1

Poslovni broj: 2 Pr-2086/2021-10

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Bjelovaru

Bjelovar, Josipa Jelačića 3

 

Poslovni broj: 2 Pr-2086/2021-10

 

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

 

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

 

Općinski sud u Bjelovaru, po sucu tog suda Nedi Šoli, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice B. N., OIB:…, S. R., …. zastupane po punomoćniku P. K., odvjetniku u B., protiv tuženika II. OSNOVNA ŠKOLA B., OIB: …, B. (Grad B.), …., zastupanog po ravnateljici I.K. radi isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 28. listopada 2021., punomoćnika tužiteljice i punomoćnice tuženika, 12. studenog 2021.,

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Nalaže se tuženiku II. OSNOVNA ŠKOLA B., OIB: …, B. (Grad B.), …, da tužiteljici B. N., OIB:…., S. R., …. isplati na ime razlike plaće iznos od bruto 792,85 kn zajedno sa zateznom kamatom, izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, po kamatnoj stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, i to na iznose od:

- 97,92 kn od 16. srpnja 2016. pa do isplate,

- 97,92 kn od 16. kolovoza 2016. pa do isplate,

- 98,12 kn od od 16. rujna 2016. pa do isplate,

- 98,38 kn od 16. listopada 2016. pa do isplate,

- 98,38 kn od 16. studenog 2016. pa do isplate,

- 98,38 kn od 16. prosinca 2016. pa do isplate,

- 98,38 kn od 16. siječnja 2017. pa do isplate

- 105,37 kn od 16. veljače 2017. pa do isplate,

a sve u roku od 15 dana.

 

II. Odbija se kao neosnovan dio zahtjeva tužiteljice koji se odnosi na zatraženu zateznu kamatu na iznos poreza na dohodak i prirez porezu na dohodak sadržanih u bruto iznosima opisanim u točki I. izreke presude.

 

 

III. Odbija se kao neosnovan dio sporednog zahtjeva tužiteljice koji se odnosi na zatraženu zateznu kamatu za jedan dan i to na pojedine dosuđene mjesečne iznose počevši od 15.-og dana u mjesecu za prethodni mjesec, do dosuđene kamate od 16.-og dana u mjesecu za svaki prethodni mjesec.

 

IV. Nalaže se tuženiku da tužiteljici nadoknadi parnični trošak u iznosu od 625,00 kn, sa zateznom kamatom koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, tekućom od 12. studenog 2021. do isplate, a sve u roku od 15 dana.

 

r i j e š i o j e

 

Tužba tužiteljice povučena je za iznos od 257,15 kn bruto sa zatraženom zateznom kamatom tekućom od 15.-tog u mjesecu za prethodni mjesec pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

 

Obrazloženje

 

1. Tužiteljica je protiv tuženika, podnijela tužbu 15. srpnja 2021, radi isplate, navodeći da je zaposlena kod tuženika na radnom mjestu učiteljice tjelesne i zdravstvene kulture.

 

1.1. U tužbi navodi da tuženik kao poslodavac predstavlja javnu službu u smislu odredbe čl. 2. Zakona o plaćama u javnim službama („Narodne novine“, broj 27/01,39/09), te da je u spornom razdoblju od 1. lipnja 2016. do 26. siječnja 2017. tužiteljičina plaća definirana Zakonom o plaćama u javnim službama koji definira plaću u čl. 4. i to kao umnožak koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta na koje je službenik i namještenik raspoređen i osnovice za izračun plaće, uvećan za 0,5 % za svaku navršenu godinu radnog staža.

 

1.2. S tim u vezi, tužiteljica ističe da je u spornom utuženom razdoblju osnovica plaće bila regulirana Zakonom o osnovici plaće u javnim službama („Narodne novine“, broj 39/09, 124/09) koji u čl. 2. propisuje kako se osnovica plaće u javnim službama utvrđuje kolektivnim ugovorom zaključenim između Vlade Republike Hrvatske i sindikata javnih službi, a ako kolektivni ugovor nije propisan do donošenja državnog proračuna RH za narednu godinu osnovicu plaće u javnim službama određuje Vlada Republike Hrvatske posebnom odlukom.

 

1.3. Tužiteljica ističe da je u navedenom razdoblju na snazi i Temeljni kolektivni ugovor za službenike i namještenike u javnim službama („Narodne novine“, broj 141/12,150/13, 153/13) kao i Sporazumi Vlade RH i sindikata javnih službi koji su sklopljeni na način propisan za sklapanje kolektivnih ugovora i koji imaju svojstvo kolektivnih ugovora, a kojima je određena visina osnovice za obračun plaća u javnim službama:

- Sporazum o osnovici za plaće u javnim službama od 23.11.2006. (u daljnjem tekstu: Sporazum) – kojim je osnovica za obračun plaće od 2009. godine iznosila 5.415,37 kn,(slovima: pettisućačetiristopetnaest kuna i tridesetsedam lipa), te da je navedenim Sporazumom ugovoreno povećanje osnovice za izračun plaće u javnim službama za po 6 % (slovima: šest posto) u 2007., 2008. i 2009.;

- Dodatak Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama od 13.05.2009. (u daljnjem tekstu: Dodatak Sporazumu) – kojim je u čl. II. određeno privremeno smanjenje osnovice u 2009. godini sa 5.415,37 kn (slovima: pettisućačetiristopetnaest kuna i tridesetsedam lipa) na 5.108,84 kn (slovima: pettisućastoosam kuna i osamdesetčetiri lipe) i u čl. III. vraćanje osnovice na razinu od 5.415,37 kn (slovima: pettisućačetiristopetnaest kuna i tridesetsedam lipa) nakon rasta međugodišnjeg realnog tromjesečnog BDP-a;

-Izmjene i dopune Dodatka Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama od 26.10.2011. (u daljnjem tekstu: Izmjene Dodatka Sporazumu) – kojim je u čl. III. određeno da će osnovica za obračun plaća u javnim službama iznositi 5.415,37 kn (slovima: pettisućačetiristopetnaest kuna i tridesetsedam lipa) bruto za mjesec u kojem službeni pokazatelji Državnog zavoda za statistiku RH ukažu na poboljšanje stanja odnosno rast međugodišnjeg realnog tromjesečnog BDP-a za dva tromjesečja uzastopno (u odnosu na isto razdoblje prethodne godine) prosječno dva ili više posto (mjereno aritmetičkom sredinom dvije stope realnog rasta međugodišnjeg tromjesečnog BDP-a dva uzastopna tromjesečja) (list 2 spisa).

 

1.4. Nadalje, tužiteljica navodi da je 27. studenog 2015., Državni zavod za statistiku (u daljnjem tekstu: DZS), objavio Priopćenje za javnost s realnim tromjesečnim međugodišnjim promjenama BDP-a iz kojeg je vidljivo da je u drugom tromjesečju 2015., realan rast BDP-a iznosio 1,2%, a u trećem tromjesečju 2015., realan međugodišnji rast BDP-a je iznosio 2,8%, iz kojih podataka slijedi da je dva tromjesečja za redom prosječni međugodišnji realni rast BDP-a iznosio točno 2%.

