Poslovni broj 16 Gž R-1388/2021-2

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

 

 

              Poslovni broj: 16 Gž R-1388/2021-2

 

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

 

 

              Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od Sanje Joka Umićević, predsjednice vijeća, mr. sc. Iris Gović Penić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, i Sandre Artuković Kunšt, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice T. T. iz R., OIB:…, zastupane po punomoćnicima odvjetnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda V. K., E. B., B. P., S. P. S. i N. K. iz R., protiv tuženika H. n. k. I. pl. Z. R., OIB:.., zastupano po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva V., J., Š., S., J. & J. iz R., radi utvrđenja i poništenja, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude i rješenja Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Pr-37/2019-32 od 30. travnja 2020., u sjednici vijeća održanoj dana 16. studenoga 2021.

 

 

p r e s u d i o   j e

 

 

              I Odbija se kao neosnovana žalba tužiteljice i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Pr-37/2019-32 od 30. travnja 2020.

 

              II Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadu troška sastava žalbe.

 

 

r i j e š i o   j e

 

              Odbija se kao neosnovana žalba tužiteljice i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Pr-37/2019-32 od 30. travnja 2020.

 

 

Obrazloženje

 

1. Izreka prvostupanjske presude glasi:

 

"1. Odbija se glavni tužbeni zahtjev koji glasi:

 

"1. Utvrđuje se da Odluka tuženika Klasa: 024-05/18-01/6 Ur. broj: 21 70/01-23- 01-8 15 od 3. prosinca 2018. nije dopuštena te da radni odnos tužiteljice nije prestao pa se nalaže tuženiku vratiti tužiteljicu na rad na radnom mjestu k. u. – članice b. a. u roku od 8 dana.

 

2. Utvrđuje se kako je tužiteljica stekla pravo na sklapanje sa tuženikom ugovora o radu na neodređeno vrijeme sa početkom radnog odnosa od 1. srpnja 2019. pa nadalje.

 

3. Nalaže se tuženiku sklapanje ugovora o radu sa tužiteljicom na neodređeno vrijeme počev od 1. srpnja 2017. pa nadalje koji ugovor o radu je istog sadržaja kao i Ugovor o radu broj 01-701/0 i 15 od 30. lipnja 2015. koji ugovor su sklopili tužiteljica i tuženika osim što se isti sklapa na neodređeno vrijeme, u roku od 8 dana. Ako tuženik to ne učini u ostavljenom roku ugovor o radu će zamijeniti ova presuda čiji je sastavni dio i Ugovor o radu br. 1-701/ 01-15 od 30. lipnja 2015. te s time da se isti smatra sklopljenim na neodređeno vrijeme računajući od 1. srpnja 2015. pa nadalje.

 

4. Utvrđuje se da se tužiteljica nalazila u radnom odnosu na određeno vrijeme kod tuženika od dana 1. rujna 2000. do 30. lipnja 2005. na radnom mjestu članica baletnog ansambla pa se nalaže tuženiku izvršiti upis staža tužiteljice počev od 1. rujna 2000. do 30. lipnja 2005. kao i od 1. srpnja 2019. pad nadalje kada se za to potnije ostvare uvjeti.

 

5. Utvrđuje se da je tuženik povrijedio dostojanstvo tužiteljice nepružanjem zaštite dostojanstva po njenoj pritužbi od 30. listopada 2018. i zahtjevu za zaštitu prava od 21. 11. 2018. te se nalaže tuženiku putem zakonskog zastupnika intendanta ispričati se tužiteljici pred cjelokupnim baletnim ansamblom tuženika, u roku od 8 dana

 

6. Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 20.000,00 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od 18. siječnja 2019. do isplate prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećano za 3 postotna poena, sve u roku od 8 dana.“

 

2. Odbija se eventualno kumulirani tužbeni zahtjev koji glasi:

 

"1. Utvrđuje se da Odluka tuženika Klasa:024-05/18-01/6, Ur.broj: 2170/0123-01- 18-19 od 03. prosinca 2018. nezakonita te da radni odnos tužiteljice ne prestaje 30. lipnja 2019.

 

2. Utvrđuje se kako su tužiteljica i tuženik zaključili ugovor o radu na neodređeno vrijeme za obavljanje poslova članice b. a. počev od 01. rujna 2016. pa nadalje prema uvjetima određenim Zakonom, Statutom, Pravilnikom o radu, Kolektivnim ugovorom i drugim općim aktima poslodavca. 3. Nalaže se tuženiku vratiti tužiteljicu na rad."

