Poslovni broj: 7 Pž-2613/2021-5

1

 

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

 

 

Poslovni broj: 7 Pž-2613/2021-5

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

 

R J E Š E NJ E

 

 

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Mirte Matić, predsjednice vijeća, Ružice Omazić, sutkinje izvjestiteljice i Božene Zajec, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja N. N. d.o.o., OIB ..., Đ., kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda D. Š., I. K. i I. K. iz O., protiv tuženika R. H., OIB ..., kojeg zastupa Županijsko državno odvjetništvo u V., uz sudjelovanje umješača na strani tuženika A. Z. P. U. P., ribarstvu i ruralnom razvoju, OIB ..., Z., kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Š., M., M., S. & partneri d.o.o. u Z., radi naknade štete (v.p.s. 36.584.502,70 kn), odlučujući o žalbama tuženika i umješača na strani tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Varaždinu poslovni broj P-162/2017-117 od 13. travnja 2021., u sjednici vijeća održanoj 12. studenog 2021.

 

r i j e š i o j e

 

I. Ukida se presuda Trgovačkog suda u Varaždinu poslovni broj P-162/2017-117 od 13. travnja 2021. u točkama I. i III. izreke i u tom dijelu se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

II. O troškovima nastalim povodom pravnog lijeka prvostupanjski sud će odlučiti u konačnoj odluci.

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom je naloženo tuženiku da tužitelju plati na ime naknade štete iznos od 36.584.502,70 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 5. srpnja 2017. do isplate po stopi propisanoj za tražbine koje proizlaze iz ostalih odnosa (točka I. izreke). Odbijen je zahtjev za isplatu zakonskih zateznih kamata tekućih na iznos od 36.584.502,70 kn za dio stope zateznih kamata

koji prelazi stopu zakonskih zateznih kamata propisanu za tražbine koje proizlaze iz ostalih odnosa (točka II. izreke). Tuženiku je naloženo da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.173.978,00 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 13. travnja 2021. do isplate po stopi propisanoj za tražbine koje proizlaze iz ostalih odnosa (točka III. izreke), dok je u preostalom dijelu koji iznosi 250.000,00 kn i zakonskih zateznih kamata tekućih na iznos troškova parničnog postupka od 2.173.978,00 od 13. travnja 2012. do isplate po stopi koja prelazi dosuđenu stopu odbijen tužiteljev zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka kao neosnovan (točka IV. izreke).

 

2. Žalbu protiv točaka I. i III. izreke prvostupanjske presude je podnio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Tuženik smatra da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu čl. 12. st. 1. Zakona o parničnom postupku kada je odlučio sam riješiti prethodno pitanje o kojem ovisi odluka u ovom parničnom predmetu za naknadu štete i kada je prijedlog za prekid ovog parničnog postupka do pravomoćnog okončanja upravnog spora ocijenio neosnovanim, s obrazloženjem da ne postoje pretpostavke za prekid jer je sud izvodio dokaze i utvrđivao činjenice koje se tiču i zakonitosti predmetne Odluke Ministarstva od 2. prosinca 2016. Ističe da se tužiteljev odštetni zahtjev odnosi na izmaklu dobit u iznosu potpore koja je prema tužiteljevim navodima tužitelju uskraćena zbog navodnog nezakonitog i nepravilnog rada Agencije (dalje: Agencija) i Povjerenstva za rješavanje po prigovorima pri Ministarstvu (dalje: Povjerenstvo), pa je u ovoj pravnoj stvari odlučno za donošenje odluke o tužbenom zahtjevu postojanje prava tužitelja na potporu i to upravo u iznosu, odnosno visini potpore koju je tužitelj u zahtjevu za potporu istaknuo, a o čemu je nadležno odlučivati samo posebnim propisom ovlašteno tijelo – Agencija, a ne parnični sud. Tuženik je nakon zaključenja glavne rasprave u ovoj parnici zaprimio Odluku Ustavnog suda br. U-III-383/2017 i U-III-32992/2018 od 17. veljače 2021. kojom je usvojena ustavna tužba ovdje tužitelja i ukinuto rješenje Visokog upravnog suda Republike Hrvatske broj UsŽ-111/8/17-2 od 19. travnja 2018. i rješenje Upravnog suda u Zagrebu broj Usl-251/17-2 od 8. veljače 2017., te je predmet vraćen Upravnom sudu u Zagrebu na ponovni postupak, a iz čega proizlazi da odluka o odbijanju zahtjeva za potporu još uvijek nije pravomoćna. Tuženik smatra da parnični sud nije ovlašten odlučivati o tužiteljevom pravu na potporu iz Europskih strukturnih i investicijskih fondova Europske unije te je stoga prvostupanjski sud pogrešno primijenio čl. 12. Zakona o parničnom postupku kada je sam odlučio utvrditi ostvaruje li tužitelj pravo na potporu koja mu je uskraćena nezakonitim i nepravilnim radom Agencije i Povjerenstva. Uz to, navodi da je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio da postoji nezakonit rad Agencije i Povjerenstva te da nije jasno kako je prvostupanjski sud, pozivom na odredbu čl. 38. st. 11. Pravilnika o provedbi Mjere M04 („Narodne novine“ broj 7/15) i čl. 8. st. 4. Poslovnika o načinu rada Povjerenstva, zaključio da povjerenstvo nema ovlast vratiti predmet na odlučivanje Agenciji, već o prigovoru donosi odluku koja je konačna i to ili odluku kojom prigovor usvaja ili odluku kojom prigovor odbija. O pravu na potporu je isključivo ovlaštena odlučivati Agencija, dok Povjerenstvo povodom prigovora korisnika vrši kontrolu postupanja Agencije koja obuhvaća i dužnost da neobrazložene odluke Agencije vrati

