Baza je ažurirana 12.03.2026. zaključno sa NN 157/25 EU 2024/2679

 

Pristupanje sadržaju

1                      Poslovni broj: 19 -1349/2020-2

 

 

   

   Republika Hrvatska

  Županijski sud u Zadru

  Zadar, Borelli 9

 

Poslovni broj: 19 -1349/2020-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Zadru, po sutkinji Blanki Pervan, u pravnoj stvari tužitelja D. Š. iz S., , OIB: , zastupanog po punomoćnici D. K., odvjetnici iz Z., , protiv tuženika S.“ j.d.o.o. iz K., , OIB: , zastupanog po punomoćniku A. A., odvjetniku iz K., , radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Križevcima, poslovni broj P-1492/2019-17 od 30. listopada 2020., dana 16. studenog 2021., 

 

 

p r e s u d i o   j e

 

 

Odbija se žalba tuženika S. j.d.o.o. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Križevcima, poslovni broj P-1492/2019-17 od 30. listopada 2020.

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Uvodno označenom presudom suda prvog stupnja suđeno je:

 

              I. Nalaže se tuženiku S. j.d.o.o., , 48260 K., OIB:da isplati tužitelju D. Š., , S., OIB:…., novčani iznos od 18.200,42 (slovima: osamnaest tisuća dvjesto kuna i četrdeset dvije lipe), zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku:

 

- na iznos od 3.000,00  kn od 05.05.2018. godine pa do isplate,

- na iznos od 3.000,00 kn od 11.05.2018. godine pa do isplate,

- na iznos od 3.000,00 kn od 18.05.2018. godine pa do isplate,

- na iznos od 2.999,00 kn od 25.05.2018. godine pa do isplate,

- na iznos od 3.201,42 kn od 28.06.2018. godine pa do isplate,

- na iznos od 3.000,00 kn od 02.08.2018. godine pa do isplate,

i to po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

 

II. Nalaže se tuženiku S. j.d.o.o., , 48260 K., OIB:da tužitelju D. Š., , S., OIB:, platiti troškove ovog postupka u iznosu od 6.064,00 kn, zajedno sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude tj. od 30. listopada 2020. godine koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena u roku od 15 dana.

 

2. Protiv citirane presude žalbu je izjavio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Nije sporno postojanje poslovne suradnje parničnih stranaka i činjenica da je tužitelj 1. svibnja 2018. prihvatio njegovu ponudu kojom se obvezao izraditi web stranicu za turizam. Međutim, sporno je da li su se u konkretnome ispunile pretpostavke za raskid ugovora između stranaka te ima li razloga za raskid nastalih na strani tuženika. Odredbom čl. 8. Općih uvjeta tuženika, između ostalog, propisano je da ukoliko koja ugovorna strana prekrši neku od odredaba uvjeta korištenja te se ogluši na ugovorne prijedloge i dogovore u roku od 7 dana, ugovor može biti otkazan bez daljnjih obavijesti. Tuženik je 19. kolovoza 2019. tužitelju poslao e-mail s dodatnim pitanjima kako bi mogao dovršiti web stranicu, ali tužitelj nije odgovorio, već je jednostrano zatražio povrat uplaćenog iznosa i postupio suprotno odredbi čl. 8. Općih uvjeta kojim je izrijekom propisano da je tužitelj kao korisnik tuženiku dužan dostaviti kompletne materijale ovisno o zahtjevima i opisima u ponudi. Opći su uvjeti bili poznati tužitelju, jer su objavljeni na tuženikovoj web stranici, štoviše stranke su i ranije surađivale na drugim projektima pa tužitelju nije bio nepoznat način i uvjeti poslovanja tuženika. Odredbom čl. 360. i čl. 362. Zakona o obveznim odnosima omogućeno je vjerovniku da jednostrano raskine ugovor jednostavnom izjavom, ali je prije toga dužan dužniku ostaviti primjereni naknadni rok za ispunjenje, što tužitelj nije učinio. Nije mu dostavio tražene podatke i ostavio primjereni rok da postupi u skladu s traženim podacima i završi web stranicu. Upravo činjenica ostavljanja naknadnog roka za ispunjenje je odlučna činjenica za primjenu odredbe o jednostranom raskidu ugovora, koji je stav zauzela i sudska praksa. Do posljednjeg e-maila od 19. kolovoza 2019. u kojem tužitelj traži povrat uplaćenih sredstava, tužitelj tuženiku nikada nije prigovarao na dotadašnji rad, a nije mu ostavio ni naknadni rok da izvrši svoju obvezu. Tuženik je u podnesku od 27. svibnja 2020. pozvao tužitelja na dostavu traženih podataka, kako bi se web stranica mogla realizirati, dok u dopisu od 22. kolovoza 2019. punomoćnica tužitelja samo traži povrat uplaćenih sredstava, ali ne ostavlja naknadni rok za ispunjenje. Sud prvog stupnja nije uzeo u obzir činjenicu da je sam tužitelj mijenjao zadatke, da su se ugovorne strane "u hodu" dogovarale o izradi web stranice, imale sastanak "u živo" i bile u kontaktu. Sud prvog stupnja nije imao stručnih znanja da procijeni koliko je vremena potrebno za izradu web stranice, koji su podaci potrebni i da li su traženi podaci preopširni, pa je neosnovano odbio dokazni prijedlog tuženika radi provođenja informatičkog vještačenja, pogotovo u situaciji kada nije sporno da je web stranica bila u izradi. Prema stavu sudske prakse nema osnove za raskid ugovora ako je jedna ugovorna strana već izvršila pretežni dio radova, što se moglo utvrditi informatičkim vještačenjem. Kako je sud prvog stupnja odbio dokaz provođenjem informatičkog vještačenja i saslušanja zakonskog zastupnika tuženika, onemogućio ga je da se izjasni o zahtjevima i navodima protivne strane i postupio je suprotno odredbi čl. 220. Zakona o parničnom postupku. Sud prvog stupnja nije uzeo u obzir i to da je tuženik i tijekom spora pozivao tužitelja da mu dostavi potrebne podatke kako bi izvršio svoju obvezu, a nije uzeo u obzir ni da je tužitelj tuženiku uplatio polovinu iznosa iz ponude. Životno je logično i uvjerljivo da je tužitelj mislio da tuženik neće izvršiti svoju obvezu, ne bi uplatio čak 6 rata. U predmetnom slučaju nisu postojali razlozi za raskid ugovora na strani tuženika, a ni pretpostavke za jednostrani raskid ugovora. Predlaže žalbu uvažiti i pobijanu presudu preinačiti u smislu žalbenih navoda, odnosno ukinuti je i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

