Poslovni broj: 7 Pž-4904/2021-2 2

1

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 7 Pž-4904/2021-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Ružica Omazić, u pravnoj stvari tužitelja ZAVOD, OIB ..., Z., protiv tuženika E. O. d.d., OIB ..., Z., kojeg zastupa punomoćnik F. – K. Š., odvjetnik u Odvjetničkom društvu G. i P. u Z., radi isplate iznosa od 118.228,79 kn, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Bjelovaru poslovni broj P-118/2018-63 od 17. kolovoza 2021., 11. studenog 2021.

p r e s u d i o j e

I. Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Bjelovaru poslovni broj P-118/2018-63 od 17. kolovoza 2021. u dijelu točke II izreke kojim je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu kojim se tuženiku nalaže da tužitelju na ime kamata plati iznos od 72.140,92 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana podnošenja tužbe do isplate.

II. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Bjelovaru poslovni broj P-118/2018-63 od 17. kolovoza 2021. u preostalom dijelu točke II i u točki III izreke, i sudi:

1. Nalaže se tuženiku da tužitelju plati iznos od 118.228,79 kn (stoosamnaest- tisućadvjestodvadesetosam kuna i sedamdesetdevet lipa) sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 20. ožujka 2012. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 8 dana.

 

2. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.086,68 kn (tisućuosamdesetšest kuna i šezdesetosam lipa), u roku od 8 dana.

III. Odbija se kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu troškova za sastav odgovora na žalbu u iznosu od 3.125,00 kn.

Obrazloženje

1. Pobijanim dijelom prvostupanjske presude je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev u preostalom dijelu kojim se zahtijeva na ime glavnice isplata iznosa od 118.228,79 kn i na ime razlike kamate dospjele od dana podnošenja tužbe iznos od 72.140,92 kn, sve s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana podnošenja tužbe do isplate (točka II. izreke). Određeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka (točka III. izreke).

2. Protiv tog dijela prvostupanjske presude žalbu je podnio tužitelj zbog pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede odredaba parničnog postupka. U žalbi u bitnome navodi da su u spis dostavljene potvrde zdravstvenih ustanova (KB D. i OB B.) iz kojih proizlazi da je tužitelj platio upravo iznose koje je utužio, a sam medicinski vještak je u svom nalazu i mišljenju od 7. listopada 2019. potvrdio da su računi ispostavljeni po DTS-u. Puko zbrajanje iznosa na računima iz varijante II izračuna financijsko – knjigovodstvenog vještaka koji je prvostupanjski sud prihvatio je u suprotnosti s uputom drugostupanjskog suda iz ukidnog rješenja i odredbama materijalnog prava – Odluke o osnovama u skladu s kojom je izdan račun. Zdravstvene ustanove kod koji se osiguranik liječio obračunale su i ispostavile račune tužitelju u iznosima koji su obračunati na temelju gore navedenih propisa pa troškovi koji su utuženi predstavljaju stvarne troškove koje je tužitelj platio zdravstvenim ustanovama. Predlaže stoga preinačiti, a podredno ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. U odgovoru na žalbu tuženik pobija tužiteljeve žalbene navode kao neosnovane. Predlaže odbiti žalbu i potvrditi pobijanu presudu, a tužitelja obvezati na naknadu troškova za sastav odgovora na žalbu u iznosu od 3.125,00 kn.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Ispitavši pobijanu presudu na temelju odredbe čl. 365. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP), u granicama razloga navedenih u žalbi i pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud nalazi da je prvostupanjska presuda djelomično pravilna i zakonita, a djelomično zahvaćena pogrešnom primjenom materijalnog prava.

