Poslovni broj: 7 Pž-1032/2020-2 2

1

REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 7 Pž-1032/2020-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Mirte Matić, predsjednice vijeća, Ružice Omazić, sutkinje izvjestiteljice, i Božene Zajec, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja G. I. d.o.o., OIB ..., M., ..., kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu V. i partneri d.o.o. u R., protiv tuženika D. C. d.o.o., OIB ..., U., kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici iz Odvjetničkog društva LJ. i partneri d.o.o. u Z., radi isplate iznosa od 494.689,23 kn (po tužbi) i iznosa od 869.723,91 kn (po protutužbi), odlučujući o žalbi tuženika – protutužitelja protiv presude Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-1117/2015-89 od 17. siječnja 2020., u sjednici vijeća održanoj 12. studenog 2021.

p r e s u d i o j e

Odbija se žalba tuženika – protutužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-1117/2015-89 od 17. siječnja 2020. u točkama II., IV., V., VI. i VII. izreke.

Obrazloženje

1. Pobijanim dijelom prvostupanjske presude je utvrđeno da postoji potraživanje tužitelja prema tuženiku u iznosu od 494.689,23 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 10. siječnja 2014. do isplate (točka II. izreke); utvrđeno je da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju u iznosu od 397.449,88 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama (točka IV. izreke); prebijena su potraživanja iz točke II. i III. izreke kojim je utvrđeno da postoji potraživanje tuženika prema tužitelju u iznosu od 97.239,35 kn i tuženiku je naloženo da tužitelju plati iznos od 397.449,88 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 10. siječnja 2014. do isplate (točka V. izreke); odbijen je protutužbeni zahtjev u preostalom dijelu za isplatu iznosa od 375.034,68 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 14. siječnja 2014. do isplate (točka VI. izreke); tuženiku je naloženo da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 155.941,76 kn (točka VII. izreke).

2. Žalbu protiv tog dijela prvostupanjske presude je podnio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Tuženik smatra da se vrijednost izvedenih radova utvrđena po vještaku ne može ispitati jer većina listova građevinske knjige nije ovjerena po glavnom nadzornom inženjeru, premda je u čl. 9. Ugovora određeno da će se izvedeni radovi platiti prema iskazanim količinama u građevinskoj knjizi koja mora biti ovjerena po nadzornom inženjeru. Navodi da tuženik nije iskazao PDV (pretporez) po ispostavljenom računu jer kod prijenosa porezne obveze nema pretporeza iz razloga što primatelj računa postaje porezni obveznik da na obrascu PDV iskaže svoju obvezu za PDV i istovremenu tu poreznu obvezu umanji za isti iznos. Poziva se na odredbu čl. 6.1. točka 9. Ugovora iz koje proizlazi da investitor ima obvezu platiti zadnjih 10% vrijednosti radova kada primi mjenicu od izvođača na ime jamstva za izvedene radove, a time da je ugovoreno da valjanost mjenice koju tuženik nikada nije dobio mora biti 90 dana dulja od jamstvenog roka iz čl. 7.1. Ugovora, s time da se jamstveni rokovi produljuju za ukupan broj dana koji su protekli od utvrđenog i prijavljenog nedostatka do njegovog otklanjanja. S obzirom na to da tužitelj još uvijek nije otklonio dio nedostataka utvrđenih nalazom i mišljenjem stalnog sudskog vještaka Z. K. iz R., jamstveni rok za funkcionalnu i tehničku kvalitetu izvedenih radova se produljuje za broj dana od 18. ožujka 2014. do dana kada tužitelj otkloni sve prijavljene i utvrđene nedostatke. U odnosu na odluku o protutužbenom zahtjevu, tuženik ukazuje da je prvostupanjski sud trebao primijeniti Posebne uzance o građenju jer Ugovorom o izvođenju radova nije isključena njihova primjena (čl. 12. st. 2. Zakona o obveznim odnosima), a upravo je čl. 55. Posebnih uzanci u građenju propisano da se zahtjev za ostvarivanje prava na ugovornu kaznu može istaknuti najkasnije do završetka konačnog obračuna. Kako konačan obračun nije izvršen, to se ne može tumačiti da je primopredaja izvršena. U odnosu na odluku o troškovima postupka, tuženik navodi da je tužitelju priznat trošak sastava pet podnesaka, premda sukladno Odvjetničkoj tarifi tužitelj ima pravo na obračun četiri obrazložena podneska, dok se na ročištima održanim 17. studenog 2016. i 19. travnja 2018. nije raspravljalo o glavnoj stvari niti su se izvodili dokazi, već se radilo o procesnim ročištima. Predlaže preinačiti pobijanu presudu, a tužitelja obvezati na naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 33.850,00 kn.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitavši pobijanu presudu sukladno odredbi čl. 365. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP), a u granicama razloga navedenih u žalbi te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud nalazi da pobijana presuda pravilna i zakonita.