3. Tužitelj je u odgovoru na žalbu tuženika naveo da je sud prvog stupnja ispravno utvrdio da je u razdoblju od 1. svibnja 2018., od kada je ponuda tuženika od 26. travnja 2018. prihvaćena, pa do dana podnošenja tužbe tužitelj dostavljao sve potrebne podatke za izradu web stranice, što je razvidno iz e-mail korespondencije stranaka, pa je životno i logično da je u tom periodu ista trebala biti izrađena. Putem e-maila od 30. svibnja 2019. tuženik se izjasnio da će biti gotovi tijekom lipnja, a tužitelj mu je produžio rok još mjesec dana čime mu je ostavio naknadni rok za ispunjenje. 27. lipnja 2019. obavijestio je tužitelja da mu je potrebno još desetak dana i da će se moći testirati web stranica, ali i nakon toga tuženik nije ispunio svoju obvezu završetka web stranice u ostavljenom naknadnom roku. Tužitelj je istog dana, 19. kolovoza 2019. e-mailom obavijestio tužitelja da ne namjerava nastaviti suradnju i 22. kolovoza 2019. poslao mu obavijest o raskidu ugovora. Prvostupanjski je sud, s obzirom na korespondenciju stranaka e-mailom, ispravno utvrdio da je tuženiku dat naknadni rok za ispunjenje ugovorne obveze. U trenutku sklapanja ugovora stranke su detaljno dogovorile uvjete izrade i sadržaj web stranice te su izmjene i novi zahtjevi projekta rezultat odugovlačenja tuženika da isporuči sadržaj web stranice tužitelju. Činjenice bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke u konkretnom slučaju su: da li je tužitelj dostavio sve potrebne informacije tuženiku i da li mu je ostavio naknadni primjereni rok te činjenica da tuženik u tom roku nije ispunio svoju obvezu, za što nije potrebno informatičko vještačenje. Osim toga, zakonski zastupnik tuženika nije pristupio na glavnu raspravu od 7. listopada 2020. na kojoj se trebao izvesti dokaz saslušanjem stranaka i svoj je nedolazak ispričao na početku glavne rasprave, pa je prvostupanjski sud životno i logično zaključio da je saznanja o poslovnom sastanku zakonski zastupnik tuženika imao i ranije te je, ukoliko je želio dati stranački iskaz, mogao zatražiti odgodu ročišta, što nije učinio. Prve četiri rate uplaćene su unutar mjesec dana od prihvaćanja ponude, u svibnju 2018., a slijedeće dvije 27. lipnja 2018. te 31. srpnja 2018. s time da je posljednja rata od 3.000,00 kn uplaćena u svrhu zakupa vaučera za oglašavanje i nije se odnosila na iznos iz ponude. Predlaže žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu. 