 

6. Ovaj sud je rješenjem poslovni broj Pž-2284/2017 od 10. rujna 2018. ukinuo presudu prvostupanjskog suda poslovi broj P-63/2012 od 2. ožujka 2017. u točki I. izreke (kojom je odlučeno o zahtjevu za isplatu iznosa od 182.274,60 kn na ime glavnice i iznosa od 53.074,01 kn na ime uglavničenih zakonskih zateznih kamata) i točki IV. izreke (kojom je odlučeno o troškovima parničnog postupka) te je u tom dijelu predmet vratio na ponovno suđenje, s uputom prvostupanjskom sudu da u ponovljenom postupku otkloni bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a koju je počinio donoseći pobijanu presudu i ocijeni ima li tužitelj pravo na naknadu iznosa koje je platio zdravstvenim ustanovama po računima broj 111409378011 (K. B. D.) i broj 10040956806 (O. B. B.) radi liječenja tjelesnih ozljeda svog osiguranika. Radi se o računima koje su zdravstvene ustanove izdale tužitelju na ime pruženih usluga u skladu s Odlukom o osnovama za sklapanje ugovora o provođenju zdravstvene zaštite iz obveznog zdravstvenog osiguranja („Narodne novine“ broj: 142/06, 11/07, 41/07, 96/07, 117/09, 119/07, 117/07, 130/07, 134/07, 34/08, 133/08, 2/09, 7/09, 14/09, 46/09 i 63/09, dalje: Odluka o osnovama za sklapanje ugovora), a na kojima se zbroj pojedinih specificiranih troškova liječenja razlikuje i manji je od plaćenog iznosa računa u kojem je iskazana ukupna cijena prema sustavu DTS (dijagnostičko – terapijske skupine) i DTP (dijagnostičko – terapijski postupci).

7. Tužitelj je u ponovljenom postupku podneskom od 18. svibnja 2021. smanjio tužbeni zahtjev, pa je predmet odlučivanja zahtjev za isplatu iznosa od 118.228,79 kn koji tužitelj potražuje na ime glavnice i zahtjev za isplatu iznosa od 72.190,92 kn koji potražuje na ime uglavničenih kamata, sve zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

8. U ovoj fazi postupka je sporno što se smatra stvarnom štetom koju je društvo za osiguranje dužno naknaditi tužitelju, odnosno može li tužitelj regresnim zahtjevom potraživati naknadu u visini iznosa plaćenih za troškove liječenja svog osiguranika, koje su zdravstvene ustanove (klinički bolnički centri i kliničke bolnice) obračunale i naplatile tužitelju sukladno Odluci o osnovama za sklapanje ugovora.

9. Odredbom čl. 68. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranu („Narodne novine“ broj 150/08 i 94/09; dalje: ZOZO), koji je bio na snazi u vrijeme pružanja zdravstvenih usluga radi liječenja tjelesnih ozljeda tužiteljevog osiguranika, je propisano da Zavod općim aktom uz suglasnost ministra nadležnog za zdravstvo, a po prethodno pribavljenom mišljenju nadležnih komora, u skladu s utvrđenim opsegom prava na zdravstvenu zaštitu iz čl. 16. i 17. ovoga Zakona te s utvrđenim standardima i normativima zdravstvene zaštite iz obveznoga zdravstvenog osiguranja utvrđuje način provođenja zdravstvene zaštite i druge osnove za sklapanje ugovora sa zdravstvenim ustanovama i privatnim zdravstvenim radnicima koji su uključeni u mrežu javne zdravstvene službe te cijene zdravstvene zaštite u ukupnom iznosu za punu vrijednost na zdravstvenu zaštitu iz obveznoga zdravstvenog osiguranja.

10. Osnovu za sklapanje ugovora u smislu citirane zakonske odredbe predstavlja Odluka o osnovama za sklapanje ugovora kojom je propisan način    ugovaranja uvjeta za provođenje zdravstvene zaštite iz obveznog zdravstvenog osiguranja i ugovaranje cijena za pruženu zdravstvenu zaštitu koju je dužan platiti ZAVOD, kao i uvjeti i način pod kojima ZAVOD sklapa ugovore za provođenje zdravstvene zaštite iz obveznog zdravstvenog osiguranja sa zdravstvenim ustanovama i privatnim zdravstvenim radnicima, te drugim provoditeljima zdravstvene zaštite u skladu sa ZOZO-om, Zakonom o zdravstvenoj zaštiti i općim aktima Zavoda.

