- 1 -              Rev-x 1105/2017-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev-x 1105/2017-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, te Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Marine Paulić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari I-tužiteljice A. V. iz S., i II-tužiteljice M. K. iz S.,  koje obje zastupa punomoćnik J. A. M., odvjetnik u S., protiv tuženika G. S., kojeg zastupa punomoćnik A. Č., odvjetnik u Odvjetničkom društvu Ž. i partneri d.o.o. Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-642/2017 od 6. srpnja 2017., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Supetru poslovni broj P-7371/15 od 18. studenog 2016., u sjednici vijeća dana 16. studenog 2021.

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Revizija tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-642/2017 od 6. srpnja 2017. se odbija kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

1. Općinski sud u Splitu, Stalna služba u Supetru presudom poslovni broj P-7371/15 od 18. studenog 2016. odbio je tužbeni zahtjev koji glasi:

 

„Dužan je tuženik isplatiti tužiteljima za dio čest. zem. 967/1 k.o. S., koji je priveden namjeni - funkciji puta, u površini od 1.683 m2 (pod putom), sukladno njihovim uknjiženim suvlasničkim pravima i sukladno navedenoj iskazanoj površini nekretnine pod putom iz vještva sudskog vještaka za geodeziju D. B. br. 37/11 od 06. kolovoza 2011. godine te sukladno utvrđenoj tržišnoj vrijednosti za to zemljište u iznosu od 1.500,00 kuna za 1 m2 i to; tužiteljici ad. 1. A. V. iz S., za suvlasnički dio od 1634/5532 idealnih dijelova koji odgovara površini od 497,11 m2 iznos od 745.665,00 kuna i tužiteljici ad. 2. M. K. iz S., za suvlasnički dio od 828/5532 idealnih dijelova koji odgovara površini od 251,90 m2 iznos od 377.850,00 kuna, sve s pripadajućim zateznim kamatama koje teku za razdoblje od podnošenja tužbe do 31. 12. 2007. godine po stopi od 15% godišnje te od 01. 01. 2008. godine nadalje do isplate po stopi od 14% godišnje, a u slučaju promjene stopa zateznih kamata prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za 5% poena, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

 

Tuženik je dužan tužiteljima naknaditi prouzročeni parnični trošak.“

 

1.1. Tužiteljicama A. V. i M. K. je naloženo naknaditi tuženiku G. S. parnične troškove u iznosu od 198.950,00 kuna.

 

2. Županijski sud u Splitu presudom poslovni broj Gž-642/2017 od 6. srpnja 2017. odbio je žalbu tužiteljica kao neosnovanu i potvrdio prvostupanjsku presudu.

 

3. Tako je suđeno u sporu radi naknade štete nastale tužiteljicama time što tuženik nije od tužiteljica, zemljišnoknjižnih suvlasnica zemljišta dijela čest. zem 967/1 k.o. S., otkupio zemljište predviđeno za izgradnju javnog puta, a unatoč tome zemljište je pretvoreno u put koji vodi između parcela na kojima su, uz potrebne dozvole nadležnih tijela, izgrađene zgrade.

 

4. Tužitelj je protiv drugostupanjske presude podnio redovnu reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka USRH i 84/08, 123/08, 57/1, 148/11, 25/13 i 89/14- dalje ZPP), koji se ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 70/19). Revizija je podnesena zbog revizijskih razloga bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da revizijski sud ukine nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

5. Tuženik je odgovorio na reviziju i predložio odbiti reviziju kao neosnovanu.

 

6. Revizija je neosnovana.

 

7. Presuda je ispitana po čl. 392.a. st. 1. ZPP u povodu revizije iz članka 382. stavka 1. ZPP, samo u onom dijelu u kojem se ona pobija dopuštenom revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

8. Nižestupanjski sudovi su spor pravno kvalificirali kao spor radi naknade štete zbog nezakonito oduzetog zemljišta za koje nije plaćena naknada, a zemljište je privedeno svrsi time što je na njemu izgrađen javni put koji vodi između parcela s novoizgrađenim zgradama.

 

9. Tužbeni zahtjev je odbijen prihvaćanjem prigovora zastare tražbine.

 

10. U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

 

- da su tužiteljice upisane kao suvlasnice nekretnine čest. zem. 967/1 k.o. S., koji je u funkciji puta,

 

- da je tuženik ponudio tužiteljicama otkup suvlasničkog dijela, što one nisu prihvatile, a nije došlo ni do izvlaštenja nekretnine za potrebe izgradnje puta,

 

- da iz izvedenih dokaza nije moguće sa sigurnošću utvrditi kad je točno put probijen, jer su neki svjedoci izjavili da je makadamski put postojao još 1997. ili 1998. dok su drugi iskazivali da je „bijeli put“ postojao svakako prije 1996., dok je jednom od tužitelja iz ove parnice godine 1998. oduzet dio parcele koju je kupio 1992., dok je I-tužiteljica iskazala da joj je dio parcele oduzet radi izgradnje puta još 1997., a nikada nije dobila naknadu

 

- da je put svakako postojao najkasnije 1. rujna 2003. kad je vlasnicima jedne od parcela V. M. i D. M. izdana građevinska dozvola u kojoj je navedeno da parcela ima pristup putu, čime je potvrđeno da je tada put postojao, a suglasnost na dozvolu je dala i tužiteljica M. K.,

 

- da je tužba u ovom predmetu podnesena 4. listopada 2007.

