- 1 -              Rev 1035/2020-5

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1035/2020-5

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, te Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Marine Paulić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. M., OIB: …, Z., kojeg zastupa punomoćnica Z. P., odvjetnica u Z., protiv tuženika E. N. T. d.d. OIB: …, Z., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza i vraćanja na rad, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-642/20-2 od 24. lipnja 2020., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-1500/2017-67 od 12. prosinca 2019., u sjednici vijeća dana 16. studenog 2021.

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

 

Revizija tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-642/20-2 od 24. lipnja 2020. se odbija kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Općinski radni sud u Zagrebu presudom poslovni broj Pr-1500/2017-67 od 12. prosinca 2019. odbio je tužbeni zahtjev koji glasi:

 

"Utvrđuje se da nije dopušten otkaz ugovora o radu od 30.05.2017. godine što ga je tuženik E. N. T. d.d. dao tužitelju B. M. te se poništava odluka o osobno uvjetovanom otkazu ugovora o radu od 30.05.2017. godine.

 

Utvrđuje se kao nedopuštena odluka tuženika o zahtjevu zaštitu prava tužitelja, odluka broj; 530-14/2017 od dana 26. lipnja 2017. godine.

 

Nalaže se tuženiku vratiti tužitelja na rad i to na radno mjesto "Inženjer za usluge" u Organizacijskoj jedinici …, u roku od 8 dana.

 

Nalaže se tuženiku E. N. T. d.d. da tužitelju B. M. naknadi parnični trošak, zajedno sa zateznom kamatom po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine nada nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 8 dana."

 

2. Županijski sud u Zagrebu presudom poslovni broj Gž R-642/20-2 od 24. lipnja 2020. odbio je žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrdio prvostupanjsku presudu.

 

3. Tako je suđeno u radnom sporu radi utvrđenja nedopuštenim odluke tuženika od 30. svibnja 2017. o osobno uvjetovanom otkazu tužiteljevog ugovora o radu i radi vraćanja tužitelja na radno mjesto na kojemu je tužitelj radio na temelju ugovora o radu sklopljenog 15. srpnja 2014.

 

4. Tužitelj je protiv drugostupanjske presude podnio reviziju iz čl. 382.a Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka USRH i 84/08, 123/08, 57/1, 148/11, 25/13 i 89/14, 70/19, dalje ZPP) kojom pobija presudu zbog revizijskih razloga bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. i toč. 11. ZPP, čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s čl. 8. i čl. 375. ZPP, te pogrešne primjene materijalnog prava. Predložio je da revizijski sud preinači nižestupanjske presude i prihvati tužbeni zahtjev ili podredno da ukine nižestupanjske presude i predmet vrati drugostupanjskom ili prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

5. Tuženik je odgovorio na reviziju i predložio odbiti reviziju kao neosnovanu.

 

6. Revizija je neosnovana.

 

7. Presuda je ispitana po čl. 391. st. 2. ZPP, u povodu revizije iz članka 382.a ZPP, samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

8. Tužitelj je u reviziji naveo da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP jer je odbio dokazne prijedloge tužitelja i time onemogućio tužitelju raspravljanje pred sudom, a dokaze da je ocijenio protivno odredbi čl. 8. ZPP, a da tu povredu drugostupanjski sud nije po žalbi tužitelja sankcionirao pa je drugostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 375. ZPP. Nadalje je naveo da su i prvostupanjski i drugostupanjski sud počinili bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP zato što presude nemaju razloga o odlučnim činjenicama, a oni razlozi koji su izneseni da su proturječni, kao i da drugostupanjski sud nije odgovorio na žalbene razloge, pa ni drugostupanjsku presudu nije moguće ispitati.

 

9. Nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP, koja prema toj odredbi postoji ako kojoj stranci nezakonitim postupanjem, a osobito propuštanjem dostave, nije dana mogućnost da raspravlja pred sudom. Tužitelju je omogućeno raspravljanje pred sudom a on je to svoje pravo i iskoristio.

 

9.1. Tvrdnje tužitelja da mu je prvostupanjski sud nezakonito odbio dokazni prijedlog za saslušanje svjedoka ukazivale bi na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 220. st. 2. ZPP učinjenu pred prvostupanjskim sudom.