11. Dakle, kada su u pitanju usluge koje klinički bolnički centri pružaju u okviru prava osiguranika po osnovi obveznog zdravstvenog osiguranja, oni imaju pravo obračunati cijenu pružene zdravstvene usluge primjenom navedenih propisa i taj iznos imaju pravo naplatiti od Zavoda, a navedeni iznos Zavod ima pravo regresnim zahtjevom potraživati od štetnika, odnosno njegovog osiguravatelja, s obzirom na to da je odredbom čl. 120. ZOZO-a propisano da naknada štete koju Zavod ima pravo zahtijevati u slučajevima iz čl. 112., 113., 115. do 119., ovoga Zakona obuhvaća troškove za zdravstvene i druge usluge te iznose novčanih naknada i drugih davanja koje plaća Zavod.

12. U ovom postupku je provedeno financijsko – knjigovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku dipl.ing.agr. M. M. na okolnost visine nastale štete (plaćenih troškova liječenja zdravstvenim ustanovama), te je vještak izradio dvije varijante izračuna: I. varijanta – kojom je u obračun uzeo iznose plaćene zdravstvenim ustanovama sukladno vrijednostima iskazanim na računima po DTP i DTS sustavu koji uključuju sve postupke, potrošni materijal, lijekove i troškove smještaja i prehrane, i prema kojem se pojedine stavke ne iskazuju pojedinačno, već u ukupnom iznosu, i II. varijanta – kojom je u obračun uzeo pojedinačno specificirane iznose iskazane na računima koji su manji od ukupno iskazanog iznosa na računu obračunatom po DTP i DTS sustavu.

13. Prihvaćanjem dijela nalaza i mišljenja financijsko – knjigovodstvenog vještaka u izračunu pod varijantom II., kojom je iskazan iznos duga prema specificiranim iznosima pojedinih troškova liječenja, prvostupanjski sud je pogrešno primijenio materijalno pravo. Naime, tužitelj od 2006. godine prema Odluci o osnovama za sklapanje ugovora plaća bolničkim ustanovama jedinstvenu cijenu obračunatu prema sustavu DTS (dijagnostičko – terapijske skupine) i DTP (dijagnostičko – terapijski postupci) za razdoblje od prijma do otpusta pacijenta iz bolnice i ta cijena obuhvaća sve troškove materijala, lijekova i PPZP postupaka. Odredbom čl. 120. ZOZO-a je propisano da naknada štete koju Zavod ima pravo zahtijevati obuhvaća troškove za zdravstvene i druge usluge te iznose novčanih naknada i drugih davanja koje plaća Zavod, a Zavod plaća troškove koje zdravstvene ustanove obračunavaju sukladno Odluci o osnovama za sklapanje ugovora, pa je pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo prihvatiti obračun izvršen pod varijantom I. (obračun prema stvarno plaćenim iznosima zdravstvenim ustanovama prema DTS sustavu) sukladno kojem je, a nakon uvida u sporne račune broj 111409378011 (KB D.) i broj 10040956806 (O. B. B.) za koje je tužitelj dostavio u spis potvrde zdravstvenih ustanova o izvršenim plaćanjima (str. 955. – 960. spisa), na dan 27. prosinca 2010. ostalo otvoreno potraživanje tužitelja    prema tuženiku u iznosu od 163.207,69 kn na ime glavice, dok su dospjele zakonske zatezne kamate do toga dana u cijelosti bile plaćene.

14. Stalni sudski vještak dr. sc. B. K. je u svom nalazu i mišljenju od 9. veljače 2016. (str. 469. – 470. spisa) utvrdio da između troškova liječenja i zadobivenih tjelesnih ozljeda postoji uzročno – posljedična veza, dok je u dopunskom pisanom očitovanju od 4. listopada 2019. (str. 832. – 833. spisa) i usmenom iznošenju nalaza i mišljenja na ročištu od 11. ožujka 2020. naveo da su računi (KB D. i OB B.) ispostavljeni sukladno obračunu iz Odluke o osnovama za sklapanje ugovora.

