1                   Poslovni broj Pn-153/2019-12

              REPUBLIKA HRVATSKA                                                            Poslovni broj Pn-153/2019-12

              OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola             

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Općinski sud u Puli - Pola, po sucu Ivi Kancijanić kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja … zavoda …, Z., OIB …, protiv tužene C. O. d.d., Z., OIB …, radi naknade štete, nakon zaključene glavne javne rasprave 5. listopada 2021. u prisutnosti punomoćnice tužitelja S. V., diplomirane pravnice, te punomoćnice tuženice Ž. P., diplomirane pravnice, 15. studenoga 2021. objavio i

 

 

p r e s u d i o   j e

 

 

1.   Tužena C. o. d.d., Z., OIB …, dužna je isplatiti tužitelju … zavodu …, Z., OIB …, iznos od 23.643,85 kuna sa zateznim kamatama koje teku od 1. lipnja 2019. do isplate po prosječnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

 

2. Odbija se kao neosnovan preostali dio tužbenog zahtjeva koji glasi:

              „Tužena C. o. d.d., Z., OIB …, dužna je isplatiti tužitelju … zavodu …, Z., OIB … , iznos od 46.046,73 kuna s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od 1. lipnja 2019. do isplate, po prosječnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, sve u roku od 8 dana.”

 

 

Obrazloženje

 

1.          Tužitelj u tužbi od 26. rujna 2019. navodi da se 23. listopada 2011. dogodila prometna nezgoda na način kako to proizlazi iz zapisnika o očevidu Općinskog državnog odvjetništva u Pazinu broj KR-DO-537/11 od 23. listopada 2011. u kojoj je smrtno stradao osiguranik tužitelja D. M.-P.. Prometnu nezgodu skrivio je osiguranik tuženice S. T., koji je u trenutku prometne nezgode upravljao osobnim automobilom marke Citroen C4, registarske oznake RI … osiguranim kod tuženice policom obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti broj 016233367859. Rješenjima tužitelja broj 143519 od 13. ožujka 2012., 6. rujna 2016. i 7. studenoga 2017. G. M.-P., udovici umrlog D. M.-P., i djeci M. M.-P. i N. M.-P. priznato je pravo na obiteljsku mirovinu. Tuženica je prema prethodnim odštetnim zahtjevima namirila tražbine tužitelju za razdoblje do 31. listopada 2012., dok je pred Trgovačkim sudom u Pazinu donijeta presuda poslovni broj P-1669/2015, koja je postala pravomoćna 13. kolovoza 2019., i prema kojoj je tuženica podmirila štetu za razdoblje do 31. svibnja 2015. Tužitelj trpi daljnju štetu time što korisnicima i nadalje isplaćuje obiteljske mirovine pa je tuženici 16. svibnja 2019. dostavljen novi Odštetni zahtjev od 9. svibnja 2019. za obračunsko razdoblje od 1. lipnja 2015. do 30. rujna 2017. u iznosu od 85.410,36 kuna, temeljem odredbi članaka 161. do 170. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine” broj 157/13., 33/15., 120/16., 18/18. OUSRH) koji je u primjeni do 31. prosinca 2018. i temeljem odredbe članka 41. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine” broj 115/18.). Tuženica je po dostavljenom Odštetnom zahtjevu za namirenje iznosa od 85.410,36 kuna u ostavljenom roku platila iznos od 15.719,78 kuna, tako da je dužna platiti još 69.690,58 kuna.

 

1.1.      Slijedom navedenoga, tužitelj je predložio obvezati tuženicu da mu temeljem članka 161. do 170. Zakona o mirovinskom osiguranju na ime naknade štete isplati utuženi iznos od 69.690,58 kuna sa zateznim kamatama od 1. lipnja 2019. do isplate.