 

9.2. U odnosu na ove navode valja imati na umu da prema odredbi čl. 220. st. 2. ZPP sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica. Prvostupanjski sud je obrazložio zašto je odbio neke dokazne prijedloge stranaka. Također se i drugostupanjski sud očitovao na navode tužitelja i iznio pravilno shvaćanje da odbijanje pojedinih dokaznih prijedloga stranaka samo po sebi ne znači da je sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka, ako je činjenično stanje dovoljno utvrđeno da se može odlučiti o osnovanosti tužbenog zahtjeva. U obrazloženju drugostupanjske presude je navedeno i da okolnost što je prvostupanjski sud rješenjem od 7. studenog 2019. (list 308 spisa) odbio prijedlog tužitelja (za saslušanje svjedoka Đ. i Z.) i tuženika za saslušanje svih svjedoka koji nisu saslušani u dotadašnjem tijeku postupka, nije od utjecaja na pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude. Neovisno o navedenom sud je dodao da je dokazni prijedlog za saslušanje svjedoka M. Đ. podnesen nakon zaključenja prethodnog postupka, suprotno članku 299 ZPP-a, a tužitelj nije dokazao da navedeni dokaz bez svoje krivnje nije mogao predložiti prije zaključenja prethodnog postupka.

 

9.3. Drugostupanjski sud je dakle odgovorio na žalbene navode koji se odnose na dokazne prijedloge i izvođenje dokaza pred prvostupanjskim sudom u skladu s odredbom čl. 375. st. 1. ZPP, a te navode prihvaća i ovaj sud.

 

10. Nije ostvaren ni revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč 11. ZPP u donošenju prvostupanjske i drugostupanjske presude, a koji postoji kad presuda ima takvih nedostataka zbog kojih tu presudu nije moguće ispitati.

 

10.1. Tužitelj u bitnome polazio do toga da je tuženik bio dužan dokazati postojanje opravdanog razloga za osobno uvjetovani otkaz, a da su iskazi svjedoka o toj odlučnoj činjenici kontradiktorni, te da o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o iskazima danim u postupku i zapisnika o saslušanju svjedoka. U obrazloženju ovih tvrdnji tužitelj je analizirao iskaze svjedoka te iznio svoju ocjenu dokaza s konačnim zaključkom da su iskazi kontradiktorni i da tuženik nije dokazao opravdani razlog za otkaz.

 

10.2. Ovaj sud je izvršio analizu iskaza svjedoka i usporedbu tih iskaza s navodima u presudi te nije našao kontradiktornosti između sadržaja dokaza i navoda u prvostupanjskoj presudi o tim dokazima (iskazima i ispravama) u odnosu na razlog zbog kojeg je tuženik otkazao ugovor o radu. Naime u odluci je kao razlog za otkaz navedeno da tužitelj nije u mogućnosti uredno izvršavati svoje obveze iz radnog odnosa zbog određenih trajnih osobina i nesposobnosti, s obrazloženjem (u bitnome) da radnik zbog osobno uvjetovanih razloga nije u mogućnosti obavljati zahtjevne i složene poslove kakve zahtijeva njegovo radno mjesto, a također ne može preuzeti ni druge poslove u odjelu niti kompaniji. U odnosu na navedeni razlog otkaza ovaj sud nije našao kontradiktornosti u obrazloženjima nižestupanjskih presuda.

 

10.3. Tužitelj je osnovano ukazao na određene kontradiktornosti u iskazima svjedoka koji se tiču navodno neprimjerene komunikacije tužitelja prema drugim zaposlenicima, koje u obrazloženima nižestupanjskih presuda nisu dovoljno razjašnjene. Međutim, s obzirom na to da je odluka o osobno uvjetovanom otkazu donesena zbog nemogućnosti tužitelja samostalno izvršavati zahtjevnije poslove, okolnosti koje se odnose na tužiteljevu komunikaciju sa suradnicima ne utječu na zakonitost otkaza. Stoga nije riječ o odlučnim činjenicama, pa nedostatak obrazloženja o tim činjenicama ne čini presudu nerazumljivom u odnosu na bitne činjenične i pravne razloge odbijanja tužbenog zahtjeva.

