Poslovni broj: 41 Pž-2693/2017-2

1

 

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 41 Pž-2693/2017-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca
Kamelije Parać, predsjednice vijeća, Gorane Aralice Martinović, sutkinje izvjestiteljice i Maje Bilandžić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. d.d. C., OIB ..., kojeg zastupaju punomoćnice, odvjetnice iz Zajedničkog odvjetničkog ureda D. K. i J. P. u R., protiv 1. tuženika J. K., I. iz S., 2. tuženika M. P. iz D., Š. L., koje zastupa privremeni zastupnik N. F., odvjetnik u R., i 3. tuženika I. A. iz K., O., radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o žalbi prvo i drugotuženika protiv presude Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-2757/2012-79 od 14. veljače 2017., u sjednici vijeća održanoj 11. studenoga 2021.

p r e s u d i o j e

Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-2757/2012-79 od 14. veljače 2017. i sudi:

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

„I. Utvrđuje se da je J. d.d. C., OIB: ... vlasnik nekretnine pod oznakom k.č.br. ..., površine 17 hvati, upisane u z.k.ul.br. ... k.o. S. u cijelosti te se ovlašćuje tužitelj temeljem ove presude provesti uknjižbu prava vlasništva na navedenoj nekretnini s imena tuženika na ime i u korist tužitelja u cijelosti.

II. Nalaže se tuženicima platiti tužitelju iznos od 20.213,12 kn na ime prouzročenog parničnog troška u roku od 8 (osam) dana.“

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom utvrđeno je da je tužitelj vlasnik nekretnine pod oznakom k.č.br. ..., površine 17 hvati, upisane u z.k.ul.br. ... k.o. S. u cijelosti te se ovlašćuje tužitelj temeljem ove presude provesti uknjižbu prava vlasništva na navedenoj nekretnini s imena tuženika na ime i u korist tužitelja u cijelosti (točka I. izreke). Odlukom iz točke II. izreke presude naloženo je tuženicima naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 20.213,12 kn.

2. Prvostupanjski sud je ocjenom izvedenih dokaza utvrdio da su ispunjene
pretpostavke za stjecanje prava vlasništva temeljem dosjelosti u smislu odredbe čl. 159. st. 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12 i 152/14; dalje: ZV), budući da tuženici nisu dokazali da bi tužiteljev posjed bio nepošten, a teret dokazivanja te činjenice je na tuženiku budući da se poštenje posjednika presumira. Stoga je prihvaćen tužbeni zahtjev, a odluka o troškovima postupka donesena je na temelju odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14; dalje: ZPP) te odredaba Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14 i 118/14; dalje: Tarifa).

3. Protiv te presude žalbu su podnijeli prvotuženik J. K. i drugotuženik M. P. zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja s prijedlogom ovom sudu da presudu preinači i odbije tužbeni zahtjev u cijelosti, a podredno da presudu ukine i predmet vrati na ponovno postupanje. U žalbi su naveli da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio da tuženici nisu osporili činjenicu da tužitelj koristi predmetne nekretnine od šezdesetih godina prošlog stoljeća. Naime, tuženici su osporili da je tužitelj bio u posjedu sporne nekretnine odnosno ako je i bio da nije bio pošteni posjednik a što je jedna od pretpostavki za stjecanje vlasništva dosjelošću.

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. Žalba tuženika je osnovana.

6. Nakon što je ispitao pobijanu presudu na temelju odredbe čl. 365. ZPP-a, u granicama razloga navedenih u žalbi i pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud je utvrdio da ona nije pravilna i zakonita jer je prilikom njenog donošenja prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo.

7. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za utvrđenje prava vlasništva na nekretninama pod oznakom k.č.br. ..., površine 17 hvati, upisane u z.k.ul.br. ... k.o. S..

8. U ovom postupku je nesporno da su tuženici u zemljišnim knjigama upisani kao vlasnici nekretnine te da je predmetna nekretnina na dan 1. siječnja 1997. bila upisana kao društveno vlasništva s pravom korištenja tuženika, na temelju odredbe čl. 38. i čl. 39. Zakona o nacionalizaciji. Nije sporno između stranaka da je tužitelj kao pravni sljednik ranijih društvenih poduzeća u posjedu predmetnih nekretnina i da koristi predmetne nekretnine od šezdesetih godina prošlog stoljeća na način da obavlja hotelijersko-turističku djelatnost.

