Pristupanje sadržaju
- 1 - Revt 419/2018-2
|
REPUBLIKA HRVATSKA VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Z A G R E B |
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Katarine Buljan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i Damira Kontreca člana vijeća, pravnoj stvari tužitelja S. z. a. i. f. s j. p. d.d., Z., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku B. A., odvjetniku u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, zastupane po Županijskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-233/2015-5 od 22. svibnja 2018., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-3474/2012 od 17. studenoga 2014., u sjednici održanoj 16. studenoga 2021.,
p r e s u d i o j e:
Revizija se odbija kao neosnovana.
Obrazloženje
1. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-233/2015-5 od 22. svibnja 2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-3474/2012 od 17. studenoga 2014. kojom je odbijen zahtjev tužitelja da se tuženici naloži isplatiti mu iznos 36.044.100,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama počev od 18. svibnja 2012. do isplate, te je naloženo tužitelju isplatiti tuženici na ime troškova postupka iznos 626.250,00 kn, dok je za daljnji iznos 136.730,00 kn s osnova troškova postupka preinačenjem prvostupanjske presude u tom dijelu zahtjev tuženice odbijen.
2. Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju pobijajući je iz razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava, predloživši ukidanje obje nižestupanjske presude i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
3. Na reviziju nije odgovoreno.
4. Revizija nije osnovana.
5. Postupajući prema odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 89/14 – dalje: ZPP), a koja se na temelju odredbe čl. 117. st. 4. u vezi sa odredbom čl. 78. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/19 – dalje: ZID ZPP) primjenjuje na ovaj spor, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u povodu revizije tužitelja ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
6. Neosnovano se u reviziji prigovara da bi pobijana presuda bila opterećena bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, jer suprotno navodima revidenta ista sadrži razloge o svim činjenicama odlučnim za ovaj spor, a koji razlozi su jasni i razumljivi, zbog čega se pravilnost presude može ispitati.
7. Odlučujući o žalbi tužitelja protiv prvostupanjske presude, drugostupanjski sud je postupajući prema odredbi čl. 365. ZPP ocijenio sve odlučne žalbene razloge koji su od značaja za spor, i u tom pravcu dao valjane razloge, zbog čega nema ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi sa odredbom čl. 375. ZPP, na koju opisno revident upire.
8. Prema odredbi čl. 8. ZPP koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud prema svom uvjerenju, na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka.
9. Upravo postupajući na temelju citirane odredbe, nižestupanjski sudovi su utvrdili odlučne činjenice za ovaj spor, a pravilnost kojih utvrđenja tužitelj pokušava dovesti u pitanje preocjenjujući izvedene dokaze, a čime faktično prigovara pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja, što u revizijskom stupnju postupka nije dopušteno sve u smislu odredbe čl. 385. ZPP.
S tim u vezi podsjetiti je da je ocjena dokaza pridržana za sud, a ne stranke.
10. Vezano za revizijski prigovor tužitelja da bi u donošenju nižestupanjskih presuda ti sudovi zanemarili u spisu, od tužitelja priloženu pravnu studiju "Obvezna ponuda za preuzimanje i pravne posljedice njena neobjavljivanja" izrađenu od prof. dr. sc. P. M. i izvanrednog profesora dr. sc. N. T. sa Katedre trgovačkog prava i prava društva Pravnog fakulteta u Z., i kao takva da je izvor prava, treba reći da takva pravna studija, a kada je izrađena na zahtjev jedne od parničnih stranaka (tužitelja) i priložena u spis, a bez da se s njezinim sadržajem suglasila i prihvatila ga druga parnična stranka (tuženik) u ovom postupku, ne može imati značaj izvora prava, već isključivo značaj jednog od dokaza ponuđenih od tužitelja, a koji kao takav sud ocjenjuje u svjetlu odredbe čl. 8. ZPP.
11. Predmet spora je zahtjev tužitelja kojim od tuženice potražuje iznos 36.044.100,00 kn na ime naknade štete za koju smatra da mu je nastala zbog zakonitog rada tijela državne uprave.
12. Prema odredbi čl. 13. Zakona o sustavu državne uprave ("Narodne novine", broj 190/03 i 199/03 – dalje: ZSDU) šteta koja građaninu, pravnoj osobi ili drugoj stranci nastane nezakonitim ili nepravilnim radom tijela državne uprave, tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, odnosno pravnih osoba koje imaju javne ovlasti u povjerenim im poslova državne uprave, naknađuje Republika Hrvatska.