na ponovan postupak. U odnosu na štetu koju tužitelj potražuje, tuženik ističe da su u vrijeme donošenja pobijane odluke još uvijek bio u tijeku upravni spor po upravnoj tužbi tužitelja pred Upravnim sudom u Zagrebu poslovni broj Usl-594/2021 te odluka o odbijanju zahtjeva za potporu još uvijek nije pravomoćna, pa je jasno da tužitelju nije nastala nikakva šteta u vidu izmakle dobiti. Nalazi pogrešnim stav prvostupanjskog suda o ciljevima zajedničkog projekta tužitelja i O. grupe d.o.o. za koji je zatražena predmetna potpora, odnosno da se ostvarenjem tog zajedničkog projekta ostvaruju ciljevi sektorskog poljoprivrednog gospodarstva. Pritom tuženik ukazuje i na pogrešno definiranje ciljeva sektorskog zakonodavstva prema čl. 3. st. 1. Zakona o poljoprivredi („Narodne novine“ broj 30/15) za kojeg navodi da je stupio na snagu 15. ožujka 2015., dok su Pravilnik i Natječaj objavljeni u siječnju 2015. godine, a Zakon o potpori u poljoprivredi i ruralnom razvoju nije imao propisane ciljeve sektorskog poljoprivrednog gospodarstva. Definicija mladog poljoprivrednik – pravne osobe propisana čl. 2. Delegirane Uredbe (EU) 807/2014 isključuje sve pravne osobe koje u vlasničkoj strukturi i procesima pretežiti utjecaj imaju osobe starije od 40 godina bez obzira na formalnu upravljačku strukturu dotične pravne osobe, dok je Pravilnikom propisano u čl. 2. st. 1. t. k. tko se smatra mladim poljoprivrednikom. Tužitelj je radi udovoljenja definiciji „mladog poljoprivrednika“ 4. studenog 2014. izvršio promjenu u vlastitoj upravljačkoj strukturi imenovanjem D. S. kao osobe mlađe od 40 godine na mjesto direktora kako bi ostvario uvećanje potpore za dodatnih 20%, a takve promjene su izvršene i kod drugog korisnika u zajedničkom pothvatu O. G. d.o.o. i trećeg korisnika V. plantis d.o.o. U odnosu na prijavljeno zajedničko ulaganje tužitelja i O. grupa d.o.o., dva odvojena pravna subjekta istog osnivača/vlasnika M. E., navodi da je u suprotnosti s ciljevima sektorskog poljoprivrednog zakonodavstva jačanja konkurentnosti malih subjekata i resursa jer je smisao povezivanja poljoprivrednika zajedničkim projektom suradnja i učinkoviti korištenje pojedinačnih resursa, a što vlasnički povezana društva, iako odvojeno posluju, ustvari posluju radi stjecanja dobiti svog vlasnika, svakako ne predstavljaju. Iz činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da se radi o poduzećima koja se bave različitim vrstama djelatnosti sa sjedištima udaljenim cca 200 km govori u prilog nepovezanosti ta dva subjekta. Tuženik smatra da je takvo fragmentiranje poslovanja na dva pravna subjekta istog osnivača i vlasnika u suprotnosti s ciljevima sektorskog poljoprivrednog gospodarstva – jačanja konkurentnosti organizacijom zajedničkih postupaka i korištenja objekata i resursa koja bi im trebala pomoći u postizanju gospodarske isplativosti usprkos malim kapacitetima, a takva prostorna razdvojenost dva pravna subjekta je protivna zatraženoj dodatnoj potpori „zajedničko ulaganje“. Ukazuje da je točkom 22. natječaja jasno određeno da „priloženi dokumenti (kojima se odobrava građenje i sl.) moraju glasiti na korisnika, osim u slučaju opremanja objekta koji nije u vlasništvu korisnika, a za koji je korisnik dostavio ugovor o najmu“. Tužitelj je pristupio izmjeni građevinske dozvole sa ime dotadašnjeg investitora O. G. d.o.o. na vlastito ime, s time da je prethodno izvršio kupoprodaju nekretnine kao lokacije ulaganja koja je također glasila na dotadašnjeg investitora kako bi na umjetan način prilagodio natječajne uvjete za dokumentaciju nositelja zajedničkog projekta. Predlaže preinačiti, a podredno ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

3. Žalbu protiv točaka I. i III. izreke prvostupanjske presude je podnio umješač na strani tuženika iz svih zakonom dopuštenih žalbenih razloga. U žalbi u bitnome navodi da pobijana presuda ima nedostataka jer prvostupanjski sud uopće nije zauzeo stajalište da li radnje koje je tužitelj poduzeo predstavljaju umjetno stvaranje uvjeta za dobivanje potpore niti je utvrdio kakvu je uputu dobila Republika Hrvatska od strane Europske Komisije tijekom revizije 2016. godine, a o čemu su iskazivali svjedoci Ž. C., M. S., J. T. J. koji su osobno sudjelovali na bilateralnom sastanku, a čije iskaze prvostupanjski sud nije ocijenio. Iz iskaza svjedoka koji su suglasno iskazivali i koji su imali neposrednih saznanja o činjenicama proizlazi da je Europska Komisija bila obaviještena i upoznata s projektom tužitelja te da nije imala primjedbi na zaključak Agencije da je u predmetnom slučaju riječ o umjetnom stvaranju uvjeta niti je smatrala da taj projekt ne bi trebalo isključiti iz financiranja. Prvostupanjski sud je izveo pogrešan zaključak o ocjenjivanju umjetno stvorenih uvjeta od strane Agencije pukim zbrajanjem indikatora, a takav zaključak je u suprotnosti s iskazom J. T. J. koja je provodila predmetne metode i o tome ima neposrednih saznanja. Navodi da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio da su svi predmeti bili obrađeni kada je objavljen radni izvještaj, te nije jasno kako je na temelju iskaza svjedokinje E. P. G., prvostupanjski sud utvrdio navedenu činjenicu, s obzirom na to da se radi o tužiteljevoj zaposlenici koja nije imala neposrednih saznanja o toj činjenici, dok nije ocijenio iskaze svjedoka J. T. J. i M. S. koji su saslušani u ovom postupku iskazivali o izradi radnog izvještaja i provođenju administrativne kontrole. Osim toga, ukazuje na odredbe Delegirane Uredbe 807/2014 prema kojoj mladi poljoprivrednik mora moći vršiti učinkovitu i dugoročnu kontrolu nad pravnom osobom u smislu odluka povezanih s upravljanjem, koristima i financijskim rizicima, a upravo ta odredba svojim sadržajem isključuje sve pravne osobe u kojima u vlasničkoj strukturi i procesima pretežiti utjecaj imaju osobe starije od 40 godina. U odnosu na prijavljeno zajedničko ulaganje tužitelja i O. G. d.d., navodi da se radi o društvima koja ustvari posluju radi stjecanja dobiti koja u konačnici završava kod istog vlasnika i to kod osobe koja nije mladi poljoprivrednik. Žalitelj ukazuje da je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda da je tužitelju trebala biti pružena mogućnost da objasni zašto je poduzimao određene radnje ili da se kod njega morala izvršiti kontrola na licu mjesta, jer je takvu mogućnost Europska Komisija spomenula za slučajeve gdje nakon provedene istrage Agencija ne bi imala dovoljno činjenica za odbijanjem projekta pa bi u slučaju "uvjetnog odobrenja projekta" obavijestila korisnika o uočenim sumnjama koje bi naknadno mogla provjeriti i kontrolom na licu mjesta. Uz to, navod da nije jasno kojom odredbom zakona je propisano da je uvjet donošenja odluke o odbijanju pozivanje korisnika da se očituje i iznese svoje objašnjenje. Ukazuje i na pogrešan zaključak prvostupanjskog suda glede postojanja uzročno – posljedične veze, navodeći da je tužitelj na vlastiti rizik započeo i završio projekt prije nego što je to trebao napraviti sukladno pravilima natječaja. Naime, Agencija rezervira isplatu tek u trenutku donošenja odluke o dodjeli, te ukazuje da je prvostupanjski sud pošao od krive pretpostavke da je na strani Agencije nastala obveza isplate potpore zbog toga što se tužitelj nalazio u radnom izvještaju. U odnosu na izmaklu dobiti, navodi da tužitelj nije mogao prema redovitom tijeku stvari očekivati da je potpora neko njegovo apsolutno pravo jer je Agencija ovlaštena prema odredbama Pravilnika uskratiti tužitelju pravo na isplatu sredstva financiranja. Predlaže preinačiti, a podredno ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

