1

Poslovni broj: 9 Gž-87/2021-2

 

 

              Poslovni broj: 9 Gž-87/2021-2

 

 

U I M E R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U  D A

 

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od Sanje Bađun kao predsjednice vijeća, te Tatjane Ledinšćak-Babić kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Milka Samboleka kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja P. b. Z. d.d., Z., OIB: ..., zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva L. i p. iz Z., protiv tuženika S. Š. iz Z., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku D. L., odvjetniku iz Z., radi isplate, povodom žalbe tužitelja podnesene protiv presude Općinskog suda u Čakovcu broj: 9 Povrv-68/2020-9 od 25. studenog 2020., nakon sjednice vijeća održane 11. studenog 2021.,

 

p r e s u d i o j e

 

I. Žalba tužitelja djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično prihvaća pa se presuda Općinskog suda u Čakovcu broj: 9 Povrv-68/2020-9 od 25. studenog 2020. djelomično preinačuje u točki I. izreke i sudi:

 

Održava se na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Joze Rotima broj Ovrv-1402/14 od 09. travnja 2014. kojim se nalaže tuženiku da isplati tužitelju iznos od 312.548,10 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom:

 

-                          na iznos od 78.576,90 kn počevši od 01. svibnja 2011. pa do isplate,

 

-                          na iznos od 78.420,29 kn počevši od 01. lipnja 2011. pa do isplate,

 

-                          na iznos od 77.546,49 kn počevši od 01. srpnja 2011. pa do isplate,

 

-                          na iznos od 78.004,42 kn počevši od 01. kolovoza 2011. pa do isplate,

 

i to po stopi od 14% godišnje počevši od 01. svibnja 2011. do 30. lipnja 2011., po stopi od 12% godišnje počevši od 01. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015., a od 01. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

U preostalom odbijajućem dijelu pobijana točka I. izreke se potvrđuje.

Preinačuje u točki II izreke i rješava:

 

Nalaže se tužitelju da naknadi tuženiku prouzročeni parnični trošak u iznosu od 55.067,25 kn u roku od 15 dana.

 

Odbija se tužitelj s dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška u iznosu od 141.607,75 kn kao neosnovanim.

 

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak žalbe u iznosu od 11.471,25 kn u roku od 15 dana.

 

Obrazloženje

 

1. Pobijanim presudom pod točkom I izreke platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika J. R. broj Ovrv-1402/14 od 9. travnja 2014. za iznos od 2.224.727,23 kn stavljen je izvan snage te je tužbeni zahtjev naznačen u izreci odbijen kao neosnovan, dok je pod točkom II izreke naloženo tužitelju da tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od 191.675,00 kn.

 

2. Navedenu presudu pravodobno podnesenom žalbom pobija tužitelj iz svih zakonom dozvoljenih žalbenih razloga, s prijedlogom da ovaj sud istu preinači na način da se održava na snazi navedeni platni nalog, uz naknadu troškova parničnog postupka.

 

3. Tuženik nije odgovorio na žalbene navode.

 

4. Žalba tužitelja je djelomično osnovana.

 

5. Polazeći od utvrđenja da je tužitelj protiv tuženika podnio prijedlog za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave, a da je tuženik uložio prigovor, ističući da nema nikakvih obveza prema tužitelju, te osporavajući visinu postavljenog tužbenog zahtjeva tvrdeći i da su obveze iz mjenice zastarjele, prvostupanjski sud je, ocjenjujući prigovor zastare, a pozivajući se na pravna mišljenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-760/2004 od 16. siječnja 2008., Rev x-329/11 i Rev-1852/13, u smislu odredbe čl. 78. Zakona o mjenici („Narodne novine“ broj: 74/94 i 92/10 – dalje: ZM) zaključio da je prigovor zastare tuženika osnovan, slijedom čega je tužbeni zahtjev tužitelja odbijen kao neosnovan.

 

6. Svoje stajalište prvostupanjski sud pojašnjava obrazloženjem da je tužitelj ispunio bjanko mjenice u suprotnosti s odredbama ZM-a koje propisuju dospjelost mjenično pravne obveze i zastaru mjenično pravnih zahtjeva, s obzirom da je dan dospjelosti odredio po svojoj volji, smatrajući da je obveza iz mjenice izdane dana 15. srpnja 2008. zastarjela.