13. U smislu citirane odredbe za postojanje odgovornosti Republike Hrvatske za štetu potrebno je da su se kumulativno ostvarile pretpostavke: 1. nezakoniti ili nepravilni rad tijela državne uprave; 2. šteta koja je podnositelju zbog toga nastala; 3. uzročna veza između nezakonitog ili nepravilnog rada tijela državne uprave i nastale štete podnositelju, pri čemu je potrebno dokazati da je nastala šteta neposredno posljedica nezakonitog ili nepravilnog rada tijela državne uprave.
14. Polazeći od nespornih i u postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđenih činjenica i baš:
- tužitelj je bio manjinski dioničar trgovačkog društva Đ. d.d. te je imao u vlasništvu 120.147 dionica,
- nakon održane izvanredne Glavne skupštine dioničkog društva Đ. 27. prosinca 2007. na kojoj je donesena odluka o povećanju temeljnog kapitala tog društva sa 237.906.300,00 kn za daljnji iznos 78.162.000,00 kn, a sve na temelju ulaganja prava tuženice – dioničara koja su se odnosila na novčana potraživanja Ministarstva financija, Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje i Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, sve za neplaćene PDV odnosno dospjele i nenaplaćene doprinose, te tako stekla 30,75% dionica trgovačkog društva Đ. d.d., time je Republika Hrvatska postala većinski dioničar tog trgovačkog društva,
- tuženica kao većinski dioničar, suprotno odredbi čl. 9. Zakona o preuzimanju dioničkih društava ("Narodne novine", broj 109/07 i 36/09 – dalje: ZPDD) nije objavila ponudu za preuzimanje trgovačkog društva Đ. d.d.,
- nad trgovačkim društvom Đ. d.d. je 2012. pred Trgovačkim sudom u Osijeku pokrenut stečajni postupak, te rješenjem Tt-12/336-2 od 12. veljače 2012. je to trgovačko društvo brisano iz registra i prestalo postojati,
nižestupanjski sudovi su odbili tužbeni zahtjev tužitelja ocijenivši ga neosnovanim.
15. Pritom sudovi izražavaju pravno shvaćanje da premda je na strani tuženice, a nakon stjecanja položaja većinskog dioničara trgovačkog društva Đ. d.d. nastala obveza objavljivanja ponude za preuzimanje tog trgovačkog društva sve u smislu odredbe čl. 9. st. 1. u vezi sa odredbom čl. 5. st. 1., 3., 4. toč. 3. i 4. ZPDD, a što tuženica nije učinila, to da nije bilo u uzročnoposljedičnoj vezi sa pokretanjem stečajnog postupka nad trgovačkim društvom Đ. d.d., te prestankom postojanja tog trgovačkog društva, a time i gubitka vrijednosti dionica koje je tužitelj imao kod tog trgovačkog društva, a niti bila zapreka tužitelju da u tom slučaju zatraži svoje pravo kao dioničara pred trgovačkim sudom u smislu odredbe čl. 49. ZPDD zahtijevanjem obveznog sklapanja ugovora o prodaji dionica, pod uvjetima pod kojima je morala biti objavljena ponuda za preuzimanje. Stoga ocjenjuju da na strani tuženice nema odgovornosti za utuženu štetu tužitelju, a koju trpi gubitkom vrijednosti dionica trgovačkog društva Đ. d.d., kojih je bio vlasnik.
16. Odredbom čl. 9. st. 1. ZPDD propisano je da fizička ili pravna osoba je obvezna objaviti ponudu za preuzimanje kada neposredno ili posredno, samostalno ili djelujući zajednički, stekne dionice s pravom glasa ciljnog društva, tako da, zajedno s dionicama koje je već stekla, prijeđe prag od 25% dionica s pravom glasa ciljnog društva (kontrolni prag).
U smislu prednjeg tuženica je bila u obvezi objaviti ponudu za preuzimanje trgovačkog društva Đ. d.d., a nakon što je postala većinski dioničar tog trgovačkog društva, a što međutim nije učinila.
Za takav propust u postupanju, odredbom čl. 59. st. 1. toč. 1. ZPDD predviđena je prekršajna odgovornost.