 

4. Žalba tuženika nije osnovana.

 

5. Ispitujući pobijanu presudu ovaj drugostupanjski sud nalazi da prvostupanjski sud nije počinio niti jednu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 48/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, po čl. 365. st. 2. ZPP.

 

5.1. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi čl. 8. ZPP, jer je prvostupanjski sud u postupku izvedene dokaze prosudio po slobodnom uvjerenju koje je, i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, opravdao uvjerljivim i logičnim razlozima, za koje ovaj drugostupanjski sud može provjeriti imaju li pravnu i činjeničnu osnovu.

 

6. Predmet spora je potraživanje tužitelja prema tuženiku s osnove povrata isplaćenog iznosa za izradu web stranice.

 

7. Iz utvrđenja suda prvog stupnja proizlazi slijedeće:

 

- da je tužitelj D. Š. 1. svibnja 2018. prihvatio ponudu tuženika S. j.d.o.o. broj: 2018-4-029 kojom se tuženik tužitelju obvezao izraditi web stranicu za turizam/izletničku agenciju (l.s. 12),

 

- da su stranke ugovorile da će web stranica za tužitelja biti izrađena u roku od 90 dana,

 

- da ugovorne strane nisu izričito ugovorile da je ugovoreni rok bitan sastojak ugovora,

 

- da je tužitelj tuženiku na ime izrade web stranice uplatio novčani iznos od 18.200,42 kn (uplatama od 4. svibnja 2018., 10. svibnja 2018., 17. svibnja 2018., 24. svibnja 2018., 27. lipnja 2018. i 1. kolovoza 2018.)

 

- da do realizacije ugovora nije došlo krivnjom tuženika koji nije ispoštovao rokove propisane ponudom i Općim uvjetima poslovanja i

 

- da je tužitelj tuženiku dao rok za naknadno ispunjenje ugovora zaključno do lipnja 2019. koji rok tuženik nije ispoštovao, slijedom čega je tužitelj podneskom od 22. kolovoza 2019. (upućenog poštom i e-mail porukom) izvijestio tuženika o raskidu ugovora.

 

8. Prvostupanjski je sud pobijanom presudom zaključio da je potraživanje tužitelja osnovano; utvrđena je osnova i visina njegovog potraživanja, pa kako je tužitelj tuženiku dao rok za naknadno ispunjenje koji tuženik nije ispoštovao, smatra ugovor između parničnih stranaka raskinutim, slijedom čega je obvezao tuženika da tužitelju isplati zatraženi novčani iznos s pripadajućim zateznim kamatama, pri čemu se pozvao na odredbu čl. 360., čl. 362. i čl. 368. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 78/15 i 29/18 – dalje: ZOO).

 

9. Prema odredbi čl. 360. ZOO u dvostranoobveznim ugovorima, kad jedna strana ne ispuni svoju obvezu, druga strana može, ako nije što drugo određeno, zahtijevati ispunjenje obveze ili, pod pretpostavkama predviđenim ovim Zakonom, raskinuti ugovor jednostavnom izjavom, ako raskid ugovora ne nastupa po samom zakonu, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete.

 

10. Ugovorom o izradi web stranice tužitelj i tuženik ugovorili su njezinu izradu u roku od 90 dana nakon prihvaćanja ponude od strane tužitelja 1. svibnja 2018. Taj rok tuženik nije ispoštovao, s obzirom da su ugovorne strane korespondenciju obavljale putem e-maila, te je tužitelj sukladno uputama tuženika dostavljao podatke potrebne za izradu web stranice pa se tuženik u e-mail poruci od 30. svibnja 2019. obvezao dovršiti posao izrade web stranice za tužitelja do lipnja 2019., koji mu je rok tužitelj produžio za još mjesec dana, koji je prvostupanjski sud ocijenio ostavljenim naknadnim rokom za ispunjenje obveze. Budući da izrada web stranice nije dovršena do kraja lipnja 2019., tužitelj putem punomoćnice pisano je obavijestio tuženika o raskidu ugovora (poštom i e-mail porukom) pa je prvostupanjski sud zaključio da je ugovor o izradi web stranice zaključen između stranaka raskinut.