15. Prema tome, a imajući u vidu da je tuženik tijekom trajanja ove parnice platio tužitelju na ime glavnice još i iznos od 44.978,90 kn i da je pravomoćnom točkom I. izreke prvostupanjske presude tuženiku naloženo da tužitelju na taj plaćeni dio glavice plati zakonske zatezne kamate tekuće od 20. ožujka 2012. (kao dana podnošenja tužbe) do 6. svibnja 2021. (kao dana plaćanja), to je tuženik ostao tužitelju dužan platiti još iznos od 118.228,79 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 20. ožujka 2012. kao dana podnošenja tužbe do isplate po stopi propisanoj za tražbine koje proizlaze iz ostalih odnosa (čl. 124. st. 3. ZOZO-a, u vezi s odredbom čl. 2. st. 1. ZPP-a, te čl. 29. st. 1. i st. 2. Zakona o obveznim odnosima „Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18).

16. Pravilno je prvostupanjski sud ocijenio da tužiteljev osiguranik nije pridonio nastanku štete, već da je za štetu isključivo odgovoran tuženikov osiguranik. Naime, iz činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda koja su u skladu sa sadržajem isprava u spisu (nalazom i mišljenjem stalnog sudskog vještaka prometno – tehničke struke T. P.) proizlazi da se bicikl kojim je upravljao tužiteljev osiguranik M. M. u trenutku primarnog kontakta svojom središnjom dužinom osi nalazio oko 0.40 m ulijevo od desnog ruba kolnika i bio paralelan s njim, dok se teretni automobil kojim je upravljao tuženikov osiguranik u trenutku kontakta nalazio desnim bočnim dijelom na udaljenosti od oko 0,80 m ulijevo od desno ruba kolnika. Kako je preporučljiv sigurnosni razmak, koji je bilo potrebno ostvariti pri pretjecanju ili obilaženju, za konkretnu brzinu iznosio oko 0,83 m, pravilno je prvostupanjski sud ocijenio da tuženikov osiguranik s obzirom na položaj vozila u trenutku sudara nije osigurao tehnički preporučljiv sigurnosni razmak pri pretjecanju bicikla, a da je taj razmak osigurao mogao je u potpunosti izbjeći prometnu nezgodu. Dakle, iz činjenica što je utvrdio pravilno je prvostupanjski sud izveo zaključak da je za prometnu nezgodu u kojoj je tužiteljev osiguranik zadobio teške tjelesne ozljede, isključivo odgovoran tuženikov osiguranik, koji je i u kaznenom postupku pravomoćno osuđen presudom Općinskog suda u Daruvaru K-186/09 od 6. svibnja 2009. jer je upravljao motornim vozilom pod utjecajem alkohola (koncentracija alkohola u krvi mu je iznosila 1,12 g/kg), znajući da vožnjom pod utjecajem alkohola može izazvati prometnu nesreću i pristajući na njezine posljedice, izazvao prometnu nesreću tako da je dolaskom pred ugostiteljski objekt P., gdje se ispred njega u istom smjeru uz desni rub kolnika na biciklu kretao M. M., desnim bočnim ogledalom svoga vozila zahvati M. M. na biciklu odbacivši ga na kolnik, a kojom prilikom je M. M. zadobio teške tjelesne ozljede.

 

17. U odnosu na tužiteljev zahtjev za isplatu iznosa od 72.140,92 kn koji tužitelj potražuje na ime uglavničenih zakonskih zateznih kamata na pojedine plaćene dijelove glavnice, ovaj sud nalazi da iz obračuna kamata na str. 12. – 15. spisa koji je tužitelj dostavio u spis proizlazi da je tužitelj obračunao zakonske zatezne kamate tekuće na pojedinačno naznačene iznose glavnica od njihovog dospijeća do isplate po stopi obračunatoj za tražbine koje proizlaze iz trgovačkih ugovora (17%). Međutim, tužiteljeva tražbina nije tražbina koja proizlazi iz trgovačkog ugovora, već regresna tražbina naknade štete pa se na nju primjenjuje stopa za tražbine koje proizlaze iz ostalih odnosa. Iz nalaza i mišljenja knjigovodstveno – financijskog vještaka na str. 88. spisa proizlazi da zakonske zatezne kamate obračunate po stopi koja se primjenjuje na tražbine iz ostalih odnosa iznose 3.362,93 kn i da su plaćene u cijelosti, slijedom čega je primjenom odredbe čl. 219. st. 1. i čl. 221.a ZPP-a u tom dijelu zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana podnošenja tužbe tužbeni zahtjev pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo ocijeniti neosnovanim.