6. Predmet ovoga spora (u ovoj fazi postupka) je tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 494.689,23 kn koji tužitelj potražuje od tuženika kao naručitelja radova na temelju okončane situacije 39-GI1/1 od 9. prosinca 2013., te protutužbeni zahtjev za    isplatu iznosa od 772.484,56 kn koji tuženik – protutužitelj (dalje: protutužitelj) potražuje od tužitelja – protutuženika (dalje: protutuženik) na ime ugovorne kazne.

7. Iz činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda, pravilnost kojih žalitelj ne osporava, proizlazi da je 3. prosinca 2010. između parničnih stranaka sklopljen Ugovor o izvođenju radova na rekonstrukciji – dogradnji dijela turističkog naselja S. G. (dalje: Ugovor o izvođenju radova) kojim se tužitelj kao izvođač obvezao izvesti radove rekonstrukcije – dogradnje dijela turističkog naselja S. G. koja uključuje izgradnju 4 nove građevine s garažama u suterenu (tima E, F, G i H) i rekonstrukciju postojeće zgrade broj 27 te adaptacije 4 postojeće jedinice (D2/1, D2/2, C3 i C3/4), dok se tuženik obvezao platiti ugovorenu vrijednost radova u iznosu od 12.261.654,86 kn (s PDV-om i uz popust od 10% avansa).

U ovoj fazi postupka je ostalo sporno je li prvostupanjski sud pravilno utvrdio vrijednost obračunatih radova prema okončanoj situaciji, nastanak obveze plaćanja po okončanoj situaciji i da je došlo do primopredaje radova.

8. Nisu osnovani žalbeni navodi kojima žalitelj ukazuje da se pobijana presuda ne može ispitati u dijelu utvrđenja količine i vrijednosti izvedenih radova, a kojim žalitelj pobija prvostupanjsku presudu zbog počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a. Iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da je prvostupanjski sud u tom dijelu dao jasne i valjane razloge koji su u skladu sa sadržajem izvedenih dokaza i nisu u proturječju s izrekom pobijane presude.

Iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da je ovom parničnom postupku prvostupanjski sud u svojstvu svjedoka saslušao V. G., čiji iskaz je u cijelosti prihvatio, a koji je iskazivao da je u svojstvu nadzornog inženjera izvršio korekciju iskazanih količina u građevinskoj knjizi i da je na temelju korigirane količine s kojom su se suglasili investitor i izvođač napravljena okončana situacija, a takvu situaciju je nadzorni inženjer u cijelosti ovjerio. Premda je svjedok iskazivao da je situaciju ovjerio 26. prosinca 2012., ovaj sud je stajališta da se radi o pogrešci u navođenju godine budući da iz sadržaja okončane situacije proizlazi da je ona ovjerena toga datuma, ali 2013. godine, a ne 2012. godine. U preostalom dijelu je iskaz nadzornog inženjera koji je prvostupanjski sud prihvatio u skladu sa pisanim ispravama u spisu i pravilno ga je prvostupanjski sud ocijenio zajedno s ostalim izvedenim dokazima, sve u smislu odredbe čl. 8. ZPP-a.