 

2.          Tuženica u odgovoru na tužbu ne osporava pasivnu legitimaciju, nastanak štetnog događaja od 23. listopada 2011. u kojem je smrtno stradao osiguranik tuženice D. M.-P., činjenicu da tužitelj isplaćuje obiteljsku mirovinu M. M.-P. i N. M.-P. na temelju rješenja broj 143519, da je tužitelj podnio odštetni zahtjev 16. svibnja 2019., da je tuženica isplatila nesporni iznos od 15.719,78 kuna 28. svibnja 2019. koji predstavlja razmjerni dio obiteljske mirovine koju je tužitelj isplatio svojim osiguranicima u razdoblju od 1. svibnja 2016. do 30. rujna 2017. i činjenicu da je pri Trgovačkom sudu u Pazinu pod poslovnim brojem P-1669/2015 vođen parnični postupak između istih stranaka koji je pravomoćno dovršen 13. kolovoza 2019.

 

2.1.      Tuženica osporava tužbeni zahtjev kojim tužitelj potražuje isplatu punog iznosa obiteljske mirovine temeljeći svoj zahtjev na odredbama članka 161. do 170. Zakona o mirovinskom osiguranju. Ističe da Zakon o obveznim odnosima svoju primjenu veže za trenutak nastanka obveznog odnosa, za koji trenutak se primarno vežu prava i obveze stranaka kao i primjena odgovarajućih zakonskih propisa, odnosno primjenjuje se ono materijalno pravo koje je bilo mjerodavno u vrijeme nastanka štetnog događaja. U trenutku prometne nezgode godine na snazi su bili propisi koji se primjenjuju pri odlučivanju o pravu zavoda za mirovinsko osiguranje na naknadu štete i to Zakon o mirovinskom osiguranju  kao lex specialis za tužitelja i Zakon o obveznim osiguranjima u prometu kao lex specialis za tuženicu. Člankom 160. Zakona o mirovinskom osiguranju iz 1998. bilo je propisano da Zavod ima pravo zahtijevati naknadu stvarne štete koju, između ostaloga, čine novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na mirovinu u razmjernoj svoti. I člankom 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu propisana je obveza društva za osiguranje da zavodima koji obavljaju poslove mirovinskog osiguranja nadoknade stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, pri čemu se stvarnom štetom smatra razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji. Zaključuje da oba navedena zakona reguliraju pravo tužitelja na naknadu stvarne štete na ime isplaćene mirovine u razmjernoj svoti.

 

2.2.      Tuženica ističe i prigovor zastare za iznos isplaćene obiteljske mirovine za razdoblje od 1. lipnja 2015. do 1. svibnja 2016. u cijelom iznosu od 35.518,79 kuna te za iznos od 10.622,25 kuna koji predstavlja razliku isplaćenog razmjernog iznosa mirovine i punog iznosa mirovine za razdoblje od 1. svibnja 2016. do 30. rujna 2016. Navodi da se u konkretnom slučaju primjenjuje trogodišnji zastarni rok iz članka 230. stavka 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima pa je stava da su sve isplaćene mirovine izvršene prije 30. rujna 2016. u zastari.

 

2.3.      Budući je tuženica isplatila razmjerni iznos u visini od 15.719,78 kuna u mirnom postupku, a da osporava da bi tužitelj imao pravo na naknadu pune štete u stvarnom iznosu prema odredbama članka 160. do 170. Zakona o mirovinskom osiguranju/2013., predlaže odbiti tužbeni zahtjev.

 

3.          U očitovanju na odgovor na tužbu tužitelj navodi da je njegov obveznopravni zahtjev za naknade štete, pa tako i izvanugovorni odnos s tuženicom, nastao u trenutku umanjenja njegove imovine, sukcesivno i za pojedine iznose izvršenih isplata, dok u trenutku prometne nezgode nije trpio nikakvu štetu. Ističe da se radi o specifičnom vidu štete proisteklom iz priznatog prava s osnova mirovinskog osiguranja koju cjelovito i precizno i u pogledu osnova i visine regulira mirovinski zakon pa se ne može primijeniti neki drugi propis kao lex specialis. Stoga smatra da svoje pravo na naknadu štete ispravno temelji na odredbama članka 161. do 170. ZOMO-a („Narodne novine” broj 157/13.) koji je bio na snazi u trenutku isplate potraživanih iznosa za razdoblje od 1. lipnja 2015. do 30. rujna 2017. Štetu predstavljaju novčana davanja isplaćena na osnovu priznatog prava na mirovinu u punom iznosu (članak 161. stavak 2. točka 1.). Napominje da naknadu štete zahtijeva izravno od društva za osiguranje kod kojega je vozilo bilo osigurano od odgovornosti za štetu (izvorno pravo na naknadu štete, kako to definira odredba članka 164. stavak 1. ZOMO), pri čemu i sam ZOMO propisuje da su za utvrđivanje visine stvarne štete mjerodavne njegove odredbe (članak 164. stavak 5.). Zbog zabrane retroaktivnosti, pri utvrđivanju visine naknade štete na isplate izvršene nakon 1. siječnja 2014., kada je stupio na snagu ZOMO („Narodne novine” broj 157/13.), više nije moguće primijeniti ZOMO („Narodne novine" broj 102/98.), koji je tu štetu definirao u razmjernom iznosu, niti bi se mogao primijeniti Zakon o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine” broj 151/05.), u odnosu na kojega je ZOMO („Narodne novine” broj 157/13.) i „lex posterior”.