4. U odgovoru na žalbu tužitelj pobija žalbene navode tuženika i umješača na strani tuženika kao neosnovane, predlaže odbiti žalbe i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu.

 

5. Žalbe su osnovane.

 

6. Ispitavši pobijanu presudu sukladno odredbi čl. 365. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP), a u granicama razloga navedenih u žalbi te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i

14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud nalazi da je pobijana presuda zahvaćena bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a jer ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati.

 

7. Predmet ovoga spora je tužiteljev zahtjev za naknadu štete u iznosu od

36.584.502,70 kn koju tužitelj potražuje na ime izmakle koristi – neisplaćene poljoprivredne potpore za prihvatljive troškove, navodeći da se radi o šteti koju je tužitelj pretrpio nezakonitim i nepravilnim radom Agencije, (dalje u tekstu: Agencija) i radom Povjerenstva za rješavanje o prigovorima pri Ministarstvu (dalje: Povjerenstvo) tijekom odlučivanja o tužiteljevom zahtjevu za dodjelu potpore od 30. ožujka 2015. (dalje u tekstu: Zahtjev za dodjelu potpore). Zahtjev za dodjelu potpore je tužitelj podnio prijavljujući se na Natječaj od 30. siječnja 2015. raspisan za provedbu mjere M04 „Ulaganja u fizičku imovinu“ Podmjere 4.1. „Potpora za ulaganje u poljoprivredna gospodarstva“ – provedba operacije 4.1.1. „Restrukturiranje, modernizacija i povećanje konkurentnosti poljoprivrednih gospodarstva“ (dalje u tekstu: Natječaj).

 

Tužitelj navodi da je Agencija 1. kolovoza 2016. donijela odluku Klasa: ...Ur.broj: ..., kojom je odbila tužiteljev Zahtjev za dodjelu potpore (dalje u tekstu: Odluka Agencije od 1. kolovoza 2016.), dok je Povjerenstvo 8. rujna 2016. donijelo Odluku Klasa: ..., Ur.broj: ... (dalje u tekstu: Odluka Povjerenstva od 8. rujna 2016.), kojom je djelomično usvojilo prigovor tuženika u dijelu koji se odnosi na obrazloženje te je Agenciji naložilo ponovnu obradu zahtjeva i donošenje nove odluke. U ponovljenom postupku Agencija je 7. studenog 2016. ponovno donijela Odluku o odbijanju tužiteljevog Zahtjeva za dodjelu potpora, Klasa: ..., Ur.broj: ... (dalje u tekstu: Odluka Agencije od 7. studenog 2016.), protiv koje je tužitelj podnio prigovor Povjerenstvu, a Povjerenstvo je donijelo Odluku Klasa: ..., Ur.broj: ... od 2. prosinca 2016. kojim je odbilo tužiteljev prigovor protiv Odluke Agencije od 7. studenog 2016. (dalje u tekstu: Odluka Povjerenstva od 2. prosinca 2016.), a takve odluke su prema tužiteljevom stajalištu rezultat nezakonitog i nepravilnog rada javnopravnih tijela.

 

Dakle, tužitelj temelji svoj zahtjev za naknadu štete na činjeničnim tvrdnjama da su Agencija i Povjerenstvo počinili štetne radnje u vidu nezakonitog i nepravilnog odlučivanja o tužiteljevom Zahtjevu za dodjelu potpore, slijedom čega potražuje naknadu štete u visini očekivane potpore za prihvatljive troškove sukladno odredbi čl.

14. Zakona o sustavu državne uprave („Narodne novine“ broj 150/11 i 12/13; dalje: ZSDU) kojom je propisano da štetu koja nastane nepravilnim ili nezakonitim radom tijela državne uprave, tijela jedinice lokalne samouprave i uprave, odnosno pravnih osoba koje imaju javne ovlasti u prenijetim im poslovnima državne uprave, nadoknađuje Republika Hrvatska.

 

8. Žalbenim navodima da je prvostupanjski sud nepravilno primijenio odredbu čl. 12. st. 1. ZPP-a jer je pogrešno ocijenio da su u ovom parničnom postupku ispunjene pretpostavke za ispitivanje jesu li odluke Agencije i Povjerenstva rezultat nezakonitog i nepravilnog rada državnih tijela, a takva pogrešna ocjena prvostupanjskog suda je prema tuženikovim žalbenim navodima utjecala na zakonitost i pravilnost pobijane presude, tuženik zapravo pobija prvostupanjsku presudu zbog počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a koja postoji ako sud u tijeku postupka nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ovog zakona, a to je bilo ili je moglo biti od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne presude.

 

Ocjena je ovoga suda da tuženikovi žalbeni navodi u tom dijelu nisu osnovani jer je prvostupanjski sud, a imajući u vidu stanje spisa u trenutku zaključenja glavne rasprave, pravilno primijenio odredbu čl. 12. st. 1. ZPP-a.

 

Odredbom čl. 12. st. 1. ZPP-a je propisano da kad odluka suda ovisi o prethodnom rješenju pitanja postoji li neko pravo ili pravni odnos, a o tom pitanju još nije donio odluku sud ili drugo nadležno tijelo, sud može sam riješiti to pitanje ako posebnim propisima nije drugačije određeno.

 

Odredbom čl. 3. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16 i 29/17; dalje: ZUS), koji je poseban propis u odnosu na Zakon o parničnom postupku, je propisano da je predmet upravnog spora ocjena zakonitosti pojedinačne odluke javnopravnog tijela kojom je odlučeno o pravu, obvezi ili pravnom interesu stranke u upravnoj stvari (upravni akt).

