1              Poslovni broj: 1 Us I-677/2021-7

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj: 1 Us I-677/2021-7

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Vesni Perić, uz sudjelovanje zapisničarke Marlene Štimac, u upravnom sporu tužitelja A. S. iz P., ..., kojeg zastupa opunomoćenik I. M., odvjetnik u U., ..., protiv tuženika I. povjerenstva za žalbe, Zagreb, Ilica 335, radi dozvole za boravak i rad, 12. studenoga 2021.,

 

p r e s u d i o  j e

 

              Odbija se tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži poništenje rješenja tuženika I. povjerenstva za žalbe, KLASA: UP/II-217-02/15-06/212, URBROJ: 317-15-16 od 13. travnja 2021.

 

 

Obrazloženje

 

1.  Prvostupanjskim rješenjem Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave istarske, Policijske postaje Pazin, broj: 511-08-26/3-UP/I-1/12-2015 od 18. prosinca 2020., donesenim u ponovnom postupku povodom odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-III-4257/2018 od 9. listopada 2019.,  obustavljen je postupak za izdavanje dozvole za boravak i rad pokrenut povodom zahtjeva tužitelja (državljanina Bosne i Hercegovine) od 21. rujna 2015. Postupak je obustavljen na temelju čl. 45. st. 5. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09, dalje: ZUP) s obrazloženjem da se dozvola za boravak i rad ne može izdati s retroaktivnim rokom važenja već samo za buduće razdoblje, a tužitelju je u međuvremenu izdana dozvola za boravak i rad s rokom važenja od 27. svibnja 2020. do 27. svibnja 2021.

 

2.  Protiv navedenog rješenja tužitelj je izjavio žalbu koja je osporavanim rješenjem tuženika KLASA: UP/II-217-02/15-06/212, URBROJ: 317-15-16 od 13. travnja 2021. odbijena kao neosnovana.

 

3.  Tužitelj je u cilju osporavanja zakonitosti navedenog rješenja tuženika pravodobno podnio tužbu ovom Sudu. Iz navoda tužitelja iznijetih u tužbi slijedi da se postupak nije smio obustaviti jer da u konkretnom slučaju ostaje neriješen njegov zahtjev kojeg je podnio 21. rujna 2015. za produženje dozvole za boravak i rad, a u tijeku postupka da je utvrđeno kako je on ispunjavao sve pretpostavke da mu se izda dozvola za boravak i rad na području Republike Hrvatske. Stoga smatra da treba konačno meritorno odlučiti o tom njegovom zahtjevu te utvrditi da je ispunio pretpostavke za izdavanje dozvole za boravak i rad. Predložio je da se u sporu provede dokaz njegovim saslušanjem i saslušanjem svjedoka N. B., direktora trgovačkog društva B. d.o.o. te da ga se pozove na raspravu. U tužbenom zahtjevu traži da Sud poništi osporavano rješenje tuženika.

 

4.  Tuženik je u odgovoru na tužbu ostao kod navoda iznijetih u obrazloženju osporavanoga rješenja te je predložio da Sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja. Također tuženik je dodatno pojasnio da je navedenom odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske predmet vraćen u stanje u kojem se je nalazio u vrijeme podnošenja zahtjeva 21. rujna 2015., dakle prije donošenja prvog rješenja prvostupanjskoga tijela od 6. studenoga 2015. kojim je odbijen navedeni zahtjev tužitelja, dakle vraćen je u procesni stadij u kojem je potrebno odlučiti o zahtjevu. Međutim, tuženik nadalje pojašnjava da u ovoj vrsti upravne stvari ne postoji pravni temelj za retroaktivno djelovanje moguće pozitivne odluke donesene u ponovnom postupku, a osim toga tužitelj već ima izdanu dozvolu za boravak i rad s rokom važenja od 27. svibnja 2020. do 27. svibnja 2021. Također tuženik se poziva na presudu Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Usž-4098/16-2 od 21. prosinca 2016. u kojoj je izraženo stajalište da nema zakonske mogućnosti za utvrđivanje niti odobravanje boravka na vrijeme koje je isteklo.

 

5.  U tijeku spora zakazana je rasprava za dan 5. studenoga 2021. kako bi se sukladno odredbi čl. 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16, 29/17 i 110/21, dalje: ZUS) omogućilo strankama u sporu da usmeno obrazlože svoje navode iz tužbe i odgovora na tužbu. Na navedenu raspravu nije pristupio nitko od stranaka koje su uredno pozvane. Stoga je Sud donio presudu u ovom sporu na temelju odredbe čl. 37. st. 3. ZUS u svezi s čl. 39. st. 2. ZUS bez nazočnosti uredno pozvanih stranaka.

 

6.  Sud je izveo dokaze uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu ovog spora te u spisu predmeta upravnog postupka koji je prethodio ovom sporu.