9. Sporno je između stranaka je li tužitelj postao vlasnik predmetne nekretnine na temelju odredbe čl. 364. st. 6. i čl. 390.a ZV-a ili na temelju odredaba Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima koje propisuju stjecanje vlasništva dosjelošću (čl. 159. čl. 160. ZV-a).

10. Iz podataka u spisu proizlazi sljedeće:

- da su tuženici upisani u zemljišnim knjigama kao vlasnici predmetne nekretnine,

- da su na dan 1. siječnja 1997. predmetne nekretnine bile upisane kao društveno vlasništvo jer su rješenjem Narodnog odbora Općine C. od 1. rujna 1959. prešle u društveno vlasništvo te su tuženici upisani s pravom korištenja, dok nadležni organ ne donese rješenje o predaji zemljišta u posjed tuženicima ili drugoj osobi,

- da tužitelj nema ispravu na temelju koje bi od nadležnog organa dobio predmetne nekretnine na korištenje,

- da su navedene nekretnine u naravi zemljište ispod zgrade H. S. te
da je objekt izgradio tužitelj, kao i da je tužitelj odnosno njegov pravni prednik
(U. p. J.) u posjed predmetnih nekretnina stupio tijekom

1960.-ih godina,

- da iz rješenja Fonda od 2. lipnja 2003. proizlazi da je u vrijednost društvenog kapitala društvenog poduzeća J. H. C. u postupku pretvorbe na lokaciji S. procijenjeno zemljište površine 25.758 m2,
- da je Rješenje Fonda doneseno temeljem zahtjeva tužitelja, kojim je suglasnost na namjeravanu pretvorbu dana rješenjima iz 1992.,1994., 1995. i 1996. godine i da je u tom trenutku tužitelj imao saznanja o zemljišnoknjižnom stanju predmetnih nekretnina.

11. Pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da nije ispunjena pretpostavka
propisana odredbom čl. 390.a ZV-a, odnosno da predmetne nekretnine na dan procjene vrijednosti temeljnog kapitala u postupku pretvorbe nisu bile društveno vlasništvo s pravom korištenja tužiteljevog pravnog prednika. Predmetne nekretnine su u vlasništvu tuženika od 1. siječnja 1997., do kada su bile društveno vlasništvo s pravom korištenja u korist tuženika što je bilo upisano u zemljišnim knjigama. Dakle, pravo upravljanja, odnosno korištenja i raspolaganja, da bi se moglo valjano pretvoriti u pravo vlasništva, mora u trenutku stjecanja, po propisima koji su se tada primjenjivali, ispunjavati sve pretpostavke koje su se tražile za valjano stjecanje toga prava. Za stjecanje tih prava na društvenom vlasništvu tražio se valjani pravni temelj (zakon, pravni posao, odluka državnog tijela i sl.) kao i odgovarajući način stjecanja (uknjižba, predaja i sl.), što u konkretnom slučaju nije utvrđeno.

12. Nadalje, tužitelj nije stekao pravo vlasništva predmetnih nekretnina niti temeljem čl. 364. st. 6. ZV-a kojim je propisano da osobe koje u zemljišnim knjigama nisu upisane kao nositelji prava upravljanja, korištenja ili raspolaganja, a ne raspolažu ispravom valjanom za zemljišno-knjižni upis prava vlasništva će upisati pravo vlasništva tih nekretnina upisom u zemljišnu knjigu na temelju odluke suda pošto dokažu da su bile izvanknjižni nositelji takva prava na nekretnini u društvenom vlasništvu. Dokazi koje je tužitelj dostavio u spis nisu dostatni za uvjerenje suda da je tužitelj izvanknjižni nositelj prava korištenja predmetne nekretnine.

13. Nadalje, pogrešan je zaključak prvostupanjskog suda da je tužitelj dokazao da je stekao vlasništvo spornih nekretnina dosjelošću, jer iz rezultata provedenog dokaznog postupka ne proizlazi da je tužiteljev posjed imao kakvoću koja se zahtijeva za stjecanje navedenih nekretnina dosjelošću. Naime, navedenom odredbom čl. 159. ZV-a su propisane pretpostavke za stjecanje prava vlasništva na temelju zakona. Tako je propisano da se dosjelošću stječe vlasništvo stvari samostalnim posjedom te stvari ako taj posjed ima zakonom određenu kakvoću i neprekidno traje zakonom određeno vrijeme, a posjednik je sposoban da bude vlasnikom te stvari (st. 1.). Samostalni posjednik čiji je posjed nekretnine zakonit, istinit i pošten, stječe dosjelošću u vlasništvo nekretninu protekom deset godina neprekidnog samostalnog posjedovanja (st. 2.). Predmetne nekretnine su u vlasništvu tuženika od 1. siječnja 1997., do kada su bile društveno vlasništvo s pravom korištenja u korist tuženika što je bilo upisano u zemljišnim knjigama. Ovdje se još napominje da se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnine koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, kao i za stjecanje stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću, ne računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana (čl. 388. st. 4. ZV-a).