 

Iz činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda, koja su u skladu sa sadržajem isprava u spisu, proizlazi da je tužitelj podnio upravnu tužbu radi ocjene zakonitosti Odluke Povjerenstva od 2. prosinca 2016., a koja je rješenjem Upravnog suda u Zagrebu poslovni broj Usl-251/2017 od 8. veljače 2017. odbačena kao nedopuštena jer je upravni sud ocijenio da ne postoje pretpostavke za vođenje spora, pozivajući se pritom na odredbe Pravilnika o provedbi Mjere 04 »Ulaganja u fizičku imovinu«, Podmjere 4.1. »Potpora za ulaganja u poljoprivredna gospodarstva« iz programa ruralnog razvoja Republike Hrvatske za razdoblje od 2014. – 2020. („Narodne novine“ broj 7/15, dalje: Pravilnik o provedbi Mjere 04) – temeljem kojeg je sporna odluka donijeta – kojima je izričito propisano da svi akti koji proizlaze iz tog Pravilnika nisu upravni akti. Rješenjem Visokog upravnog suda Republike Hrvatske broj UsŽ-111/8/17-2 od 19. travnja 2018. je odbijena žalba podnositelja podnesena protiv rješenja Upravnog suda u Zagrebu broj Usl-251/17-2 od 8. veljače 2017.

 

Dakle, iz činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da je u trenutku zaključenja glavne rasprave (glavna rasprava je zaključena 1. ožujka 2021.) pravomoćno odlučeno da Odluka Povjerenstva od 2. prosinca 2016. nije upravni akt protiv kojeg bi podnositelju zahtjeva za dodjelu potpore bilo moguće pokrenuti upravni spor, a kako se radi o konačnoj odluci upravnog tijela to je pravilno prvostupanjski sud ocijenio da su u trenutku zaključenja glavne rasprave bile ispunjene pretpostavke za ispitivanje zakonitosti i pravilnosti rada javnopravnih tijela, rezultat kojih su odluke kojim se odbija tužiteljev Zahtjev za dodjelu potpora.

 

9. Tuženikovi žalbeni navodi kojima ukazuje da odluka o odbijanju zahtjeva za potporu nije pravomoćna jer je Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske br. U-III-383/2017 i U-III-3292/2018 od 17. veljače 2021. usvojena ustavna tužba ovdje tužitelja, ukinuto rješenje Visokog upravnog suda Republike Hrvatske broj UsŽ-111/8/17-2 od 19. travnja 2018. i rješenje Upravnog suda u Zagrebu broj Usl-251/17-2 od 8. veljače 2017. te je predmet vraćen Upravnom sudu u Zagrebu na ponovni postupak, nisu od utjecaja na zakonitost i pravilnost pobijane presude.

 

Naime, odredbom čl. 31. st. 2. Ustavnog zakona o ustavnom sudu („Narodne novine“ broj: 99/99, 29/02 i 49/02; dalje: Ustavni zakon o ustavnom sudu) je propisana dužnost tijela državne vlasti i lokalne i područne (regionalne) samouprave da u okviru svog ustavnog i zakonskog djelokruga provode odluke i rješenja Ustavnog suda. Premda je Odluka Ustavnog suda RH na koju se žalitelj poziva donesena u ustavnosudskom postupku za zaštitu ljudskih prava prije zaključenja glavne rasprave u ovoj pravnoj stvari (odluka Ustavnog suda RH je donesena 17. veljače 2021., dok je glavna rasprava zaključena 1. ožujka 2021.), takva odluka u trenutku zaključenja glavne rasprave nije bila sukladno čl. 29. st. 1. Ustavnog zakona o ustavnom sudu javno objavljena u „Narodnim novinama“ pa prvostupanjski sud u trenutku zaključenja glavne rasprave nije mogao znati da je takva odluka i donesena.

 

S druge strane, odluka Ustavnog suda RH je dostavljena u spis parničnog suda tek nakon zaključenja glavne rasprave pa prvostupanjski sud u trenutku zaključenja glavne rasprave nije mogao imati saznanja o tome da je u odnosu na konačnost odluke državnog tijela promijenjeno pravno stanje. Međutim, unatoč tome što je odluka Ustavnog suda RH dostavljena u spis nakon zaključenja glavne rasprave, ocjena je ovoga suda da prvostupanjski sud nije bio dužan ponovno otvoriti glavnu raspravu po prijedlogu tuženika radi razjašnjenja važnih činjenica – konačnosti odluke kojom je odlučeno o tužiteljevom Zahtjevu za dodjelu potpore – jer je odredbom čl. 305. ZPP-a ponovno otvaranje glavne rasprave propisano kao diskrecijska ovlast, a ne dužnost prvostupanjskog suda, te prvostupanjski sud ne čini bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a kada sukladno odredbi čl. 305. ZPP-a ne odluči ponovno otvoriti glavnu raspravu.

 

Dakle, za prvostupanjski sud je bilo odlučno stanje spisa u trenutku zaključenja glavne rasprave, a upravo je iz takvog stanja spisa proizlazilo da je konačnim aktom tijela državne uprave (aktom za koji je u trenutku zaključenja glavne

rasprave u ovom predmetu spora postojala pravomoćna odluka upravnog suda da se radi ne radi o upravnom aktu protiv kojeg bi bilo dopušteno pokretati upravni spor) odbijen tužiteljev Zahtjev za dodjelu potpore iz Europskih strukturnih i investicijskih fondova Europske unije, pa je pravilno prvostupanjski sud zaključio da su ispunjeni uvjeti za ispitivanje je li odluka kojom je odbijen tužiteljev zahtjev za dodjelu državne potpore rezultat nezakonitog i nepravilnog rada javnopravnih tijela, odnosno jesu li takvim postupanjem tužitelju povrijeđena i uskraćena prava koja bi mu inače po zakonu pripadala.

 

10. Da bi postojala odgovornost tuženika za štetu u smislu odredbe čl. 14. ZSDU-a, potrebno je da se ispune sljedeće pretpostavke: postojanje subjekata odgovornosti za štetu, šteta, uzročno – posljedična veza između štete i štetne radnje i protupravnost koja se očituje kao nezakonit ili nepravilan rad tijela državne uprave. Odgovornost Republike Hrvatske za nezakonit/nepravilan rad tijela državne uprave je objektivna odgovornost za štetu, kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud, a pritom se nepravilan rad definira kao činjenje ili nečinjenje suprotno uobičajenom ili propisanom načinu obavljanja djelatnosti, dok se nezakonit rad definira kao postupanje suprotno zakonu, drugom propisu ili općem aktu ili propuštanje postupanja u skladu sa zakonom, drugim propisom ili općim aktom. Pri tome šteta mora biti neposredna posljedica nezakonitog i/ili nepravilnog rada.