 

7. U žalbi tužitelj ističe da mjenično očitovanje tuženika predstavlja jednostranu izjavu volje kojom tuženik daje neopozivo i bezuvjetno ovlaštenje mjeničnom vjerovniku i drugom zakonitom imatelju da za iznos nenaplaćenih tražbina po osnovnom ugovoru može uručene mjenice u svako doba učiniti dospjelim, ispuniti sve i bilo koje mjenično pravne sastojke, uključujući i mjenični iznos koji odgovara dospjelom, a neplaćenom iznosu duga, domicilirati, te radi naplate poduzeti sve radnje predviđene propisima. Smatra da prvostupanjski sud pogrešno zaključuje kad prihvaća navode tuženika u dijelu u kojem ističe da izdavanjem bjanko mjenice mjenični dužnik ovlašćuje mjeničnog vjerovnika da naknadno popuni mjenicu u skladu s njihovom međusobnim sporazumom, a u slučaju da sporazuma nema da je mjenični vjerovnik ovlašten i dužan mjenicu popuniti sukladno uvjetima i rokovima otplate iz osnovnog posla, pri tome propuštajući prilikom ocjenjivanja osnovanosti takvih navoda uzeti u obzir nespornu činjenicu da između mjeničnih stranaka postoji takav sporazum, odnosno mjenično očitovanje tuženika, koji se u poslovnim odnosima prihvaća jednako kao i sporazum stranaka, a čiji sadržaj se u cijelosti zanemaruje. Objašnjava da kao mjenični dužnik tuženik odgovara za tražbinu iz bjanko mjenice koju je izdao tuženiku, a da je mjeničnim očitovanjem ovlastio tužitelja da sam ispuni mjenično pravne sastojke, uključujući i mjenični iznos, te da je ujedno ovlašten mjenicu u svako doba učiniti dospjelim, pa kako tuženik nije stranka osnovnog pravnog posla povodom kojeg je izdao bjanko mjenicu tužitelju, da ne može isticati mjenično pravne prigovore vezane uz ugovor o kreditu. U konkretnom slučaju tužitelj tvrdi da se tuženik kao izdavatelj vlastite mjenice izjednačuje s akceptantom, pa da je isključena primjena odredbi ZM-a koje određuju jednogodišnji rok zastare mjenično pravnih zahtjeva između imatelja mjenice i indosanta i trasanta, već da se primjenjuju odredbe o zastarnim rokovima propisanim između imatelja mjenice i akceptanta sukladno čl. 78. st. 2. ZM-a. Uzimajući u obzir da je predmetna mjenična tražbina dospjela 31. srpnja 2011., a ovršni postupak je pokrenut 31. ožujka 2014., tužitelj smatra da zastara u ovoj pravnoj stvari nije nastupila. Zbog toga brani tezu da pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, odnosno da je proturječna sama sebi i razlozima iste, pa da je prvostupanjski sud počinio i bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka USRH i 70/19 – dalje: ZPP) te da je ujedno i pogrešno primijenio materijalno pravo, primjenjujući zastarne rokove koje se kod konkretnog mjeničnog zahtjeva ne mogu primjenjivati.

 

8. Ispitujući pobijanu odluku sukladno žalbenim navodima i ovaj sud smatra da je u pobijanoj odluci prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, s obzirom da nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, dok su oni koji su navedeni nejasni i u proturječju sa stanjem spisa, imajući u vidu da je prvostupanjski sud obrazložio svoje stajalište u odnosu na zastaru tražbine samo po jednoj mjenici izdanoj 15. srpnja 2008., iako su predmet spora tražbine po dvije mjenice iz dva ugovora o kreditu.

 

9. Međutim, unatoč tome valja istači da u konkretnom slučaju nije sporno da je tuženik u svrhu osiguranja tražbine tužitelja iz dva ugovora o kreditu tužitelju predao dvije tzv. bjanko mjenice s ovlaštenjem da iste popuni.

 

9.1. Nadalje, valja istači da se bjanko mjenica izdana radi osiguranja kredita popunjava u skladu s međusobnim sporazumom mjeničnog vjerovnika i dužnika, a ako nema posebnog sporazuma o popunjavanju mjenične isprave, imatelj mjenice dužan je mjenicu popuniti u skladu s uvjetima o popunjavanju i rokovima otplate iz osnovnog posla.

 

9.2. U konkretnom slučaju predmetne mjenice su vlastite mjenice, budući to proizlazi iz sadržaja same mjenice, koja sadrži potpis tuženika kao izdavatelja. Naime, vlastita mjenica je isprava u kojoj se njen izdavatelj obvezuje da će sam o dospjelosti platiti mjenicu. Pojedini sastojci vlastite mjenice jednaki su sastojcima trasirane mjenice, uz razliku što u trenutku izdavanja trasirana mjenica sadržava tri subjekta, trasanta, trasata i remitenta, a vlastita mjenica u trenutku izdavanja sadržava samo dva subjekta, izdavatelja i remitenta. Osoba koja izdaje vlastitu mjenicu naziva se izdavateljem, a ne trasantom, jer mjenicu ne vuče na treću osobu. Trasirana mjenica sadrži bezuvjetan nalog na plaćanje određenog iznosa novca, dok vlastita mjenica sadrži bezuvjetno obećanje izdavatelja da će sam platiti mjenični iznos, dok su ostali sastojci vlastite mjenice identični s onima kao kod trasirane mjenice. Bitni sastojci vlastite mjenice propisani su čl. 109. ZM-a.

