročištu od 4. veljače 2019. odbijen je prijedlog tuženika za spajanje postupka koji se vodi kod Općinskog građanskog suda u Zagrebu, Stalna služba u Sesvetama pod brojem P-5699/18, kao i prijedlog tuženika za prekid predmetnog parničnog postupka do pravomoćnog okončanja postupka pod brojem P-5699/18.

 

5. Protiv citirane presude žalbu su podnijeli tuženici zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14 i 70/19 - dalje ZPP) s time da u žalbi sadržajno pobijaju i citirano rješenje prvostupanjskog suda od 4. veljače 2019., također zbog svih žalbenih razloga s prijedlogom da se pobijana presuda ukine, a sukladno tome i rješenje ili da se rješenje preinači i odredi prekid ovog parničnog postupka do pravomoćnog završetka parnice pod brojem P-5699/18.

 

6. Tužiteljica je odgovorila na žalbu tuženika, sve žalbene navode smatra neosnovanima te predlaže da se žalba odbije i presuda suda prvog stupnja potvrdi.

 

7. Žalba nije osnovana.

 

8. Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutih žalbenih razloga pritom pazeći po službenoj dužnosti na postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. u vezi čl. 365. st. 2. ZPP-a ovaj sud nije utvrdio postojanje koje od tih bitnih povreda odredaba parničnog postupka.

 

9. Tuženici u žalbi ističu postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a koju obrazlaže navodima da je sud usprkos pisanoj isprici njihovog punomoćnika sudu o nemogućnosti njegova dolaska na ročište zbog zdravstvenih razloga proveo dokaz saslušanjem tužiteljice kao stranke u postupku u odsutnosti tuženika, odnosno njihovog punomoćnika, a time da je tuženicima onemogućeno raspravljanje pred sudom.

 

10. Prema stanju u spisu sud je pisanim putem odredio ročište za 12. srpnja 2018. na koje je pozvao punomoćnike stranaka, te osobno sve stranke radi izvođenja dokaza njihovim saslušanjem. Proizlazi da je punomoćnik tuženika podneskom dostavljenim putem faxa prvostupanjskom sudu 11. srpnja 2018. obavijestio sud da zbog bolesti nije u mogućnosti pristupiti na zakazanu glavnu raspravu navodeći da je glavna rasprava zakazana za 11. srpnja 2018. u 13,00 sati, što je pogrešno navedeno, a isto je prvostupanjski sud konstatirao i u zapisniku s ročišta od 12. srpnja 2018. (list 177) na koje su tužiteljica i njezin punomoćnik uredno pristupili, dok svi tuženici kao ni njihov punomoćnik nisu pristupili, iako je dostava poziva bila uredno iskazana. Dalje proizlazi da je sud odlučio to ročište održati u odsutnosti uredno pozvanih tuženika te je proveo dokaz saslušanjem tužiteljice kao stranke u postupku, nakon čega je radi izvođenja dokaza saslušanjem tuženika navedeno ročište odgodio i zakazao novo za 22. studenog 2018., na kojem ročištu (list 180-183) je proveden dokaz saslušanjem tuženika te zakazana nova glavna rasprava za 4. veljače 2019.

 

11. Prije održavanja tog ročišta, punomoćnik tuženika je 30. siječnja 2019. u spis dostavio podnesak u kojem, između ostalog, navodi da je na ročištu od 12. srpnja 2018. sud saslušao tužiteljicu u odsutnosti tuženika i njihovog punomoćnika iako da je punomoćnik tuženika ispričao svoj nedolazak na to ročište zbog zdravstvenih razloga i zamolio odgodu ročišta, te je, predložio da se saslušanje tužiteljice ponovno provede na zakazanom ročištu 4. veljače 2019. kako bi tuženici bili u mogućnosti postavljati pitanja tužiteljici.