 

Premda je pri ocjeni postojanja protupravnosti u postupanju javnopravnih tijela prvostupanjski sud pravilno pošao od provedbenih propisa na temelju kojih su navedena tijela postupala/trebala postupati i odredaba materijalnog prava na temelju kojih su bila dužna odlučiti o meritornoj osnovanosti zahtjeva za potporu, ovaj sud nije mogao ispitati pravilnost zaključka prvostupanjskog suda o tome da je u smislu odredbe čl. 14. ZSDU-a postojala protupravnost Agencije i Povjerenstva pri donošenju predmetnih odluka s obzirom na to da prvostupanjski sud nije ocijenio sve prigovore stranaka i dokaze provedene u postupku, a osobito iskaze pojedinih svjedoka, a zbog čega pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati (čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a).

 

11. Naime, ocjenjujući zakonitost postupanja Agencije i Povjerenstva prvostupanjski sud je zaključio da je Odluka Povjerenstva od 8. rujna 2016. (kojom je djelomično usvojen prigovor korisnika – tužitelja – protiv Odluke Agencije 1. kolovoza

2016. kojom je tužiteljev zahtjev za dodjelu potpore odbijen) u suprotnosti s odredbom čl. 38. Pravilnika o provedbi Mjere 04, kojim su utvrđeni način i uvjeti provedbe Mjere 04 radi koje je raspisan Natječaj, i odredbom čl. 8. Poslovnika o načinu rada povjerenstva, slijedom čega je zaključio da je Povjerenstvo djelomičnim usvajanjem prigovora u odnosu na obrazloženje ušlo u zonu nepravilnog rada.

 

Odredbom čl. 38. Pravilnika o provedbi Mjere 04 je propisano da Korisnik može Povjerenstvu za rješavanje po prigovorima koje imenuje ministar podnijeti prigovor na odluke koje proizlaze iz ovoga Pravilnika (odluke iz članka 26. stavka 2. točke a. na Odluku o dodjeli sredstava, čl. 26. st. 2. t. b. i čl. 27. st. 2. t. b. na Odluku o odbijanju, čl. 27. st. 2. t. a. na Odluku o privremenoj raspodjeli sredstava, čl. 33. st.

1. t. d. na Odluku o odbijanju Zahtjeva za isplatu, čl. 36. st. 1. u slučajevima pod točkom d. na Odluku o povratu sredstava st. 1.) u roku od osam dana od dana preuzimanja akata iz stavka 2. ovoga članka u A.-u ili dana objave na Oglasnoj ploči Agencije za plaćanja (st. 8.), preporučenom pošiljkom s povratnicom, u dva primjerka Povjerenstvu putem Agencije za plaćanja (st. 9.). Povjerenstvo odlučuje po prigovorima iz stavka 2. ovoga članka u roku od deset (10) radnih dana od zaprimanja prigovora (st. 10), a odluke Povjerenstva po prigovorima su konačne (st. 11.).

 

Poslovnikom o načinu rada povjerenstva za rješavanje po prigovorima za mjeru M04 „Ulaganja u fizičku imovinu“ unutar programa ruralnog razvoja Republike Hrvatske za razdoblje od 2014. – 2020. od 23. srpnja 2015. (Poslovnik o načinu rada povjerenstva), koji je bio na snazi u trenutku odlučivanja o prigovoru korisnika protiv Odluke Agencije od 1. kolovoza 2016., je propisano da Povjerenstvo vodi postupak po prigovorima na Odluke Agencije i da će se ono sastati u roku od 10 radnih dana od dana zaprimanja prigovora na odluku (čl. 2.). Pored članova Povjerenstva, u radu sjednica Povjerenstva mogu sudjelovati i predstavnici Agencije, kao izvjestitelji o provedenom postupku prije donošenja odluke na koju je podnesen prigovor koji izvještavaju Povjerenstvo o predmetu po kojem se vodi postupak pisanim i/ili usmenim putem, kao i o cjelokupnom provedenom postupku, s time da se u pisanom izvještaju moraju nalaziti informacije o podnositelju prijave, projektu, planiranom iznosu investicije, razlozima odbijanja i svim drugim podacima iz kojih je vidljiv razlog odbijanja (čl. 5.). Nakon podnesenog izvještaja o pojedinom predmetu, predsjednik otvara raspravu, a za donošenje odluke o prigovoru potrebni su glasovi većine prisutnih članova (minimalno 4 glasa Povjerenstva) (čl. 6.). Odluke Povjerenstva su konačne (čl. 8. st. 4.).

 

Iz citiranih odredaba Pravilnika o provedbi Mjere M04 i Poslovnika o načinu rada povjerenstva ne proizlazi koje vrste odluka je Povjerenstvo ovlašteno donijeti odlučujući o prigovoru korisnika protiv odluka Agencije, pa nije jasan zaključak prvostupanjskog suda da bi donošenje odluke kojom se prigovor djelomično usvaja glede obrazloženja bilo u suprotnosti s pravnom regulativom o pravnim lijekovima niti je jasno s kojom pravnom regulativom. Da bi neko postupanje javnopravnog tijela bila u suprotnosti s pravnim propisom, takvo postupanje mora biti izričito uređeno tim propisom/općim aktom kojim je uređena procedura postupanja, a što u konkretnom slučaju nije bilo jer niti odredbama Pravilnika o provedbi mjere M04 niti odredbama Poslovnika o načinu rada povjerenstva nije bilo propisano koje vrste odluka je Povjerenstvo bilo ovlašteno donijeti postupajući po prigovoru korisnika. S druge strane, prvostupanjski sud ocjenjuje da odluke povjerenstva nisu upravni akti, slijedom čega niti postupak u kojem Povjerenstvo donosi odluku o prigovoru ne bi predstavljao upravni postupak u kojem bi bile primjenjive odredbe Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“ broj 47/09), pa se označuje kao proturječno u kontekstu tog Zakona tumačenje pojma „konačnosti“ kako to čini prvostupanjski sud. Imajući u vidu nejasnoće u primjeni samog općeg akta po kojem je Povjerenstvo bilo dužno postupati, u konkretnom slučaju je bilo potrebno ocijeniti je li postupanje Povjerenstva bilo suprotno uobičajenom načinu postupanja i načinu vođenja takve vrste postupaka, a što je prvostupanjski sud propustio ocijeniti premda su o tome iskazivali svjedoci saslušani tijekom prvostupanjskog postupka (M. D., tajnica u povjerenstvu, J. O., zamjenik člana povjerenstva, B. I., zamjenik tajnika Povjerenstva – saslušani na ročištu od 9. studenog 2018.) te o tome postoje isprave u spisu (rješenja donesena u odnosu na druge korisnike) pa se presuda u tom dijelu ne može ispitati jer nema razloga o odlučnim činjenicama.