 

10. Kako je tuženik danim ovlaštenjem ovlastio tužitelja da izdane mjenice može popuniti na bilo koji iznos dospjelog potraživanja iz navedenih Ugovora o kreditu, te da u predmetnim mjenicama sam odredi obim i vrijeme ispunjenja svakog potraživanja, takvo ovlaštenje po kojoj je tužitelj ovlašten samo ispuniti bjanko mjenicu tako da odredi dan dospjelosti po svojoj volji, ništetna je, kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud, budući je u suprotnosti s odredbama ZM-a kojima je određena dospjelost mjenično pravne obveze i zastara mjenično pravnih zahtjeva (isto stajalište izneseno je i u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev x 329/2011-2 od 30. studenog 2011. Rev-760/04-2 od 16. siječnja 2008., te je isto pravno shvaćanje zauzeo i Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici održanoj 16. travnja 2007.).

 

11. U obje mjenice po Ugovorima o dugoročnom kreditu s valutnom klauzulom koje su stranke zaključile 17. studenog 2003. i 15. srpnja 2008. tužitelj je naznačio kao dan dospijeća 03. prosinca 2013.

 

11.1. Ugovorom od 17. studenog 2003. parnične stranke ugovorile su da se kredit odobrava s rokom vraćanja od pet godina, te da je period počeka do 28. veljače 2005., a krajnji rok vraćanja 28. veljače 2010., dok je po ugovoru iz 2008. kredit odobren u 24 jednake mjesečne rate, s dospijećem prve rate 31. kolovoza 2009. i dospijećem zadnje rate 31. srpnja 2011.

 

12. Mjenično pravni zahtjevi imatelja mjenice prema izdavatelju, što je tuženik, zastarijevaju za tri godine od dana dospijeća, kako to određuje čl. 78. st. 1. ZM-a u vezi čl. 112. st. 1. istog Zakona, a kako to pravilno ukazuje tužitelj u svojoj žalbi. Naime, čl. 78. st. 1. ZM-a propisano je da svi mjeničnopravni zahtjevi protiv akceptanta zastaruju za tri godine, računajući od dospjelosti, a čl. 112. st. 1. da izdavatelj mjenice odgovara onako kako odgovara akceptant trasirane mjenice, dok je čl. 111. st. 1. ZM-a određeno da se na vlastitu mjenicu primjenjuju odredbe tog Zakona o trasiranoj mjenici, pa tako između ostalih i odredbe o zastari (čl. 78. do 84.).

 

13. Kako je prema Ugovoru o kreditu iz 2003. cijela tražbina dospjela 28. veljače 2010., to je tužitelj naznačivši na mjenici dan dospijeća 3. prosinca 2013. istu ispunio protivno navedenom Ugovoru o kreditu, a to je učinio i u odnosu na spomenuti ugovor iz 2008. jer je ta tražbina dospjela 31. srpnja 2011., a tužitelj je ponovno naznačio na mjenici dan dospijeća te tražbine 3. prosinca 2013.

14. Stoga, kako je mjenična obveza po Ugovoru o kreditu iz 2003. dospjela 28. veljače 2010., a tužitelj je prijedlog za ovrhu podnio 09. travnja 2014., to je od dospijeća mjenične tražbine sukladno navedenom Ugovoru o kreditu do podnošenja prijedloga za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave – mjenice, protekao rok od tri godine, pa je iz navedenih razloga osnovan prigovor zastare tuženika za utuženu tražbinu po tom kreditu.

 

15. Međutim, to se u cijelosti ne odnosi na Ugovor iz 2008., koji je dospio na naplatu 31. srpnja 2011., pa su po tom odnosu u zastari sve dospjele rate tog kredita osim onih koje dospijevaju, a s obzirom na podnošenje ovršnog prijedloga tužitelja 09. travnja 2014., od 30. travnja 2011. do zaključno 31. srpnja 2011. Kako je rata za travanj prema podacima sa lista 149. spisa iznosila 76.666,69 kn, za svibanj 2011. 77.447,94 kn, za lipanj 2011. 76.927,11 kn i za srpanj 2011. 77.655,68 kn, odnosno ukupno 308.697,42 kn, prvostupanjski je sud pogrešno primijenio materijalno pravo kad je zaključio da tužbeni zahtjev treba u cijelosti odbiti zbog istaknutog prigovora zastare.