 

3. Tužiteljica T. T. (OIB…) dužna je tuženiku H. n. k. I. pl. Z. R. (OIB…) naknaditi prouzročeni parnični trošak u iznosu od u 2.500,00 kn u roku od 15 dana.“

 

2. Izreka prvostupanjskog rješenja glasi:

 

„Odbija se prijedlog za donošenje privremene mjere koji glasi:

 

"1. Određuje se privremena mjera osiguranja nenovčane tražbine kojom se nalaže tuženiku -predlagatelju osiguranja H. n. k. I. pl. Z. (OIB…) u roku od 24 sata od primitka ovog rješenja vratiti tužiteljicu, predlagateljicu osiguranja T. T. (OIB…) na rad (posao) sa svim pravima i obvezama kao dan je u redovitom radnom odnosu i do na radno mjesto k. u. – članice b. a.

 

2. Nalaže se tuženiku – protivniku osiguranja počevši od trenutka vraćanja na rad isplaćivati tužiteljici – predlagateljici osiguranja naknadu plaće kao da je u redovitom radnom odnosu i u skladu s čl. i 5 ugovora o radu na određeno vrijeme od 30 tog šestog 2015. koji ugovor su imali sklopljen tužiteljica – predlagateljica osigura tuženik gura tuženik – protivnik osiguranja.

 

3. Ova privremena mjera stupa na snagu danom donošenja ovog rješenja i traje do pravomoćnog okončanja postupka koji se pred ovim sudom vodi pod poslovnim brojem Pr-37/2019 ili dok sud ne odluči drugačije.

 

3. Žalba protiv ovog rješenja ne odgađa njegovu provedbu.

 

4. O troškovima postupka odlučit će se presudom o glavnoj stvari."

 

3. Protiv ovih odluka žalbu je izjavila tužiteljica zbog svih žalbenih razloga i traži naknadu troška sastava žalbe.

 

4. Žalba je neosnovana.

 

5. Ispitujući prvostupanjsku presudu, kao i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da postoje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 i 25/13, dalje ZPP), na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

 

6. Sud prvog stupnja pravilno je utvrdio činjenično stanje te je pravilno primijenio materijalno pravo.

 

7. Pravilno je sud prvog stupnja primijenio i pravilo o teretu dokaza. I ocjena izvedenih dokaza učinjena je na način određen čl. 8. ZPP-a te je sud za ocjenu izvedenih raspoloživih dokaza, kako iskaza stranaka i svjedoka tako i raspoložive pisane dokumentacije, dao valjano obrazloženje.

 

8. Iz provedenog dokaznog postupka proizlazi da je tužiteljica kao k. u. i članica b. a. tuženika sklopila Ugovor o radu na određeno vrijeme broj 01-701/01-15 od 30. lipnja 2015. važećim u razdoblju od 1. srpnja 2015. do 30. lipnja 2019. sukladno čl. 43. Zakona o kazalištima (Narodne novine br. 71/2006, 121/2013 i 26/2014, dalje ZK).

Tuženik je 3. prosinca 2018. donio Odluku Klasa: 024-05/18-01/6, Ur.broj: 2170/01-23- 01-18-19 u kojoj je utvrdio postojanje prethodno navedenog Ugovora o radu i naveo kako je prestala potreba za izvršenjem poslova zbog kojih je Ugovor o radu zaključen i kako ugovor prestaje s danom 30. lipnja 2019. sukladno čl. 43. ZK-a te kako se predmetna odluka smatra i kao obavijest radniku kako se Ugovor o radu nakon isteka trajanja neće produžiti te kako ugovorne strane nemaju međusobnih potraživanja. Ovu Odluku je tužiteljica primila 10. prosinca 2018. i 21. prosinca 2018. poštom preporučeno s povratnicom predala zahtjev za zaštitu prava koji je tuženik zaprimio 24. prosinca 2018. i na koji nije odgovorio zbog čega je sukladno čl. 133. st. 2. Zakona o radu (Narodne novine br. 93/14, dalje ZR) pokrenula radni spor.

Tužiteljica je također kao k. u. i članica b. a. tuženika sklopila Ugovor o radu na određeno vrijeme broj 01-298/1-05 od 20. lipnja 2005. važećim u razdoblju od 1. srpnja 2005. do 30. lipnja 2007., Ugovor o radu na određeno vrijeme broj 01- 697/1-07 od 1. srpnja 2007. važeći u razdoblju od 1. srpnja 2007. do 30. lipnja 2011. i Ugovor o radu na određeno vrijeme broj Ur. br: 01-489/01-11 od 1. srpnja 2011. važećim u razdoblju od 1. srpnja 2011 do 30. lipnja 2015.

 

9. Sud prvog stupnja pravilno je, primjenom važećih propisa, temeljem utvrđenih činjenica zaključio da Odluka tuženika ne predstavlja otkaz ugovora o radu jer odluka od 3. prosinca 2018. predstavlja samo obavijest o isteku ugovora o radu na određeno vrijeme.

 

10. S druge strane, nisu ispunjene pretpostavke za sklapanje ugovora o radu na neodređeno vrijeme jer je ugovor o radu na neodređeno vrijeme sa tuženikom moguće sklopiti tek nakon 16 godina rada u kazalištu sukladno čl. 43. st. 2. ZK-a.