Naime, prvostupanjski sud na temelju sadržaja dopisa na str. 44. – 45. spisa koji je tuženik ovjerio svojim pečatom i potpisom odgovorne osobe utvrdio da tuženik nije osporio obvezu prema tužitelju utvrđenu u okončanoj situaciji, već je od tužitelja zahtijevao da iskazanu obvezu umanji za iznos obračunate ugovorne kazne, a odredbom čl. 9.1. alinejom 6. Ugovora o izvođenju radova je ugovoreno da ako naručitelj u roku od osam dana nakon primitka situaciju ne odbije, smatra se da ju je prihvatio i ovjerio u cijelosti. Kako je tuženik okončanu situaciju nesporno primio i situacija je na strani naručitelja ovjerena po nadzornom inženjeru sukladno čl. 10. Ugovora o izvođenju radova kojim je naručitelj u odnosu na izvođača imenovao glavnog nadzornog inženjera kao osobu ovlaštenu za pregled, obračun i potvrđivanje    ispostavljenih situacija, to je primjenom citirane ugovorne odredbe koja kao zakon vrijedi za stranke trebalo zaključiti da je tuženik prihvatio i ovjerio takvu situaciji, a upravo je o tome i iskazivao nadzorni inženjer čiji je iskaz prvostupanjski sud prihvatio.

Osim toga, žalitelj ne osporava pravilnost činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda u dijelu u kojem se navodi da je tuženik okončanu situaciju evidentirao u svojim poslovnim knjigama, a upravo takva okolnost predstavlja konkludentnu radnju priznanja količine i iskazane vrijednost izvedenih radova.

Imajući u vidu navedena činjenična utvrđenja, kao i nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka dipl.ing.građ. Z. K. koji je utvrdio da je po okončanoj situaciji ostao neplaćeni iznos od 584.816,72 kn, a radi se o vrijednosti izvedenih radova koju je vještak obračunao na temelju dokumentacije u spisu jer je od početka korištenja objekta prošlo više od pet i pol godina pa se provođenjem očevida ne bi moglo utvrditi stanje u trenutku primopredaje i početka korištenja objekta, pravilno prvostupanjski sud zaključuje da vrijednost radova koju je tuženik ostao dužan tužitelju na temelju odredbe čl. 620. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 i 41/08; dalje: ZOO) iznosi 584.816,72 kn umanjeno za iznos plaćenog avansa, dakle, ukupno 494.689,23 kn te je u tom dijelu pravilna odluka prvostupanjskog suda sadržana u točki II. izreke pobijane presude.

S obzirom na to da je točkom III. izreke prvostupanjske presude koja je pravomoćna utvrđeno da postoji potraživanje tuženika prema tužitelju u iznosu od 97.239,35 kn, to je pravilno prvostupanjski sud nakon prebijanja tužiteljeve i tuženikove tražbine točkom V. izreke obvezao tuženika na isplatu preostalog dijela od 397.449,88 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

9. Žalbeni navodi kojima tuženik ukazuje da je na temelju okončane situacije došlo do prijenosa porezne obveze u skladu s odredbama Zakona o porezu na dodanu vrijednosti („Narodne novine“ broj 73/13) nemaju utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude donesene u ovoj pravnoj stvari, jer prvostupanjski sud nije niti utvrdio da je tuženik po ispostavljenom računu (okončanoj situaciji) koristio pretporez, a niti je zaključivao o postojanju te tražbine primjenom predmnijeve iz čl. 221.b ZPP-a.

10. Nisu osnovani žalbeni navodi kojima žalitelj ukazuje da na temelju odredbe čl. 6. Ugovora o izvođenju radova tužitelj ima pravo odbiti isplatu dijela cijene.

Odredbom čl. 6. alinejom 9. Ugovora o izvođenju radova, na koji se tuženik pozivao tijekom postupka, izvođač se obvezao da će prije isplate zadnjih 10% ugovorene vrijednosti uručiti naručitelju mjenicu bez protesta s mjeničnom izjavom u visini 10% od obračunske vrijednosti izvedenih radova, kao jamstvom za otklanjanje nedostataka reklamiranih u jamstvenom roku s rokom valjanosti koji mora biti 90 dana dulja od jamstvenog roka iz prvog stavka čl. 7.1. tog ugovora – za funkcionalnu i tehničku kvalitetu izvedenih radova izvođač jamči 24 mjeseca od kvalitetnog preuzimanja svih radova (kako je to tvrdio tužitelj, a tuženik tijekom prvostupanjskog postupka nije osporio).