 

3.1.      Prigovor zastare smatra neosnovanim. Ističe da se mirovina isplaćuje unazad pri čemu dan isplate nije definiran (članak 95. stavak 1. ZOMO) pa je najstarija neispunjena tražbina tužitelja dospjela 30. srpnja 2015. u odnosu na koju nije protekao opći zastarni rok od pet godina. Smatra da mada ZOMO predmetno potraživanje definira kao naknadu štete, isto je u osnovi regresno, jer tužitelj nije pretrpio štetu direktno od tuženice, već je štetu pretrpio tužiteljev osiguranik pa je priznavanjem prava na isplatu kao posljedice štetnog događaja za kojega je odgovorna tuženica, došlo do subrogacije, prijelaza prava s tužiteljevog osiguranika na tužitelja. Budući da ZOMO upućuje na primjenu odgovarajućih odredaba ZOO-a (članak 170. ZOMO), a da za regresno potraživanje ZOO ne propisuje poseban zastarni rok, u konkretnom slučaju potraživanja za koje je izvjesno da će nastajati i u budućnosti, dolazi do primjene općeg zastarnog roka, propisanog odredbom članka 225. ZOO-a, prema kojemu tražbine dospijevaju u roku od pet godina, računajući od dospjelosti najstarije neispunjene tražbine.

4.          U tijeku postupka pročitan je zapisnik o očevidu Općinskog državnog odvjetništva u P. od 23. listopada 2011., dopis Ministarstva  unutarnjih poslova, Policijske uprave primorsko-goranske od 16. listopada 2012., rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u P. od 13. ožujka 2012., rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područnog ureda u P.-P. od 6. rujna 2016., rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područnog ureda u P.-P. od 7. studenoga 2017., presuda i rješenje Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj P-1669/2015-26 od 6. srpnja 2018., presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-5086/2018-3 od 13. kolovoza 2019., odštetni zahtjev od 9. svibnja 2019. s povratnicom, obračun novčanih davanja iz mirovinskog osiguranja od 7. svibnja 2019., potvrda o svoti mirovine od 10. travnja 2019., ispis iz banke podataka doznačenih mirovinskih primanja, obračun isplata od 27. studenoga 2020., obračun isplata od 9. lipnja 2021. i izračun razmjernog iznosa mirovine za razdoblje od 1. svibnja 2016. do 25. lipnja 2016. od 9. lipnja 2021.

 

5.          Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

 

6.          Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete koju je pretrpio isplaćujući obiteljsku mirovinu članovima obitelji smrtno stradalog osiguranika D. M.-P. u razdoblju od 1. lipnja 2015. do 30. rujna 2017., a čiju smrt je prouzročio osiguranik tuženice.

 

7.          Među parničnim strankama nije sporno:

-  pasivna legitimacija tuženice,

-  činjenica da je tužitelj svojim rješenjima priznao pravo na obiteljsku mirovinu srodnicima pok. osiguranika, i to supruzi G. M.-P. i djeci M. M.-P. te N. M.-P.,

-  visina tužbenog zahtjeva odnosno matematički izračun isplaćene mirovine koja za razdoblje od 1. lipnja 2015. do 30. rujna 2017. iznosi 85.410,36 kuna te

-  da je tuženica prije podnošenja tužbe po izvansudskom zahtjevu isplatila 15.719,78 kuna.