18. S obzirom na to da iz stanja spisa proizlazi da je tužitelj tužbom od 20. ožujka 2012. zahtijevao isplatu iznosa od 235.348,61 kn, dok je podneskom od 18. svibnja 2021. smanjio tužbeni zahtjev na iznos od 190.369,71 kn jer je u tijeku ove parnice tuženik udovoljio dijelu tužbenog zahtjeva, u ovoj parnici je bilo potrebno odrediti uspjeh stranaka u sporu do trenutka djelomičnog povlačenja tužbe i nakon toga, odnosno odrediti u kojem omjeru postoji međusobna obveza stranaka na naknadu troškova parničnog postupka do trenutka povlačenja i nakon povlačenja. Ovdje valja ukazati da je do 1. rujna 2019. u ovoj pravnoj stvari već bila donesena prvostupanjska presuda slijedom čega se dolazi do primjene čl. 28. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 70/19; dalje: ZIDZPP) – čl. 117. st. 3. ZIDZPP-a.

U odnosu na radnje poduzete do trenutka djelomičnog povlačenja tužbe: smanjenjem tužbenog zahtjeva tužitelj je povukao tužbu za iznos od 44.978,90 kn, a što čini 19,11% ukupnog zahtjeva, pa bi za radnje poduzete do trenutka povlačenja tužbe tuženik u odnosu na povučeni dio zahtjeva na temelju odredbe čl. 158. ZPP-a bio dužan nadoknaditi troškove parničnog postupka tužitelju. U preostalom dijelu je tužbeni zahtjev usvojen za iznos od 118.228,79 kn pa u odnosu na taj dio zahtjeva koji čini 50,20% ukupnog zahtjeva tužitelj ima pravo na naknadu troškova parničnog postupka sukladno odredbi čl. 154. st. 2. ZPP-a, dok za dio tužbenog zahtjeva od 72.140,92 kn koji je odbijen i koji čini 30,69% ukupnog zahtjeva pravo na naknadu troškova parničnog postupka ima tuženik.

U odnosu na radnje poduzete nakon djelomičnog povlačenja tužbe: tužbeni zahtjev usvojen za iznos od 118.228,79 kn pa u odnosu na taj dio zahtjeva koji čini 62,10% ukupnog zahtjeva tužitelj ima pravo na naknadu troškova parničnog postupka, dok za dio tužbenog zahtjeva od 72.140,92 kn koji je odbijen i koji čini 37,90% ukupnog zahtjeva pravo na naknadu troškova parničnog postupka ima tužen

19. Tužitelju su tijekom parničnog postupka prije povlačenja tužbe opravdano nastali sljedeći troškovi: troškovi zastupanja na ročištu od 16. listopada 2013. u iznosu od 1.250,00 kn (Tbr. 9.2. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad    odvjetnika „Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15; dalje: Tarife), zastupanje na ročištu održanom 20. studenog 2013. u iznosu od 500,00 kn (Tbr. 9.5. Tarife), sastav podneska od 6. prosinca 2013. u iznosu od 500,00 kn (Tbr. 8.3. Tarife), zastupanje na ročištu održanom 3. veljače 2014. u iznosu od 500,00 kn (Tbr. 9.5. Tarife), sastav podneska od 31. ožujka 2014. u iznosu od 2.500,00 kn kojim se tužitelj očitovao na nalaz i mišljenje knjigovodstveno – financijskog vještaka (Tbr. 8.1. Tarife), zastupanje na ročištu održanom 26. svibnja 2014. u iznosu od 1.250,00 kn (Tbr. 9.2. Tarife), zastupanje na ročištu održanom 21. ožujka 2016. u iznosu od 2.500,00 kn (Tbr. 9.1. Tarife), sastav podneska od 28. lipnja 2016. na dopunu nalaza i mišljenja knjigovodstveno – financijskog vještaka u iznosu od 2.500,00 kn (Tbr. 8.1. Tarife), zastupanje na ročištu održanom 7. listopada 2016. u iznosu od 1.250,00 kn (Tbr. 9.2. Tarife) i zastupanje na ročištu održanom 7. prosinca 2016. u iznosu od 2.500,00 kn (Tbr. 9.1. Tarife), sve uvećano za PDV od 25% (Tbr. 42. Tarife). Tužitelju su opravdano nastali i troškovi plaćenog predujma za vještačenje u ukupnom iznosu od 5.980,00 kn (predujam za medicinsko i knjigovodstveno – financijsko vještačenje.