 

11. Prema odredbi čl. 361. st. 1. ZOO propisano je da kad je ispunjenje obveza u određenom roku bitan sastojak ugovora, pa dužnik ne ispuni obvezu u tom roku, ugovor se raskida po samom zakonu. Prema st. 4. istog zakonskog članka to pravilo važi kako u slučaju kad su ugovorne strane predvidjele da će se ugovor smatrati raskinutim ako ne bude ispunjen u određenom roku, pa tako i onda kada je ispunjenje ugovora u određenom roku bitan sastojak ugovora po naravi posla.

 

11.1. Prema odredbi čl. 362. st. 1. ZOO propisano je da kad ispunjenje obveze u određenom roku nije bitan sastojak ugovora, dužnik zadržava pravo da i nakon isteka roka ispuni svoju obvezu, a vjerovnik da zahtijeva njezino ispunjenje.

 

11.2. Odredbom čl. 362. st. 2. ZOO propisano je da ako vjerovnik želi raskinuti ugovor mora ostaviti dužniku primjeren naknadni rok za ispunjenje. Prema st. 3. istog članka Zakona propisano je ako dužnik ne ispuni obvezu u naknadnom roku, nastupaju iste posljedice kao i u slučaju kad je rok bitan sastojak ugovora, tj. ugovor se raskida po samom zakonu.

 

12. U konkretnome stranke nisu izričito ugovorile da će se ugovor smatrati raskinutim ako ne bude ispunjena obveza tuženika u ugovorenom roku, pa kako ispunjenje obveze tuženika u određenom roku nije bitan sastojak ugovora ni po samoj naravi tog ugovora, bilo je potrebno utvrditi, da li je tužitelj tuženiku kao dužniku ostavio primjereni naknadni rok za ispunjenje ugovora.

 

13. U situaciji kada je tužitelj e-mail porukom od 30. svibnja 2019., nezadovoljan činjenicom da web stranica nije izrađena, izvijestio tuženika da je "ovo već prešlo sve vremenske limite i početne dogovore što smo imali te sam stvarno bio strpljiv i mislim da sam vam dao dosta vremena da možete završiti što smo se dogovorili " (l.s. 92), a tuženik mu e-mail porukom odgovorio "…mogu vam 1000% reći da smo mi gotovi u toku lipnja" (l.s. 93), čime se dakle, sam tuženik izričito obvezao dovršiti web stranicu do kraja lipnja 2019. te da svoju obvezu nije ispunio ni u tom naknadno ostavljenom roku, pa su i po ocjeni ovog suda drugog stupnja, nastupile iste posljedice kao i kad je rok bitan sastojak ugovora, odnosno ugovor kojeg su stranke zaključile raskinut je po samom zakonu (ex lege), sukladno odredbi čl. 361. st. 3. i 4. ZOO, kako je to pravilno zaključio i prvostupanjski sud.

 

14. Pri tome je za kazati da je irelevantna tvrdnja tuženika da je svoju obvezu prema tužitelju pretežito izvršio i da se to moglo utvrditi samo vještačenjem po vještaku informatičke struke, koje je vještačenje predlagao, a prvostupanjski sud taj dokazni prijedlog odbio, nije dvojbeno da tuženik tužitelju nije izradio web stranicu do kraja lipnja 2019., na što se tuženik obvezao, pa i po ocjeni ovog suda drugog stupnja nije bilo potrebe za izvođenjem dokaza vještačenja po vještaku informatičke struke.

 

15. S obzirom da su sukladno odredbi čl. 368. st. 1. ZOO raskidom ugovora obje ugovorne strane oslobođene svojih obveza, te kako je tužitelj kao jedna ugovorna strana djelomično ispunila ugovor, ima pravo na povrat onoga što je dao (st. 2. istog članka ZOO), pa je prvostupanjski sud pravilnom primjenom materijalnog prava iz čl. 368. ZOO obvezao tuženika da tužitelju isplati zatražene novčane iznose sa zakonskim zateznim kamatama od dana kada je dužnik isplatu primio (čl. 368. st. 5. ZOO), odnosno odlučio kao u toč. I izreke.

 

16. Prvostupanjski je sud također pravilnom primjenom materijalnog prava iz čl. 154. st. 1. u svezi čl. 155. ZPP obvezao tuženika da tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak, odnosno odlučio kao u toč. II izreke pobijane presude.

 

17. Stoga žalba tuženika nije osnovana.

 

18. Na osnovi iznesenog trebalo je po čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tuženika i potvrditi pobijanu presudu suda prvog stupnja.

 

 

U Zadru 16. studenog 2021.

 

 

Sutkinja

 

Blanka Pervan, v.r.

 

 

 

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni te imati aktivnu pretplatu