 

1.5. Tužiteljica ističe kako nakon objave tih službenih podataka Državni zavod za statistiku, Vlada RH nije donijela posebnu odluku o visini osnovice jer je na snazi bio TKU i Sporazum o osnovici kojima je visina osnovice za obračun plaća za razdoblje počevši od mjeseca prosinca 2015. godine, do 26. siječnja 2017., bila određena na 5.415,37 kn (slovima: pettisućačetiristopetnaest kuna i tridesetsedam lipa) (sukladno čl. 2. Zakona o osnovici). Međutim, unatoč tome, tužiteljici je tuženik pogrešno u utuženom razdoblju obračunavao plaće sa osnovicom od 5.108,84 kn (slovima: pettisućastoosam kuna i osamdesetčetiri lipe).

 

1.6. Pored navedenoga, ističe da se na obračun tužiteljeve plaće u spornom razdoblju primjenjuje Kolektivni ugovor za zaposlenike u osnovnoškolskim ustanovama („Narodne novine“, broj 63/14) prema kojem je osnovica za obračun plaće temelj za obračun svakog elementa tužiteljeve plaće (plaćanja redovnog rada, obračuna svakog dodatka i uvećanja plaće, obračuna naknade plaće itd.) pa je obračunom plaće s nižom osnovicom, tuženik pogrešno obračunao svaki element tužiteljeve plaće za rad u utuženom razdoblju počev od 1. lipnja 2016. do 26. siječnja 2017.

 

1.7. S obzirom na to da je tuženik zbog toga pogrešno obračunavao svaki element plaće tužiteljice u utuženom razdoblju, a bio je ispunjen uvjet za primjenu više osnovice za obračun plaće, tužiteljica smatra da razlika njene ukupno isplaćene plaće u utuženom razdoblju iznosi najmanje oko 1.050,00 kn (slovima: tisućupedeset kuna) bruto, zbog čega je predložila da joj se isplati taj novčani iznos zbog umanjene osnovice za 6%(slovima: šest posto) kod obračuna plaće jer je tuženik plaću obračunavao po osnovici od 5.108,84 kn (slovima: pettisućastoosam kuna i osamdesetčetiri lipe) umjesto po osnovici od 5.415,37 kn (slovima: pettisućačetristopetnaest kuna i tridesetsedam lipa).

 

1.8. Imajući u vidu da je tuženik dostavio obračun razlike plaće (list 46 spisa), tužiteljica je podneskom zaprimljenim kod ovoga suda 2. listopada 2021. (list 88-89 spisa) postavila određeni tužbeni zahtjev koijm je prihvatila obračun tuženika kao točan, te je ujedno tužbeni zahtjev u pogledu visine uskladila tim podneskom i u vezi po tuženiku izračunatih mjesečnih iznosa neisplaćene plaće tužiteljici i u vezi ukupno neisplaćenog iznosa od 792,85 kn (slovima: sedamstodevedesetdvije kune i osamdesetpet lipa) koju svotu je potraživala sa zateznom kamatom počevši od 15.-tog dana u mjesecu za prethodni mjesec, te potražuje i parnične troškove sa zateznim kamatama tekućim od donošenja prvostupanjske presude pa do isplate.

 

1.9. Slijedom čega, tužiteljica predlaže da sud prihvati tužbeni zahtjev i naloži tuženiku isplatiti tužitelju iznos od ukupno 792,85 kn (slovima: sedamstodevedesetdvije kune i osamdesetpet lipa) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 15. u mjesecu na razliku plaće za prethodni mjesec na pojedinačne mjesečne iznose pobliže određene pod toč. I. izreke presude, te potražuje parnične troškove uvećane za zateznu kamatu od dana donošenja prvostupanjske presude.

 

2. U pisanom odgovoru na tužbu, tuženik se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu.

 

2.1. Tuženik priznaje da je nesporno da je tužiteljica u utuženom razdoblju bila zaposlena kod tuženika temeljem Ugovora o radu.

 

2.2. Navodi i da je 25. studenoga 2006. između Vlade Republike Hrvatske s jedne strane, te Nezavisnog sindikata znanosti i visokog obrazovanja, Nezavisnog sindikata zaposlenih u srednjim školama Hrvatske i Sindikata hrvatskih učitelja s druge strane, sklopljen Sporazum o dodacima na plaću u obrazovanju i znanosti. Ne osporava ni da je 13. svibnja 2009. sklopljen Dodatak Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama ni da su 26. listopada 2011. sklopljene Izmjene i dopune Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama. 5 Posl.br. 2 Pr-2086/2021-10

 

2.3. Međutim, smatra pogrešnim tvrdnju tužiteljice da bi sklopljeni Dodatak Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama od 13. svibnja 2009. i Izmjene i dopune Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od 26. listopada 2011. bili sklopljeni kao dodaci, izmjene i dopune Sporazuma o dodacima na plaću u obrazovanju i znanosti.

 

2.4. Smatra da je sporna valjanost, pravna narav, obveznost i sadržaj tih pravnih izvora, a posebno da bi utjecale da osnovica za obračun plaća iznosi 5.415,37 kn (slovima: pettisućačetiristopetnaest kuna i tridesetsedam lipa). Naime, Izmjene i dopune Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama sklopljene 26. listopada 2011. potpisane su od sedam potpisnika, dok su Sporazum o osnovici plaće u javnim službama i Dodatak Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama potpisani od osam potpisnika. Dakle, smatra da Izmjene i dopune Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama nije sklopio jedan od potpisnika Sporazuma i Dodatka Sporazumu i to Samostalni sindikat zdravstva i socijalne skrbi jer ih nije potpisao već samo parafirao.

 

2.5. Tuženik smatra da se sve izmjene i dopune, a da bi bile pravno valjane, imaju sačiniti i sklopiti od strane svih stranaka ugovornog odnosa, pa kako na ugovornoj strani sindikata ne postoji identitet svih ugovornih stranaka Sporazuma i Dodatka Sporazumu, te očito nisu sve ugovorne strane prihvatile i sklopile Izmjene Dodatka Sporazumu, tuženik smatra da su zbog toga navedene Izmjene Dodatka Sporazumu, pravno nevaljane, a kako su dakle Izmjene Dodatka Sporazumu ništetne uslijed toga, po mišljenju tuženika ne postoji niti utuživa obveza povećanja iznosa osnovice za plaće u javnim službama.

 

2.6. Nadalje, a u odnosu na pravne naravi i valjanosti navedenog Sporazuma, Dodatka Sporazumu i Izmjena Dodatku Sporazuma, tuženik smatra da isti ne predstavljaju na zakonit način sklopljeni kolektivni ugovor jer poslodavac o sklapanju kolektivnog ugovora nije pregovarao s pregovaračkim odborom sastavljenim od zastupnika sindikata, već samo s predstavnicima određenih, pojedinačnih sindikata s područja za koje se kolektivni ugovor sklapa, a ti predstavnici sindikata nisu imenovani zajedničkim sporazumom svih sindikata niti su imenovani odlukom Gospodarsko-socijalnog vijeća, a što je izravno u suprotnosti pravnom uređenju Odbora sindikata za kolektivne pregovore iz čl. 186. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 38/95,54/95-ispravak.65/95-ispravak,17/01,82/01, 114/03, 142/03-ispravak i 68/05 – Odluka Ustavnog suda RH), odnosno odredbi čl. 254. Zakona o radu („Narodne novine“, broj br.149/09,61/11,82/12 i 73/03).