 

11. Naime, iz provedenog dokaznog postupka proizlazi da je tužiteljica prvi ugovor o radu na određeno vrijeme zaključila 2005., pa do dana isteka posljednje sklopljenog ugovora o radu na određeno vrijeme nije isteklo 16 godina, a da bi se primijenio čl. 43. st. 2. ZK-a.

 

12. Pravilno je sud prvog stupnja zaključio da iz provedenog dokaznog postupka proizlazi da je tužiteljica završila baletni studio u lipnju 2001. nakon čega je po preporuci baletnog pedagoga V. S. počela dolaziti na dnevne vježbe – klas kod tuženika sa b. a., na koje vježbe je redovito dolazila, a tuženik ju je povremeno angažirao u određenim predstavama.

 

13. Svjedokinja D. M., koja je istovremeno s tužiteljicom završila b. s. u lipnju 2001. i paralelno im se rješavao radno - pravni status kod tuženika, navela je da je od lipnja 2001. do 2003. dolazila s tužiteljicom redovito na dnevne vježbe – klas u b. a. i od strane tuženika je bila zajedno sa tužiteljicom povremeno angažirana u određenim predstavama. U navedenom razdoblju plaća im se isplaćivala preko student servisa na način da je pola godine radila besplatno, a pola godine plaća se isplaćivala na njezin račun u iznosu od 1.400,00 kn od čega su ona i tužiteljica dobivale svaka iznos po 700,00 kn.

 

14. U razdoblju od 1. rujna 2000. do sklapanja ugovora o radu na određeno vrijeme broj 01-298/1-05 od 20. lipnja 2005. radni odnosi u javnim kazalištima, s kazališnim umjetnicima i drugim djelatnicima kazališta, zasnivali su se na određeno vrijeme, ugovorima o radu koje je u ime kazališta zaključivao intendant, odnosno ravnatelj kazališta, a kazališni umjetnici koji čine kolektivna umjetnička tijela javnoga kazališta u operi, baletu i orkestru, zasnivali su radni odnos ugovorom o radu na određeno vrijeme, na rok od najmanje dvije, a najduže četiri godine.

 

15. Stoga pravilno prvostupanjski sud zaključuje da se u razdoblju od 1. rujna 2000. do 20. lipnja 2005. u odnosu na radno-pravni status tužiteljice kod tuženika primjenjivao čl. 36. st. 1. Zakona o kazalištima (Narodne novine br. 61/91 i dr., dalje ZK/91) koji je propisivao da se za izvođenje i ostvarivanje kazališnog programa (repertoara) može angažirati umjetničko i drugo osoblje ugovorom o autorskom radu u skladu sa zakonom. Prema stavku 2. citiranog članka umjetnici zaposleni u javnom kazalištu mogu sklopiti autorske ugovore iz stavka 1. toga članka samo uz suglasnost intendanta odnosno ravnatelja kazališta.

Važeći Zakon o kazalištima u čl. 51. propisuje da se za izvođenje i ostvarivanje pojedinih dijelova kazališnog programa mogu angažirati vanjski suradnici i umjetnici (stavak 1.). S osobama iz stavka 1. toga članka zaključuje se ugovor o autorskom djelu ili ugovor o djelu sukladno Zakonu (st. 2.)

Iz svega prethodno navedenog proizlazi kako je specifičnost radno-pravnog položaja kazališnih umjetnika vezana uz potrebe projekta ili programa i intendant ili ravnatelj, između ostalog, organiziraju i proizvode umjetnički program te su za njega odgovorni zbog čega je zakonodavac za sve kazališne umjetnike propisao zasnivanje radnog odnosa na određeno vrijeme općenito vezao uz potrebe projekta ili programa kao mogućnost, a ne kao obvezu.

Pri tome iz sadržaja odredba članka 43. stavak 1. ZK-a ne proizlazi obveza zaključenja novog ugovora o radu nakon isteka zaključenog ugovora o radu na određeno vrijeme već se kazališnim umjetnicima s kojima je zaključen ugovor o radu na određeno vrijeme može zaključiti novi ugovor o radu bez raspisivanja natječaja.

 

16. Stoga pravilno sud prvog stupnja zaključuje da je tužiteljica do sklapanja Ugovora o radu na određeno vrijeme broj 01-298/1-5 važećim u razdoblju od 1. srpnja 2005. do 30. lipnja 2007. bila angažirana kod tuženika kao vanjska suradnica i umjetnica u smislu naprijed citiranog ZK/91. Dakle, tužiteljica nije bila u radnom odnosu kod tuženika od 1. srpnja 2000. do 30. lipnja 2005. već je u tom razdoblju bila angažirana za izvođenje određenih baletnih predstava i to temeljem ugovora o autorskom radu.

