1              Poslovni broj: I Kžm-21/2021-10

              Poslovni broj: I Kžm-21/2021-10

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Sanje Katušić-Jergović, predsjednice vijeća te mr.sc. Ljiljane Stipišić i dr.sc. Lane Petö Kujundžić, članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Ivane Bilušić, zapisničarke, u kaznenom predmetu prema maloljetnom A. O., zbog protupravnog djela iz članka 111. točka 1. i 2. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18. i 126/19. - dalje KZ/11.), odlučujući o žalbi maloljetnog A. O. podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Splitu od 4. lipnja 2021., broj Km-2/2020., u sjednici vijeća održanoj 11. studenoga 2021., u prisutnosti u javnom dijelu sjednice odvjetnika M. Š. kao zamjena za odvjetnika B. M.,

p r e s u d i o   j e

Odbija se žalba maloljetnog A. O. kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Županijskog suda u Splitu prema maloljetnom A. O. je na temelju članka 554. stavak 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. – dalje: ZKP/08.) utvrđeno da je u neubrojivom stanju počinio protupravno djelo zakonskih obilježja kaznenog djela teškog ubojstva iz članka 111. točka 1. i 2. KZ/11, činjenično i pravno opisano u izreci te presude.

2. Na temelju članka 554. stavak 1. ZKP/08. u vezi sa člankom 51. stavak 1. Zakona o zaštiti osoba s duševnim smetnjama ("Narodne novine" broj 76/14. – dalje: ZZODS, a pogrešno u presudi navedeno 66/14.) maloljetnom A. O. određen je prisilni smještaj u psihijatrijsku ustanovu u trajanju od 6 (šest) mjeseci.

3. Na temelju članka 89. stavak 1. Zakona o sudovima za mladež ("Narodne novine" broj: 84/11., 143/12., 148/13., 56/15., 126/19. i 141/20. – dalje: ZSM/11.) troškovi postupka padaju na teret državnog proračuna.

4. Protiv navedene presude žalbu je podnio maloljetni A. O. po branitelju B. M. odvjetniku u S. i to zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona te odluke o prisilnom smještaju u psihijatrijsku ustanovu s prijedlogom da se prvostupanjska presuda ukine i predmet uputi na ponovno suđenje i odluku.

5. Županijsko državno odvjetništvo u Splitu je podnijelo odgovor na žalbu maloljetnog A. O. u kojem predlaže da se u cijelosti odbije žalba maloljetnika kao neosnovana.

6. Spis je na temelju članka 474. stavak 1. ZKP/08. dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

7. Sukladno članku 475. stavak 2. ZKP/08. o sjednici vijeća uredno su izvješteni Državno odvjetništvo Republike Hrvatske, maloljetni A. O. te njegov branitelj B. M., odvjetnik u S. a javna sjednica održana je u prisutnosti zamjenika branitelja, odvjetnika M. Š. u Z., a u odsutnosti uredno obaviještenog državnog odvjetnika i maloljetnika koji je pisanim putem dostavio izjavu da ne želi prisustvovati sjednici, sukladno odredbi članka 475. stavak 4. ZKP/08.

8. Žalba maloljetnog A. O. nije osnovana.

9. Nije u pravu žalitelj kada navodi da je počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 1. ZKP/08., jer da prvostupanjski sud nije bio propisno sastavljen, što žalitelj potkrepljuje pozivanjem na zapriječenu kaznu za kazneno djelo iz članka 111. stavak 1. i 2. KZ/11. te odredbu članka 19. d stavak 1. ZKP/08. kao i odredbu članka 111. stavak 1. ZSM-a, nalazeći da je vijeće trebalo biti sastavljeno od dva suca od kojih najmanje jedan za mladež i tri suca porotnika za mladež. Međutim prvostupanjski sud je bio propisno sastavljen te je donio presudu u vijeću za mladež sastavljenom od suca za mladež i dva suca porotnika za mladež, različitog spola, kao što i nalaže odredba članka 45. stavak 3. i 6. ZSM-a koji zakon je "lex specialis" u odnosu na ZKP/08., jer se u konkretnom slučaju radi o maloljetniku, a ne o mlađem punoljetniku na kojeg počinitelja bi se tada primjenjivala odredba članka 111. stavak 1. ZSM-a kako se to upire u žalbi.