 

12. Na ročište od 4. veljače 2019. sud nije pozvao osobno tužiteljicu već njezina punomoćnika dok su pristupili 1.-tuženica i 2.-tuženik i njihov punomoćnik pri čemu je punomoćnik tuženika naveo da omaškom nije dostavio u spis medicinsku dokumentaciju o njegovom zdravstvenom stanju zbog izostanka s ročišta od 12. srpnja 2018. te je zatražio rok od tri dana za dostavu medicinske dokumentacije, čemu se punomoćnik tužiteljice usprotivio, dok je prvostupanjski sud rješenjem objavljenim na tom ročištu odbio prijedlog punomoćnika tuženika za ponovnim saslušanjem tužiteljice, kao i za dodjelu daljnjeg roka punomoćniku tuženika za dostavu medicinske dokumentacije, nakon čega je sud konstatirao da stranke nemaju daljnjih dokaznih prijedloga i da predlažu zaključenje glavne rasprave, te je sud glavnu raspravu zaključio i odredio ročište za objavu i uručenje presude.    

 

13. U opisanim okolnostima nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a, jer je punomoćnik tuženika bio dužan već uz podnesak od 11. srpnja 2018. (list 176) dostaviti sudu odgovarajuću medicinsku dokumentaciju kojom zbog zdravstvenih razloga opravdava nedolazak na ročište od 12. srpnja 2018., pri čemu punomoćnik tuženika i na naredno ročište od 22. studenog 2018. (list 180 – 183) nije dostavio odgovarajuću medicinsku dokumentaciju, a isto tako punomoćnik tuženika propustio je dostaviti medicinsku dokumentaciju uz podnesak od 30. siječnja 2019. u kojem je ustrajao kod prijedloga da se provede dokaz ponovnim saslušanjem tužiteljice kao stranke u postupku u nazočnosti tuženika i njihova punomoćnika, pri čemu punomoćnik tuženika medicinsku dokumentaciju nije dostavio i na ročištu od 4. veljače 2019., već je sasvim neopravdano na tom ročištu zatražio dodjelu dodatnog roka za dostavu medicinske dokumentacije.   

 

14. U takvim okolnostima prvostupanjski sud je pravilno postupio kada je rješenjem objavljenim na ročištu 4. veljače 2019. odbio prijedlog punomoćnika tuženika za ponovno saslušanje tužiteljice kao stranke u postupku kao i za dodjelu punomoćniku tuženika daljnjeg roka za dostavu medicinske dokumentacije.                

 

15. Nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, jer suprotno žalbenim navodima ne postoji proturječnost o odlučnim činjenicama između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava.

 

16. Nije počinjena ni relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 213. st. 1. toč. 1. i čl. 12. st. 1. ZPP-a, koju tuženici obrazlažu navodima da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da odluka u parnici koja se vodi pod poslovnim brojem P-5699/18, a u kojoj ovdje 1.-tuženica i 2.-tuženik, kao tužitelji protiv ovdje tužiteljice kao tuženice traže utvrđenje prava vlasništva na spornoj nekretnini, tvrdeći da su pravo vlasništva stekli građenjem, predstavlja prethodno pitanje za odluku o predmetnom tužbenom zahtjevu za utvrđenje ništetnim kupoprodajnog ugovora od 20. ožujka 2012. i za nalaganje zemljišnoknjižnom sudu da na temelju presude izvrši brisanje prava vlasništva na spornoj nekretnini sa imena 1.-tuženice i 2.-tuženika te uspostavu ranijeg zemljišnoknjižnog stanja kakvo je bilo prije provedbe tog kupoprodajnog ugovora.

 

17. Ovo iz razloga jer je prvostupanjski sud pravilno zaključio da odluka u parnici pod brojem P-5699/18 ne predstavlja prethodno pitanje za odlučivanje o tužbenim zahtjevu tužiteljice iz ove parnice. Isto tako prvostupanjski sud je pravilno pobijanim rješenjem odbio prijedlog tuženika za spajanje ove parnice sa parnicom pod brojem P-5699/18, pri čemu se prvenstveno ukazuje da prema odredbi čl. 313. st. 1. ZPP-a sud može odrediti spajanje parnica ako bi se time ubrzalo raspravljanje ili smanjili troškovi, što znači da se radi o diskrecionoj ocjeni prvostupanjskog suda, a ne i o obvezi suda da u takvim okolnostima mora izvršiti spajanje parnica. Osim toga, u okolnostima konkretnog slučaja kada je prvostupanjski sud pravilno zaključio da odluka u parnici pod brojem P-5699/18 ne predstavlja prethodno pitanje za odluku o predmetnom tužbenom zahtjevu, pravilno je odbijen i prijedlog tuženika za spajanje parnica.