 

8.          Sporno je:

-  pravno pitanje odredbe kojeg zakona valja primijeniti radi odlučivanja o zahtjevu tužitelja, o čemu ovisi zaključak ima li tužitelj pravo na naknadu punog iznosa isplaćene mirovine ili pak razmjernog iznosa mirovine te

-  primjenjuje li se na utuženu tražbinu zastarni rok za odštetne zahtjeve ili pak opći zastarni rok koji vrijedi i za regresne zahtjeve te, s time u vezi, je li nastupala zastara predmetne tražbine.

 

9.          Po stajalištu ovoga suda, u konkretnom slučaju valja primijeniti onaj zakon koji je bio na snazi u vrijeme isplate svake mirovine, jer je za tužitelja šteta nastala prilikom isplate svake mirovine u visini izvršene isplate. Isto shvaćanje zauzeo je Vrhovni sud Republike Hrvatske u većem broju svojih odluka, npr. Rev 2320/2015-2 od 21. svibnja 2019. S obzirom na to da je u ovom postupku utužena naknada štete koja je tužitelju nastala u razdoblju od 1. lipnja 2015. do 30. rujna 2017. primjenjuje se Zakon o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj 157/13., 151/14., 33/15., 93/15., 120/16., dalje: ZOMO/13). Taj je zakon i lex specialis u odnosu na predmetnu problematiku, a ujedno i lex posterior u odnosu na Zakon o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“ broj 151/05., 36/09., 75/09., 76/13., 152/14.). 
10.      Prema članku 161. stavku 1. ZOMO/13 Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja sve dok traje isplata tih davanja i iako su ta davanja osigurana u mirovinskom osiguranju. Stavkom 2. točka 1. istoga članka propisano je da naknada stvarne štete koju Zavod ima pravo zahtijevati u slučajevima iz tog Zakona obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja pa tako, između ostaloga, novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na mirovinu u punom iznosu. Iz stavka 3. toga članka proizlazi da zahtjevom za naknadu štete Zavod može obuhvatiti ukupnu svotu štete (kapitaliziranu štete) ili svotu stvarne štete prema isplatama (pojedinih davanja) koja se odnosi na određeno razdoblje (npr. kalendarska godina). Prema članku 162. stavku 1. ZOMO-a Zavod ima pravo na naknadu štete od osobe koja je prouzročila smanjenje radne sposobnosti za preostalu radnu sposobnost, djelomičan ili potpuni gubitak radne sposobnosti, tjelesno oštećenje ili smrt osigurane osobe, a prema članku 164. stavku 1. ZOMO-a Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete u slučajevima iz članka 161. i izravno od društva za osiguranje kod kojega su vlasnici, odnosno korisnici motornog vozila osigurani od odgovornosti za štetu (izvorno pravo na naknadu štete), s time što je stavkom 5. istoga članka propisano da su za utvrđivanje visine stvarne štete mjerodavne odredbe toga Zakona.

 

11.      Iz obračuna novčanih davanja iz mirovinskog osiguranja od 7. svibnja 2019. proizlazi da je korisnicima obiteljske mirovine, G. M.-P., M. M.-P. i N. M.-P., isplaćeno na ime obiteljske mirovine za razdoblje od 1. lipnja 2015. do 30. rujna 2017. 85.410,36 kuna, što predstavlja stvarnu štetu za navedeno obračunsko razdoblje.

 

12.      U vezi s prigovorom zastare, tužitelj smatra da se primjenjuje petogodišnji zastarni rok jer je riječ o regresnom zahtjevu, dok tuženica smatra da se primjenjuje trogodišnji zastarni rok za naknadu štete.

 

12.1. Člankom 165. stavkom 1. ZOMO-a propisano je da potraživanja naknade štete zastarijevaju istekom rokova određenim Zakonom o obveznim odnosima. Naknada štete koju tužitelj ima pravo zahtijevati od tuženika na temelju ZOMO-a proizlazi iz novčane obveze tužitelja koju on ima prema korisniku mirovine. Riječ je o stvarnoj šteti koja nastaje sukcesivno svakom mjesečnom isplatom mirovine, jer tim isplatama dolazi do umanjenja imovine tužitelja pa tada počinje teći vrijeme potrebno za zastaru potraživanja. S obzirom na to da se radi o tražbini naknade štete, ta tražbina zastarijeva u roku od tri godine otkad je oštećenik doznao za štetu i osobu koja je štetu učinila, kako je propisano člankom 230. stavkom 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., dalje: ZOO). Takvo shvaćanje izraženo je i u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske (npr. broj  Rev-x 639/2017-2 od 10. listopada 2019., Rev 3078/2014-2 od 28. veljače 2018., Rev 791/2011-2 od 15. travnja 2015., Rev 110/10 od 16. veljače 2011.).

