1                            Poslovni broj: Gž-1717/2021-2

Poslovni broj: Gž-1717/2021-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Splitu, kao drugostupanjski sud, po sucu tog suda Mihi Mratoviću, kao sucu pojedincu, na temelju nacrta odluke koji je izradila viša sudska savjetnica Tihana Lovrić, u pravnoj stvari tužitelja J. Č. iz R., OIB: …, zastupan po Odvjetničkom uredu V. iz R., protiv tuženika P. L. d.o.o. iz Z., OIB: …, zastupani po Odvjetničkom društvu S. & V. iz Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv rješenja Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-689/2021-5 od 21. rujna 2021., 16. studenog 2021.,

r i j e š i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja te se potvrđuje rješenje Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-689/2021-5 od 21. rujna 2021.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za nadoknadom troška sastava odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Pobijanim prvostupanjskim rješenjem sud se oglasio mjesno nenadležnim (točka I. izreke) te odlučio kako će se nakon pravomoćnosti rješenja postupak nastaviti pred stvarno i mjesno nadležnim Općinskim građanskim sudom u Zagrebu (točka II. izreke).

2. Protiv tog rješenja tužitelj podnosi žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavka 1. točke 1. i 3., u vezi s člankom 381. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19; dalje: ZPP), predlažući ovom sudu, žalbu prihvatiti te pobijano rješenje ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

3. U odgovoru na žalbu, tuženik je osporio sve žalbene navode tužitelja.

4. Žalba tužitelja nije osnovana.

5. Iz sadržaja prvostupanjskog spisa proizlazi da je tužitelj 22. travnja 2021. prvostupanjskom sudu podnio tužbu radi utvrđenja ništetnosti i isplate, da je tuženik u odgovoru na tužbu istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Rijeci, navodeći kako su stranke, u smislu odredbe članka 70. ZPP-a, ugovorile nadležnost suda u Zagrebu. Nakon što je sud utvrdio kako su stranke člankom 12. Ugovora o kreditu ugovorile mjesnu nadležnost suda u mjestu sjedišta banke, a što je Grad Z., sud je pozivom na odredbe članka 70. i članka 46. stavka 1. ZPP-a donio pobijano rješenje.

6. U žalbi tužitelj osporava takvo stajalište prvostupanjskog suda te navodi da bi ugovorena klauzula o mjesnoj nadležnosti predstavljala nepoštenu odredbu Ugovora o kreditu te kao takva uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača i u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 41/14, 110/15, 14/19; dalje: ZZP). Nadalje, ukazuje da bi u tom slučaju, mjesno nadležan bio sud u Rijeci, kao sud mjesta poslovanja poslovne jedinice tuženika (članak 59. ZPP-a).

6. Pregledom priloženog Ugovora o kreditu broj 22986 utvrđeno je da su stranke u članku 11. Ugovora za slučaj spora ugovorile mjesnu nadležnost suda u Zagrebu.

7. Odredbom je članka 70. stavka 1. ZPP propisano, ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost suda, stranke se mogu sporazumjeti da im u prvom stupnju sudi sud koji nije mjesno nadležan, uz uvjet da je taj sud stvarno nadležan. Stavkom 3. istog članka propisano je da taj sporazum važi samo ako je sastavljen u pismenom obliku i ako se tiče određenog spora ili više sporova koji proistječu iz određenog pravnog odnosa.

8. Odredba Ugovora o kreditu koja sadrži sporazum o mjesnoj nadležnosti, prema kojem je u slučaju spora nadležan sud u Zagrebu, je jasna i razumljiva, te je u skladu s odredbom članka 70. ZPP. Prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, sklapanjem sporazuma o mjesnoj nadležnosti ne isključuje se niti otežava pravo tužitelja kao potrošača ostvariti svoja prava iz ugovora pred sudom ili drugim nadležnim tijelom jer je ugovorena nadležnost upravo u skladu s odredbom članka 46. stavka 1. ZPP-a (određena je po općoj mjesnoj nadležnosti za tuženika).