 

18. Zbog tih razloga, a budući da je prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude naveo utemeljene razloge zbog kojih smatra neosnovanim prijedlog tuženika za prekid ovog parničnog postupka do završetka parnice pod brojem P-5699/18, žalbu tuženika u odnosu na pobijano rješenje trebalo je odbiti kao neosnovanu te primjenom odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP-a odlučiti kao u izreci ovog rješenja.

 

19. U provedenom postupku prvostupanjski sud je utvrdio:

 

- da je između 3.-tuženika i 4.-tuženice kao prodavatelja, te 1.-tuženice i 2.-tuženika kao kupaca 20. ožujka 2012. sklopljen kupoprodajni ugovor kojim prodavatelji prodaju, a kupci kupuju svoj suvlasnički udio od ½ dijela nekretnine kč.br. ..., u naravi zemljište pod kućom, dvor, V., površine 304 m2, upisane u zk. ul. ..., k.o. V. N.,

 

- da  tužiteljica u činjeničnim navodima tužbe obrazlažući razloge ništetnosti spornog kupoprodajnog ugovora u bitnom navodi da su ona i 1.-tuženica L. B., sestre, kćerke sada pok. N. i A. B. koji su spornu nekretninu kupili temeljem ugovora o kupoprodaji od 23. rujna 1964. sklopljenog s M. i M. P., da je tužiteljica, nakon smrti roditelja stvarna izvanknjižna vlasnica sporne nekretnine u 5/6 dijela i to na temelju rješenja o nasljeđivanju iza pok. majke N. B. i ugovora o dosmrtnom uzdržavanju od 6. svibnja 2011. sklopljenog s ocem A. B.; da je u zemljišnim knjigama kao vlasnik na spornoj nekretnini ostao upisan I. P.; da je na temelju rješenja o nasljeđivanju od 26. lipnja 1973. ta imovina (sporna nekretnina) uručena u nasljedstvo 3.-tuženiku R. P. i 4.-tuženici I. B.,

 

- da su svi tuženici znali za sve naprijed navedene činjenice te da su u takvim okolnostima sklopili sporni kupoprodajni ugovor na temelju kojeg su 1.-tuženica i 2.-tuženik izvršili uknjižbu prava vlasništva svakog u ½ dijela,

 

- da tužiteljica smatra da je sporni kupoprodajni ugovor ništetan zbog nedopuštene pobude tuženih prilikom sklapanja ugovora,

 

- da 1.-tuženica i 2.-tuženik u odgovoru na tužbu te tijekom postupka priznaju činjenicu da su roditelji tužiteljice i 1.-tuženice predmetnu nekretninu kupili 1960-ih godina, da je ista bila izvanknjižno vlasništvo roditelja tužiteljice i 1.-tuženice; da tužiteljica nije nikada bila zainteresirana za spornu nekretninu, da se iz iste iselila nakon udaje; da su 1.-tuženica i 2.-tuženik kao izvanbračni drugovi na temelju dobivene suglasnosti od sada pok. N. i A. B. o tome da mogu preuzeti spornu nekretninu i adaptirati ju te nadograditi, a što da su 1.-tuženica i 2.-tuženik i učinili; da je iz uvjerenja Gradskog ureda za katastar razvidno da je sporna nekretnina prije 15. veljače 1968. bila upisana kao dio kuće broj 35, tlocrtne površine 26 m2, a da je iz rješenja o izvedenom stanju razvidno kako sporna nekretnina sada u naravi predstavlja stambenu zgradu ukupne građevinske površine 181,02 m2 i jednostavnu pomoćnu zgradu površine 40,41 m2 te da ovi tuženici smatraju da su pravo vlasništva stekli na temelju spomenute suglasnosti roditelja tužiteljice, te građenjem,

 

