1              Poslovni broj: 22 Gž-1667/2021-2

 

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj: 22 Gž-1667/2021-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, po sutkinji tog suda Svjetlani Vidović, u pravnoj stvari tužitelja S. D., sina D., iz S., OIB: ..., zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva L.-V. & P. d.o.o. S., protiv tuženika M. Š., sina Z., iz S., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku M. B., odvjetniku u S., radi isplate, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu broj P-1743/18 od 2. lipnja 2021., dana 12. studenog 2021.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbijaju se kao neosnovane tužitelja i tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu broj P-1743/18 od 2. lipnja 2021.

 

Obrazloženje

 

1. Presudom suda prvog stupnja obvezan je tuženik isplatiti tužitelju na ime naknade neimovinske štete iznos od 8.500,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama od 24. srpnja 2015. do isplate; dok je za iznos od 17.500,00 kn s pripadajućom zateznom kamatom i više zatraženu zateznu kamatu od 16. prosinca 2012. do 24. srpnja 2015. njegov zahtjev odbijen (točka I. izreke); nadalje, obvezan je isplatiti i iznos od 35,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama od presuđenja do isplate dok je za više zatraženi kamatu od 16. prosinca 2012. do presuđenja njegov zahtjev odbijen (točka II. izreke). Ujedno je tuženik obvezan naknaditi tužitelju na ime parničnog troška iznos od 5.229,43 kn s pripadajućim zateznim kamatama od presuđenja do isplate (točka III. izreke).

 

2. Protiv odluke u odbijajućem dijelu žali se tužitelj zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14; dalje: ZPP) koji propis se primjenjuje temeljem odredbe članka 117. stavak 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 70/19; dalje ZID ZPP), s prijedlogom da se presuda u pobijanom dijelu preinači podredno, ukine.

 

2.1. Žalbu pravovremeno podnosi i tuženik ali protiv dijela odluke kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev zbog istih žalbenih razloga i s istim prijedlogom glede načina rješavanja u drugom stupnju.

 

2.2. Na žalbe nije odgovoreno.

 

2.3. Žalbe su neosnovane.

 

3. Predmet spora predstavlja zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske i imovinske štete nastale u štetnom događaju koji se dogodio dana 16. prosinca 2012.

 

3.1. Prvostupanjski sud je u provedenom postupku utvrdio odlučne činjenice glede osnova odgovornosti u smislu odgovornosti stranaka za nastanak događaja, te tako i štetne posljedice, te je izveo zaključak o isključivoj odgovornosti tuženika.

 

3.2. Ispitujući pobijanu presudu kao i postupak koji je prethodio njenom donošenju, ovaj sud nije našao da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP).

 

3.3. Nije ostvaren ni razlog žalbe pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je sporne odlučne činjenice sud prvog stupnja pravilno utvrdio i raspravio u smislu odredbe članka 8. ZPP te je pravilno primijenio materijalno pravo.

 

4. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda, utemeljenih na provedenim dokazima (saslušanju stranaka, pregledu spisa Prekršajnog suda u Sinju broj 1-3-66/13, medicinske dokumentacije i provedenog medicinskog vještačenja) proizlazi da se štetni događaj dogodio dana 16. prosinca 2012. u Sinju u kafiću Babilon na način da je tuženik fizički napao i ozlijedio tužitelja. Ovo stoga jer tuženik priznaje da je udario tužitelja (otvorenim dlanom što sud prvog stupnja pravilno ne prihvaća jer i iz prekršajnog spisa proizlazi da je isti osuđen zbog narušavanja javnog reda i mira jer je fizički napao tužitelja pri čemu ga je gurnuo i udario po glavi čime ga je tjelesno ozlijedio) i jer nije dokazano ono što tuženik tvrdi a to je da bi u događaju sudjelovale treće osobe koje bi navodno ozlijedile tužitelja).

 

4.1. U odnosu na žalbene navode tuženika u svezi osnova odgovornosti, za odgovoriti je da je tijekom postupka utvrđeno ono što je pravno relevantno a to je da je tuženik doista udario tužitelja kritične prigode nakon čega je ovaj pao, da je tužitelj zatražio i dobio medicinsku pomoć u vezi s predmetnim štetnim događajem, da je tuženik zbog toga i prekršajno odgovoran. Fakat da tužitelj nije uvijek bio uvijek dosljedan u svojim iskazima u svezi samih okolnosti nastanka štetnog događaja ne dovodi do drugačije odluke suda jer se očito radilo o kasnim noćnim satima, alkoholiziranosti i sl., ali odlučna činjenica da je tuženik taj koji je udario tužitelja ustvari među strankama nije ni sporna.