 

2.7. Tuženik smatra da se u ovom slučaju radi o običnom sporazumu koji po svojoj naravi predstavlja običan ugovor, dakle, sporazum obveznog prava, no ne i kolektivni ugovor radnog prava, te da je potonji ništetan, a u tom smislu se pozvala i na obrazloženje odluke Županijskog suda u Zagrebu br. Gžr-425/13 od 16. travnja 2013.

 

2.8. S obzirom na to da se zbog pravnog propusta kolektivnog pregovaranja po Odboru sindikata za kolektivne pregovore, predmetni sporazumi po mišljenju tuženika su ništetni, a ne mogu se niti smatrati kolektivnim ugovorima jer ne postoji obveza uvećanja iznosa osnovice za plaće u javnim službama. Drugim riječima, činjenica da se po tuženiku u odnosu na navedene pravne izvore ne bi radilo o kolektivnim ugovorima, dovelo bi i do toga da ne postoje odredbe s normativnim učinkom, odnosno pravna pravila kojima se uređuje sklapanje, sadržaj i prestanak radnih odnosa koja bi se neposredno i obvezno primjenjivala na sve zaposlene, pa se tako ni tužiteljica kao osoba zaposlena kod tuženika koji obavlja djelatnost javne službe, po mišljenju tuženika, ne može javiti kao aktivno legitimiran potraživati prava iz Sporazuma, Dodatka Sporazumu, te Izmjenama Dodatka Sporazumu.

 

2.9. Tuženik je opreza radi prigovorio i sadržaju Sporazuma, Dodatka Sporazumu i Izmjenama Dodatka Sporazumu, smatrajući da se ne može govoriti o kolektivnom ugovoru obzirom da isti sadržajno ne utvrđuju konkretna prava zaposlenih koja bi se izravno i neposredno, samo pozivom na iste, mogla primijeniti.

 

2.10. U odnosu na navod tužiteljice o primjeni osnovice od 5.415,37 kn (slovma: pettisućačetiristopetnaest kuna i tridesetsedam lipa) u smislu čl. 3. Izmjena Dodatka Sporazumu, tuženik je osporio u cijelosti tu tvrdnju tužiteljice.

2.11. Plaće se u javnim službama, tuženik također navodi, prije svega uređuju čl. 4. i čl. 5. Zakonom o plaćama u javnim službama („Narodne novine“, br. 27/01,39/09) i čl. 2. Zakonom o osnovici plaće u javnim službama („Narodne novine“, br. 39/09, 124/09).

 

2.12. Tuženik smatra notornim da je na sjednici održanoj dana 29. prosinca 2016., Vlada RH donijela Odluku o visini osnovice za obračun plaće u javnim službama kojom je ista utvrđena u visini 5.211,02 kn bruto (slovima: pettisućadvjestojedanaest kuna i dvije lipe), te se primjenjuje od 1. siječnja 2017., počevši s plaćom za mjesec siječanj 2017., a koja je isplaćena u veljači 2017. S obzirom na to da prethodno nije bilo drugačijeg kolektivnog ugovora zaključenog između Vlade Republike Hrvatske i Sindikata javnih službi kojim bi se utvrdila osnovica plaće u javnim službama, primjenjivala se osnovica plaće u javnim službama utvrđena Dodatkom Sporazuma.

 

2.13. Tuženik smatra da bi svaki eventualni automatizam usklađivanja navedene osnovice, koji bi eventualno bio interpretiran da proizlazi iz Izmjena Dodatka Sporazumu, kako to po uvjerenju tuženika pogrešno čini tužiteljica, bio u izravnoj suprotnosti sa odredbom čl. 2. Zakona o osnovici plaće u javnim službama – apsolutno inderogabilnog zakonskog uređenja, ius cogens. Shodno tome, sve do donošenja Odluke o visini osnovice za obračun plaće u javnim službama 29. prosinca 2016., s primjenom od 1. siječnja 2017., počevši s plaćom za mjesec siječanj 2017., koja je isplaćena u mjesecu veljači 2017., u primjeni je bila osnovica za obračun plaće u javnim službama u visini od 5.108,84 kn bruto (slovima: pettisućastoosam kuna i osamdesetčetiri lipe), prema Dodatku Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od 13. svibnja 2009.

 

2.14. Tužiteljica po mišljenju tuženika pogrešno smatra da bi nastupile pretpostavke za primjenu osnovice za obračun plaće u javnim službama od 5.415,37 kn bruto (slovima:pettisućačetiristopetnaest kuna i tridesetsedam lipa) iz čl. III. Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici plaća u javnim službama od 26. listopada 2011.

 

2.15. Navodi da je čl. 7. istog pravnog izvora navedeno postojanje nužnih uvjeta za ostvarivanje odredbi Dodatka Sporazumu, pa ističe da je prema čl. 7. toč. 1. Izmjena Dodatka Sporazumu, predviđeno da ako realni međugodišnji tromjesečni BDP zabilježi negativni rast u nekom od razdoblja opisanih u čl. III.-V. tih Izmjena i dopuna, uskladba se odgađa za onoliko tromjesečja koliko je pad realnog tromjesečnog BDP-a (u odnosu na isto razdoblje prethodne godine) trajao, a koja odredba se primjenjuje od dana stupanja na snagu tih Izmjena Dodatka Sporazumu. Citirano uređuje odgodu "uskladbe" za onaj broj razdoblja "pada realnog tromjesečnog BDP-a" u odnosu na trenutak utvrđen čl. 3. Izmjena Dodatka Sporazumu, kao trenutak primjene – "poboljšanje stanja odnosno rast međugodišnjeg realnog tromjesečnog BDP-a za dva tromjesečja uzastopno (u odnosu na isto razdoblje prethodne godine) prosječno dva ili više posto (mjereno aritmetičkom sredinom dvije stope realnog rasta međugodišnjeg tromjesečnog BDP-a dva uzastopna tromjesečja)".

 

2.16. S obzirom na to da je nakon sklapanja Izmjena Dodatka Sporazumu, prema podacima DZS, BDP RH promatran u tromjesečnoj razini – "realni tromjesečni BDP" – u odnosu prema istom tromjesečju prethodne godine, zabilježio dvanaest konsekutivnih razdoblja uzastopnih negativnih stopa rasta, počevši od četvrtog tromjesečja 2011. godine, a zaključno s trećim tromjesečjem, to iz gore navedenog nesporno po tuženiku proizlazi da se uskladba prema člancima III. do V. Izmjene Dodatka Sporazumu treba odgoditi za dvanaest konsekutivnih tromjesečja, počevši od siječnja 2016. godine, pa nadalje, zbog čega okolnosti za povećanje osnovice plaće u javnim službama na način, kako to navodi tužitelj, nisu nastupile.

 

2.17. Napokon, tuženik je dostavio u prilogu odgovora na tužbu i određenu sudsku praksu dvaju općinskih sudova koja datira iz listopada i prosinca 2017., a iz koje proizlazi da su u dva parnična predmeta Općinskog radnog suda u Zagrebu po istoj sutkinji i u jednom predmetu Općinskog suda u Osijeku, presudama odbili kao neosnovane u pravnom smislu istovrsne zahtjeve tužiteljica iz te ukupno tri parnice.