- da su 1.-tuženica i 2.-tuženik, kako bi riješili zemljišnoknjižno stanje upisa na spornoj nekretnini stupili u kontakt s 3.-tuženikom i 4.-tuženicom koji su na zahtjev 1.-tuženice i 2.-tuženika pristali provesti ostavinski postupak iza njihovog prednika, kao upisanog vlasnika sporne nekretnine, nakon čega su 1.-tuženica i 2.-tuženik kao kupci, te 3.-tuženik i 4.-tuženica kao prodavatelji sklopili sporni kupoprodajni ugovor, radi sređenja zemljišnoknjižnog stanja na spornoj nekretnini,

 

- da 3.-tuženik i 4.-tuženica u odgovoru na tužbu u bitnom navode da je im je poznato da je njihov djed I. P. spornu nekretninu prodao, da zemljišnoknjižno stanje na spornoj nekretnini nije bilo usklađeno sa stvarnim stanjem, da nakon što su im se javili 1.-tuženica i 2.-tuženik, te kako bi im izišli u susret radi sređenja zemljišnoknjižnog stanja da su s istima sklopili sporni kupoprodajni ugovor.

 

              20. Cijeneći navode iz stranačkih iskaza tužiteljice i tuženika, te uvidom u sporni kupoprodajni ugovor, kao i u ostalu dokumentaciju u spisu, pritom zauzimajući stajalište da saslušanje svjedoka B. M., J. G. i M. J. po prijedlogu tuženika na okolnost da su 1.-tuženica i 2.-tuženik izvršili ulaganja u spornu nekretninu za što su im dali suglasnost roditelji tužiteljice i 1.-tuženice, sada pok. N. i A. B. nije pravno relevantno za odlučivanje o tužbenom zahtjevu za utvrđenje ništetnosti spornog ugovora zbog čega je te dokazne prijedloge tuženika odbio te nadalje i prijedlog za saslušanje svjedoka N. Š. na okolnost tko je u posjedu predmetne nekretnine, te nadalje da radi odlučivanja o tužbenom zahtjevu nije potrebno provođenje psihijatrijskog vještačenja na okolnost zdravstvenog stanja pok. A. B. sud je odbio i ove dokazne prijedloge tuženika, uz obrazloženje da izvođenje tih dokaza nije relevantno za odlučivanje o tužbenom zahtjevu.

 

              21. Sud je nadalje uvidom u rješenje o nasljeđivanju broj O-624/12-6 od 15. veljače 2012. utvrdio da je istim raspoređena naknadno pronađena imovina iza pok. I. P. koja se sastoji od sporne nekretnine te je ista uručena njegovim nasljednicima ovdje 3.-tuženiku i 4.-tuženici, dok je uvidom u rješenje o nasljeđivanju iza pok. A. i N. B. kao i uvidom u ugovor o dosmrtnom uzdržavanju sklopljen 25. siječnja 2011. između tužiteljice i A. B. utvrdio da su tužiteljica i 1.-tuženica iza smrti majke stekle svaka po jednu šestinu suposjeda sporne nekretnine, a tužiteljica na temelju ugovora o dosmrtnom uzdržavanju pravo suvlasništva od 4/6 dijela.

 

22. Cijeneći navode iz stranačkih iskaza tuženika sud je utvrdio da su 1.-tuženica i 2.-tuženik kako bi izvršili sređivanje zemljišnoknjižnog stanja na spornoj nekretnini utvrdili da su 3.-tuženik i 4.-tuženica nasljednici I. P. koji je u zemljišnoj knjizi bio upisan kao vlasnik sporne nekretnine, da su 3.-tuženik i 4.-tuženica pristali pokrenuti postupak radi raspoređivanja naknadno pronađene ostavinske imovine iza pok. I. P. nakon čega su 1.-tuženica i 2.-tuženik kao kupci s 3.-tuženikom i 4.-tuženicom kao prodavateljima sklopili sporni kupoprodajni ugovor na temelju kojeg su 1.-tuženica i 2.-tuženik uknjiženi u zemljišnoj knjizi svaki u ½ dijela kao suvlasnici sporne nekretnine, za što su 3.-tuženik i 4.-tuženica, za poduzeti angažman u vezi navedenih postupaka primili od 1.-tuženice i 2.-tuženika naknadu svaki u iznosu po 10.000,00 kn.