 

15.1. Na navedene glavnične iznose tužitelj sukladno ugovorenim odredbama Ugovora o kreditu ima pravo i na ugovorne kamate, pa kako nisu u zastari sve ugovorne kamate počevši od 09. travnja 2011. pa nadalje tužitelju je na navedene glavnične iznose dosuđena i ugovorna kamata u iznosu od 2.850,68 kn, prema podacima sa lista 151. prvostupanjskog spisa, što ukupno iznosi 312.548,10 kn, a na naznačene pojedinačne iznose glavnice i ugovorne kamate valja obračunati i zatraženu zakonsku zateznu kamatu primjenom odredbe čl. 27. st. 3. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08 i 125/11) tekuću od prvog dana zakašnjenja pa do isplate i to na svaki naznačeni pojedinačni iznos.

 

16. Kako tužitelj nije dokazao niti dokumentirao tijekom postupka na što se odnosi zatraženi trošak od 50,00 kn, te sudski trošak u iznosu od 23.252,78 kn, taj trošak tužitelju nije dosuđen. 

 

17. Stoga je valjalo djelomičnim prihvaćanjem žalbe tužitelja, a primjenom odredbe čl. 373.a st. 3. ZPP-a u svezi st. 1. istog članka preinačiti pobijani dio točke I. izreke i održati na snazi platni nalog za iznos od 312.548,10 kn, s dosuđenim zakonskim zateznim kamatama, dok je u preostalom dijelu valjalo žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu i potvrditi odbijajući dio točke I. izreke.

 

18. Kako je ovaj sud djelomično preinačio prvostupanjsku presudu, valjalo je primjenom odredbe čl. 166. st. 2. ZPP-a odlučiti i o troškovima postupka i to sukladno odredbi čl. 117. st.3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 70/19).

 

19. Imajući u vidu da je tužitelj samo djelomično uspio u parnici i to u omjeru od 33%, a tuženik u omjeru od 67% valjalo je od omjera tuženika oduzeti omjer tužitelja,  pa je utvrđeno da trošak kojeg tužitelj treba nadoknaditi tuženiku iznosi 34% opravdanog troška postupka tuženika sve primjenom odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a.

 

20. Kako je tuženiku valjalo sukladno vrijednosti predmeta spora priznati trošak odgovora na tužbu u iznosu od 23.010,00 kn temeljem Tbr. 8. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12,103/14, 118/14 i 107/15 - dalje: Tarifa), dok mu je za ročišta 01. prosinca 2016., 21. rujna 2017. i 13. listopada 2020., s obzirom na promjenu vrijednosti predmeta spora smanjenjem tužbenog zahtjeva valjalo priznati trošak od 22.250,00 kn za svaku radnju primjenom Tbr. 9. toč. 1. Tarife, a valjalo mu je priznati i trošak žalbe od 13. studenog 2017. sukladno zatraženom iznosu od 27.810,00 kn, temeljem Tbr. 10. toč. 1. Tarife, ukupni trošak tuženika iznosi 117.570,00 kn. Tom iznosu valja pribrojiti trošak PDV-a temeljem Tbr. 42. Tarife u iznosu od 29.392,50 kn i trošak sudske pristojbe na prigovor na rješenje o ovrsi u iznosu od 5.000,00 kn, kao i trošak pristojbe na žalbu u iznosu od 10.000,00 kn, sve sukladno Zakonu o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj: 74/95, 57/96, 137/02, 26/03. – pročišćeni tekst, 125/11, 112/12, 157/13 i 110/15), tako da ukupno priznati trošak iznosi 161.962,50 kn. Kad se taj iznos stavi u omjer sa uspjehom tuženika u sporu od 34%, valjalo je tuženiku dosuditi trošak od 55.067,25 kn, dok je za preostali zatraženi iznos od 141.607,75 kn tuženika valjalo odbiti sa zahtjevom za naknadu parničnog troška kao neosnovanim, pa je primjenom odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP-a valjalo preinačiti odluku o troškovima postupka pod točkom II izreke i riješiti kao u izreci.

 

21. Kako je tužitelj uspio sa žalbom u omjeru od 33% valjalo mu je u tom omjeru dosuditi i trošak sastava žalbe temeljem Tbr. 10. toč. 1. Tarife u zatraženom iznosu od 27.809,09 kn na koji trošak tužitelj ima pravo i trošak PDV-a temeljem Tbr. 42. Tarife u iznosu od 6.952,28 kn, što ukupno iznosi 34.761,37 kn. Kad se taj iznos stavi u omjer sa uspjehom u žalbi valjalo je primjenom odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a tužitelju dosuditi navedeni trošak u iznosu od 11.471,25 kn, s time da tuženiku nije priznat trošak pristojbe na žalbu jer isti trošak tuženik nije pravilno zatražio primjenom odredbe čl. 164. st. 2. ZPP-a.

 

U Varaždinu 11. studenog 2021.