Pristupanje sadržaju
- 1 - Revr 475/2017-2
|
REPUBLIKA HRVATSKA VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Z A G R E B |
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća i suca izvjestitelja, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i Damira Kontreca člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Sindikata željezničara Hrvatske iz Z., OIB: ..., i Sindikata Hrvatskih željezničara iz Z., OIB: ..., oboje zastupanih po punomoćnici T. I., odvjetnici u Z., protiv tuženika H. C. d.o.o. iz Z., OIB: ..., zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva S. i P. d.o.o. u Z. i Sindikata strojovođa Hrvatske iz Z., OIB: ..., zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva R. i p. j.t.d. u Z., radi utvrđenja ništetnosti, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž R-1679/16-2 od 13. prosinca 2016., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-130/16-21 od 21. srpnja 2016., u sjednici održanoj 16. studenoga 2021.,
p r e s u d i o j e:
I. Odbija se revizija prvo i drugotužitelja kao neosnovana.
II. Odbijaju se zahtjevi prvo i drugotuženika za naknadu troška odgovora na reviziju kao neosnovani.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom u toč. I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim su tražili utvrđenje ništetnim odredbe čl. 73. Kolektivnog ugovora sklopljenog 5. veljače 2014. između prvotuženika i drugotuženika, a ujedno je odbijen i zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka. U toč. II. izreke prvostupanjske presude naloženo je prvo i drugotužiteljima naknaditi prvo i drugotuženicima trošak parničnog postupka u iznosu od 10.625,00 kn svakome.
2. Drugostupanjskom presudom u toč. I. izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužitelja te je potvrđena prvostupanjska presuda, a u toč. II. izreke drugostupanjske presude odbijen je zahtjev prvotuženika za naknadu troška odgovora na žalbu kao neosnovan.
3. Protiv drugostupanjske presude reviziju su izjavili prvo i drugotužitelji zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući da ovaj sud prihvati reviziju i preinači nižestupanjske presude na način da usvoji tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, a podredno da ukine nižestupanjske presude i predmet vrati na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu.
4. Prvo i drugotuženici su dostavili odgovore na reviziju u kojima predlažu da se revizija odbije kao neosnovana.
5. Temeljem odredbe čl. 392.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 173/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP) ovaj sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
6. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 73. Kolektivnog ugovora sklopljenog dana 5. veljače 2014. između prvo i drugotuženika, a kojom odredbom su propisani kriteriji za utvrđivanje viška radnika.
7. Tužitelji u reviziji između ostalog ističu i revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 375. st. 5. ZPP navodeći da je drugostupanjski sud u pobijanoj presudi paušalno naveo da prihvaća činjenice i razloge iz obrazloženja prvostupanjske presude te navedeno materijalno pravo. Tužitelji smatraju da je takvo postupanje drugostupanjskog suda preširoko tumačenje odredbe čl. 375. st. 5. ZPP i da je takvo postupanje nedopustivo u sporovima koji neposredno utječu na prava velikog broja radnika zaposlenih kod poslodavca.
8. Suprotno navedenom, drugostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 375. st. 5. ZPP iz razloga jer je ovlast drugostupanjskog suda temeljem odredbe čl. 375. st. 5. ZPP da u slučaju kada presudom odbija žalbu da se u obrazloženju može pozvati na obrazloženje prvostupanjske presude navodeći da prihvaća činjenično stanje utvrđeno prvostupanjskom presudom kao i primjenu materijalnog prava. Stoga u suštini obrazloženje prvostupanjske presude, odnosno navođenje razloga o odlučnim činjenicama, predstavlja obrazloženje drugostupanjske presude i navedena odredba ZPP je imala upravo svoj smisao u tome da drugostupanjski sudovi ne bi nepotrebno ponavljali obrazloženja i razloge koje u cijelosti prihvaćaju i koje se mogu primijeniti na žalbene razloge koje ističe žalitelj. Kod toga nije od značaja o kojoj vrsti spora se radi za primjenu odredbe čl. 375. st. 5. ZPP, slijedom čega nije osnovan revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka koje tužitelji ističu u reviziji.