 

2.18. Tužbeni zahtjev tužiteljice, tuženik predlaže u cijelosti odbiti kao neosnovan i potražuje parnične troškove, pri čemu je u vezi svih potraživanja za koje je protekao zastarni rok od pet godina, računajući od dospijeća pojedinih iznosa do datuma podnošenja predmetne tužbe sudu, istakao prigovor zastare. Na jedinom održanom ročištu ravnateljica tuženik je naveo kako nije sporna visina tužbenog zahtjeva konačno uređenoga na istom ročištu u visini od bruto 792,85 kn (slovima: sedamstodevedesetdvije kune i osamdesetpet lipa).

 

3. Radi razjašnjenja spornih, a za presuđenje odlučnih činjenica, sud je tijekom postupka izveo dokaz uvidom u ugovor o radu (list 5 spisa), Sporazum o osnovici za plaće u javnim službama od 23. studenog 2006. (list 6-8 spisa), Dodatak sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama od 13. svibnja 2009. (list 10-13 spisa), Izmjene i dopune Dodatka sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama od 26. listopada 2011. (list 14-21 spisa), Arbitražnu odluku od 7. prosinca 2011. (list 59-66 spisa), Priopćenje za javnost Državnog zavoda za statistiku (list 22-24 spisa), Vjerodostojno tumačenje izmjena i dopuna dodataka Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama (list 56-58 spisa), obračun razlike plaće dostavljen od tuženika (list 46 spisa), sudsku praksu dostavljenu od tuženika (list 32-40 spisa), sudsku praksu dostavljenu od tuženika (list 110 spisa), Presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Rev-1111/2020-2 od 1. prosinca 2020., te svu ostalu dokumentaciju koja prileži u spisu.

 

3.1. Sud nije izveo dokaz financijskog vještačenja, jer je tužiteljica na ročištu održanom 28. listopada 2021. (list 88-89 spisa) navela da odustaje od navedenog dokaznog prijedloga, a nakon što je tuženik istaknuo da ne osporava visinu tužbenog zahtjeva.

 

3.2. Cijeneći svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno, a na temelju rezultata cjelokupnog postupka, u skladu sa čl. 8. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19), sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev tužiteljice djelomično osnovan.

 

4. Tužiteljica u ovome postupku, nakon uređenog tužbenog zahtjeva (list 1-3, 88-89 spisa), potražuje od tuženika isplatu razlike plaće za razdoblje od lipnja 2016., pa sve do 26. siječnja 2017.

 

5. Između stranaka nije bilo sporno da je tužiteljica bila zaposlena kod tuženika u utuženom razdoblju.

 

5.1. Nesporno je da tuženik, kao poslodavac tužiteljice, predstavlja javnu službu u smislu čl. 2. Zakona o plaćama u javnim službama.

 

5.2. Također, nije sporno da je tuženik, tužiteljici u utuženom razdoblju, sve do kraja 2016., plaću isplaćivao temeljem osnovice od 5.108,84 kn (slovima: pettisućastoosam kuna i osamdesetčetiri lipe).

 

5.3. Pored toga, između stranaka nije bilo sporno, a u ovom postupku je utvrđeno:

- da su Vlada RH i Sindikati javnih službi i to Sindikat hrvatskih učitelja, Nezavisni sindikat zaposlenih u srednjim školama Hrvatske, Nezavisni sindikat znanosti i visokog obrazovanja, Sindikat zaposlenika u djelatnosti socijalne skrbi Hrvatske, Samostalni sindikat zdravstva i socijalne skrbi Hrvatske, Hrvatski liječnički sindikat, Hrvatski strukovni sindikat medicinskih sestara-medicinskih tehničara, te Hrvatski sindikat djelatnika u kulturi zaključili dana 23. studenog 2006. godine, navedeni Sporazum, a kojim Sporazumom su ugovorili da se osnovica za izračun plaće u javnim službama povećava za 6% u 2007.godini, zatim u 2008. godini, te u 2009. godini i da se navedene obračunske osnovice primjenjuju od 01. siječnja svake godine,

- da su Vlada Republike Hrvatske i isti Sindikati javnih službi zaključili dana 13. svibnja 2009. godine, Dodatak Sporazumu, a temeljem kojeg Dodatka su se suglasili na zamrzavanju osnovice za izračun plaća iz 2008. godine u visini od 5.108,84 kn (slovima: pettisućastoosam kuna i osamdesetčetiri lipe) bruto, time da su u čl. III. utvrdili način povrata osnovice i to na način da se osnovica za obračun plaće u javnim službama utvrđuje u iznosu od 5.415,37 kn (slovima: pettisućačetiristopetnaest kuna i tridesetsedam lipa), nakon što službeni pokazatelji Državnog zavoda za statistiku, ukažu na poboljšanje stanja, odnosno rast međugodišnjeg realnog tromjesečnog BDP-a za dva tromjesečja uzastopno prosječno dva ili više posto, a sve u odnosu na isto razdoblje prethodne godine, te su u čl. IV. odredili i način usklađivanja pariteta između prosječne mjesečne bruto plaće početnika sa VSS-om u javnim službama (koeficijent 1,25) u odnosu na prosječnu bruto minimalnu plaću u Republici Hrvatskoj,

- da su Vlada RH, te Sindikati javnih službi zaključili dana 26. listopada 2011., navedene Izmjene Dodatka Sporazumu, s tim da te izmjene nisu potpisane po Samostalnom sindikatu zdravstva i socijalne skrbi Hrvatske, iako su po predstavnicima tog sindikata parafirane, a kojim izmjenama je promijenjen čl. III. Dodatka, te čl. IV. koji su se odnosili na način povrata osnovice i način usklađivanja pariteta, a promijenjen je i čl. VII. u kojem su utvrđeni odgovarajući uvjeti nužni za ostvarivanje odredbi Dodatka, te Izmjena Dodatka Sporazumu i to na način da se, ako realni međugodišnji tromjesečni BDP zabilježi negativni rast u nekom u razdobljima opisanima u čl. III. do V. ovih Izmjena i dopuna, uskladba odgađa za onoliko tromjesečja koliko je pad realnog tromjesečnog BDP-a (u odnosu na isto razdoblje prethodne godine) trajao,

- da je 7. prosinca 2011., arbitraža koja je bila sastavljena temeljem Sporazuma o arbitraži donijela Arbitražnu Odluku kojom je utvrdila sadržaj Izmjena Dodatka Sporazumu,

- da je 7. prosinca 2011., arbitraža koja je bila sastavljena temeljem Sporazuma o arbitraži donijela Arbitražnu Odluku kojom je utvrdila sadržaj Izmjena Dodatka Sporazumu, a kako je i to prethodno opisano,

- da su Vlada Republike Hrvatske, te Sindikati javnih službi koji su potpisali naprijed spomenute Izmjene Dodatka Sporazumu, donijeli dana 28. prosinca 2012., Vjerodostojno tumačenje Izmjena Dodatka Sporazumu i to u odnosu na čl. IV. u vezi s čl. VII. Dodatka Sporazumu,

- da je negativni rast BDP-a prema službenim podacima Državnog zavoda za statistiku trajao neprestano od četvrtog tromjesečja 2011., do zaključno trećeg tromjesečja 2014. godine, odnosno 12 tromjesečja uzastopno,

- da je u drugom tromjesečju 2015. zabilježen rast BDP-a od 1,2%, a u trećem tromjesečju 2015. rast BDP-a od 2,8%, što daje aritmetičku sredinu od 2,0%, time da je posljednji podatak za rast BDP-a u trećem tromjesečju od strane Državnog zavoda za statistiku objavljen 4. prosinca 2015.