 

10.4. Konačno, eventualno skrivljeno ponašanje tužitelja koje bi dovelo do poremećaja odnosa među zaposlenicima nije valjana osnova za otkaz ugovora o radu zbog osobnih razloga, niti je predmetna odluka o otkazu donesena zbog skrivljenog ponašanja tužitelja. Stoga nije odlučno kako su nižestupanjski sudovi cijenili dokaze o komunikaciji tužitelja prema ostalim zaposlenicima i kakvi su navodi o tim činjenicama izneseni u obrazloženju presude.

 

10.4. U odnosu na ostale navode tužitelja kojima je obrazložio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 1. ZPP, a koje se sadržajno odnose na navodno pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, valja imati na umu odredbu čl. 385. st. 1. ZPP prema kojoj drugostupanjsku presudu nije dopušteno pobijati zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

11. Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava koji postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

 

12. Sporno je i u revizijskom stupnju postupku je li dopuštena odluka tuženika o osobno uvjetovanom otkazu ugovora o radu. S tim u vezi je sporna pravilna primjena odredaba čl. 107. st. 1. i 2., čl. 115. te čl. 131. Zakona o radu (Narodne novine broj 93/14, 127/17, dalje: ZR).

 

13. U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

 

- da je Odlukom o otkazu od 30. svibnja 2017. tuženik pozivom na odredbu čl. 115. st. 1. al. 2. Zakona o radu (Narodne novine, broj: 93/14, 127/17– dalje: ZR) otkazao ugovor o radu tužitelju od 15. srpnja 2014., koji je obavljao poslove "Inženjer za usluge" u Organizacijskoj jedinici …, jer tužitelj nije u mogućnosti uredno izvršavati svoje obveze iz radnog odnosa zbog određenih trajnih osobina i nesposobnosti, s obrazloženjem, u bitnom, da radnik zbog osobno uvjetovanih razloga nije u mogućnosti obavljati zahtjevne i složene poslove kakve zahtijeva njegovo radno mjesto, a također ne može ni preuzeti ni druge poslove u odjelu niti kompaniji, a nije opravdano očekivati od poslodavca da obrazuje ili osposobi radnika za rad na drugim poslovima, tim više što poslodavac nema mogućnosti zaposliti radnika na drugim poslovima koji bi odgovarali njegovoj sposobnosti; da radnik nema dovoljno tehničkog znanja i nije u stanju samostalno odrađivati radne zadatke u zadanom vremenskom roku, čak niti zadatke srednje težine, koje zahtijeva njegovo radno mjesto, što nije prihvatljivo s obzirom na vrijeme provedeno u organizaciji i s obzirom na njegovo ukupno radno iskustvo, te da u pokušaju da radniku pomogne poslodavac mu je davao radne zadatke niže složenosti, uglavnom edukativne naravi bez direktne koristi za poslodavca te mu je odredio mentore koji su kontinuirano radili s njim cijelo vrijeme trajanja radnog odnosa; da je poslodavac radniku promijenio dva linijska rukovoditelja i dva tipa posla sve u pokušaju da se pronađe prihvatljivo rješenje, ali bez pravih rezultata; također,

 

- da su navedenim ugovorom o radu precizno regulirana prava i obveze odnosno odgovornosti i ograničenja imenovanog na tom radnom mjestu, sve sukladno ETK Katalogu poslova,

 

- da je protiv odluke o otkazu tužitelj podnio zahtjev za zaštitu prava, koji je tuženik odbio odlukom od 26. lipnja 2017., a navedena odluka uručena je tužitelju 01. srpnja 2017.,

 

- da je sukladno uputi o pravnom lijeku sadržanoj u odluci o zahtjevu za zaštitu prava, tužitelj u roku od 15 dana, dana 12. srpnja 2017. podnio zahtjev za mirenje pred mirovnim vijećem poslodavca, a mirovno vijeće poslodavca je 21. srpnja 2017. donijelo odluku kojom je utvrdilo da mirenje nije uspjelo,

 

- da je dopisom od 25. svibnja 2017. tuženik o namjeravanoj odluci o otkazu zatražio očitovanje sindikalnog povjerenika, a uz navedeni dopis sindikalnom povjereniku dostavljen je prijedlog odluke o osobno uvjetovanom otkazu tužiteljevog ugovora o radu,

 

- da se dopisom od 30. svibnja 2017. sindikalni povjerenik očitovao na namjeravani otkaz tužitelju na način da ne može dati suglasnost na dostavljeni prijedlog odluke o otkazu, s obzirom na sadržaj i obrazloženje odluke i iz razloga što na temelju dostavljenih podataka ne može u potpunosti utvrditi postojanje opravdanog razloga za otkaz,