 

Osim toga, ovdje je trebalo također ocijeniti ostvaruje li se takvom odlukom, kojom je djelomično usvojen prigovor na odluku Agencije od 1. kolovoza 2016. zbog manjkavog obrazloženja u odnosu na izložene razloge odbijanja Zahtjeva za dodjelu potpora, pravna zaštita koju je korisnik podnošenjem prigovora nastojao postići – da Agencija ponovno odluči o njegovom zahtjevu jasno i određeno navodeći razloge zbog kojih smatra da su ispunjene pretpostavke za odbijanje tog zahtjeva. Nije svaka povreda i svako postupanje javnopravnih tijela osnova za odgovornost Republike Hrvatske za štetu, već samo onakvo postupanje kojim se na osobito grub način krše zakonske norme ili uobičajeno postupanje, a da takve povrede nije bilo, ne bi niti došlo do povrede prava korisnika. Dakle, potrebno je utvrditi postoji li uzročno – posljedična veza između povrede prava korisnika i postupanja javnopravnog tijela za koje bi u postupku bilo ocijenjeno da se radi o nezakonitom postupanju. U postupku pred Povjerenstvom se vrši kontrolna funkcija odluka Agencije, kako to pravilno ukazuje tuženik, pa Povjerenstvo svojim odlukama može otkloniti pravne učinke odluka iz koje jasno i nedvojbeno ne može zaključiti da je pravilno ocijenjeno o postojanju razloga zbog kojih bi zahtjev trebalo odbiti jer takvo postupanje niti jednim propisom nije zabranjeno. S obzirom na to da je u konačnici Agencija ponovno odlučivala o tužiteljevom Zahtjevu za dodjelu potpora, u konkretnom je slučaju trebalo ocijeniti je li time zapravo ostvarena pravna zaštita kakvu bi korisnik dobio da je Agencija usvojila prigovor korisnika i predmet vratila na ponovno postupanje, kako je to uobičajeno u regulativi pravnih lijekova na koju se poziva prvostupanjski sud.

 

12. Iz činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da Agencija, a nakon zaprimanja Odluke Povjerenstva od 8. rujna 2016. kojom se djelomično prihvaća prigovor korisnika (u odnosu na obrazloženje), nije u ponovljenom postupku provodila dodatne dokaze niti utvrđivala nove činjenice, već je 7. studenog 2016. donijela novu Odluku kojom je ponovno odbila Zahtjev za dodjelu potpora.

 

Iz takvih činjeničnih utvrđenja prvostupanjski sud crpi zaključak da je Povjerenstvo arbitrirano rješavalo o prigovoru jer nije imalo na temelju čega donijeti odluku o odbijanju prigovora korisnika s obzirom na to da se činjenično stanje u ponovljenom postupku nije promijenilo od 8. rujna 2016. kada je Povjerenstvo djelomično usvojilo prigovor. Takav zaključak prvostupanjskog suda je paušalan i njegova se pravilnost ne može ispitati jer nije jasno na temelju čega je prvostupanjski sud zaključio da je Agencija u ponovljenom postupku bila uopće dužna izvoditi nove dokaze i utvrđivati nove činjenice i slijedom toga da je donošenje odluke Agencije u tako provedenom postupku i potvrđivanjem takve odluke od strane Povjerenstva rezultat nepravilnog i nezakonitog rada Agencije i Povjerenstva.

 

Naime, pravila postupanja pred Agencijom i Povjerenstvom su uređena prije svega nacionalnim propisima – Pravilnikom o provedbi mjere M04 (podzakonskim aktom) i Poslovnikom o načinu rada povjerenstva (općim aktom), ali i odredbama europskog prava – Uredbom (EU) br. 1306/2013 Europskog parlamenta i Vijeća od

17. prosinca 2013. o financiranju, upravljanju i nadzoru zajedničke poljoprivredne politike i o stavljanju izvan snage uredaba Vijeća (EEZ) br. 352/78, (EZ) br. 165/94,

(EZ) br. 2799/98, (EZ) br. 814/2000, (EZ) br. 1290/2005 i (EZ) 485/2008 (dalje u tekstu: Uredba (EU) br. 1306/2013), koje je prvostupanjski sud propustio primijeniti, premda se radi o propisu s izravnim učinkom u svim državama članicama Europske Unije koji se primjenjuje i u ovoj pravnoj stvari budući da se mjera M04 provodi u okviru zajedničke poljoprivredne politike putem financiranja koje izvršava Europski poljoprivredni fond za ruralni razvoj (EPFRR). Postupak dodjele potpore je specifičan postupak koji je uređen posebnim propisima – lex specialis pa je postupanje javnopravnih tijela bilo potrebno ocijeniti u okviru postupovnih odredaba koje su ta tijela bila dužna primjenjivati.

 

Uredbom (EU) br. 1306/2013, je između ostalog propisano da Komisija ima ovlast provesti na licu mjesta kontrole kako bi utvrdila usklađenost administrativnih praksi s pravilima Unije, kao i uvjete pod kojima se poduzimaju i provjeravaju operacije koje se financiraju iz EPFRR-a (čl. 47. st. 1.). Na zahtjev Komisije i uz suglasnost države članice, nadležna tijela te države članice provode dodatne provjere ili istrage u vezi s operacijama na koje se odnosi ova Uredba. U tim provjerama mogu sudjelovati službenici Komisije ili osobe koje je Komisija ovlastila da djeluju u njezino ime (čl. 47. st. 2.).

 

Odredbom čl. 58. Uredbe (EU) br. 1306/2013 je propisan način na koje su države članice dužne štititi financijske interese Unije – usvajanjem svih zakonodavnih, regulatornih i administrativnih odredaba i poduzimanjem svih drugih učinkovitih mjera za osiguravanje učinkovite zaštite financijskih interesa Unije. Propisano je i da države članice uvode učinkoviti sustav upravljanja i kontrole kako bi se osigurala usklađenost s propisima koji upravljaju programima potpore Unije i time opasnost od financijske štete za Uniju smanjila na najmanju moguću mjeru.

 

Odredbom čl. 59. Uredbe (UE) br. 1306/2013 je propisano da ako nije drukčije predviđeno, sustav koji uspostavljaju države članice sukladno čl. 58. st. 2. uključuje sustavno administrativno provjeravanje svih zahtjeva za potporu i zahtjeva za plaćanje, a taj se sustav nadopunjuje provjerama na licu mjesta (st. 1.). Kod provjera na licu mjesta odgovorno tijelo uzima uzorak za provjeru iz čitave populacije podnositelja zahtjeva koja obuhvaća, po potrebi, slučajni dio s ciljem dobivanja reprezentativne stope grešaka i dio temeljen na riziku koji cilja na područja gdje je rizik od grešaka najveći (st. 2.). Odgovorno tijelo sastavlja izvješće o svakoj provjeri na licu mjesta (st. 3.).