To više što tužiteljica predloženim dokazima i dostavljenom dokumentacijom u sudski spis nije dokazala da bi u razdoblju od 1. rujna 2000. do 1. srpnja 2005. bila zaposlena temeljem ugovora o autorskom djelu koji bi imao obilježja ugovora o radu i kojim bi bile ugovorene obveze koje proizlaze iz takvog ugovora, a koje daju obilježja radnog odnosa u smislu odredbe članka 7. ZR-a, i to: da je bila angažirana kao k. u. i da je za tuženika obavljala rad prema planu i programu kazališta kao b. u. te da je kao izvršitelj obveza prema programu kazališta bila dužna sudjelovati u pripremi i izvođenju baletnih predstava te ostalim poslovnim aktivnostima kao i da ne pridržavanje takvih obveza je povlačilo za sobom primjenu odredbi Pravilnika o radu tuženika te da su izričito bile ugovorene prava i obveze iz radnog odnosa koja su odgovarala zasnovanom ugovoru o radu.

 

17. Pravilno se sud prvog stupnja poziva i na načelo slobode ugovaranja propisano odredbom čl. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05 41-08, 125-11, 76- 15 i 29-18) u svezi sa odredbom čl. 8. st. 4. ZR-a.

 

18. U predmetnom ugovoru o radu tužiteljice na određeno vrijeme od 1. srpnja 2015. unaprijed je utvrđen rok njegovog prestanka i to 30. lipnja 2019. što je u suglasju sa odredbom čl. 12. st. 1. ZR-a.

Dakle, u konkretnom slučaju predmetni ugovor o radu na određeno vrijeme prestao je sukladno zakonu istekom vremena za kojega je sklopljen odnosno 30. lipnja 2019.

 

19. Stoga u konkretnom slučaju nije osnovan navod tužiteljice da je predmetnom odlukom tuženik povrijedio njezino pravo na jednako postupanje i da predmetna obavijest predstavlja poslovno uvjetovani otkazu ugovora o radu.

 

Odluka tuženika Klasa: 024-05/18-01/6 Ur. broj 2170/01-23-0 i 17-19 od 3. prosinca 2018. deklaratornog je karaktera i donesena je sukladno čl. 33. st. 4. ZK-a koji propisuje da se k. u. sa kojima se neće zaključiti novi ugovor o radu o tome obavezno pisano obavješćuju najkasnije 6 mjeseci prije isteka ugovora o radu.

Osporavanu odluku tuženik je donio 3. prosinca 2018., a Ugovor o radu na određeno vrijeme broj 01-701/01-15 zaključen je za razdoblje od 1. srpnja 2015. važeći do 30. lipnja 2019., pa je pravilno sud prvog stupnja zaključio da je odluka od od 3. prosinca 2018. zakonita i dopuštena.

 

20. Imajući u vidu navedeno Odluka tuženika Klasa: 024 – 05/18 – 01/6 Ur. broj 2170/01 – 23 – 01 – 18 – 19 nije odluka o poslovno uvjetovanom otkazu o ugovora o radu, a pravilno je sud prvog stupnja zaključio da tužiteljica nije dobila otkaz i da odluku o neproduženju ugovora o radu na određeno vrijeme nije otkaz te diskriminacija tužiteljice.

 

21. Pravilno je sud prvog stupnja zaključio i da nisu osnovani navodi tužiteljice kako je stvarni razlog ovog otkaza obraćanje tuženiku u dva navrata i to pritužbom radi zaštite od diskriminacije i zaštite prava iz radnog odnosa od 30. listopada 2018., kao i zahtjevom za zaštitu prava od 21. studenog 2018. na koji tuženik nije odgovorio iako je zatražena zaštita od diskriminacije od neposredno nadređene osobe. Naime, tužiteljica pretpostavlja da tuženik kao poslodavac odobrava diskriminaciju te je i potiče svojim postupcima jer je umjesto zaštite od diskriminacije tužiteljica dobila otkaz iz čega smatra da proizlazi da je otkaz odgovor na zahtjev za zaštitu od diskriminacije koju nad radnicom provodi neposredno naređena osoba ravnateljica baleta M. K. na način da je tužiteljica jedina članica b. a. bez baletnih projekata u drugoj sezoni zbog osobnog animoziteta ravnateljice koja joj konstantno prijeti radnim mjestom i vrši pritisak radi odlaska na neko drugo radno mjesto pravdajući pritisak socijalnim statusom tužiteljice čime neopravdano zadire u njezin privatni život i obiteljske odnose.

 

22. Tužiteljica se zaista obratila tuženiku pritužbom radi zaštite dostojanstva, zaštite od diskriminacije i prava iz radnog odnosa 30. listopada 2018. te je tuženik donio odluku 7. studenog 2018. kojom se navedena pritužba odbija kao neosnovana, a tužiteljica je uložila zahtjev za zaštitu prava na navedenu odluku 23. studenog 2018. o kojoj se tuženik nije očitovao.

 

22.1. Isto tako, utvrđeno je da je tužiteljica zatražila stručnu medicinsku pomoć te je 19. listopada 2018. bila na pregledu psihologa i psihijatra KBC Rijeka.