Tužitelj nema pravo na naknadu troškova za sastav podneska od 30. listopada 2013. jer je činjenične navode iz tog podneska mogao iznijeti usmeno na ročištu od 16. listopada 2013., niti za sastav podneska od 22. ožujka 2016. jer je činjenične navode mogao iznijeti na ročištu održanom ranijeg dana. Tužitelj nema pravo niti na naknadu troškova za sastav podnesaka od 21. veljače 2014. i od 16. veljače 2016. jer tužitelj tim podnescima obavještava sud da nema primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka, pa takvi podnesci nisu bili potrebni za vođenje parnice.

Dakle, tužitelju su opravdano nastali troškovi u ukupnom iznosu od 25.042,50 kn, pa tužitelj ima pravo na naknadu troškova u razmjernom dijelu od 69,31% (50,20% na ime uspjeha u sporu i 19,11% na ime povučenog dijela tužbe), a što iznosi 17.356,95 kn.

Troškovima na koje tužitelj ima pravo u odnosu na tužbeni zahtjev, treba dodati i troškove sastava odgovora na protutužbu u iznosu od 2.500,00 kn uvećano za PDV od 25% (Tbr. 8.1. Tarife) koja je u cijelosti pravomoćno odbijena pa tužitelj ima pravo na naknadu troškova nastalih u vezi s protutužbenim zahtjev sukladno odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a jer je u tom dijelu u cijelosti uspio u sporu, slijedom čega ukupan trošak koji je tuženik dužan nadoknaditi tužitelju iznosi 20.481,95 kn.

 

20. Tuženiku su opravdano nastali sljedeći troškovi do trenutka djelomičnog povlačenja tužbe: sastav odgovora na tužbu u iznosu od 2.500,00 kn (Tbr. 8.1. Tarife), zastupanje na ročištu od 7. svibnja 2012. u iznosu od 500,00 kn (Tbr. 9.5. Tarife), zastupanje na ročištu od 4. srpnja 2012. u iznosu od 1.250,00 kn (Tbr. 9.2. Tarife), sastav podneska od 31. svibnja 2013. u iznosu od 500,00 kn (Tbr. 8.3. Tarife), zastupanje na ročištu od 14. lipnja 2013. u iznosu od 500,00 kn (Tbr. 9.5. Tarife), zastupanje na ročištu od 16. listopada 2013. u iznosu od 1.250,00 kn (Tbr. 9.2. Tarife), zastupanje na ročištu od 20. studenog 2013. u iznosu od 500,00 kn (Tbr. 9.5. Tarife), zastupanje na ročištu od 3. veljače 2014. u iznosu od 500,00 kn (Tbr. 9.5. Tarife), zastupanje na ročištu od 26. svibnja 2014. u iznosu od 1.250,00 kn (Tbr. 9.2. Tarife), zastupanje na ročištu od 21. ožujka 2016. u iznosu od 2.500,00 kn (Tbr. 9.1. Tarife), zastupanje na ročištu od 7. listopada 2016. u iznosu od 1.250,00 kn (Tbr.    9.2. Tarife), zastupanje na ročištu od 7. prosinca 2016. u iznosu od 2.500,00 kn (Tbr. 9.1. Tarife), sastav podneska od 4. siječnja 2017. u iznosu od 500,00 kn (Tbr. 8.3. Tarife), zastupanje na ročištu od 27. siječnja 2016. u iznosu od 2.500,00 kn (Tbr. 9.1. Tarife), sastav žalbe od 10. ožujka 2017. u iznosu od 3.125,00 kn, zastupanje na ročištu od 20. studenog 2018. u iznosu od 1.250,00 kn (Tbr. 9.2. Tarife), zastupanje na ročištu od 31. svibnja 2019. u iznosu od 1.250,00 kn (Tbr. 9.2. Tarife), zastupanje na ročištu od 20. siječnja 2020. u iznosu od 2.500,00 kn (Tbr. 9.1. Tarife), zastupanje na ročištu od 11. ožujka 2020. u iznosu od 2.500,00 kn (Tbr. 9.1. Tarife), zastupanje na ročištu od 16. lipnja 2020. u iznosu od 1.250,00 kn (Tbr. 9.2. Tarife), zastupanje na ročištu od 18. siječnja 2021. u iznosu od 500,00 kn (Tbr. 9.5. Tarife), sastav podnesak od 18. veljače 2021. u iznosu od 500,00 kn (Tbr. 8.3. Tarife), zastupanje na ročištu od 15. travnja 2021. u iznosu od 1.250,00 kn (Tbr. 9.2. Tarife), sastav podneska od 7. svibnja 2021. u iznosu od 500,00 kn (Tbr. 8.3. Tarife), zastupanje na ročištu od 10. svibnja 2021. u iznosu od 2.500,00 kn (Tbr. 9.1. Tarife), sve uvećano za 25% pdv-a. Navedenim troškovima treba pridodati troškove pristojbe na žalbu u iznosu od 4.346,99 kn plaćene po rješenju suda od 13. ožujka 2017. te troškovi predujmova za vještačenja u ukupnom iznosu od 11.085,00 kn.