9. Nije osnovan niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.
10. U postupku je sporna valjanost odredbe čl. 73. Kolektivnog ugovora sklopljenog 5. veljače 2014. između prvo i drugotuženika, a kojom odredbom su propisani kriteriji za utvrđivanje viška radnika i koja odredba glasi:
"1. Ispunjenje uvjeta za starosnu mirovinu
Između radnika koji rade na radnim mjestima na kojima se smanjuje broj izvršitelja višak je radnik koji ispunjava uvjete za starosnu mirovinu.
2. Ispunjenje uvjeta za prijevremenu starosnu mirovinu
Između radnika koji rade na radnim mjestima na kojima se smanjuje broj izvršitelja višak je radnik koji ispunjava uvjete za prijevremenu starosnu mirovinu.
Ovoj skupini radnika može se ponuditi trajna naknada zbog prijevremenog umirovljenja (dokup mirovine) putem mirovinskog osiguranja koje nudi najbolji socijalni program. Radnik koji prema posebnoj odluci uprave društva koristi poticajnu mjeru dokupa mirovine nema pravo na punu poticajnu otpremninu već samo na ostatak sredstava od iznosa za dokup mirovine do iznosa poticajne otpremnine.
3. Zadovoljavanje radnih obveza i propisanih uvjeta iz sistematizacije
Ako se sistematizirani broj izvršitelja na pojedinom radnom mjestu unutar organizacijske jedinice smanjuje ili se ukida radno mjesto, tehnološki višak se određuje između radnika neovisno o kojem se radnom mjestu radi. Neovisnim radnim mjestom smatraju se srodna radna mjesta na kojima su radnici radili prije promjene ugovora o radu, a koja se kroz Pravilnik o organizaciji ukidaju. Tehnološki višak su radnici koji ne obavljaju poslove uredno, skloni su uživanju alkohola ili opojnih droga i ne ispunjavaju propisane uvjete iz sistematizacije. Višak su i radnici s kojima nakon gubljenja radne sposobnosti nisu sklopljeni novi ugovori o radu odnosno nemaju potrebnu zdravstvenu sposobnost za radno mjesto prema ugovoru o radu.
4. Trajanje radnog odnosa
Višak je radnik s manje godina radnog staža ostvarenog u društvu. Tehnološki višak se određuje između radnika organizacijske jedinice koje su definirane Pravilnikom o organizaciji, a obavljali su poslove na radnim mjestima gdje se smanjuje broj izvršitelja ili se ukida radno mjesto. Pod radnim stažem u društvu podrazumijeva se radni staž ostvaren u H. – H. ž. d.o.o. i društva koja su nastala podjelom H. – H. ž. d.o.o. te pravni prednici H. – H. ž. d.o.o.
5. Status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata
Višak je onaj radnik koji nakon ispunjavanja prethodnih uvjeta pod brojem 1. do 3. nema status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata.
6. Socijalni status
Na radnom mjestu na kojem se smanjuje broj radnika ako više njih podjednako zadovoljava prethodne kriterije, višak je radnik koji ima veća ukupna primanja na osnovu broja uzdržavanih članova i zaposlenih članova obitelji."
11. Nižestupanjski sudovi su odbili tužbeni zahtjev tužitelja zaključivši da navedena odredba čl. 73. Kolektivnog ugovora kojim su propisani dodatni kriteriji za utvrđivanje viška radnika, osim onih iz čl. 107. st. 3. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 149/09, 61/11 i 73/13 – dalje: ZR), nije u suprotnosti s čl. 107. st. 3. ZR, a niti sa čl. 14. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 5/14 – dalje: Ustav RH), slijedom čega nema pretpostavki iz čl. 322. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08 i 125/11 – dalje: ZOO) za ništetnost spornog Kolektivnog ugovora.