 

- da je tuženik prije otkaza od sindikalnog povjerenika zatražio očitovanje o namjeravanom otkazu tužitelju, a očitovanje sindikalnog povjerenika u odnosu na tužitelja nije obvezujuće za tuženika jer tužitelj ne spada u zaštićenu kategoriju radnika propisanih člankom 151 ZR, pa je sud zaključio da je tuženik prije otkaza izvršio svoju obvezu propisanu člankom 150 ZR,

 

- da je temeljem suglasnih iskaza svih saslušanih svjedoka utvrđeno da tužitelj nije bio samostalan u radu, da nema dovoljno tehničkog znanja za obavljanje poslova svog radnog mjesta, da nije u stanju samostalno izvršavati radne zadatke, da je u radu trebao asistenciju odnosno pomoć mentora ili kolega, da su svi svjedoci naveli konkretne zadatke koje tužitelj nije mogao niti znao samostalno odraditi, naveli su što konkretno tužitelj nije znao, pa je tako D. P. izjavio da se tužitelj nije uspio spojiti na kompjuterski program, nije poznavao načine na koje se dio rada može snimiti, nije znao kako osloboditi prostor u hard disku, nije znao da komande za telefonsku centralu nemaju razmake, nije znao da svaka zadana komanda javlja rezultat da li je prošla, nije znao da se za dobivanje takve obavijesti mora osloboditi veza prema centrali, L. Ž. je izjavio da tužitelj nije mogao odraditi niti jedan zadatak u vezi RSS niti na simulatoru, Ž. B. je izjavio da tužitelj nije mogao u cijelosti samostalno prebaciti podatke sa hardvera postojeće centrale u E. na hardver nove centrale, nije znao gdje se nalaze podaci u direktoriju, nije davao sve potrebne komande. T. K. je izjavio da tužitelj nije mogao sam raditi i da ga je zvao jer nije znao što da napiše u komunikaciji s kupcem putem S.,

 

- da niti jedan svjedok nije naveo da je tužitelj samostalno mogao obavljati poslove svog radnog mjesta i svi svjedoci su izjavili da je tužitelj tijekom rada kod tuženika imao mentore, iako je tužitelj trebao imati mentora samo za vrijeme trajanja ugovora o radu na određeno vrijeme od 12. veljače 2013. jer je taj ugovor sklopljen radi osposobljavanja za samostalan rad, a za nadzor provođenja pripravničkog programa u članku 4 ugovora određen je M. N.,

 

- da je svjedok T. K. izjavio da je tužitelj pokazao volju za rad i sve je zapisivao, ali nije mogao sam raditi, a niti jedan od ostalih saslušanih svjedoka nije izjavio da tužitelj nije želio raditi i da nije imao volju za rad, već su svi svjedoci suglasno izjavili da tužitelj nije imao dovoljno tehničkog znanja za samostalan rad i da nije mogao samostalno obavljati radne zadatke,

 

- da sud nije povjerovao tužitelju da je samostalno obavljao radne zadatke i da nikada nije tražio pomoć u radu od svojih mentora, nadređenih ili kolega jer je njegov iskaz u tom dijelu suprotan iskazu svih saslušanih svjedoka koji su suglasno izjavili da tužitelj nije bio samostalan u radu i da je radio uz pomoć mentora,

 

- da činjenica što nakon isteka ugovora o radu na određeno vrijeme od 12. veljače 2013., tužitelju nije određen mentor pisanom odlukom niti ugovorom o radu na određeno vrijeme od 07. veljače 2014., ne dokazuje da je tužitelj od sklapanja tog ugovora do kraja radnog odnosa kod tuženika radio samostalno jer su svi svjedoci suglasno izjavili da je tužitelj cijelo vrijeme imao mentore i nije samostalno radio,

 

- da činjenica što je tuženik nakon isteka pripravničkog ugovora, s tužiteljem sklopio još dva ugovora o radu (jedan na određeno vrijeme, a nakon toga drugi na neodređeno vrijeme) ne dokazuje da je tužitelj imao dovoljno tehničkog znanja za samostalno obavljanje poslova svog radnog mjesta, a razlozi zbog kojih je tuženik s tužiteljem sklopio navedene ugovore nisu relevantni za rješenje ovog spora,