 

12.2. Po ocjeni ovoga suda u konkretnom slučaju ne može se primijeniti petogodišnji zastarni rok koji se primjenjuje za regresne tražbine, jer je tužiteljev zahtjev, zahtjev za naknadu štete, a ne regresni zahtjev. Tužitelj ostvaruje naknadu štete koja mu nastaje isplatom mirovine članovima obitelji svoga osiguranika, a što je njihovo zakonsko pravo. Da se radi o naknadi štete proizlazi iz samog teksta ZOMO. Osim toga, da je riječ o odštetnom zahtjevu proizlazi i iz Odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I/856/2016 od 7. veljače 2017., kojom je odlučeno da se ne prihvaća prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnost s Ustavom članka 161. stavka 2. Zakona o mirovinskom osiguranju. U toj Odluci Ustavni sud Republike Hrvatske navodi: „Člankom 161., stavcima 1. i 2. ZOMO-a uređeno je pravo HZMO-a na naknadu štete kada je do ostvarivanja prava i isplate davanja prema ZOMO-u došlo  zbog određene štetne radnje ili propusta odgovorne osobe – štetnika (npr. ako je do ozljede na radu radnika – osiguranika došlo do zbog odgovornosti poslodavca ili ako je do ozljede osiguranika došlo u prometnoj nezgodi za koju je odgovoran vozač obvezno osiguran od odgovornosti za štetu nastalu uporabom motornih vozila). To znači da je upravo štetni događaj (primjerice, ozljeda osiguranika koja je u konačnici dovela do nastanka invalidnosti) razlog stjecanja prava na invalidsku imovinu, što ima za posljedicu obvezu HZMO-a na novčano davanje osiguraniku. Tu obvezu HZMO ne bi imao da nije bilo štetnog događaja, a osiguranik bi i dalje nastavio raditi i uplaćivati doprinose do ispunjavanja uvjeta za stjecanje prava na punu starosnu mirovinu. Tako se i visina naknade štete utvrđuje prema ukupnoj svoti davanja i troškova isplaćenih iz mirovinskog osiguranja. To znači da se, prema osporenim zakonskim odredbama, visina štete utvrđuje prema kriterijima propisanim u stavku 2. članka 161. ZOMO-a“. Iz navedenoga proizlazi da Ustavni sud Republike Hrvatske ove zahtjeve tretira kao odštetne zahtjeve.

 

12.3. Neosnovano je pozivanje tužitelja na stajalište izneseno u Odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-190/2006 od 9. siječnja 2008., povodom zahtjeva Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, iz koje proizlazi da je predmet spora novčano potraživanje koje ne proizlazi iz ugovora o osiguranju, nego regresno potraživanje koje se temelji na mjerodavnim odredbama Zakona o osiguranju, slijedom čega je ocijenjeno osnovanim stajalište da sporno potraživanje zastarijeva protekom općeg zastarnog roka od pet godina propisanog odredbom tada važećeg članka 371. Zakona o obveznim odnosima. Po stajalištu ovoga suda pravna priroda zahtjeva HZZO-a iz toga predmeta drugačija je od pravne prirode odštetnog zahtjeva HZMO-a iz ovog postupka. Kada je riječ o zahtjevima HZZO-a, u sudskoj praksi zauzeto je stajalište da zahtjevi HZZO-a zastarijevaju u općem zastarnom roku, jer predstavljaju regresne zahtjeve osiguratelja koji je platio troškove liječenja za svog osiguranika. O tome se izjasnio i Ustavni sud Republike Hrvatske u odlukama broj U-III-3787/11 od 11. srpnja 2012. te broj U-III-2571/14 od 17. lipnja 2015. u kojima je navedeno shvaćanje „da je u konkretnom slučaju tužitelj podmirio (platio) troškove liječenja oštećenika iz prometne nezgode umjesto ovdje tuženika ex lege, čime je učinio isplatu za drugoga pridržavajući si pritom pravo da (naknadno) tužbom u redovnom sudskom postupku zatraži od tuženog podmirenje učinjenog plaćanja (isplata s pravom na subrogaciju) – što podrazumijeva i pokretanje postupka u okviru općeg zastarnog roka propisanog čl. 371. ZOO, a podredno i primjenu čl. 373. ZOO“. Budući da se u ovom predmetu ne radi o izvršenoj isplati od strane tužitelja umjesto tuženice odnosno štetnika, jer mirovinu isplaćuje i može isplaćivati jedino tužitelj, nije riječ o regresnoj tražbini već o tražbini naknade štete.