- da je Vlada RH 29. prosinca 2016. donijela Odluku o visini osnovice za obračun plaće u javnim službama u iznosu od 5.211,02 kn (slovima. pettiusućadvjestijedanaest kuna i dvije lipe) bruto s primjenom od 1. siječnja 2017., tj. počevši s plaćom za mjesec siječanj 2017., koja će biti isplaćena u mjesecu veljači 2017.

 

6. Imajući u vidu da je tuženik na jedinom održanom ročištu u ovom predmetu (list 106-108 spisa) priznao istaknutu visinu tužbenog zahtjeva, te da radi navedenoga među strankama nije sporna visina tužbenog zahtjeva, utvrđeno je da je među strankama sporna samo pravna osnova po kojoj je tuženik za utuženo razdoblje trebala tužiteljici isplaćivati plaću po osnovici u visini 5.415,37 kn (slovima: pettisućačetiristopetnaest kuna i tridesetsedam lipa).

 

6.1. Osim toga, među strankama je sporno je li zastarjelo bilo koje novčano potraživanje tužiteljice.

 

7. Neosnovani su prigovori tuženik koji se odnose na ništetnost i nevaljanost Izmjena i Dopuna Dodatka Sporazumu od 26. listopada 2011., Arbitražne odluke od 7. prosinca 2011. i Vjerodostojnog tumačenja od 28. prosinca 2012.

 

7.1. Naime, točno je da navedene Izmjene nisu potpisane od strane jednog od sindikata, a koji je potpisao Sporazum o osnovici plaće iz 2006., pa i Dodatak tom Sporazumu iz 2009. (Samostalni sindikat zdravstva i socijalne skrbi Hrvatske). Međutim, da bi ovo utjecalo na ništetnost i nevaljanost navedenih Izmjena, navedeni sindikat bi trebao biti isključen iz samog pregovaranja za navedene Izmjene, a tuženik u ovom postupku nije dokazao da bi taj sindikati bio isključen iz pregovaranja, pa je neodlučno što isti nije potpisnik Izmjena i dopuna. Slijedom toga sud smatra da su Izmjene i dopune Dodatka Sporazuma o osnovici plaće u javnim službama zakonite, pravno valjane i proizvode određene pravne učinke. Ovo pravno stajalište proizlazi iz Odluka Vrhovnog suda RH (Revr 408/12-2 od 3. travnja 2013., zatim Revr 847/2010-2 od 7.prosinca 2011., Revr 1797/2009-2 od 7. veljače 2012. i Gž-13/02), te Odluke Ustavnog suda RH br. U-III/3535/2013 od 5. ožujka 2015.

 

8. Također, navedene Izmjene i dopune su unesene i u Temeljni kolektivni ugovor za službenike i namještenike u javnim službama od 12. prosinca 2012.-članak 51. stavak 4. („Narodne novine“, broj 141/12, dalje: TKU/12), koji kolektivni ugovor je potpisan između ostalih, i po navedenom Samostalnom sindikatu zdravstva i socijalne skrbi Hrvatske, što znači da je i taj sindikat u cijelosti prihvatio navedene izmjene i dopune.

 

8.1. Iz navedenoga, prema mišljenju ovoga suda proizlazi da su navedene Izmjene i dopune Dodatka Sporazuma o osnovici plaće u svakom slučaju postale i dio toga kolektivnog ugovora te da su sadržaj u cijelosti prihvatili svi sindikati koji su sudjelovali u kolektivnom pregovaranju, a koji su ga kasnije i potpisali.

9. Plaće zaposlenih u javnim službama regulirane su Zakonom o plaćama u javnim službama („Narodne novine“, broj 27/01, 39/09).

 

9.1. Odredbom članka 192. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 93/14) propisano je da se kolektivnim ugovorom uređuju prava i obveze stranaka koje su sklopile taj ugovor, a može sadržavati i pravna pravila kojima se uređuje sklapanje, sadržaj i prestanak radnog odnosa, pitanja osiguranja te druga pitanja iz radnog odnosa ili u vezi s radnim odnosom, a plaće su svakako važan dio radnog odnosa te se dakle upravo u članku 51. TKU/12 i uređuje te definira plaća zaposlenih u javnim službama.

 

9.2. Iz navedenog je razvidno da su sindikati mogli pregovarati i potpisivati određene dodatke, odnosno izmjene i dopune pojedinih kolektivnih ugovora, sporazuma zaključenih sa Vladom RH, koja u ovim slučajevima predstavlja poslodavca i u kojima se odlučivalo i o plaćama tj. osnovici i dodacima za zaposlene u javnim službama. Navedene Izmjene i dopune su zaključene na rok od pet godina, a kako to proizlazi iz čl. XI. navedenih Izmjena, što znači da bi vrijedile do 26. listopada 2016. 

 

9.3. Prema odredbi iz članka 199. stavak 1. Zakona o radu na njih se primjenjuju pravila o produženoj primjeni kolektivnih ugovora, u razdoblju od tri mjeseca od isteka roka na koji je bio sklopljen kolektivni ugovor slijedom čega je rok važenja navedenih Izmjena i dopuna bio do 26. siječnja 2017.

 

9.4. Pored navedenoga, Vlada Republike Hrvatske kao potpisnik Dodatka Sporazumu, kao i Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu, izrijekom je potvrdila njihovu pravnu valjanost Arbitražnom odlukom od 7. prosinca 2011., Temeljnim kolektivnim ugovorom za službenike i namještenike u javnim službama od 12. prosinca 2012., te Vjerodostojnim tumačenjem Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama od 28. prosinca 2012., a prilikom pregovaranja i potpisivanja tih akata, nije dovela u pitanje njihovu pravnu valjanost, niti je eventualno u sudskom postupku zatraženo utvrđenje njihove ništetnosti.

 

9.5. Činjenica što Izmjene i dopune nije potpisao Samostalni sindikat zdravstvene i socijalne skrbi Hrvatske, kojeg tužitelj nije niti član, nije od utjecaja za osnovanost tužbe.

 

10. U skladu s navedenim, Izmjene i dopune Dodatka Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama od 26. listopada 2011. obvezuju tuženika u čije ih je ime i za čiji račun Vlada Republike Hrvatske sa sindikatima javnih službi sklopila.

 

10.1. Osnovano tužiteljica tijekom postupka ističe da je bez značaja pozivanje tužene na Sporazum o dodacima na plaću u obrazovanju i znanosti koji je sindikat tužitelja sklopio s Vladom RH 25. studenoga 2006. jer se tim sporazumom utvrđuju dodaci na plaću i isti nisu predmet ovoga postupka ni potraživanja u ovoj parnici. Sporazumom navedenim u tužbi od 23. studenoga 2006. utvrđuje se visina osnovice za izračun plaće u javnim službama, a koji Sporazum upravo i predstavlja osnovu isplate u ovoj parnici.