 

22.2. Utvrđeno je dalje da je dolaskom ravnateljice baleta M. K. došlo do promjena u načinu rada baletnog ansambla jer je smanjen broj članova ansambla koji su sudjelovali u njezinim projektima. Na taj način stariji članovi baletnog ansambla ili članovi pred mirovinu nisu sudjelovali u predstavama koje je realizirala M. K. koja je bila plesačica suvremenog plesa, a dio ansambla bili su plesači klasičnog baleta sa drugačijom tehnikom plesanja.

 

22.3. Isto tako, gostujući koreografi u tom razdoblju birali su manji broj plesača, time da su svi plesači bili prisutni na audiciji, ali ravnateljica baleta je birala članove baleta koji će sudjelovati u takvim predstavama. Ostali članovi baleta angažirani su u operama i dramama kod tuženika koji također zahtijevaju poznavanje određenih plesnih tehnika i vještina poznavanja scena.

 

23. Iz dokaznog postupka ne proizlazi da je bilo neprimjerenih razgovora između M. K. i tužiteljice niti da se M. K. neprimjerenim riječima ili povišenim tonovima obraća tužiteljici.

 

24. Tužiteljica je kao članica baletnog ansambla nakon dolaska ravnateljice baleta M. K. sudjelovala u dramskim i opernim predstavama koji su također zahtijevali poznavanje plesnih tehnika i vještinu poznavanja scene.

 

25. Zbog navedenog, pravilno sud prvog stupnja zaključuje da tužiteljica kao kazališna umjetnica članica b. a. tuženika po ocjeni neposrednog rukovoditelja M. K. zaista nije bila birana za sudjelovanje u baletnim predstavama. No, cijeneći činjenicu da je došlo do promjene u načinu rada u b. a. dolaskom ravnateljice M. K. koja je plesačica suvremenog plesa i koja je smanjila broj članova b. a. koji sudjeluju u njenim projektima, a dio b. a. bili su plesači klasičnog baleta sa drugačijim tehnikama plesanja od tehnika koju je zahtijevala ravnateljica baleta, te da je ravnateljica baleta birala plesače koji sudjeluju u određenim projektima i određivala koji članovi baleta će sudjelovati u određenoj predstavi, a da je tužiteljica sudjelovala u opernim i dramskim predstavama koje su zahtijevale poznavanje određenih plesnih tehnika i vještina, te poznavanje scene, pravilno je sud prvog stupnja zaključio da tužiteljica nije dokazala da je postupanjem tuženika odnosno ravnateljice baleta M. K. bila uznemiravana po svom socijalnom statusu te da bi time bilo narušeno njezino dostojanstvo zaštićeno člankom 30. ZR-a.

 

25.1. Dolaskom ravnateljice baleta M. K. došlo je do promjene u načinu rada baletnog ansambla, ali tužiteljica je nastavila radi kao članica b. a. i sudjelovala je u redovnim vježbama – klasu, a po ocjeni neposrednog rukovoditelja tužiteljica nije bila predlagana za sudjelovanje u predstavama b. a., a opisano postupanje poslodavca nije izravna ili neizravna diskriminacija tužiteljice u smislu odredbe članka 2. ZR-a.

 

26. Zbog navedenoga, pravilno sud prvog stupnja zaključuje da tijekom postupka tužiteljica nije dokazala da se u konkretnom slučaju radilo o sustavnom postupanju ravnateljice baleta M. K. usmjerene na povredu prava osobnosti kojom bi se tužiteljica diskreditirala i šikanirala i zbog kojih tužiteljica nije angažirana u baletnim predstavama, a zbog kojih je i donijeta osporavana odluka da se s tužiteljicom neće zaključiti novi ugovor o radu.

 

27. Pravilno sud prvog stupnja zaključuje da ne postoji odgovornost tuženika niti za postupke koji imaju obilježje mobinga pa pravilno dalje zaključuje da okolnost što je tužiteljici u spornom razdoblju dijagnosticirano psihičko oboljenje (smetnje) to samo po sebi ne dovodi do zaključka da su opisane posljedice diskriminacije odnosno uznemiravanja.

 

28. S obzirom da ocjenu o tome radi li se o diskriminaciji odnosno mobingu koji bi za posljedicu imali i takve smetnje koje su utvrđene kod tužiteljice može dati jedino sud nakon provedenog postupka, a ne vještak medicinske struke jer bolest može biti posljedica ukoliko se utvrdi da diskriminacija vršena i da je tužiteljica upravo zbog njega oboljela, pravilno sud prvog stupnja nije provodio dokaz medicinskim vještačenjem.

 

29. Stoga je pravilno sud prvog stupnja u cijelosti odbio glavni tužbeni zahtjev tužiteljice kao i eventualno kumulirani tužbeni.