 

4.2. Pritom, bez obzira što parnični sud nije vezan izrekom pravomoćne odluke u prekršajnom postupku, tu odluku donio je sud u zakonitom postupku i nakon provedenih dokaza te se utvrđenja i zaključci koja je taj sud iznio ne mogu zanemariti, sve u smislu shvaćanja iznesenih u odluci Europskog suda za ljudska prava Brletić protiv Hrvatske od 16. siječnja 2014. (Zahtjev broj 42009/10) prema kojima dva sklopa postupka, čak i pod pretpostavkom da nisu istovjetni odnosno da se ne radi o istovjetnim zahtjevima prema mjerodavnom domaćem pravu, ali koji obuhvaćaju iste stranke i odnose se na iste pravne odnose i iste okolnosti, spadaju pod isti materijalni opseg a u smislu zaštite načela vladavine prava i pravne sigurnosti iz članka 6. stavak 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“, MU broj 18/97., 6/99., 14/02., 13/03., 9/05., 1/06. i 2/10.; dalje: Konvencija); takvo stajalište iznio je i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj: U-III-3902/2015 od 4. listopada 2017. Stoga i navedena odluka Prekršajnog suda u Sinju predstavlja jedan od dokaza kojeg je prvostupanjski sud pravilno uzeo u obzir kako bi formirao svoje pravno shvaćanje o odgovornosti tuženika za nastanak štetnog događaja i nastale štetne posljedice.

 

4.3. Kako tuženik nije dokazao suprotno, a kako sud prema odredbi članka 7. stavak 1. ZPP, suprotno žalbenim navodima tuženika, ne izvodi dokaze po službenoj dužnosti već su stranke te koje trebaju iznijeti svoje tvrdnje i iste dokazati, to je pravilna odluka suda o odgovornosti tuženika za nastalu štetu tužitelju, sve u smislu odredbe članka 1045. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08 i 125/11; dalje: ZOO) kojom je propisano da je onaj tko drugome prouzroči štetu dužan naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje (princip pretpostavljene krivnje).

 

5. Glede visine naknade neimovinske štete za istaći da je odredbom članka 1100. ZOO određeno, među ostalim, da će sud u slučaju povrede prava osobnosti, ako nađe da težina povrede i okolnosti slučaja to opravdavaju, dosuditi pravičnu naknadu, a pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade voditi će računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, cilju kojemu služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom naravi i društvenom svrhom.

 

5.1. Vrhovni sud Republike Hrvatske je dana 5. ožujka i 5.. lipnja 2020. donio pravno shvaćanje broj Su-IV-47/2020-5 koje glasi: „Mijenjaju se Orijentacijski kriteriji i iznosi za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete VSRH od 29. studenog 2002., br. Su-1331-VI/02 i 1372-11/02, u primjeni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01), na način da se tada prihvaćeni iznosi naznačeni u novčanim jedinicama (kune) povećavaju za 50%. Navedeni kriteriji i tako povećani iznosi (za 50%) u primjeni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje: ZOO/05) kada sudovi odlučuju o visini pravične novčane naknade neimovinske štete u slučaju povrede prava osobnosti, primjenjivat će se i na obvezne odnose nastale nakon 1. siječnja 2006. i stupanja na snagu ZOO/05.“

 

5.2. Sud mora imati u vidu okolnosti konkretnog slučaja i ne smije se striktno držati bilo kakvih matematičkih kriterija jer se ne radi o isplati svote osiguranja prema ugovoru o osiguranju i tablicama invaliditeta već sud ocjenjuje sve okolnosti relevantne za ocjenu visine naknade štete. I u sentenci Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke broj Rev 1613/10-2 od 18. veljače 2015. jasno se navodi da Orijentacijski kriteriji ne predstavljaju matematičku formulu koja pukim automatizmom služi za izračunavanje pravične novčane naknade, već da sudovi svaki pojedini slučaj trebaju individualizirati prema okolnostima svakog konkretnog slučaja, zbog čega, ali samo u numeričkom smislu, može doći do razlika glede visine dosuđenih naknada.

 

5.3. Kada se imaju u vidu činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda, na temelju pregleda medicinske dokumentacije i medicinskog vještačenja, kako je tužitelj zadobio lake tjelesne ozljede u vidu dva hematoma na leđima veličine 10 cm, oderotine leđa u donjem dijelu te dvije rezne rane lijeve nadlaktice, dob tužitelja (rođen 1979. godine), intenzitet i trajanje fizičke boli (jakog intenziteta 1 dan, srednjeg 2 dana i blagog intenziteta 1 tjedan, privremeno ograničenje životnih aktivnosti za vrijeme liječenja koje je trajalo jedan tjedan), intenzitet i trajanje straha (primarni jakog intenziteta 1-2 minute te sekundarni strah jačeg intenziteta 2-3 dana, a srednjeg 1 tjedan, te slabijeg intenziteta 3-4 tjedna), za zaključiti je da obim svih posljedica koje je tužitelj pretrpio na svoje psihičko i fizičko zdravlje opravdava dosuđenje pravične novčane naknade zbog povrede prava osobnosti u dosuđenom iznosu od 8.500,00 kn; dok je za više traženo njegov zahtjev pravilno odbijen. Pravilno je dosuđen i tijek zateznih kamata na neimovinsku štetu temeljem odredbe članka 1103. ZOO a stranke isti nisu posebno osporavale u svojim žalbama pa se u tom dijelu dodatno upućuje na razloge iznesene u prvostupanjskoj odluci.