 

10.2. Nasuprot tome, Sporazumom od 23. studenoga 2006. godine, utvrđuje se visina osnovice za izračun plaće u javnim službama, a koji Sporazum upravo i predstavlja osnovu isplate u ovoj parnici.

11. U odnosu na odgodu primjene članka III. Izmjena i dopuna Sporazuma, ovaj sud smatra da se odredbe članka VII. Izmjena i dopuna na njega ne odnose, s obzirom na to da iz teksta i smisla odredbe čl. VII., imajući u vidu da u osnovnom obliku od 26. listopada 2011. pa i iz Arbitražne odluke od 7. prosinca 2011. te Vjerodostojnog tumačenje od 28. prosinca 2012. proizlazi da se odgoda odnosi samo na "uskladbu", odnosno "Način usklađivanja pariteta" određen člankom IV. dok je čl. III. naveden samo u kontekstu određivanja vremenskog razdoblja u odnosu na koje se utvrđuje je li došlo do realnog međugodišnjeg tromjesečnog negativnog rasta BDP-a. Navedeno upućuje i odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Rev-1111/2020-2 od 1. prosinca 2020.

 

11.1. U skladu s javno objavljenim i općepoznatim podacima Državnog zavoda za statistiku od 4. tromjesečja 2014. pa nadalje nije bilo negativnog rasta BDP, već samo pozitivni rast, pa u tom smislu nije ispunjen uvjet za primjenu čl. VII. st. 1. Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu koji glasi: "Ako realni međugodišnji tromjesečni BDP zabilježi negativan rast u nekom od razdoblja opisanih u člancima III.-V. uskladba se odgađa za onoliko tromjesečja koliko je pad realnog tromjesečnog BDP-a u odnosu na isto razdoblje prethodne godine trajao." Budući da BDP nije zabilježio negativan rast u razdoblju iz čl. III. Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu a niti naknadno, onda se odgoda iz čl. VII. st. 1. ne može primijeniti. Osim toga, odredba čl. VII. st. 1. i ne odnosi se na povrat osnovice iz čl. III., već isključivo na uskladbu osnovice iz čl. IV. i V. Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu.

 

11.2. U skladu s navedenim, nije došlo od odgode primjene članka III. Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu od 26. listopada 2011., kojim je uređen način povrata osnovice.

12. U vezi ispunjenja uvjeta za povrat osnovice, iz službenih pokazatelja Državnog zavoda za statistiku RH (na koje se članak III. poziva), vidljivo je da je tromjesečni BDP u drugom tromjesečju 2015. bio realno veći za 1,2% u odnosu na isto tromjesečje 2014., a da je tromjesečni BDP u trećem tromjesečju 2015. bio realno veći za 2,8% u odnosu na isto tromjesečje 2014.

 

12.1. Iz navedenoga sasvim jasno proizlazi da je za dva tromjesečja uzastopno (u odnosu na isto razdoblje prethodne godine) došlo do rasta međugodišnjeg realnog tromjesečnog BDP-a prosječno dva posto (mjereno aritmetičkom sredinom dvije stope realnog rasta međugodišnjeg tromjesečnog BDP-a dva uzastopna tromjesečja tj. 1,2% + 2,8% = 4% : 2 = 2%) tako da su krajem studenoga 2015. ispunjeni uvjeti iz članka III. Izmjene i Dopune Dodatka Sporazumu za primjenu osnovice za obračun plaće u javnim službama od 5.415,37 kuna (slovima: pettisućačetiristopetnaest kuna i tridesetsedam lipa) bruto.

 

13. U odnosu na način primjene osnovice, a obzirom da se plaće u javnim službama isplaćuju iz Državnog proračuna te da ih tuženik sam ne obračunava nego se to čini preko Centralnog obračuna plaća, do primjene navedene osnovice plaća nije moglo doći "automatizmom", no propust Vlade Republike Hrvatske da donese odluku o visini osnovice za izračun plaće u javnim službama, ne može ići na štetu tužiteljice.

 

13.1. Naime, Vlada Republike Hrvatske sklopila je sve navedene pravne poslove, uključujući i Izmjene i dopune Dodatka Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama od 26.10.2011. godine u ime i za račun svih poslodavaca iz javnih službi, te je trebala osigurati sve materijalne i formalne pretpostavke da poslodavci pa tako i tuženik mogu ispuniti svoje obveze, uključujući i povećanje osnovice kad se za to ostvare uvjeti.

 

14. Pri tome treba ukazati i da su se prema članku 6. stavak 1. Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama od 12. prosinca 2012. (kojim je potvrđena valjanost Dodataka Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama od 13. svibnja 2009. te svih njegovih izmjena i dopuna ili novih sporazuma koji se na njega nastavljaju) stranke obvezale primjenjivati ovaj Ugovor u dobroj vjeri, a prema stavku 2. tog članka, ako zbog promjene okolnosti koje nisu postojale niti su bile poznate u trenutku zaključenja ugovora, jedna od strana ne bi mogla neke od odredbi Ugovora izvršavati ili bi joj to bilo izuzetno otežano, obvezuje se da neće jednostrano prekršiti Ugovor, nego će drugoj strani predložiti njegovu izmjenu.

 

14.1. . Stoga se ukazuje na odredbu čl. 4. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18) prema kojoj su se sudionici u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Prema odredbi čl. 9. Zakona o obveznim odnosima sudionik je u obveznom odnosu dužan ispuniti svoju obvezu i odgovoran je za njezino ispunjenje, nadalje prema čl. 65. st. 1. Zakona o obveznim odnosima vjerovnik je ovlašten zahtijevati od dužnika ispunjene obveze, a dužnik je dužan u cijelosti ispuniti obvezu.

 

14.2. Također čl. 342. st. 1. Zakona o obveznim odnosima propisuje da je vjerovnik u obveznom odnosu ovlašten od dužnika zahtijevati ispunjenje obveze, te je dužnik dužan ispuniti obvezu savjesno u svemu kako ona glasi, a što sve treba primijeniti i u ovom slučaju.

 

14.3. Međutim, uzimajući u obzir prethodno navedeno, razvidno je da Vlada Republike Hrvatske u ovom slučaju nije postupila po navedenim odredbama, a koje kao opće odredbe obveznog prava se primjenjuju u ovom radnom sporu na temelju odredbe čl. 8. st. 4. Zakona o radu iz 2014.

 

15. Osim toga, važno je za istaknuti da je Vrhovni sud Republike Hrvatske donio odluku koja je značajna za ovakvu vrstu postupka. Tako je u svojoj odluci broj Rev-1111/2020-2 od 1. prosinca 2020. u istovrsnoj pravnoj stvari odbio reviziju Republike Hrvatske radi isplate razlike plaće na temelju čl. III. Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama u kojoj je odgovorio na pitanje i izrazio pravno shvaćanje koje glasi:

"1. Dan početka primjene uvećane osnovice iz čl. III u javnim službama nije odgođen primjenom odredbe čl. VII st. 1. Izmjena i Dopuna Sporazuma o osnovici plaća u javnim službama od 26. listopada 2011., za tri godine, iako je realni međugodišnji tromjesečni BDP zabilježio negativni rast, od listopada 2011. do rujna 2014., (za 12. tromjesečja).