12. Pritom nižestupanjski sudovi zaključuju da odredba čl. 73. Kolektivnog ugovora nije u suprotnosti s odredbom čl. 107. st. 3. ZR jer ne isključuje zakonske kriterije koji se moraju uzeti u obzir pri odlučivanju o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu. U odnosu na kriterij uvjeta za starosnu ili prijevremenu starosnu mirovinu nižestupanjski sudovi zaključuju da su ti razlozi samo navedeni kao dodatni kriterij za utvrđivanje viška radnika, ali ne automatski i za davanje poslovno uvjetovanog otkaza ugovora o radu gdje se moraju svi zakonski kriteriji i dodatni kriteriji iz čl. 73. Kolektivnog ugovora stavljati u omjer. Isto se odnosi i na kriterije u odnosu na ispunjavanje radne obveze koji se navode u čl. 73. Kolektivnog ugovora, a u odnosu na kriterij radnika koji su izgubili radnu sposobnost i s kojima nisu sklopljeni novi ugovori o radu nižestupanjski sudovi zaključuju da time nije ničime isključena mogućnost postupanja u smislu odredbe čl. 78. ZR kojom je propisana obveza poslodavca da ponudi takvom radniku sklapanje ugovora o radu za obavljanje poslova za koje je sposoban.
13. Prvo i drugotužitelji u reviziji ustraju kod svoje tvrdnje i pravnog shvaćanja da je odredba čl. 73. Kolektivnog ugovora o utvrđivanju viška radnika u suprotnosti sa odredbom čl. 107. st. 3. ZR i čl. 14. Ustava RH iz razloga jer dodatni kriterij propisan čl. 73. Kolektivnog ugovora za radnike koji ispunjavaju uvjete za starosnu ili prijevremenu starosnu mirovinu su diskriminatorni obzirom na dob radnika, da u pogledu toga uopće više nije moguć dokup staža, a isto tako da ostali kriteriji koji se odnose na zadovoljavanje radnih obveza mogu predstavljati jedino razlog za otkaz ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja, a ne i kao dodatni kriterij za utvrđivanje viška radnika. Tužitelji smatraju i da dodatni kriterij koji se navodi u čl. 73. Kolektivnog ugovora u odnosu na radnike s kojima nakon gubljenja radne sposobnosti nisu sklopljeni novi ugovori o radu, predstavljaju diskriminaciju po osnovi zdravstvenog stanja.
14. Ovaj sud u cijelosti prihvaća zaključak nižestupanjskih sudova da odredba čl. 73. Kolektivnog ugovora sklopljenog 5. veljače 2014. između prvo i drugotuženika kojim su propisani dodatni kriteriji za utvrđivanje viška radnika, osim onih iz čl. 107. st. 3. ZR, nisu ništetni i da nisu u suprotnosti s citiranom odredbom ZR te čl. 14. Ustava RH. Naime, odredbom čl. 73. Kolektivnog ugovora nije ničime isključena primjena odredbe čl. 107. st. 3. ZR, slijedom čega je netočna tvrdnja tužitelja da bi odredbe čl. 73. Kolektivnog ugovora bile u suprotnosti sa kogentnom odredbom čl. 107. st. 3. ZR. Nadalje, u čl. 14. Ustava RH određena je zabrana diskriminacije po bilo kojoj osnovi te je određeno da su svi pred zakonom jednaki. Međutim, ne može se prihvatiti da je odredbom čl. 73. spornog Kolektivnog ugovora automatski i propisana diskriminacija prije svega obzirom na dob radnika. Autonomno je pravo poslodavca da određuje dodatne kriterije za utvrđivanje viška radnika uz one koji su propisani u čl. 107. st. 3. ZR. Isto tako pravo je poslodavca da daje prednost određenim dodatnim kriterijima i nakon čega se tek u svakom pojedinačnom slučaju otkaza ugovora o radu radniku koji je utvrđen viškom može prosuđivati da li se radi o diskriminaciji i da li su poštivani svi zakonski i dodatni uvjeti koje je sam poslodavac propisao.