 

6. Nadalje, odredbom članka 1095. ZOO propisano je da tko drugome nanese tjelesnu ozljedu ili mu naruši zdravlje, dužan je naknaditi mu troškove liječenja i druge potrebne troškove s tim u vezi, a i zaradu izgubljenu zbog nesposobnosti za rad za vrijeme liječenja; te da ako ozlijeđeni zbog potpune ili djelomične nesposobnosti za rad gubi zaradu, ili su mu potrebe trajno povećane, ili su mogućnosti njegova daljnjeg razvijanja i napredovanja uništene ili umanjene, odgovorna osoba dužna je plaćati ozlijeđenomu određenu novčanu rentu, kao naknadu za štetu.

 

6.1. Glede tražbine naknade imovinske štete s naslova tuđe njega i pomoći koja je tužitelju bila potrebna sveukupno 1 sat a po cijeni od 35,00 kn/sat sukladno potvrdi Doma za starije i nemoćne osobe Lovret Split, tužitelju je sud pravilno dosudio iznos od 35,00 kn. Pravilno je dosuđen i tijek zateznih kamata na nenovčanu imovinsku štetu temeljem odredbe članka 1089. stavak 2. ZOO a stranke isti nisu posebno osporavale u svojim žalbama pa se u tom dijelu dodatno upućuje na razloge iznesene u prvostupanjskoj odluci.

 

7. Stoga je, žalbe stranaka valjalo odbiti te prvostupanjsku presudu potvrditi temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP.

 

8. Pravilna je i odluka o trošku jer je ista pravilno utemeljena na odredbi članka 154. stavak 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP/19) koji propis se glede parničnog troška primjenjuje temeljem odredbe članka 117. stavak 3. ZID ZPP.

 

8.1. Odredbom članka 154. stavak 2. ZPP/19 propisano je da, ako su stranke djelomično uspjele u parnici, sud će najprije utvrditi postotak u kojemu je svaka od njih uspjela, zatim će od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzeti postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, nakon toga će utvrditi iznos pojedinih i iznos ukupnih troškova stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka te će toj stranci odmjeriti naknadu dijela takvih ukupnih troškova koji odgovara postotku koji je preostao nakon navedenog obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici. Omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva.

 

8.2. Primjenjujući navedenu zakonsku odredbu, a pravilno cijeneći uspjeh stranaka u ovom postupku u omjeru od 66,5% : 33,50%, to proizlazi da je tužitelj uspio 33% u postupku. Netočni su žalbeni navodi da je prvostupanjski sud imao u vidu samo visinu tužbenog zahtjeva jer iz obrazloženja pobijane odluke nedvojbeno proizlazi da su bili sporni i osnov i visina tužbenog zahtjeva što je taj sud i cijenio.

 

8.3. Također, neosnovano se tužitelj poziva na odluku Klauz protiv Hrvatske (zahtjev broj 28963/10) jer ovdje nije došlo do povrede prava tužitelja na mirno uživanje njegove imovine prema članku 1. Protokola broj 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori", broj 18/97, 6/99 - pročišćeni tekst, 8/99 - ispravak, 14/02 i 1/06; dalje: Konvencija), kojim je određeno da svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svog vlasništva, i da se nitko ne smije lišiti svog vlasništva, osim u javnom interesu, i to samo uz uvjete predviđene zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

 

8.4. Naime, tužitelju je dosuđena naknada troškova parničnog postupka a ne obratno, i to zakonito odnosno, sukladno odredbi članka 154. stavak 2. ZPP, odluka o trošku u ovom predmetu teži legitimnom cilju te konačno, iz tijeka postupka ne proizlazi da je tužitelj snosio nerazmjeran i prekomjeran teret pa nema povrede članka 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju.

 

8.5. Osim toga, ovdje se radi o dvije potpuno ravnopravne parnične stranke koje su u ovoj parnici sudjelovale potpuno ravnopravno, obje su imale stručnu pravnu pomoć, u cijelosti je zadovoljeno načelo kontradiktornosti, omogućeno im je u punoj mjeri predlaganje dokaza, isticanje prigovora, korištenje svih raspoloživih pravnih sredstava.

 

8.6. Kako stranke nisu uspjele u žalbenom postupku to je, a imajući u vidu i sve naprijed iznijeto, temeljem odredbe članka 380. točka 2 ZPP valjalo potvrditi i pobijanu odluku o troškovima postupka.

 

Split, 12. studenog 2021.