 

30. U odnosu na pozivanje tužiteljice na presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revr-1695/2012 treba istaknuti da ta odluka nije od utjecaja na osnovanost tužbenog zahtjeva kao niti na osnovanost tužiteljičine žalbe jer činjenice temeljem kojih je u tom predmetu donesena odluka nisu identične činjenicama koje je tužiteljica dokazala u predmetu poslovni broj Revr-1695/2012.

 

30.1. Najvažnija i osnovna razlika zbog koje pravna shvaćanja iz citirane presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske nisu primjenjiva u ovom predmetu jest ta da je tužiteljica u predmetu poslovni broj Revr-1695/2012 svojim ugovorima dokazala da je imala sklopljene ugovore koji su po svom sadržaju predstavljali ugovor o radu.

Relevantni dio drugostupanjske presude koju je Vrhovni sud Republike Hrvatske u cijelosti prihvatio, a iz kojeg se može vidjeti razlika u činjenicama u odnosu na ovaj predmet, glasi:

 

„Cijeneći sadržaj Ugovora o autorskom radu koje je tužiteljica zaključivala s tuženikom (od 15. listopada 1992. godine, 17. prosinca 2003. godine, 01. siječnja 2008. godine, itd.), a iz kojih je utvrđeno da je tužiteljica u svojstvu izvršitelja obvezala se obavljati poslove plesača baleta, u određenom vremenskom razdoblju, a tuženik za izvršavanje poslova obvezao se tužiteljici isplaćivati mjesečnu naknadu u bruto iznosu, zatim da je predmetnim ugovorom ugovorena mogućnost svake ugovorne strane otkazati isti uz otkazni rok, te propisana prava i obveze tužiteljice kao izvršitelja i tuženika - kazališta, sud utvrđuje da navedeni ugovor o autorskom radu ima elemente ugovora o radu na određeno vrijeme. Ovo iz razloga što se tužiteljica kao umjetnik, plesač obvezala izvoditi djela za kazalište, međutim, opisanim ugovorom određeno je vrijeme trajanja tog ugovora, visina naknade, mogućnost otkaza i prava i obveze ugovornih stranaka, te se takav ugovor ima smatrati mješovitim ugovorom koji u sebi sadrži elemente ugovora o radu na određeno vrijeme.

Utvrđuje sud da je odredbom čl.122. Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima (NN 167/03 i 79/07) propisano da su umjetnici izvođači, glumci, pjevači, glazbenici, plesači i druge osobe koje glumom, pjevanjem, recitiranjem, deklamiranjem, interpretiranjem, pokretima ili na drugi način izvode djela s područja književnosti i umjetnosti ili izražaja folklora.

Također, utvrđuje da je odredbom čl.130. st.1. Zakona o autorskom pravu propisano da izvedba nastala u radnom odnosu označava izvedbu koju za vrijeme trajanja radnog odnosa kod određenog poslodavca ostvari umjetnik izvođač - zaposlenik izvršavajući svoje obveze ili po uputama tog poslodavca. Odnosi u pogledu izvedbe ostvarene u radnom odnosu uređuju se tim zakonom, ugovorom o radu ili drugim aktom kojim se uređuje radni odnos.

Stoga, sud utvrđuje da je tužiteljica za vrijeme dok je kao izvršitelj obavljala poslove p. b., temeljem više uzastopno zaključivanih ugovora o autorskom radu sklopljenih s tuženikom - kazalištem, izvršavala svoje obveze u skladu s planom i programom kazališta, dakle po uputama toga poslodavca.“

 

30.2. Međutim, tužiteljica u ovom predmetu ne samo da nije dostavila ugovore kojima bi dokazala sve ovo što je dokazala tužiteljica u predmetu poslovni broj Revr-1695/2012, već ona niti iskazima saslušanih svjedoka nije dokazala da bi u razdoblju od 2000. do 2005. s tuženikom sklapala ugovore koji bi po svom sadržaju odgovarali ugovorima o radu.

Tako, iz iskaza svjedokinje D. M. proizlazi da su ona i tužiteljica od lipnja 2001. do 2003. dolazile redovito na dnevne vježbe i povremeno bile angažirane u određenim predstavama. Naknada im se isplaćivala preko student servisa na način da se pola godine radila besplatno, a pola godine plaća isplaćivala na njezin račun u iznosu od 1.400,00 kn od čega su ona i tužiteljica dobivale svaka iznos po 700,00 kn.

Dakle, iz ovog iskaza proizlazi da je plaća tužiteljice iznosila 700,00 kn pa je neuvjerljiva tvrdnja tužiteljice da bi to bio iznos mjesečne plaće, a kada se uzme u obzir da je honorar bio isplaćivan preko student servisa, i to za rad u samo dijelu godine, a ne tijekom cijele godine, kao i da nema onih drugih elemenata iz ugovora o radu koji su postojali u predmetu poslovni broj Revr-1695/2012, pravilno je sud prvog stupnja zaključio da razdoblje prije sklapanja prvog ugovora o radu (2005.) ne predstavlja radni odnos.