Odredbom čl. 9.3. Ugovora o izvođenju radova je određeno da ukupan iznos plaćanja prema privremenim mjesečnim situacijama ne može prekoračiti 90% ugovorenog iznosa za izvedbu svih radova. Preostalih 10% ugovorenog iznosa platit će se bez kamata u roku od 30 dana nakon usklađivanja i ovjere završnog obračuna za sve radove koji su predmet ovog ugovora i eventualnih aneksa, osim u slučaju da izvođač nije dostavio mjenicu iz čl. 6. tog ugovora.

S obzirom na to da iz činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da je tuženik počeo koristiti objekt u svibnju 2013. godine kada je izdana uporabna dozvola, to je jamstveni rok od 24 mjeseca istekao u svibnju 2015. godine pa je najkasnije do kolovoza 2015. godine – kao roka u kojem je tužitelj trebao jamčiti za kvalitetu izvedenih radova predajom sredstva osiguranja, tuženik imao pravo pridržaja dijela cijene. Istekom jamstvenih rokova je otpala i postala bespredmetna tužiteljeva obveza predaje sredstva osiguranja, te je postalo aktivno tužiteljevo pravo zahtijevati od tuženika ispunjenje preostalog dijela cijene za izvedene radove i to neovisno o tome što nije predao mjenicu tuženiku na ime osiguranja kvalitete izvedenih radova. U ovom postupku, naime, nije sporno da su na tehničkom pregledu građevine održanom 18. listopada 2012. utvrđeni određeni nedostaci. Radilo se o takvim nedostacima koji su dovodili u pitanje funkcionalnu i tehničku kvalitetu izvedenih radova, a koje je tuženik tijekom 2013. godine otklonio po trećim osobama i za otklanjanje kojih nedostataka je u ovom postupku zahtijevao naknadu troškova od tužitelja. S druge strane, nedostaci koje je nakon izvršenog očevida u ovom predmetu pronašao i potpisao stalni sudski vještak graditeljske struke dipl.ing.građe. Z. K., nisu takve naravi da bi utjecali na funkcionalnost objekta, već se radi o nedostacima i manjim oštećenima vizualne prirode, a radi saniranja kojih u smislu odredbe čl. 9.3. Ugovora o izvođenju radova nije postojala obveza tužitelja da jamči mjenicom.

11. Pravilno je prvostupanjski sud zaključio da protutužitelj nema pravo potraživati od protutuženika iznos od 772.484,56 kn na ime ugovorne kazne, pozivnom na odredbu čl. 8.1. Ugovora o izvođenju radova kojom je ugovoreno da u slučaju da izvođač zakasni sa završetkom radova prema ugovoru mora platiti ugovornu kaznu u visini od 0,5 promila od ukupne vrijednosti ugovora za svaki kalendarski dan kašnjenja, ali ne ukupno od 10% vrijednosti radova.

Naime, odredbom čl. 350. ZOO-a je propisano da vjerovnik i dužnik mogu ugovoriti da će dužnik platiti vjerovniku određeni novčani iznos ili pribaviti neku drugu materijalnu korist ako ne ispuni svoju obvezu ili ako zakasni s njezinim ispunjenjem ili ako je neuredno ispuni (st. 1.), dok je odredbom čl. 353. ZOO-a propisano da kad je kazna ugovorena za slučaj zakašnjenja, odnosno neurednog ispunjenja, vjerovnik ima pravo zahtijevati i ispunjenje obveze i ugovornu kaznu (st. 4.), s time da vjerovnik ne može zahtijevati ugovornu kaznu zbog zakašnjenja, odnosno neurednog ispunjenja ako je primio ispunjenje obveze, a nije bez odgađanja priopćio dužniku da zadržava svoje pravo na ugovornu kaznu (st. 5.).

Posebnim uzancima o građenju („Službeni list SFRJ“ broj: 18/77, 29/78, 53/91 i 35/05; dalje: Posebne uzance o građenju) koje se primjenjuju temeljem odredbe čl. 2. st. 2. jer stranke Ugovorom o izvođenju radova nisu isključile njihovu primjenu, je    propisano da se zahtjev za ostvarivanje prava na ugovornu kaznu može podnijeti najkasnije do završetka konačnog obračuna (čl. 55.).