9. U tom se smislu, ugovorna odredba o mjesnoj nadležnosti ne može smatrati nepoštenom odredbom ugovora prema odredbi članka 49. stavaka 1. i 2. ZZP-a kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pri čemu se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, a potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, a osobito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

10. Ugovorna odredba kojom se ugovara mjesna nadležnost bi eventualno bila nepoštena odredba kada bi kao takva pretjerano ograničavala pravo potrošača na djelotvornu sudsku zaštitu ili izvršavanje prava koja su mu dodijeljena Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. Nadalje, odredba Ugovora kojom se u slučaju spora ugovara nadležnost nekog suda sama po sebi ne može dovesti do pretjeranog ograničenja prava potrošača na djelotvornu sudsku zaštitu niti takva nadležnost isključuje mogućnost da potrošač sudjeluje u postupku i da istakne prava koja ima na temelju Direktive 93/13. To bi pretjerano ograničavalo prava potrošača u situaciji kada bi sud pred kojim bi se parnica vodila bio previše udaljen od njegovog prebivališta pa bi mu prouzročilo prevelike troškove putovanja koji bi ga mogli odvratiti od upuštanja u postupak.

11. Ovakvo pravno shvaćanje izraženo je u presudi Suda Europske unije u predmetu A. M. sp. z o. o. od 3. travnja 2019. broj C-266/18 koja je donesena povodom zahtjeva za prethodnu odluku Okružnog suda u Poznanju, Poljska o tumačenju Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima u vezi s mjesnom nadležnošću nacionalnih sudova za odlučivanje o tužbi za plaćanje kupoprodajne cijene koju je prodavatelj robe ili pružatelj usluga podnio protiv potrošača.

12. Isto tako, prema pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Županijskog suda u Splitu, od dana 29. siječnja 2020., da bi prorogacijska klauzula, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, bila nepoštena, a posljedično i ništetna potrebno je uzeti u obzir sve okolnosti pojedinog slučaja. Stav sjednice odjela od 29. siječnja 2020. je dopunjen na sjednici odjela održanoj 13. listopada 2020. na način da je istaknuto pravno shvaćanje po kojem: "Prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) uvijek uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača ukoliko putovanje od mjesta prebivališta tužitelja (potrošača) do suda mjesta sjedišta tuženika (banke) i natrag traje duže od tri sata."

13. Odredbom članka 40. stavka 2. Zakona o sudovima ("Narodne novine", broj 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18, 126/19, 130/20) pravno shvaćanje prihvaćeno na sjednici svih sudaca odnosno sudskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, Visokoga kaznenog suda Republike Hrvatske, Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske i sjednici odjela županijskog suda obvezno je za sva drugostupanjska vijeća ili suce pojedince tog odjela, odnosno suda.

14. U postupku je utvrđeno da je vrijednost predmeta ovoga spora 18.000,00 kuna, da tužitelj ima prebivalište u R., a udaljenost od Rijeke do Zagreba je približno 167 km. Tužitelj ne navodi u kojoj mjeri financijski trošak, utrošak vremena i način dolaska/putovanja na sud u Zagrebu mogu utjecati na njegovu inicijativu za vođenje ove parnice, ne navodi eventualne zapreke zbog kojih njegov dolazak na sud u Zagreb ne bi bio moguć ili bi bio otežan, ne opisuje svoje opće imovno stanje i ne navodi druge bitne okolnosti koje u konkretnom slučaju mogu dovesti do zaključka da je ugovorna odredba o mjesnoj nadležnosti ništetna jer suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

15. U tom smislu promatrano, žalbeni sud ocjenjuje da je s obzirom na činjenicu da za suđenje u konkretnom slučaju nije određena isključiva mjesna nadležnost, stranke su imale mogućnost sporazumjeti se o nadležnosti suda u mjestu sjedišta tužene i sporazumjele su se o tome. Imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (Rijeka) i ugovorenog suda (Zagreb), s tim u vezi i mogućnost dolaska na sud punomoćnika tužitelja i samog tužitelja, ovaj sud je stava da nadležnost Općinskog građanskog suda u Zagrebu neće tužitelja odvratiti od njegovog prava na pristup sudu, koji je zajamčen člankom 6.1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (MU 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10). Tim više što je tužitelj već angažirao punomoćnika u ovom sporu to ne postoji zapreka da za obavljanje tih istih radnji angažira odvjetnika u Zagrebu, čime za njega ne bi nastali novi troškovi, niti bi bio, zbog ugovorene nadležnosti u ovom slučaju, doveden u nepovoljniji procesnopravni položaj od tuženika.

16. Slijedom navedenog, temeljem odredbe članka 380. točke 2. ZPP-a, žalbu tuženika je valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsko rješenje.

17. S obzirom da sastav odgovora na žalbu nije potreban za vođenje konkretnog postupka, trebalo je odbiti zahtjev tuženika za naknadu takvog troška, odnosno riješiti kao pod točkom II. izreke, temeljem odredbe članka 166. stavak 1., u vezi s odredbom članka 155. stavak 1. ZPP-a.

Split, 16. studenog 2021.