15. Kod toga je potrebno napomenuti, a na što ukazuju i tuženici u odgovoru na reviziju, da je jedna stvar utvrđivanje viška radnika, a potpuno je druga stvar donošenje odluke o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu radniku koji je proglašen viškom radnika. Naime, kriteriji ispunjavanja uvjeta za starosnu ili prijevremenu starosnu mirovinu mogu biti pozitivni za radnike za koje bi se eventualno utvrdio višak, ukoliko bi isti ostvarivali sve prednosti koje se eventualno nude za dobrovoljni odlazak po tom osnovu u mirovinu. Dakle, dodatni kriteriji uvjeta za starosnu i prijevremenu starosnu mirovinu ne mora automatski značiti i davanje poslovno uvjetovanog otkaza ugovora o radu po tom kriteriju, nego ponudu za dobrovoljni odlazak u mirovinu po tim uvjetima.
16. Već je navedeno da kriterij iz čl. 73. toč. 3. spornog Kolektivnog ugovora prema kojem su višak radnici kojima nakon gubljenja radne sposobnosti nisu ponuđeni novi ugovori o radu, odnosno nemaju potrebnu zdravstvenu sposobnost za postojeće radno mjesto, nije u suprotnosti s odredbom čl. 78. ZR jer ista uopće ne utječe na obvezu poslodavca da takvim radnicima eventualno ponudi sklapanje novog ugovora o radu u pisanom obliku za obavljanje drugih poslova za koje je radnik sposoban.
17. Što se tiče kriterija ispunjavanja radnih obveza koji se također navode u čl. 73. toč. 3. spornog Kolektivnog ugovora točno je da ti kriteriji mogu ujedno predstavljati i razlog za otkaz ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja radnika. Međutim, nije u suprotnosti s odredbom čl. 107. st. 3. ZR da kriterij ispunjavanja radnih obveza bude i dodatni kriterij kod utvrđivanja viška radnika pri čemu se ne dovodi u pitanje primjena prije svega zakonskih kriterija, a tek iza toga i dodatnih kriterija koji mogu nadopunjivati određene zakonske kriterije iz čl. 107. st. 3. ZR.
18. Stoga, zaključno ovaj sud prihvaća da odredba čl. 73. Kolektivnog ugovora sklopljenog između prvo i drugotuženika kojim su propisani kriteriji za utvrđivanje viška radnika nije u suprotnosti s čl. 107. st. 3. ZR i čl. 14. st. 1. i 2. Ustava RH, slijedom čega nema pretpostavki za utvrđivanje ništetnosti navedene odredbe Kolektivnog ugovora na temelju čl. 322. ZOO. To prije svega iz razloga jer je autonomno pravo poslodavca da utvrđuje dodatne kriterije pored onih predviđenih u ZR, da navođenje tih dodatnih kriterija uz zakonske kriterije za utvrđivanje viška radnika se mogu procjenjivati u svakom konkretnom slučaju kod utvrđivanja nedopuštenosti odluke o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu, a unaprijed se ne može zaključiti da bi tako navedene odredbe i stipulacija čl. 73. Kolektivnog ugovora bila ništetna i u suprotnosti s navedenim odredbama ZR i Ustava RH.
19. Slijedom navedenog, valjalo je odbiti reviziju tužitelja kao neosnovanu na temelju odredbe čl. 393. ZPP.
20. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 155. st. 1. ZPP te prvo i drugotuženicima nije priznat trošak sastava odgovora na reviziju jer se radi o trošku koji nije bio potreban za vođenje ove parnice.
Katarina Buljan, v.r.