S obzirom na to da između stranka nije sporno da zapisnička primopredaja radova nije izvršena, u konkretnom je slučaju bilo potrebno utvrditi je li protutužitelj pravovremeno izjavio protutuženiku da zadržava svoje pravo na ugovornu kaznu, sukladno odredbi čl. 353. st. 5. ZOO-a i čl. 55. Posebnih uzanci o građenju, a imajući u vidu da je u odnosu na ugovoreni rok dovršetka gradnje (20. prosinca 2011.) protutuženik nesporno pao u zakašnjenje s dovršetkom radova (radovi nesporno završeni 27. lipnja 2012.).

Iz činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da je protutužitelj pozvao protutuženika na plaćanje ugovorne kazne elektroničkim putem 13. siječnja 2014. S obzirom na to da su radovi dovršeni 27. lipnja 2012. i da nakon toga protutuženik nije izvodio više nikakve radove, te da je uporabna dozvola izdana 9. svibnja 2013. nakon otklanjanja nedostataka utvrđenih na tehničkom pregledu, pravilno prvostupanjski sud zaključuje da je tada građevina predana protutužitelju na uporabu. Nadalje, nadzorni inženjer je ovjerio okončanu situaciju koja predstavlja konačan obračun u smislu čl. 55. Posebnih uzanci o građenju 26. prosinca 2013., pa je protutužitelj najkasnije do tog trenutka mogao istaknuti svoj zahtjev za ostvarenje prava na ugovornu kaznu jer je protutužitelj, kao naručitelj radova, odredbom čl. 10. Ugovora o izvođenju radova imenovao glavnog nadzornog inženjera V. G., dipl.ing.građ, te u odnosu na izvođača izjavio da će upravo glavni nadzorni inženjer imati ovlaštenje zastupanja naručitelja na gradilištu, a koje ovlaštenje uključuje sve nadležnosti i ovlaštenja naručitelja u vezi s izvođenjem radova, uključujući i pregled ispostavljenih situacija i obračuna te njihovo potvrđivanje. Propustom da u trenutku primitka građevine na upotrebu, a najkasnije do ovjere okončane situacije postavi zahtjev za isplatu ugovorne kazne, protutužitelj je izgubio takvo pravo sukladno odredbi čl. 353. st. 5. ZOO-a i čl. 55. Posebnih uzanci o građenju.

Stoga je pravilno prvostupanjski sud zaključio da je protutužitelj, zbog propusta da bez odgađanja obavijesti protutuženika o pridržaju prava na ugovornu kaznu najkasnije do sastavljanja i potvrđivanja okončane situacije, izgubio pravo potraživati isplatu ugovorne kazne zbog zakašnjenja, slijedom čega je pravilno odlučio kao u točkama IV. i VI. izreke.

12. Neosnovano žalitelj pobija odluku o troškovima zbog pogrešne primjene čl. 155. ZPP-a, pogrešno navodeći da su tužitelju priznati troškovi zastupanja na ročištima održanima 17. studenog 2016. i 19. travnja 2018. sukladno Tbr.9.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15) premda se radi o procesnim ročištima. Suprotno žaliteljevim tvrdnjama, iz obrazloženja pobijane presude je razvidno da je prvostupanjski sud odmjerio navedene troškove u visini polovice propisane tarife – sukladno Tbr.9.2. Tarife, posebno za zastupanje po tužbi, a posebno po protutužbi. Jednako tako, pravilno je prvostupanjski sud priznao tužitelju troškove sastava tri podneska u visini odmjerenoj po Tbr.8.1. Tarife koji su sastavljeni radi raspravljanja po tužbenom    zahtjevu i tri podneska radi raspravljanja po protutužbenom zahtjevu, te su u tom dijelu neosnovani tuženikovi žalbeni navodi.

13. Slijedom navedenog, ovaj sud je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odbio tužiteljevu žalbu kao neosnovanu i potvrdio pobijanu presudu jer ne postoje razlozi zbog kojih se pobija niti razlozi na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

Zagreb, 12. studenog 2021.

Predsjednica vijeća
Mirta Matić