 

30.3. Pri tome je potrebno dodati da je neuvjerljiva tvrdnja tužiteljice da je od 2000. pa do 2005. neprestano sklapala ugovore s tuženikom, jer da je takve ugovore zaista sklapala ona bi ih i dostavila u spis ili bi dostavila podatke i dokaze o isplatama naknada na račun kod banke, a kojih isplata je trebalo biti u značajnom broju s obzirom da je riječ o razdoblju od 5 godina.

Tužiteljica ništa od navedenoga nije dostavila u spis, a to je trebala učiniti tim više što je njena kolegica svjedočila da su se ugovori sklapali povremeno, za novčane iznose koji po svojoj visini i vrsti ugovora temeljem koje su isplaćivani ozbiljno ugrožavaju zaključak da bi predstavljali plaću.

 

30.4. U takvim okolnostima pravilno je sud prvog stupnja odbio primijeniti pravna shvaćanja iz citiranog predmeta te je isto tako pravilno odbio kao neosnovan tužbene zahtjeve tužiteljice kako su naznačeni u izreci prvostupanjske presude.

 

 

31. U odnosu na žalbene navode da je sud prvog stupnja spram tužiteljičinih tvrdnji o diskriminaciji pogrešno primijenio pravila o teretu dokazivanja treba navesti da tomu nije tako.

Naime, s obzirom da tužiteljica nije učinila vjerojatnim postojanje zabranjenog temelja diskriminacije zbog kojega bi došlo po povrede dostojanstva tužiteljice, tužiteljica nije niti učinila vjerojatnim da je diskriminirana.

Da bi se moglo zaključiti da je tužiteljica učinila vjerojatnim postojanje diskriminacije ona je bila dužna prije svega jasno navesti, a nakon toga i učiniti isti vjerojatnim, zabranjeni temelj diskriminacije iz čl. 2. Zakona o suzbijanju diskriminacije (Narodne novine br. 35/08, dalje ZSD), a zbog kojega je po njenim tvrdnjama došlo do povrede njenog dostojanstva.

S obzirom da ona nije učinila niti vjerojatnim postojanje diskriminacije, nije došlo do prebacivanja tereta dokazivanja na tuženika sukladno čl. 20. ZSD-a prema kojemu ako stranka u sudskom postupku tvrdi da je povrijeđeno njezino pravo na jednako postupanje prema odredbama ZSD-a, dužna je učiniti vjerojatnim da je došlo do diskriminacije, a tada teret dokazivanja da nije bilo diskriminacije leži na protivnoj stranci.

 

31.1. Pri tome treba posebno naglasiti da tvrdnja tužiteljice da je diskriminirana na temelju socijalnog statusa nije niti razumljiva niti logična.

Pored toga što sama tužiteljica u tužbi navodi da je došlo do osobnog animoziteta ravnateljice baleta spram tužiteljice, a za koji niti ne zna kako je nastao, dakle, niti sama ne zna u kojim bi okolnostima nastao zabranjeni temelj iz čl. 2. ZSD-a (a kada bi to bilo poznato bilo bi lakše „prepoznati“ zabranjeni temelj diskriminacije), tužiteljica ne objašnjava koje bi to okolnosti vezane uz njen socijalni status bile razlog diskriminacije. Naime, tužiteljica tvrdi da je ravnateljica baleta smatrala da je tužiteljica socijalno neosviještena ako svoje radno mjesto ne želi prepustiti drugim osobama, ali takve tvrdnje ne mogu se dovesti u vezu s diskriminacijom na temelju socijalnog statusa.

Tvrdnja da je netko socijalno neosviješten jer ne želi da se netko drugi zaposli na njegovom mjestu, sama po sebi, ne može se povezati s diskriminacijom na temelju socijalnog statusa.

Socijalni ili društveni status je položaj koji pojedinac zauzima u određenoj društvenoj grupi ili društvenoj strukturi, zahvaljujući svom porijeklu, ekonomskoj moći ili osobnim sposobnostima i obrazovanju. Tvrdnje tužiteljice o diskriminaciji na temelju socijalnog statusa kako to objašnjava tužiteljica ne mogu se povezati s izloženom definicijom socijalnog statusa.

 

31.2. S druge strane, s obzirom da iz činjeničnih navoda tužiteljice proizlazi da ona zapravo smatra da je bila šikanirana odnosno mobingirana na radnom mjestu od strane ravnateljice baletnog ansambla, tužiteljica je bila dužna dokazati sve činjenice na kojima temelji svoj zahtjev za utvrđenje povrede dostojanstva i naknadu štete. Naime, u toj vrsti spora vrijede opća pravila o teretu dokazivanja iz čl. 219. st. 1. ZPP-a prema kojima je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika.

 

31.3. Posebno treba istaknuti i to da se ne može zaključiti da time što nije odlučeno o pritužbi za povredu dostojanstva i zahtjevu za zaštitu da je došlo do povrede dostojanstva tužiteljice.