 

7.  Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je utvrdio da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

 

8.  Čl. 73. st. 1. Zakona o strancima („Narodne novine“, broj 130/11 i 74/13, dalje: ZS) propisano je da stranac u Republici Hrvatskoj može raditi na temelju izdane dozvole za boravak i rad ili potvrde o prijavi rada osim ako tim Zakonom nije drugačije propisano.

 

9.  Čl. 80. st. 2. ZS propisano je da se dozvola za boravak i rad izdaje strancu na vrijeme koje je potrebno za obavljanje posla, odnosno vrijeme na koje je sklopljen ugovor o radu ili drugi odgovarajući ugovor, a najduže do godine dana. St. 3. istog članka propisano je da se iznimno od st. 2. tog članka, dozvola za boravak i rad strancu iz čl. 76. st. 1. t. 4. tog Zakona izdaje s rokom važenja od 2 godine ukoliko nije zatraženo kraće razdoblje izdavanja dozvole za boravak i rad.

 

10.  Čl. 46. st. 5. ZUP propisano je da kad se tijekom postupka utvrdi da više ne postoje pravne pretpostavke za vođenje postupka, rješenjem će se obustaviti postupak.

 

11.  Iz stanja spisa predmeta upravnog postupka slijedi da je tužitelj dana 21. rujna 2015. podnio zahtjev za izdavanje dozvole za boravak i rad i da je taj njegov zahtjev odbijen rješenjem prvostupanjskoga tijela od 6. studenoga 2015., da je potom rješenjem tuženika od 17. veljače 2016. odbijena žalba tužitelja izjavljena protiv tog rješenja, da je potom presudom ovog Suda poslovni broj 4 UsI-457/16 od 31. siječnja 2018. odbijena tužba tužitelja, da je potom presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Usž-1955/18-2 od 17. svibnja 2018. odbijena žalba tužitelja, ali da je odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj: U-III-4257/2018 od 9. listopada 2019., usvojena ustavna tužba tužitelja te je ukinuta navedena presuda Visokog upravnog suda Republike Hrvatske i presuda ovog Suda te je predmet vraćen ovom Sudu na ponovni postupak. U ponovnom postupku Upravni sud u Rijeci je presudom poslovni broj 4 UsI-1441/2019-19 od 4. prosinca 2019. poništio navedeno rješenje tuženika od 17. veljače 2016. i predmet je vratio na ponovni postupak, a tuženik je svojim rješenjem od 30. prosinca 2019. poništio navedeno prvostupanjsko rješenje od 6. studenoga 2015. i predmet je vratio na ponovni postupak prvostupanjskom tijelu. U ponovnom postupku doneseno je ovdje osporavano prvostupanjsko rješenje od 18. prosinca 2020. i drugostupanjsko rješenje od 13. travnja 2021. 

 

12.  Time je postupak koji je pokrenut povodom zahtjeva tužitelja od 21. rujna 2015. ponovo vraćen u stanje u kojem je bio u tom trenutku.

 

13.  Međutim, iz citiranih odredba ZS slijedi da se dozvola za boravak i rad izdaje za buduće razdoblje najduže do godine dana, a iznimno do dvije godine. To znači da se tužitelju više ne može izdati dozvola za boravak i rad unatrag za razdoblje koje je proteklo (dakle od podnošenja zahtjeva 21. rujna 2015. pa na godinu ili dvije) već samo za buduće razdoblje, a kako je nesporno da je u vrijeme donošenja predmetnog prvostupanjskog rješenja od 18. prosinca 2020. tužitelj već ishodio dozvolu za boravak i rad za period od 27. svibnja 2020. do 27. svibnja 2021. to više nije bilo uvjeta za odlučivanje o navedenom zahtjevu tužitelja.

 

14.  Stoga je po ocjeni Suda zakonito na temelju citirane odredbe čl. 46. st. 5. ZUP obustavljen postupak za izdavanje dozvole za boravak i rad povodom zahtjeva tužitelja od 21. rujna 2015. 

 

15.  Iz spisa upravnog postupka je razvidno da se tužitelj u upravnom postupku pozivao i na to da za izdavanje "stalne" dozvole za boravak i rad treba postojati vremenski kontinuitet, a da je prvostupanjskim rješenjem taj kontinuitet prekinut na njegovu štetu. Međutim, na te navode se je valjano očitovao tuženik u obrazloženju osporavanog rješenja.

 

16.  Slijedom svega navedenoga, osporavano rješenje tuženika ocijenjeno je zakonitim pa je stoga Sud na temelju čl. 57. st. 1. ZUS odbio tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan kako je to navedeno izreci ove presude.

 

U Rijeci 12. studenoga 2021.

                                                                                                                                              Sutkinja                                                                          

                                                                                                                                            Vesna Perić, v.r.

              UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

 

              Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokome upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu (tri primjerka), u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (čl. 66. a i čl. 66. st. 5. ZUS).