 

23. Na temelju ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud je cijeneći odredbu čl. 285. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 - dalje ZOO) zaključio da je sporni ugovor fiktivan (simuliran) pravni posao pri čemu da u slučaju prividnosti ugovora postoji svjesni nesklad između volje i njezina očitovanja koji nastaje sporazumnim i namjernim iskazivanjem volja ugovornih strana o sklapanju određenog obveznopravnog odnosa, da bi se kod trećih izazvao određeni lažni dojam iako da ugovorne strane ne žele da ugovor nastane i pravno djeluje. Zaključio je da volja 3.-tuženika i 4.-tuženice kao prodavatelja nije bila prodaja sporne nekretnine, s obzirom da su ovi tuženici znali da je sporna nekretnina od strane njihovog prednika već davno ranije prodana, a isto tako je zaključio da volja tih tuženika nije bila primitak kupoprodajne cijene već da je isplata tim tuženicama novčanog iznosa svakome po 10.000,00 kn bila naknada za poduzeti angažman i nastale troškove u vezi s poduzimanjem navedenih pravnih radnji. Također je zaključio da ni volja 1.-tuženice i 2.-tuženika nije bila isplata kupoprodajne cijene.

 

24. Uz to prvostupanjski sud je cijeneći odredbu čl. 273. ZOO-a zaključio da na strani 1.-tuženice i 2.-tuženika postoji nedopuštana pobuda za sklapanje spornog ugovora radi upisa njihovog prava vlasništva u zemljišnoj knjizi, iako da su 1.-tuženica i 2.-tuženik znali da je tužiteljica stvarna suvlasnica sporne nekretnine, da isto tako i na strani 3.-tuženika i 4.-tuženice postoji nedopuštena pobuda za sklapanje spornog ugovora s obzirom da su i ovi tuženici znali da je tužiteljica u posjedu sporne nekretnine.

 

25. Zbog tih razloga prvostupanjski sud je zaključio da se radi o ništetnom ugovoru, pa je zbog  tih razloga prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice dok je o naknadi parničnog troška odlučio primjenom odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

 

26. Sva opisana činjenična utvrđenja kao pravilna i potpuna prihvaća i ovaj sud jer proizlaze iz pravilne ocjene svih izvedenih dokaza, te ista žalbenim navodima tuženika nisu dovedena u sumnju.

 

27. Na žalbene navode tuženika o tome da odluka u parnici pod brojem P-5699/18 u kojoj 1.-tuženica i 2.-tuženik kao tužitelji protiv ovdje tužiteljice kao tuženice traže utvrđenje prava vlasništva na spornoj nekretnini predstavlja prethodno pitanje za odluku o predmetnom tužbenom zahtjevu već je odgovoreno u ranijem dijelu ovog obrazloženja, jer i ovaj sud smatra da odluka u parnici pod brojem P-5699/18 ne predstavlja prethodno pitanje za odluku o predmetnom tužbenom zahtjevu, jer je u parnici pod brojem P-5699/18 predmet spora stvarnopravni zahtjev 1.-tuženice i 2.-tuženika dok je predmet spora u ovoj parnici obveznopravni zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnosti spornog ugovora.

 

28. Ovaj sud prihvaća kao pravilan zaključak prvostupanjskog suda o tome da je sporni kupoprodajni ugovor prividan (fiktivan) pravni posao.

 

29. Naime, prema odredbi čl. 285. st. 1. ZOO-a prividan ugovor nema učinka među ugovornim stranama. Stavak 2. propisuje da ako prividan ugovor prikriva neki drugi ugovor, taj drugi vrijedi ako je udovoljeno pretpostavkama za njegovu pravnu valjanost, dok stavak 3. propisuje  da se prividnost ugovora ne može isticati prema trećoj savjesnoj osobi.

 

30. Prema shvaćanju ovog suda kod prividnog ugovora posljedica je ništetnost takvog ugovora. Nadalje, kod prividnog ugovora volja suugovaratelja svjesno ne odgovara njihovim očitovanjima prema van te je ugovor nastao suglasnošću volja ugovornih strana da se stvori samo privid – fikcija pri sklapanju ugovora.