Do povrede dostojanstva tužiteljice u smislu čl. 134. ZR-a može doći konkretnim protupravnim radnjama za koje je odgovoran tuženik.

Međutim, nepružanje zaštite dostojanstva po pritužbi tužiteljice i zahtjevu za zaštitu prava ne predstavlja povredu dostojanstva radnika samo po sebi.

Tuženik je bio dužan povodom pritužbe tužiteljice postupiti sukladno čl. 134. ZR-a, odnosno on ili osoba imenovana za zaprimanje i rješavanje pritužbi radnika zbog povrede dostojanstva bili su dužni istu zaprimiti, ispitati i poduzeti odgovarajuće mjere primjerene konkretnom slučaju ako bi utvrdili da je povrede dostojanstva tužiteljice bilo.

Međutim, neodlučivanje o pritužbi, odnosno neodlučivanje na način kojim bi tužiteljica bila zadovoljna, ne predstavlja protupravnu radnju koja bi sama po sebi predstavljala osnovu za pružanje sudske zaštite dostojanstva radnika.

Tužiteljica je bila ovlaštena, ako nije bila zadovoljna ishodom postupka pokrenutog temeljem njene pritužbe za zaštitu dostojanstva, tražiti sudsku zaštitu drugačijeg sadržaja. Ona je bila ovlaštena tražiti da se utvrdi da je tuženik povrijedio tužiteljičino pravo na jednako postupanje, odnosno da radnja koju je poduzeo ili propustio može neposredno dovesti do povrede prava na jednako postupanje (tužba za utvrđenje diskriminacije), da se zabrani poduzimanje radnji kojima se krši ili može prekršiti tužiteljičino pravo na jednako postupanje, odnosno da se izvrše radnje kojima se uklanja diskriminacija ili njezine posljedice (tužba za zabranu ili otklanjanje diskriminacije), da se naknadi imovinska i neimovinska šteta uzrokovana povredom prava zaštićenih ZSD-om (tužba za naknadu štete).

Tužiteljica to nije učinila već je zatražila da sud da utvrdi da je time što nije odlučeno o pritužbi za povredu dostojanstva i zahtjeva za zaštitu prava tuženik povrijedio tužiteljičino dostojanstvo te da joj naknadi štetu u iznosu od 20.000,00 kn.

Dakle, sudsku zaštitu svog dostojanstva nije zatražila sukladno važećim odredbama ZSD-a i ZR-a, dok s druge strane nije dokazala da je došlo do povrede njenih prava radnjama koje predstavljaju mobing.

Naime, mobing nije pravni pojam već se pod mobingom podrazumijevaju protupravne radnje spram radnika kojima se vrijeđaju njegova prava iz radnog odnosa, a za koje radnje kao uzrok ne postoji neki od zabranjenih temelja diskriminacije iz čl. 2. ZSD-a.

Tužiteljica nije dokazala postojanje takvih radnji, dok sama činjenica da joj nisu dodjeljivani radni zadaci za koje je ona smatrala da joj trebaju biti dodijeljeni, ne predstavlja protupravno ponašanje tuženika koje bi moglo biti osnova za naknadu štete zbog povrede prava osobnosti.

Naime, prema čl. 7. st. 1. ZR-a, radnik je obvezan prema uputama koje poslodavac daje u skladu s naravi i vrstom rada, osobno obavljati preuzeti posao, a prema st. 2. istog članka poslodavac ima pravo pobliže odrediti mjesto i način obavljanja rada, poštujući pri tome prava i dostojanstvo radnika.

Dakle, poslodavac je dužan odrediti način obavljanja rada, a radnik je dužan prema uputama poslodavca osobno obavljati rad, dok davanje drugih radnih zadataka koji su u skladu s naravi i vrstom rada, a ne onih koje radnik želi ili očekuje, ne predstavlja povredu dostojanstva radnika.

 

32. Kako tužiteljica nije uspjela sa svojim tužbenim zahtjevom, pravilno je sud prvog stupnja zaključio i to da tužiteljica nije učinila vjerojatnim postojanje tražbine, pa je pravilno primjenom 346. Ovršnog zakona (Narodne novine br. 112/12) odbio i prijedlog tužiteljice za donošenje privremene mjere vraćanja na posao.

 

33. Slijedom navedenoga, kako je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo, a postupanjem suda nisu počinjene ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP), valjalo je po čl. 368. st. 1. i čl. 380. t. 2. ZPP žalbu tužiteljice odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjske odluke.

 

33. Kako tužiteljica nije uspjela sa žalbom, primjenom čl. 154. st. 1. ZPP-a odbijen je i zahtjev tužiteljice za naknadu troška sastava žalbe.

 

 

U Zagrebu 16. studenoga 2021.

 

 

Predsjednica vijeća:

Sanja Joka Umićević, v.r.