2. Ispunjenje uvjeta iz čl. III nije preduvjet primjene čl. IV, a ispunjenje uvjeta iz čl. III i IV nije preduvjet primjene čl. V, a čl. VII, na čl. III do V, na sve faze koje se odnose na buduća postupanja u vidu vraćanja osnovice za plaće koja su vrijedila za siječnju 2009., vraćanje pariteta (jednakosti) između plaća u javnim službama i prosječne plaće u privredi koji su bili u 2008., i dogovor o ostvarenju ciljane cijene rada i dinamici njenoga dosezanja (konvergenciji)."

 

16. Imajući u vidu sve navedeno, ovaj sud je utvrdio valjanu primjenu Izmjena Dodatka Sporazumu koje obvezuju tuženika.

 

17. Slijedom navedenoga, razvidno je da je u utuženom razdoblju tuženik obračunavao tužiteljici plaću prema osnovici od 5.108,84 kn (slovima: pettisućastoosam kuna i osamdesetčetiri lipe), a da je trebalo primijeniti osnovicu od 5.415,37 kn (slovima: pettisućačetiristopetnaest kuna i tridesetsedam kuna), slijedom čega je nastala razlika neisplaćene plaće prema toj osnovici za navedeno razdoblje u iznosu od 792,85 kn (slovima: sedamstodevedesetdvije kune i osamdesetpet lipa) s mjesečnim iznosima razlike plaće, a koja visina u pojedinačnim mjesečnim iznosima iz tužbenog zahtjeva je istovjetna s dostavljenim obračunom tuženika dostavljenog uz odgovor na tužbu od 16. kolovoza 2021. (list 28-47 spisa).

 

18. U odnosu na izjavljeni prigovor zastare, utvrđeno je da je navedeni prigovor neosnovan.

 

18.1. Naime, u skladu s čl. 92. st. 3. Zakona o radu obveza plaće dospijevala je 15.-tog u mjesecu za prethodni mjesec. Najstarije potraživanje u ovome postupku i to za lipanj 2016. dospjelo je 15. srpnja 2016., a za ostale mjesece dospijevalo je nakon toga datuma. S obzirom na to da je tužba u ovome predmetu podnesena 15. srpnja 2021. to bi u zastari bila potraživanja koja su dospjela prije 15. srpnja 2016. No, imajući u vidu da je tužba podnesena prije isteka roka od 5 (slovima: pet) godina od dospijeća najstarijeg potraživanja, a temeljem čl. 139. Zakona o radu potraživanja iz radnog odnosa zastarijevaju za 5 godina, to ni dio potraživanja tužitelja nije u zastari.

 

19. Iz svega navedenoga, sud smatra da je tužiteljici plaća trebala biti isplaćena po osnovici od 5.415,37 kn (slovima: pettisućačetiristopetnaest kuna i tridedesetsedam lipa) i po toj osnovici joj je plaća trebala biti isplaćivana do isteka važenja Izmjena Dodatka Sporazumu, dakle do dana 26. siječnja 2017. godine, a ne po osnovici koju je primjenjivao tuženik posredstvom COP-a.

 

20. S obzirom na to da je među strankama bilo nesporno da je tuženik u razdoblju od lipnja 2016. do kraja 2016. godine, obračunavao tužiteljici plaću prema osnovici od 5.108,84 kn (slovima: pettisućastoosam kuna i osamdesetčetiri lipe), te nakon što je Odlukom Vlade Republike Hrvatske od 29. prosinca 2016. osnovica povećana za mjesec siječanj 2017. osnovicu u iznosu od 5.211,02 kn (slovima: pettisućadvjestojedanaest kuna i dvije lipe), a ujedno je dostavio obračun visine neisplaćene plaće tužiteljici po utuženoj osnovici u utuženom razdoblju, sud utvrđuje da je trebao primijeniti osnovicu od 5.415,37 kn(slovima: pettisućačetiristopetnaest kuna i tridesetsedam kuna) prilikom obračuna plaće u tom utuženom razdoblju, nastala je razlika neisplaćene plaće prema osnovici od 5.415,37 kn (slovima: pettisućačetiristopetnaest kuna i tridesetsedam kuna) za utuženo razdoblje odnosno do isteka važenja Izmjena Dodatka Sporazumu, dakle do 26. siječnja 2017., a ne po osnovici koju je primjenjivao tuženik posredstvom Centralnog obračuna plaća, i to u ukupnom iznosu 792,85 kn (slovima: sedamstodevedesetdvije kune i osamdesetpet lipa) i to po pojedinim mjesecima, pobliže navedenim u izreci ove presude pod točkom I.

 

21. Obzirom da je sud u pogledu pravne osnove tužbeni zahtjev tužiteljice ocijenio osnovanim, a visina tužbenog zahtjeva navedena specificirano u izreci ove presude po pojedinim mjesecima, čiji zbroj daje svotu od 792,85 kn (slovima: sedamstodevedesetdvije kune i osamdesetpet lipa) nije bila niti sporna, tužiteljici je dosuđen navedeni novčani iznos sa zateznom kamatom u smislu čl. 29. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, 41/08, 125/11, 78/15)., od 16.-og dana u mjesecu za prethodni mjesec u skladu s čl. 92. st. 3. Zakona o radu, izuzev kamate na iznose poreza na dohodak i prirez porezu na dohodak sadržanih u tom bruto iznosu.

 

22. Tužiteljici na svaki pojedini mjesec za razdoblje od lipnja 2016. do 27. siječnja 2017., odnosno na pojedine mjesečne iznose kao pod toč. I. izreke presude, pripada i zakonska zatezna kamata tekuća od 16. u mjesecu za prethodni mjesec pa do isplate, jer je temeljem čl. 92. st. 3. Zakona o radu („Narodne novine“, 93/14, 127/17, 98/19) a sve u vezi čl. 29. st. 1. u vezi st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, 41/08, 125/11, 78/15). Pri tome se ističe da stranke nisu ugovorile u ugovoru o radu do kojeg će točno dana u mjesecu tuženik isplatiti plaće tužitelju, zbog čega je u ovom slučaju primijenjen čl. 92. st. 3. Zakona o radu, kojim je određeno da se radniku plaća isplaćuje najkasnije do petnaestog dana u mjesecu za prethodni mjesec.

 

22.1. Naime, upravo je čl. 92. st. 3. Zakona o radu određeno da će poslodavac isplatiti zaposleniku plaću najkasnije do 15.-og u mjesecu, slijedom čega proizlazi da je upravo 15.-ti dan u mjesecu zadnji dan za pravovremenu isplatu plaće radniku od strane poslodavca u vezi prethodnog mjeseca. Stoga, cijeneći okolnost da tuženik nije pravovremeno isplatio u izreci ove presude navedene novčane iznose tužiteljici na ime plaće, dosuđena je zatezna kamata od 16.-tog dana u mjesecu, za prethodni mjesec kada je tuženik dospio u zakašnjenje, a ne kako je to tužiteljica zatražila za iznose navedene u točki III. izreke presude. Zbog toga je odbijeno kao neosnovano potraživanje tužiteljice koje se odnosilo na zateznu kamatu u vezi dosuđenih iznosa kao u točki III. izreke presude.