 

Dakle, Uredbom (EU) br. 1306/2013 je propisana dužnost država članica da administrativno provjeravaju zahtjeve za potporu, a što znači na temelju dostavljene dokumentacije, dok je provedba na licu mjesta propisana kao dodatna metoda, pa je u konkretnom slučaju bilo potrebno ispitati i ocijeniti u kojim slučajevima se takva kontrola provodi, odnosno je li Agencija bila dužna ispitujući osnovanost tužiteljevog zahtjeva primijeniti metodu provjere na licu mjesta, a kojom prilikom bi se utvrđivale nove činjenice i provodili novi dokazi. Nedvojbeno je da je Agencija bila dužna provoditi kontrole kojima se osigurava da podnositelj zahtjeva za potporu zadovoljava sve kriterije prihvatljivosti, a posebno da se pojača kontrola za otkrivanje i rješavanje slučajeva stvaranja umjetno stvorenih situacija u cilju primanja potpore, kako to umješač na strani tuženika ističe u žalbi, pozivajući se pritom na Dopis Europske Komisije od 23 veljače 2017. pod nazivom „Potvrda o sukladnosti u skladu s člankom

26. Sektorskog sporazuma između Vlade RH i Europske Komisije, Upit br. RD1/2016/821/HR uvezi s programom IPARD prema uredbama (EZ) br. 1085/2016, 718/2007 i 80/2010. Međutim, ono što je trebalo ocijeniti je okolnost je li Agencija pravilno i u skladu sa svim zakonskim propisima provela kontrole nepravilnosti i umjetno stvorenih uvjeta za stjecanje potpore, ne narušavajući pritom grubo prava korisnika.

 

13. Osnovano žalitelji u žalbi ukazuju da se prvostupanjska presuda ne može ispitati niti iz razloga što pri ocjeni zakonitosti odluke Agencije i Povjerenstva prvostupanjski sud nije ispitao osnovanost prigovora tuženika i umješača na strani tuženika – zadovoljava li korisnik uvjete mladog poljoprivrednika u smislu DELEGIRANE UREDBE KOMISIJE (EU) br. 807/2014 оd 11. ožujka 2014. o dopuni Uredbe (EU) br. 1305/2013 Europskog parlamenta i Vijeća o potpori ruralnom razvoju iz Europskog poljoprivrednog fonda za ruralni razvoj (EPFRR) i uvođenju prijelaznih odredbi (dalje: Delegirana Uredba br. 807/2014), a što bi zapravo predstavljalo nepravilnost iz čl. 26. st. 2. točka b) alineja 6. u svezi s čl. 27. st. 2. t. b) Pravilnika o provedbi mjere M04.

 

Naime, iz činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da je korisnik tražio uvećanje intenziteta potpore po osnovi – da je odgovorna osoba mladi poljoprivrednik, te da je Agencija Odlukom od 7. studenog 2016. odbila Zahtjev za dodjelu potpore po dvije osnove 1) zbog utvrđene nepravilnosti – čl. 26. st. 2. t. b) alineja 6. u svezi s čl. 27. st. 2. t. b) Pravilnika o provedbi mjere M04, te 2) zbog utvrđenja da su kod korisnika umjetno stvoreni uvjeti za stjecanje pogodnosti i u suprotnosti s ciljevima sektorskog poljoprivrednog gospodarstva sukladno čl. 60. Uredbe (EU) br. 1306/2013. Iz sadržaja odluke Agencije proizlazi da je Agencija tako odlučila jer je utvrdila da je osnivač društva N. N. d.o.o. (nositelja zajedničkog projekta) i društva O. grupa d.o.o. (člana zajedničkog projekta) M. E. – osoba starija od 40 godina, dok je osnivač V. centra d.o.o. J. E. – rodbinski povezan sa M. E., odnosno jer je kod korisnika N. nova d.o.o. i kod člana O. grupa d.o.o. izvršena promjena osoba ovlaštenih za zastupanje istoga dana 4. studenog 2014. na način da je dosadašnji direktor M. E., kao osoba starija od 40 godina, zamijenjen novim direktorima (D. S. u društvu N. natura d.o.o. te V. R. u društvu O. grupa d.o.o.), kao osobama mlađim od 40 godina, a takve promjene su ocijenjene kao promjene izvršene isključivo u cilju ostvarivanja većeg iznosa potpore sukladno čl. 12. st. 4. Pravilnika o provedbi mjere M04 kojim je propisano da se intenzitet javne potpore može uvećati u slučaju da je nositelj/odgovorna osoba poljoprivrednog gospodarstva postavljen mladi poljoprivrednik.

 

Pravilnikom o provedbi Mjere M04 su utvrđeni način i uvjeti provedbe Mjere M04 »Ulaganja u fizičku imovinu«, Podmjere 4.1. »Potpora za ulaganja u poljoprivredna gospodarstva« (u daljnjem tekstu: Podmjera 4.1.) iz Programa ruralnog razvoja Republike Hrvatske za razdoblje 2014. – 2020. (u daljnjem tekstu: Program), u skladu s člankom 17. Uredbe (EU) br. 1305/2013 Europskog parlamenta i Vijeća od 17. prosinca 2013. o potpori ruralnom razvoju iz Europskog poljoprivrednog fonda za ruralni razvoj (EPFRR) i stavljanju izvan snage Uredbe Vijeća (EZ) br. 1698/2005, (SL L 347, 20. 12. 2013) (u daljnjem tekstu: Uredba (EU) br. 1305/2013).

 

Uredbom br. 1305/2013, u skladu s kojom je donesen Pravilnik o provedbi Mjere04, je predviđena mjera ruralnog razvoja „Ulaganja u fizičku imovinu“ te je određeno da se maksimalne stope potpore mogu povećati za mlade poljoprivrednike, kao i za zajednička ulaganja (čl. 17. st. 3. i čl. 33.), s tim da se mladim poljoprivrednikom smatra osoba koja nije starija od 40 godina u trenutku predaje zahtjeva, koja posjeduje adekvatnu stručnu spremu i vještine te po prvi put na jednom poljoprivrednom gospodarstvu preuzima dužnost upravitelja tog gospodarstva (čl. 2. st. 1.).