14. Odredbom čl. 160. ZV-a je propisano da vrijeme potrebno za dosjelost počinje teći onoga dana kad je posjednik stupio u samostalan posjed stvari, a završava se istekom posljednjeg dana vremena potrebnog za dosjelost (st. 1.). U vrijeme potrebno za dosjelost uračunava se i vrijeme za koje su prednici sadašnjeg posjednika neprekidno posjedovali kao zakoniti, pošteni i istiniti samostalni posjednici, odnosno kao pošteni samostalni posjednici (st. 2.). Iz citiranih zakonskih odredbi proizlazi da je za stjecanje prava vlasništva dosjelošću moraju biti ispunjene zakonom propisane pretpostavke, dakle da je tužitelj samostalan posjednik nekretnine, a što znači da posjeduje nekretninu kao da je njen vlasnik, ne priznajući ničiju „višu vlast“ (čl. 11. st. 1. ZV-a); da se radi o nekretnini koja je sposobna biti predmet prava vlasništva, te da je posjed tužitelja zakonit (da ima valjani pravni temelju izvršavanja posjeda), istinit i pošten, odnosno samo pošten ukoliko se radi o izvanrednoj dosjelosti. Te pretpostavke tužitelj u konkretnom slučaju nije dokazao time da se ovdje napominje da prema odredbi čl. 18. st. 3. ZV poštenje prestaje čim posjednik sazna da mu pravo na taj posjed ne pripada, pa je prema shvaćanju ovog suda, tužitelj (i da je bio pošten) prestao biti pošteni i kvalificirani posjednik u trenutku saznanja da su tuženici upisani u zemljišnim knjigama kao vlasnici predmetnih nekretnina.

15. Tužitelj je, s obzirom na utvrđene činjenice, bio svjestan da nekretnine nisu
njegove jer su u vlasništvu tuženika od 1. siječnja 1997., do kada su bile društveno
vlasništvo s pravom korištenja u korist tuženika što je bilo upisano u zemljišnim knjigama. Naime, posjednik koji zna da nekretnina koju posjeduje nije njegova ne može dosjelošću steći pravo vlasništva nekretnine, bez obzira na to koliko je trajao njegov posjed.

16. S obzirom na to da su predmetne nekretnine od 2. prosinca 1959. do 8. listopada 1991. bile upisane kao društveno vlasništvo s pravom korištenja u korist tuženika; da je tuženik upisan kao vlasnik nekretnina u zemljišnim knjigama; da predmetna nekretnina nije ušla u društveni kapital tužitelja; da je Rješenje Fonda doneseno temeljem zahtjeva tužitelja i da je u tom trenutku tužitelj imao saznanja o zemljišnoknjižnom stanju predmetnih nekretnina, ovaj sud zaključuje da na strani tužitelja nisu ispunjene pretpostavke za stjecanje vlasništva dosjelošću, jer se radi o nepoštenom i nesavjesnom posjedniku.

17. Slijedom navedenog, a kako tužitelj nije dokazao da bi vlasništvo spornih nekretnina stekao na bilo koji zakonom dopušteni način, pravilnom primjenom materijalnog prava valjalo je, pobijanu presudu preinačiti, a tužbeni zahtjev u cijelosti odbiti kao neosnovan (čl. 373. t. 3. ZPP-a).

18. S obzirom na to da je prvostupanjski sud rješenjem od 10. ožujka 2017. privremenom zastupniku prvotuženika i drugotuženika priznao naknadu troškova obavljanja dužnosti privremenog zastupnika u iznosu od 7.128,75 kn koje je postalo pravomoćno 27. ožujka 2017., ovaj sud nije odlučivao o žaliteljevom zahtjevu za naknadu troškova parničnog postupka.

Zagreb, 11. studenoga 2021.

Predsjednica vijeća

Kamelija Parać