 

- da su svjedoci M. A., D. P., Ž. B. i T. K. suglasno izjavili da je tužitelj dolazio u verbalne sukobe s nadređenima i kolegama pa je tako M. A. izjavio da je on osobno sudjelovao u verbalnom sukobu s tužiteljem kada je tužitelj na njega vikao, obraćao mu se sa ti i "prika", a od drugih zaposlenika dobio je prijave o nesuglasicama između tužitelja i drugih zaposlenika, D. P. je izjavio da je s tužiteljem više puta razgovarao o njegovom ponašanju, da su mu se Ž. i B. obratili zbog tužiteljevog odnosa prema poslu,

 

- da je iz iskaza svjedok D. P., zaposlenog kod tuženika na radnom mjestu linijski rukovoditelj, koji je bio prvi neposredno nadređen tužitelju od 2016. do otkaza te je imao neposrednih saznanja o tužiteljevom radu, utvrđeno da tužitelj nije mogao samostalno odrađivati posao, iz razgovora s mentorom Ž. doznao je da tužitelj ne može samostalno odrađivati posao, a u to se uvjerio i sam neposredno; tužitelj je za 2016. ocijenjen ocjenom “nije ispunio očekivanja” pa se stavlja fokus na rad radnika koji je loše ocijenjen, što je bilo i u tužiteljevom slučaju, odnosno tužiteljev rad i praćen i bio je pod povećalom, da je svjedok za tužitelja sačinio plan poboljšanja radnog učinka krajem ožujka 2017., ali tužitelj nije htio potpisati taj plan jer je na njemu pisalo da ukoliko ne ispuni program naveden u planu, može dobiti otkaz; da je u planu svjedok naveo tri tehničke kompetencije i tri ljudske kompetencije, tehničke kompetencije sastojale su se u tome da je tužitelj trebao raditi na razumijevanju radne okoline (kompjuterski programi) rad s tim alatima i pridržavanje rokova za odrađivanje tih zadataka, od tužitelja je zahtijevao da se fokusira na rad, da pokaže poštovanje prema svjedoku i mentorima i da ne brine o otkazu, da je tijekom travnja 2017. svjedok s tužiteljem radio po navedenom programu i uvjerio se da tužitelj nije ispunio točku 1 i 2 plana, a do točke 3 (tehničke kompetencije) nisu niti došli, da je rok za točku 1 bio je mjesec dana, za točku 2 i 3 bio je 3 mjeseca, a za ljudske kompetencije rok je bio odmah i u okviru ljudskih kompetencija tužitelj je bio dužan poboljšati odnose s kolegama, ali je tužitelj smatrao da mu svjedok nameće kako se treba odnositi s kolegama i s njima komunicirati, te je zaključio da tužitelj nije u stanju izvršiti radne zadatke iz točke 1 i 2 plana na temelju toga što se nije uspio spojiti na radnu okolinu (kompjuterski program) bez pomoći, kod tužitelja je uočio nerazumijevanje radne okoline, tužitelj nije poznavao načine na koje se dio rada može snimiti kako bi slijedećeg dana mogao nastaviti rad, prilikom tužiteljevog rada napunio se hard disk, tužitelj nije znao kako osloboditi prostor u njemu, komande za telefonsku centralu koja ima na tisuće linija, nemaju razmake, a tužitelj je svjedoku rekao da mu ne može proći snimanje rada zato što komande nemaju razmake, a tužitelj je nakon godine dana rada trebao znati da komande nemaju razmake, da je tužitelju za poslove iz točke 1 i 2 trebalo tjedan dana da ih obavi, a ostali zaposlenici su ih obavljali u pola jednog radnog dana, da postoje tri načina snimanja rezultata rada ali tužitelj nije znao razliku među njima, da tužiteljev mentor L. Ž. se žalio svjedoku da on ulaže napor u tužiteljeve kompetencije, tužitelj to ne cijeni i mentor je u rujnu 2016. godine rekao da više ne želi primati naknadu za mentoriranje koju tuženik isplaćuje mentorima jer je zaključio da kod tužitelja ne vidi nikakav pomak, da je tužitelj prije provedbe plana poboljšanja učinka obavljao iste radne zadatke koji su mu zadani planom. Odlučio je da se za tužitelja neće dalje provoditi program poboljšanja jer tužitelj nije ispunio točku jedan tehničkih kompetencija niti ljudske kompetencije, a u odnosu na točku 2 i 3 tehničkih kompetencija nije vidio napredak tužitelja.