10. Suprotno žalbenim navodima, kojima se tvrdi da su razlozi o odlučnim činjenicama potpuno nejasni i u znatnoj mjeri proturječni, nije počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08. jer su u pobijanoj presudi izneseni razlozi jasni, a žalitelj ih ne prihvaća, nalazeći da neubrojivost počinitelja po prirodi stvari isključuje u cijelosti postojanje svijesti i volje počinitelja. Međutim, izneseno rezoniranje žalitelja nije prihvatljivo. Opravdano je prvostupanjski sud istaknuo kako se subjektivna komponenta protupravnog djela koje odgovara nekom kaznenom djelu kod neubrojivih počinitelja utvrđuje prema objektivnim pokazateljima njihovog ponašanja i cijeni u sklopu uobičajenog ponašanja prosječne osobe. Naime, odluka neubrojive osobe da poduzme određenu protupravnu radnju posljedica je njezinih duševnih smetnji zbog kojih nije mogla pravilno rasuđivati jer volja za poduzimanje određene radnje nije proizašla iz misaonog procesa kojim bi ta osoba mogla razlučiti je li neko postupanje u skladu s pravnom normom ili nije, kao što to može zdrava osoba. Upravo zbog toga isključena je sposobnost neubrojive osobe za krivnju. Međutim, neovisno o tome što je optuženik tempore criminis bio u stanju neubrojivosti, ta činjenica, sama po sebi ne isključuje postojanje njegove namjere na lišenje života jer i kod neubrojivih osoba postoji proces donošenja odluka o poduzimanju određene radnje. Takvi počinitelji, iako nemaju sposobnost shvaćanja značenja svojeg postupanja (intelektualni element ubrojivosti), odnosno mogućnost vladanja voljom, ipak imaju aktualnu svijest o djelu (intelektualni element namjere) i imaju volju da poduzmu protupravnu radnju, koja doduše nije rezultat slobodnog opredjeljenja kao kod psihički zdrave osobe, već je posljedica njihovih duševnih smetnji.

11. U pogledu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja u žalbi se elaborira neubrojivost maloljetnika te nedovoljno stručno znanje i praksa vještakinja koje su provodile psihologijsko-psihijatrijsko vještačenje. Žalitelj nalazi da je vještačenje zbog toga nepouzdano i upitne valjanosti te da nema razboritog razloga zašto sud nije naložio novo psihijatrijsko-psihologijsko vještačenje. Suprotno žalbenim navodima sud je proveo kombinirano psihijatrijsko-psihologijsko vještačenje od strane stručnih i objektivnih vještakinja, kompetentnih za područje vještačenja, koje je i usmeno dopunjeno, te su u istom dati jasni, uvjerljivi i valjano obrazloženi zaključci. Nesporno je utvrđeno da je maloljetnik tempore criminis bio u stanju neubrojivosti kao i da postoji visoki stupanj vjerojatnosti za počinjenje težeg djela, a za otklanjanje te opasnosti potrebno mu je liječenje u psihijatrijskoj ustanovi. Nadalje, nije upitno ni postojanje namjere maloljetnika, jer je prvostupanjski sud i to ispravno obrazložio kao i da je njegova volja u vrijeme počinjenja djela bila pogrešno formirana i rezultat biopsihološkog stanja. Ispravno je prvostupanjski sud naveo, kao što je to već istaknuto u pod točkom 10. ove odluke, da i kod neubrojivih osoba postoji proces donošenja odluka u vezi s poduzimanjem određene radnje, a kada počinitelji, iako nemaju sposobnost shvaćanja značenja postupanja odnosno mogućnost vladanja voljom, imaju aktualnu svijest o djelu i volju za poduzimanje protupravne radnje koja je posljedica duševnih smetnji, a ne slobodnog opredjeljenja. Stoga i kod neubrojivih osoba postoji namjera koja je usmjerena na počinjenje protupravne radnje, ali je ona posljedica duševnih smetnji pa je upravo zbog takvog pogrešnog formiranja isključena sposobnost neubrojive osobe za krivnju i ne može joj se izreći kazna, a što je sudska praksa već iznijela u dosadašnjim odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske (I Kž-218/2020. i I Kž 413/2020.). Suprotno žalbenim navodima ispravno je prvostupanjski sud obrazložio zbog čega je prihvaćeno psihijatrijsko-psihologijsko vještačenje koje je sačinjeno u skladu sa zakonom i pravilima struke kao što su prihvaćene i usmene dopune tog vještačenja jer su vještakinje dale jasne i uvjerljive i valjano obrazložene zaključke.