Tuženik nema pravo na naknadu troškova za sastav podneska od 28. svibnja 2015. u kojem tuženik ponavlja činjenične navode iz odgovora na tužbu, a zbog čega takav podnesak nije bio potreban za vođenje ove parnice. Nisu bili potrebni za vođenje parnice niti podnesci od 2. prosinca 2019, i od 22, veljače 2021. kojim tuženik moli sud za odgovoru ročišta, kao niti podnesak od 27. svibnja 2021. jer je tuženik mogao iznijeti svoje navode na ročištu održanom idućeg dana.

Tuženiku su do trenutka djelomičnog povlačenja tužbe opravdano nastali troškovi u ukupnom iznosu od 59.338,24 kn, pa tuženik ima pravo potraživati od tužitelja naknadu razmjernog dijela troškova prema uspjehu u sporu od 30,69%, a što iznosi 18.210,90 kn.

Nakon djelomičnog povlačenja tužbe, tuženiku su opravdano nastali troškovi zastupanja na ročištu od 28. svibnja 2021. u iznosu od 2.500,00 kn (Tbr. 91. Tarife) uvećano za PDV od 25%, dakle, u ukupnom iznosu od 3.125,00 kn. Tuženikov uspjeh u sporu nakon povlačenja tužbe iznosi 37,90%, pa tuženik ima pravo na naknadu razmjernog dijela troškova od 1.184,37 kn.

Dakle, tuženik ima pravo na temelju odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a na naknadu troškova u ukupnom iznosu od 19.395,27 kn (18.210,90 kn + 1.184,37 kn).

21. Nakon prebijanja tužiteljevih (20.481,95 kn) i tuženikovih troškova (19.395,27 kn), tuženika je valjalo obvezati na naknadu troškova parničnog postupka tužitelju u iznosu od 1.086,68 kn.

22. Tuženik nema pravo na naknadu troškova za sastav odgovora na žalbu u iznosu od 3.125,00 kn jer takvi troškovi nisu bili potrebni za vođenje žalbenog postupka, slijedom čega je tuženikov zahtjev odbijen.

 

23. Slijedom navedenog, ovaj sud je na temelju odredbe čl. 368. st. 2. i čl. 373. t. 3. ZPP-a odlučio kao u izreci.

24. Odluka o troškovima žalbenog postupka se temelji na odredbi čl. 166. st. 1. i st. 2. ZPP-a.

Zagreb, 11. studenog 2021.

Sudac

Ružica Omazić