 

11. Imajući na umu navedena utvrđenja nižestupanjski sudovi su zaključili da nije moguće utvrditi da je već 1997., kad je zemljište korišteno radi izgradnje puta ujedno došlo od predaje zemljišta tuženiku, ali da je put svakako postojao najkasnije do 1. rujna 2003., pa je do podnošenja tužbe sudu radi naknade štete istekao trogodišnji zastarni rok po odredbi čl. 376. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 – dalje ZOO), koji se primjenjuje u ovom sporu temeljem odredbe čl. 1163. st. 1. ZOO (Narodne novine, broj 35/05, 41/08 i 125/11).

 

8. U odnosu na revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka:

 

9. Tužiteljice su u reviziji navele da pobijaju drugostupanjsku presudu zbog bitnih povreda odredaba postupka, a u obrazloženju su određeno ukazali na (po njima) bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. Stoga je ovaj sud ispitao presudu samo u odnosu na tu bitnu povredu, koja postoji kad presuda ima takvih nedostataka zbog kojih presudu nije moguće ispitati.

 

10. Prema tvrdnji tužiteljica pobijana presuda nema razloga o zastari tražbine. Za odluku o zastari tražbine je odlučno kada je izgrađen put na nekretnini u vlasništvu tužiteljica, a navodi o toj činjenici da su suprotni stanju spisa. Pri tome drže da je sud neutemeljeno ocijenio bitnim okolnost što je vlasnicima parcela koje se nalaze uz put izdana građevna dozvola u kojoj je navedeno da postoji pristupni put.

 

10.1. Navedenim tvrdnjama tužiteljice nisu ukazale na konkretnu proturječnost između sadržaja isprava i navoda o tom sadržaju u obrazloženju pobijane presude. Riječ je o tvrdnji o pogrešnom pravnom pristupu glede učinaka građevinske dozvole u kojoj je navedeno da parcela ima pristup putu, i pogrešnom zaključku da je to dokaz da je put bio izgrađen prije izdavanja građevinske dozvole.

 

10.2. U odnosu na te navode treba imati na umu da pogrešan pravni pristup sam po sebi, kada i postoji, ne znači postojanje neke bitne povrede odredaba parničnog postupka, ako je presudu moguće ispitati. U ovom slučaju dokazi u cjelini ukazuju na to da je put postojao i davno prije 1. rujna 2003., a sud je kao krajnji datum naveo datum izdavanja dozvole za građenje u kojoj se samo potvrđuje postojanje puta u vrijeme njenog izdavanja.

 

11. Što se tiče tvrdnji o kontradiktornim navodima o tome kad su tužiteljice predale tuženiku zemljište u posjed ovaj sud je utvrdio da je drugostupanjski sud u obrazloženju presude doista naveo „U ovom slučaju, prema provedenim dokazima, nije sa sigurnošću utvrđeno je li sporni put izgrađen odmah po izvlaštenju i je li bila predaja u posjed zemljišta tuženiku 1997. godine, pa da bi se od tada računao rok zastare, ali je sa sigurnošću utvrđeno da je put bio formiran i uporabi na dana 01. rujna 2003. godine, pa se od tada ima sa sigurnošću računati rok zastare, što je prvostupanjski sud i prihvatio“

 

11. Iz tih navoda je jasno da sud nije svoj zaključak o zastari tražbine temeljio na podacima o navodnom izvlaštenju i predaji zemljišta u posjed tuženiku, pa te činjenice nisu odlučne za rješenje spora. Bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP postoji samo ako o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika. Proturječni navodi o činjenicama koje nisu odlučne za rješenje spora (u ovom slučaju navodi o izvlaštenju za koje nema podloge u spisu) ne utječu na zakonitost presude.

 

12. U odnosu na revizijski razlog pogrešne primjene odredaba materijalnog prava:

 

13. Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

 

14. Sporno je i u revizijskom stupnju postupku je li tražbina tužiteljica zastarjela prije podnošenja tužbe sudu. S tim u vezi su tužiteljice osporile pravnu kvalifikaciju spora tvrdeći da je riječ o sporu radi povrata stečenog bez osnove, a ne o naknadi štete. Polazeći od toga da sud nije vezan pravnom kvalifikacijom spora, tužiteljice tvrde da je spor trebalo riješiti primjenom odredaba ZOO o stjecanju bez osnove, odnosno primjenom općeg petogodišnjeg zastarnog iz čl. 371. ZOO odbiti prigovor zastare kao neosnovan.

 

15. Osnovano tužiteljice tvrde da sud nije vezan za pravnu kvalifikaciju spora. Prema odredbi čl. 186. st. 3. ZPP sud će po tužbi postupiti i kad tužitelj nije naveo pravnu osnovu tužbenog zahtjeva, a ako je tužitelj pravnu osnovu naveo, sud nije za nju vezan. Međutim sud je vezan za činjeničnu osnovu tužbenog zahtjeva, a u ovom slučaju su tužiteljice navele da trpe štetu zbog nezakonito oduzetog zemljišta za koje nije plaćena naknada, a zemljište je privedeno svrsi time što je na njemu izgrađen put koji vodi između parcela s novoizgrađenim zgradama.

 

16. Zbog iznijetih razloga je sud pravilno našao da se glede zastare ima primijeniti odredba čl. 376. st. 1. ZOO prema kojoj potraživanje naknade uzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila. U ovom slučaju je utvrđeno da je šteta nastala najkasnije 1. rujna 2003., odnosno da su tužiteljice najkasnije do tada znale za štetu i štetnika, a tužba je podnesena sudu 4. listopada 2007., pa je prije podnošenja tužbe nastupila zastara tražbine.

 

17. Stoga je presuda donesena u postupku u kojemu nije počinjena bitna povreda odredaba postupka na koju je ukazano u reviziji, a tužbeni zahtjev je odbijen pravilnom primjenom materijalnog prava, pa je valjalo odbiti reviziju po čl. 393. ZPP.

 

Zagreb, 16. studenog 2021.