12. Također pravilno je i potpuno utvrđeno činjenično stanje i u pogledu kvalifikatornih obilježja kaznenog djela iz članka 111. stavak 1. točke 1. i 2. KZ/11. jer je ispravno prvostupanjski sud utvrdio da se žrtva koja je u vrijeme počinjenja kaznenog djela bila u dobi od 89 godina, a upravo se zbog svoje visoke životne dobi koja notorno podrazumijeva ranjivost, nije mogla oduprijeti počinitelju. Ispravno je prvostupanjski sud utvrdio da je maloljetnik lišio života žrtvu na okrutan način, a što se ogleda u bešćutnom i surovom ponašanju maloljetnika koji je žrtvi nanio višestruke fizičke i psihičke boli visokog intenziteta koje su bile dugotrajne. Da se radilo o okrutnom načinu, koji se ogleda u nanošenju žrtvi psihičkih i fizičkih boli visokog intenziteta, prvostupanjski je sud zaključio povezujući prihvaćeni iskaz svjedokinje G. K. G. (susjede žrtve) s dopunjenim nalazom i mišljenjem sudskomedicinskog vještaka dr. A.. Naime, svjedokinja K. G. je detaljno i uvjerljivo opisala zvukove koje je čula iz stana žrtve, koji su trajali desetak minuta, navodeći da je žrtva kroz to vrijeme više puta dozivala upomoć, pri čemu je dodala da je žrtva najprije vikala na ulaznim vratima da bi se potom čulo zapomaganje iz jugoistočnog dijela stana. U dopunjenom nalazu i mišljenju vještak dr. A. dopustio je mogućnost da žrtva nije izgubila svijest prilikom prvog udarca dodajući da je u tom slučaju osjećala i strah jakog intenziteta. Osim toga, prvostupanjski sud takav je zaključak izveo i povezujući tragove krvi pronađene na prozoru u kuhinji, iz kojih se vidi da je žrtva pokušavala otvoriti prozor, što podrazumijeva da je već ozlijeđena još bila na nogama i pri svijesti. Dakle, nije prihvatljiv prigovor maloljetnika o postojanju dvojbe u pogledu načina lišenja života žrtve, jer je zaključak prvostupanjskog suda u tom pogledu zasnovan na izloženim međusobno podudarnim dokazima. Zbog toga je činjenično stanje u cijelosti ispravno utvrđeno.

13. Konačno, ispravno je prvostupanjski sud u odnosu na maloljetnika primijenio prisilni smještaj u psihijatrijskoj ustanovi u trajanju od 6 (šest) mjeseci, a sve prema ZZODS-u. Kako je provedenim psihijatrijsko-psihologijskim vještačenjem utvrđeno da je maloljetnik u trenutku počinjenja kaznenog djela bio neubrojiv te da kod istoga postoji visoki stupanj vjerojatnosti za počinjenje težeg kaznenog djela u tom pravcu nisu osnovani ni žalbeni navodi da je pogrešno izrečena mjera prisilnog smještaja u psihijatrijsku ustanovu u vezi sa člankom 51. stavak 1. ZZODS-a.

14. Iako se žalitelj u žalbi poziva na povrede kaznenog zakona iste ničim ne obrazlaže, a kako ispitivanjem pobijane presude nisu nađene povrede na koje sud pazi po službenoj dužnosti u smislu članka 476. stavak 1. ZKP/08., to je na temelju članka 482. ZKP/08. odlučeno kao u izreci ove presude.

U Zagrebu 11. studenog 2021.