 

13.      Tužitelj je predmetnu parnicu pokrenuo 26. rujna 2019., slijedom čega su zastarjele sve tražbine dospjele do 26. rujna 2016., a utužio je tražbine za razdoblje od 1. lipnja 2015. do 30. rujna 2017. Na traženje suda tužitelj je dostavio izračun isplaćene mirovine u razdoblju unutar trogodišnjeg zastarnog roka prije podnošenja tužbe, iz kojega proizlazi da šteta koja je nastala u tome razdoblju iznosi 34.948,69 kuna.

 

14.      Tuženica je platila dio utužene tražbine u iznosu od 15.719,78 kuna, ali je u ovom postupku valjalo utvrditi koliki se dio toga iznosa odnosi na razdoblje unutar zastarnog roka, jer se jedino ono može priznati kao djelomično ispunjenje osnovane obveze tuženice. Na traženje suda tuženica se očitovala da je navedenom isplatom platila naknadu štete za razdoblje od 1. svibnja 2016. do 30. rujna 2017. u visini razmjernog iznosa mirovine. Od toga je, prema izračunu tužitelja izrađenom na traženje suda, za razdoblje od 1. svibnja 2016. do 25. rujna 2016. isplaćeno 4.414,94 kuna. Sud je taj izračun prihvatio te je ocijenio da nema potrebe izvoditi predloženi dokaz financijskim vještačenjem, jer je upravo tužitelj nadležan za izračun mirovina, a prigovor tuženice na taj izračun je paušalan.

 

14.1. Iz navedenoga proizlazi da je tuženica od utužene obveze za razdoblje unutar zastarnog roka (26. rujna 2019. - 30. rujna 2017.) isplatila 11.304,84 kune (ukupno plaćenih 15.719,78 kuna - 4.414,94 kuna isplaćenih za razdoblje do 26. rujna 2016.). Stoga je tuženica tužitelju dužna isplatiti razliku između njene obveze koja nije zastarjela od ukupno 34.948,69 kuna i onoga što je plaćeno, odnosno 11.304,84 kune, a što iznosi 23.643,85 kuna.

 

14.2. Za preostalih 46.046,73 kuna tuženi zahtjev nije osnovan te je odbijen.

 

15.      Na dosuđeni iznos tuženica je dužna isplatiti zatezne kamate prema članku 165. stavku 3. ZOMO-a, kojim je propisano da na svotu potraživanja naknade štete Zavod ima pravo na zateznu kamatu u visini određenoj zakonom koja teče od prvog idućeg dana nakon isteka roka od 15 dana od dana dostave poziva odgovornoj osobi da naknadi štetu. Tužitelj je zahtjev za naknadu štete tuženici dostavio 16. svibnja 2019., pa je tuženica dužna isplatiti utužene zatezne kamate istekom petnaest dana, odnosno počevši od 1. lipnja 2019. Visina stope zateznih kamata određena je prema članku 29. stavku 2. ZOO-a.

 

16.      Rok za izvršenje činidbe (paricijski rok) je 15 dana, prema članku 328. stavku 2. Zakona o parničnom postupku(„Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11.-pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19.).

 

U Puli 15. studenoga 2021.

 

              S u d a c

 

              Iva Kancijanić

 

 

 

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovoga suda, u roku od petnaest (15) dana od dana ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu.

 

DNA:

1. tužitelju

2. tuženici