17. Za slučaj nepostupanja sukladno odredbi čl. 9. st. 1. ZPDD tj. neobjavljivanjem ponude za preuzimanje, odredbom čl. 49. ZPDD je propisana zaštita dioničara. Prema toj odredbi ako ponuditelj ne objavi ponudu za preuzimanje, pod uvjetima i na način iz ovog zakona, svaki dioničar ciljnog društva može putem mjesno nadležnog trgovačkog suda zahtijevati obvezu sklapanja ugovora o prodaji dionica, pod uvjetima pod kojima je morala biti objavljena ponuda za preuzimanje.
18. Tužitelj nije postupio sukladno toj odredbi, dakle nije zatražio zaštitu svog prava kao dioničara zahtijevanjem kod trgovačkog društva obvezno sklapanje ugovora o prodaji dionica, pod uvjetima pod kojima je morala biti objavljena ponuda za preuzimanje.
Ne treba posebno isticati da je obveza svakog vjerovnika poduzimati radnje kojima će se spriječiti odnosno umanjiti nastavak eventualne štete.
19. Sagledavajući kronologiju događaja, a koji su rezultirali ovim postupkom, i baš da je tuženica stekla položaj većinskog dioničara i time nastala obveza objave ponude za preuzimanje 27. prosinca 2007., a da se stečajni postupak nad trgovačkim društvom Đ. d.d. provodio 2012., te je to trgovačko društvo brisano iz registra trgovačkog suda, znači da je tužitelj imao mogućnost unutar pet godina, a prije nego je pokrenut stečajni postupak nad trgovačkim društvom Đ. d.d. zatražiti i postići zaštitu svojih prava podnošenjem zahtjeva pred trgovačkim sudom u pravcu sklapanja ugovora o prodaji dionica pod uvjetima pod kojima bi morala biti objavljena ponuda za preuzimanje sve u smislu odredbe čl. 49. ZPDD, a što je tužitelj međutim propustio učiniti.
20. Obraćanje tužitelja Hrvatskoj agenciji za nadzor financijskih usluga, a vezano za nepostupanje tuženice u smislu odredbe čl. 9. st. 1. ZPDD, učinjene 21. siječnja 2010., nema značaj aktivnosti propisanih čl. 49. ZPDD. S druge pak strane takvo obraćanje tužitelja navedenoj agenciji upućuje na zaključak da u to vrijeme vrijednost dionica trgovačkog društva Đ. d.d. u vlasništvu tužitelja nije bila upitna, a niti stečaj tog društva izgledan.
21. Do stečaja trgovačkog društva Đ. d.d. je došlo dvije godine kasnije (2012.), a posljedica čega je bio i gubitak vrijednosti dionica tog trgovačkog društva u vlasništvu tužitelja. U postupku međutim nije dokazano da bi stečaj trgovačkog društva Đ. d.d. bio posljedica neobjavljivanja obvezne ponude za preuzimanje od strane tuženice, a time ni da bi šteta koja je tužitelju nastala zbog gubitka vrijednosti dionica kojih je vlasnik, bila u uzročnoposljedičnoj vezi sa nezakonitim odnosno nepravilnim radom tijela državne uprave.
To pak znači da u konkretnom slučaju nisu ostvarene pretpostavke iz čl. 13. ZSDU za postojanje odgovornosti tuženice za utuženu štetu tužitelju.
22. Pogrešno je shvaćanje tužitelja da bi se odgovornost tuženice trebala sagledati u smislu odredbe čl. 1083. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 – dalje: ZOO). Tom odredbom propisano je da osoba koja je po zakonu obvezna sklopiti neki ugovor je dužna naknaditi štetu ako na zahtjev zainteresirane osobe bez odgađanja ne sklopi taj ugovor.
23. Obveza na objavu ponude za preuzimanje iz čl. 9. st. 1. ZPDD po svojoj pravnoj naravi jest ponuda za sklapanje ugovora pod određenim pretpostavkama, i kao takva nije niti se može smatrati preuzetom obvezom na sklapanje ugovora, a bez da je dioničar prihvatio ponudu za preuzimanje.
Obraćanje tužitelja Hrvatskoj agenciji za nadzor financijskih usluga, a kada je objava ponude za preuzimanje izostala, ne može se smatrati njezinim prihvatom učinjenim od strane tužitelja, a time nema pretpostavki za primjenu odredbe čl. 1083. ZOO.
24. Slijedom navedenog, reviziju tužitelja trebalo je odbiti kao neosnovanu sve na temelju odredbe čl. 393. ZPP, a koja se na temelju odredbe čl. 117. st. 4. u vezi sa odredbom čl. 80. ZID ZPP primjenjuje na ovaj spor.
dr. sc. Jadranko Jug, v.r.