 

14. Imajući na umu navedena utvrđenja tužbeni zahtjev je odbijen pozivom na odredbu čl. 107. st. 1. (ispravno 115. st. 1. toč. 2) i čl. 131. st. 3. ZR, uz obrazloženje da je tuženik dokazao opravdani razlog za osobno uvjetovani otkaz ugovora o radu.

 

15. Po shvaćanju ovoga suda tužbeni zahtjev je odbijen pravilnom primjenom odredaba Zakona o radu, iako se drugostupanjski sud u obrazloženju presude pozvao na pogrešne brojeve članaka tog zakona.

 

15.1. Predmet spora je utvrđenje nedopuštenom odluke tuženika o osobno uvjetovanom otkazu ugovora o radu koja odluka je donesena 30. svibnja 2017., pa su za rješenje spora mjerodavne slijedeće odredbe ZR/14 i to:

 

- odredba čl. 115. st. 2. toč. 3. prema kojoj poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz), ako za to ima opravdani razlog, u slučaju ako radnik nije u mogućnosti uredno izvršavati svoje obveze iz radnog odnosa zbog određenih trajnih osobina ili sposobnosti (osobno uvjetovani otkaz),

 

- odredba čl. 135. st. 3. prema kojoj, u slučaju spora zbog otkaza ugovora o radu, teret dokazivanja postojanja opravdanog razloga za otkaz ugovora o radu je na poslodavcu ako je ugovor o radu otkazao poslodavac, a na radniku samo ako je on ugovor o radu otkazao izvanrednim otkazom ugovora o radu,

 

- odredba čl. 150. st. 1. prema kojoj prije donošenja odluke važne za položaj radnika, poslodavac se mora savjetovati s radničkim vijećem o namjeravanoj odluci te mora radničkom vijeću dostaviti podatke važne za donošenje odluke i sagledavanje njezina utjecaja na položaj radnika.

 

16. U ovom slučaju iz utvrđenja nižestupanjskih sudova (toč. 13. ovog obrazloženja) slijedi da je tuženik dokazao opravdani razlog za otkaz ugovora o radu kao i da je prije otkaza proveo propisanu proceduru otkazivanja.

 

16.1. Pogrešno je shvaćanje tužitelja da otkaz nije zakonit zato što mu je ugovor o radu otkazan tek nakon više od četiri godine radnog staža u kojem razdoblju kod tužitelja nije došlo do trajne promjene osobina ili sposobnosti, kao i da nije bilo krivnje tužitelja za incidente u komunikaciji tužitelja s ostalim zaposlenicima.

 

16.2. Prije ostalog valja naglasiti da na zakonitost predmetnog osobno uvjetovanog otkaza doista nije odlučno je li tuženik eventualno svojom komunikacijom sa ostalim zaposlenicima počinio povredu radne obveze što bi bio razlog za skrivljeni otkaz ugovora o radu. Dakle, nije riječ o otkazu radniku zbog toga što krši obveze iz radnog odnosa (otkaz uvjetovan skrivljenim ponašanjem radnika), iako su u obrazloženju odluke o otkazu nepotrebno navedene tvrdnje o neprihvatljivoj komunikaciji tužitelja.

 

16.3. Tužitelju je za odgovoriti da kod osobno uvjetovanog otkaza u Zakonu o radu nema vremenskog ograničenja glede dotadašnjeg trajanja radnog odnosa u kojemu je poslodavac ovlašten otkazati ugovor o radu, a nije odlučna niti bilo kakva krivnja zaposlenika. Riječ je o situaciji u kojoj zaposlenik objektivno zbog svojih fizičkih, stručnih, intelektualnih ili kojih drugih svojstava ne može u cijelosti ili djelomično udovoljiti zahtjevu radnog mjesta, a te činjenice je tuženik u ovom slučaju dokazao.

 

 

 

 

 

17. Stoga je presuda donesena u postupku u kojemu nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koju je ukazano u reviziji, a tužbeni zahtjev je odbijen pravilnom primjenom materijalnog prava, pa je valjalo odbiti reviziju po čl. 393. ZPP.

 

Zagreb, 16. studenog 2021.