 

Delegiranom Uredbom br. 807/2014 je popunjena pravna praznina u odnosu na definiciju mladog poljoprivrednik glede organizacijskih oblika pravnih osoba tako da je određeno da „2. ako se zahtjev za potporu odnosi na gospodarstvo u vlasništvu pravne osobe, mladi poljoprivrednik u smislu čl. 2. Uredbe (EU) br. 1305/2013 vrši učinkovitu i dugoročnu kontrolu nad pravnom osobom u smislu odluka povezanih s upravljanjem, koristima i financijskim rizicima. Ako u kapitalu ili upravljanju pravne osobe sudjeluje nekoliko fizičkih osoba, uključujući i osobu ili osobe koje nisu mladi poljoprivrednici, mladi poljoprivrednik mora biti u mogućnosti izvršavati takvu učinkovitu i dugoročnu kontrolu samostalno ili s drugim poljoprivrednicima (čl. 2. st.

2.). Svi elementi definicije mladog poljoprivrednika utvrđeni u čl. 2. st. 1. t. (n) Uredbe br. 1305/2013 moraju biti ispunjeni u trenutku podnošenja zahtjeva za potporu na temelju te Uredbe (čl. 2. st. 3.).

 

Žalitelji su tijekom postupka ukazivali da korisnik nije ispunjavao uvjet mladih poljoprivrednika kako je to definirano navedenom uredbom, a tužitelj je kao korisnik upravo po toj osnovi zahtijevao povećanje potpore i taj prigovor prvostupanjski sud nije ispitao, pa presuda u tom dijelu ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati.

 

14. Nadalje, prvostupanjski sud u dijelu pod t. 35. obrazloženja utvrđuje da su korisnici zajedničkog projekta dvije odvojene pravne osobe, zemljopisno udaljene jedne od drugih (cca 200 km) i bave se različitim vrstama zanimanja, a takva utvrđenja dovode u pitanje pravilnost zaključka prvostupanjskog suda o zajedničkom korištenju projekta. Odredbom čl. 2. Pravilnika o provedbi mjere M04 je propisano da su zajednički projekti oni u kojima je dva ili više korisnika uključeno u jedan zajednički projekt, s time da se ulaganje provodi na jednoj lokaciji, a predmet ulaganja koriste svi korisnici zajedničkog projekta koji sklapaju ugovor o poslovnoj suradnji kojim definiraju jednog korisnika koji će biti podnositelj zahtjeva za potporu/isplatu. Tužitelj je kao nositelj zajedničkog projekta podnio zahtjev za potporu projekta koji se odnosi na ulaganje u podizanje novog i rekonstrukciju postojećeg višegodišnjeg nasada, nabavu poljoprivredne mehanizacije i opreme i rekonstrukciju pogona za preradu i dugotrajno skladištenje voća sa pratećim sadržajem. Imajući u vidu utvrđenja prvostupanjskog suda da o korisnicima zajedničkog projekta kao društvima koja obavljaju drugačije vrste djelatnosti koja su istovremeno jako zemljopisno udaljena, nije jasno kako bi nositelj i član zajedničkog projekta ostvarivali koristi od tog projekta.

 

15. Slijedom navedenog, za sada se ukazuje kao preuranjen zaključak prvostupanjskog suda o tome da bi, prema redovitom tijeku stvari, da nije bilo nepravilnog ili nezakonitog rada Agencije i Povjerenstva tužitelj mogao očekivati potporu u visini utuženog iznosa sukladno odredbi čl. 1089. st. 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15) kojom je propisano da se pri ocjeni visine izmakle koristi uzima u obzir dobitak koji se osnovano mogao očekivati prema redovitom tijeku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije ostvarenje je spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem.

 

Osim toga, sve da je i bilo nezakonitog i/ili nepravilnog rada Agencije i Povjerenstva, osnovano žalitelj ukazuje da nije jasno kako je prvostupanjski sud ocijenio da bi projekt tužitelja po redovitom tijeku stvari bio rangiran na konačnoj listi sa dodijeljenih visokih 80 bodova. Nije sporno da je tužitelj na radnom izvještaju bio rangiran s 80 bodova, niti da je za tužitelja bila pripremljena, a u konačnici ostala nepotpisana Odluka o privremenoj raspodjeli sredstava koja se donosi prema odredbi čl. 27. Pravilnika o provedbi mjere M04, a kojom je propisano da u slučaju kada se nakon zaprimanja svih zahtjeva za potporu i provjere ukupnog zatraženog iznosa potpore utvrdi da nema dovoljno raspoloživih sredstava za sve korisnike, Agencija nakon završetka administrativne kontrole svih zaprimljenih zahtjeva za potporu, između ostalog, može donijeti i odluku o privremenoj dodjeli sredstava u slučaju ispunjavanju uvjeta i kriterija propisanih Pravilnikom i Natječajem. Međutim, niti donošenje Odluke o privremenoj dodjeli sredstava ne znači da će korisniku sredstva biti isplaćena, budući da je Agencija ovlaštena, a na temelju formirane konačne rang – liste donijeti ili a) odluku o dodjeli sredstava ili b) odluku o odbijanju zbog nedostatnosti raspoloživih sredstava.

 

Upravo je umješač na strani tuženik u podnesku predanom na pripremnom ročištu održanom 27. rujna 2018. istaknuo prigovor da je zahtijevani iznos potpore premašio dostupan iznos alokacije, a takav prigovor prvostupanjski sud također nije ocijenio.

 

16. Slijedom navedenog, ovaj sud je na temelju odredbe čl. 369. st. 1. ZPP-a ukinuo prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu i predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će otkloniti bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a koju je počinio donoseći pobijanu presudu tako što će ocijeniti je li Agencija u ponovljenom postupku bila dužna izvoditi nove dokaze i utvrđivati nove činjenice, odnosno je li postupajući po Zahtjevu za dodjelu potpore odstupila od proceduralnih pravila ili uobičajenog postupanja. Nakon toga će ocijeniti u materijalno pravnom smislu je li korisnik prihvatljiv korisnik u smislu europskog prava i nacionalnih propisa, odnosno je li bilo namjerne koordinacije sudionika zajedničkog projekta usmjerenog na umjetno stvaranje uvjeta radi stjecanja većeg iznosa potpore, a prije toga ocijeniti jesu li tužitelju kao korisniku bili poznati uvjeti natječaja kroz kampanju za program ruralnog razvoja. U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će provjeriti u kojoj fazi je upravni spor na koji se žalitelji pozivaju, a nakon čega će donijeti na zakonu osnovanu i pravilnu odluku.

 

17. Odluka o troškovima postupka se temelji na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP-a.

 

Zagreb, 12. studenog 2021.

 

Predsjednica vijeća

Mirta Matić, v.r.