 

31. U okolnostima konkretnog slučaja kada je pravilno utvrđeno da volja 3.-tuženika i 4.-tuženice kao prodavatelja nije bila prodaja sporne nekretnine jer su ovi tuženici znali da je sporna nekretnina već davno ranije prodana prednicima tužiteljice i 1.-tuženice, a isto tako da volja ovih tuženika nije bila isplata kupoprodajne cijene te 3.-tuženika i 4.-tuženice  primitak kupoprodajne cijene što je inače bitan sastojak ugovora o kupoprodaji, već su treće i četvrto tuženici isplatu iznosa svaki po 10.000,00 kn primili kao nagradu za svoj angažman i troškove koje su imali u ostavinskom postupku iza njihovog prednika radi raspoređivanja naknadno pronađene ostavinske imovine (sporne nekretnine) kao i u vezi sklapanja spornog kupoprodajnog ugovora ukazuju da se radi o prividnom ugovoru. Isto tako 1.-tuženici i 2.-tuženiku, kao kupcima bilo je poznato da je sporna nekretnina već davno (1964.) kupljena od strane roditelja 1.-tuženice N. i A. B., te su ovi tuženici unatoč tome sklopili sporni kupoprodajni ugovor, pri čemu im je bila poznata i daljnja okolnost da 3.-tuženiku i 4.-tuženici ne isplaćuju kupoprodajnu cijenu za spornu nekretninu već da isplaćeni iznos predstavlja naknadu 3.-tuženiku i 4.-tuženici za angažman i troškove koje su imali prilikom provođenja ostavinskog postupka iza njihovog prednika i sklapanja spornog kupoprodajnog ugovora.

 

32. Zbog tih razloga je i prema shvaćanju ovog suda prvostupanjski sud pravilno zaključilo da se radi o ništetnom kupoprodajnom ugovoru.

 

33. Ovome sudu prihvatljiv je i daljnji zaključak prvostupanjskog suda da je sporni ugovor ništetan zbog nedopuštene pobude u smislu odredbe čl. 273. ZOO-a.

 

34. Naime, prema odredbi čl. 273. st. 1. ZOO-a pobude iz kojih je ugovor sklopljen ne utječu na njegovu valjanost. Stavak 2. propisuje ali ako je nedopuštena pobuda bitno utjecala na odluku jednog ugovaratelja da sklopi ugovor i ako je to drugi ugovaratelj znao ili morao znati, ugovor će biti bez učinka.

 

35. Prema shvaćanju ovog suda pobuda (motiv) je osobna subjektivna kategorija koja služi kao sredstvo tumačenja (interpretacije) volje stranaka, a kod osobe koja djeluje s određenom pobudom mora postojati svijest i volja da djeluje upravo s tom pobudom.

 

36. Nedopuštena pobuda iz stavka 2. i 3. čl. 273. ZOO-a po pravnim je posljedicama izjednačena s nedopuštenom činidbom, te je posljedica u slučaju nedopuštene pobude pri sklapanju ugovora ništetnost takvog ugovora.

 

37. U okolnostima konkretnog slučaja prvostupanjski sud je pravilno zaključio o postojanju nedopuštene pobude pri sklapanju ugovora na strani 1.-tuženice i 2.-tuženika kao kupaca sporne nekretnine jer su 1.-tuženica i 2.-tuženik znali da je sporna nekretnina već ranije 1964. kupljena od strane roditelja tužiteljice i 1.-tuženice, N. i A. B.. Ova okolnost bila je poznata i 3.-tuženiku i 4.-tuženici kao prodavateljima pa stoga volja ugovornih strana nije bila kupoprodaja sporne nekretnine već njihova nedopuštena pobuda kako bi 1.-tuženica i 2.-tuženik mogli ishoditi uknjižbu prava vlasništva na spornoj nekretnini za svoju korist.

 

38. Žalbeni navodi tuženika o suprotnom nisu osnovani, te je zbog tih razloga prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice.

 

39. Pravilna je i zakonita odluka o naknadi parničnog troška koja je donijeta uz pravilnu primjenu odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

 

40. Zbog tih razloga primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno je kao u izreci ove presude.

       

 

U Rijeci 17. studenog 2021.

 

 

Predsjednica vijeća

Dubravka Butković Brljačić