 

23. Prema odredbi čl. 433.a st. 1. Zakona o parničnom postupku, kad utužuje novčane tražbine po osnovi radnog odnosa koje se utvrđuju u bruto iznosu, radnik je dužan utužiti u tom iznosu, a ako je utužio novčane tražbine po osnovi radnog odnosa, ne navodeći da zahtijeva bruto iznos, smatra se da je utužio bruto iznos, slijedom čega je odlučeno kao u točci I. izreke presude.

 

24. Slijedom navedenoga, odlučeno je kao u točki I. i III. izreke ove presude.

 

25. Visina zatezne kamate za pojedina razdoblja određena je prema odredbi čl. 29. Zakona o obveznim odnosima te na način određen u točki I. izreke ove presude, a nije dosuđena samo kamata na iznose poreza na dohodak i prirez porezu na dohodak sadržanih u bruto plaći.

 

25.1. Pri tome se ističe, a imajući u vidu odredbu čl. 45. st. 1. i 2. Zakona o porezu na dohodak („Narodne novine, broj 177/04, 73/08, 80/10, 114/11, 22/11, 144/12, 120/13, 125/13, 148/13, 83/14, 143/14, 136/15, dalje: ZPD) te čl. 16. st. 1. i 9. Pravilnika o porezu na dohodak („Narodne novine“, broj 95/05, 96/06, 68/07, 146/08, 2/09, 146/09, 123/10, 137/11, 61/12, 79/13, 160/13, 157/14, dalje: Pravilnik) da plaćanje poreza i prireza dospijeva sa isplatom primitka od nesamostalnog rada, tako da tužiteljica ne može ostvariti pravo na zatezne kamate za razdoblje kroz koje isto kao sastavni dio bruto plaće nije dospjelo, zbog čega tužiteljici ne bi pripale zatezne kamate u dijelu iznosa poreza na dohodak i prireza poreza na dohodak, zbog čega je u tom dijelu zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata odbijen kao neosnovan i odlučeno je kao u točki II. izreke presude.

 

26. S obzirom na to da je tužiteljica smanjila prvotni tužbeni zahtjev podneskom zaprimljenim 7. listopada 2021. za iznos od 257,15 kn (slovima: dvjestopedesetsedam kuna i petnaest lipa) bruto sa zateznom kamatom tekućom od 15.-tog u mjesecu za prethodni mjesec pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena (nakon dostave obračuna razlike plaće od tuženika), a što sadržajno predstavlja djelomično povlačenje tužbe, a čemu se tuženik nije protivio niti tražio trošak, to je sud primjenom čl. 193 st. 2. Zakona o parničnom postupku riješio kao u izreci rješenja.

 

26.1. Naime, sniženje tužbenog zahtjeva predstavlja djelomično povlačenje tužbe, a takav stav je izričito zauzet i kao pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici održanoj 26. travnja 2021.

 

27. S obzirom na to da je sud u pogledu pravne osnove tužbeni zahtjev tužiteljice ocijenio osnovanim, a da visina tužbenog zahtjeva navedena i specificirana u izreci ove presude po pojedinim mjesecima, čiji zbroj daje svotu od 792,85 kn (slovima: sedamstodevedesetdvije kune i osamdesetpet lipa) nije bila niti sporna, tužiteljici je dosuđen navedeni novčani iznos.

 

28. Slijedom navedenoga, odlučeno je kao u točki I., II. i III. izreke ove presude.

 

29. Odluka o parničnim troškovima donesena je u smislu čl. 154. st. 5. u vezi čl. 158. st. 1. Zakona o parničnom postupku, prema kojima je propisano da ako je tužitelj povukao tužbu ili se odrekao tužbenog zahtjeva odmah nakon što je tuženik udovoljio zahtjevu tužitelja ili zbog drugih razloga koji se mogu pripisati tuženiku, troškove postupka dužan je tužitelju naknaditi tuženik, kao i da će jedna stranka naknaditi sve troškove koje je protivna stranka imala ako protivna stranka nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi.

 

30. Prema čl. 154. st. 2. Zakona o parničnom postupku, omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva.

 

31. Konačni zahtjev tužiteljice predstavlja glavni zahtjev radi isplate iznosa od 792,85 kn (slovima: sedamstodevedesetdvije kune i osamdesetpet lipa), s kojim zahtjevom je tužiteljica u pogledu visine u cijelosti uspjela u parnici i u pogledu pravne osnove toga zahtjeva, dok u parnici nije uspjela samo u dijelu zatezne kamate i povučenom iznosu tužbenog zahtjeva. Slijedom čega je razvidno da tužiteljica u parnici nije uspjela samo u neznatnom dijelu svojega sporednog zahtjeva zbog kojeg dijela zahtjeva nisu niti nastali posebni troškovi tuženiku.

 

32. Stoga sud utvrđuje da je tuženik tužiteljici temeljem čl. 154. st. 5. Zakona o parničnom postupku dužan u cijelosti nadoknaditi opravdane parnične troškove.

33. Parnični trošak je odmjeren u skladu sa zahtjevom punomoćnika tužiteljice iz troškovnika od 28. listopada 2021. u skladu s važećom Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 142/12, 103/14, 118/14 i 107/1.,dalje: Tarifa) i čl. 155. Zakona o parničnom postupku, a prema vrijednosti predmeta spora iz konačno uređenog tužbenog zahtjeva. Trošak se sastoji od jednokratne nagrade za zastupanje (Tbr. 7/8 Tarife) u iznosu od 500,00 kn (slovima: petsto kuna), a na isti je priznat trošak pripadajućeg poreza na dodanu vrijednost od 25% u iznosu od 125,00 kn (slovima: stodvadesetpet kuna). Stoga sveukupno priznati i dosuđeni trošak tužiteljice iznosi 625,00 kn (slovima:šestodvadesetpet kuna).

 

34. Na dosuđeni trošak, tužiteljica je zatražila i pripadajuću zateznu kamatu, pa je odlučeno da je tuženik obvezan iznos iz točke 33. ovog obrazloženja isplatiti tužiteljici zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom (odlučujući u granicama istaknutog zahtjeva na ime zatezne kamate).

 

35. Odluka o pravu na kamatu na parnični trošak temelji se na odredbi čl. 30 st. 3 Ovršnog zakona („Narodne novine“, broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20).

 

36. U skladu s navedenim, odlučeno je kao u točki IV. izreke presude.

 

U Bjelovaru, 12. studenog 2021.

 

Sudac

Neda Šola, v.r.

 

 

 

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba u roku od 15 dana koja se podnosi ovom sudu u 4 istovjetna primjerka, a o kojoj odlučuje nadležni Županijski sud.

Stranci koja je pristupila ročištu radi uručenja presude i rješenja rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano.

Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude i rješenja, a uredno je obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano.

Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude i rješenja, a nije uredno obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana dostave prijepisa presude i rješenja.

Presuda i rješenje kojom se završava spor u postupku u sporu male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354 st. 2. toč. 1, 2, 4, 5. 6, 8, 9, 10 i 11 Zakona o parničnom postupku i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi protiv ove presude i rješenja ne mogu se iznositi nove činjenice i predlagati novi dokazi. (čl. 467 st.1. Zakona o parničnom postupku).