1              Poslovni  broj: 11 Us I-372/2021-12

 

 

 

 

 

 

Poslovni  broj: 11 Us I-372/2021-12

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Dubravki Zec, uz sudjelovanje zapisničarke Glorije Fićor, u upravnom sporu tužitelja R. C. iz F., P., 77 B. de L., kojeg zastupa opunomoćenik T. S., odvjetnik u P., V. G. T. 15, protiv tuženika Ministarstva pravosuđa i uprave, Zagreb, Ulica grada Vukovara 49, uz sudjelovanje zainteresirane osobe Županijskog državnog odvjetništva u Rijeci, Rijeka, Frana Kurelca 3, radi naknade za oduzetu imovinu, 11. studenog 2021.,

 

p r e s u d i o  j e

 

              I. Odbija se tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja Ministarstva pravosuđa i uprave, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo KLASA: UP/II-942-01/17-01/19, URBROJ: 514-04-02-01-01/02-21-04 od 5. veljače 2021. i rješenja Ureda državne uprave u Primorsko-goranskoj županiji, Službe za imovinsko-pravne poslove, Ispostave Mali Lošinj KLASA: UP/I-942-05/02-01/20, URBROJ: 2170-11-02/13-16-20 od 30. studenog 2016.

 

              II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova ovoga spora.

 

 

Obrazloženje

 

              1. Prvostupanjskim rješenjem Ureda državne uprave u Primorsko-goranskoj županiji, Službe za imovinsko-pravne poslove, Ispostave Mali Lošinj KLASA: UP/I-942-05/02-01/20, URBROJ: 2170-11-02/13-16-20 od 30. studenog 2016. pod toč. 1. izreke odbijen je zahtjev ovdje tužitelja za naknadu odnosno povrat nacionaliziranih nekretnina označenih kao čest. zgr. … k.o. M. L., čest. zem. …, …, …, …, …, …, sve k.o. Mali Lošinj, čest. zem. …, …, …, …, …, …, …, …, … i …, sve k.o. Ć. Pod toč. 2. odbačen je zahtjev tužitelja za naknadu odnosno povrat nacionaliziranih nekretnina označenih kao čest. zem. …, …, …, … i …, sve k.o. M. L.. Pod toč. 3. izreke određeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

 

              2. Protiv navedenog rješenja tužitelj je izjavio žalbu koja je rješenjem tuženika KLASA: UP/II-942-01/17-01/19, URBROJ: 514-04-02-01-01/02-21-04 od 5. veljače 2021. odbijena kao neosnovana.

 

              3. Tužitelj je u cilju osporavanja zakonitosti navedenog rješenja tuženika pravodobno podnio tužbu ovom sudu, a u tužbi ističe kako je u prvostupanjskom upravnom postupku nedvojbeno utvrđeno, a što je izričito navedeno i u obrazloženju drugostupanjskog rješenja, da je predmetna imovina nacionalizirana prijašnjem vlasniku pok. R. S. (djedu tužitelja) na dan 28. travnja 1948. kao dan stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o nacionalizaciji privatnih privrednih poduzeća ("Službeni list FNRJ" broj 35/48). Predmetna imovina nacionalizirana je po sili zakona temeljem odredbe čl. 3. Zakona o nacionalizaciji kojom su sve nekretnine stranih državljana na području Jugoslavije, pa tako i sve nekretnine talijanskih državljana, koji su stalno bili nastanjeni u Italiji, prešle u društveno vlasništvo. Imenovani prijašnji vlasnik R. S. bio je talijanski državljanin s prebivalištem u T. na dan 28. travnja 1948. kao dan stupanja na snagu navedenog Zakona. Dakle, radilo se o stranom državljaninu s prebivalištem u inozemstvu čija je imovina pala pod udar nacionalizacije temeljem gore navedenog Zakona kao internog propisa Jugoslavije. Zakon o nacionalizaciji privatnih privrednih poduzeća je izričito predviđen u odredbi čl. 2. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine ("Narodne novine" broj 92/96, 39/99, 92/99, 43/00, 131/00, 27/01, 65/01, 118/01, 80/08 i 81/02 dalje: Zakon o naknadi) koja propisuje kako prijašnjem vlasniku pripada pravo na naknadu za imovinu oduzetu na teritoriju Republike Hrvatske na temelju propisa kao što je, između ostalih, i navedeni Zakon. Da bi se pitanje naknade smatralo riješenim međudržavnim sporazumima, kako navodi tuženik u obrazloženju drugostupanjskog rješenja, nije dovoljno utvrditi državljanski status prijašnjeg vlasnika, već je potrebno u svakom pojedinom slučaju utvrditi da li je imovina koja je predmetom zahtjeva za naknadu nacionalizirana kao "optantska imovina" temeljem Ugovora o miru s Italijom ili je nacionalizirana temeljem internog propisa Jugoslavije, odnosno je li nacionalizirana bez pravnog temelja. U slučaju da je prijašnjem vlasniku imovina oduzeta na temelju internog propisa Jugoslavije odnosno bez pravnog temelja, pitanje naknade za tu imovinu nije moglo biti riješeno međudržavnim sporazumima niti je tužitelj naknadu za istu imovinu mogao tražiti od Republike Italije te se takav zahtjev za naknadu nije mogao odbiti pozivom na odredbu čl. 10. Zakona o naknadi. Slijedom navedenog, a kako je predmetna imovina nacionalizirana internim propisom Jugoslavije, pitanje naknade za takvu imovinu nije moglo biti riješeno Ugovorom o miru s Italijom ni naknadno zaključenim međudržavnim sporazumima te tužitelj, odnosno njegov pravni prednik, nije imao pravnu mogućnost traženja obeštećenja od Republike Italije, već se o naknadi za oduzetu imovinu u ovom slučaju trebalo odlučiti sukladno Zakonu o naknadi.

 

4. Nadalje, tužitelj u tužbi osporava toč. 2. izreke prvostupanjskog rješenja kojim je odbačen zahtjev za naknadu odnosno povrat dijela nekretnina kao nepravodoban, pozivom na odredbu iz čl. 65. st. 3. Zakona o naknadi koja propisuje da je podnositelj zahtjeva dužan podnijeti zahtjev u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu tog Zakona, 5. srpnja 2002. Tuženik je u obrazloženju drugostupanjskog rješenja potvrdio takav zaključak iz prvostupanjskog rješenja, navodeći da je pregledom spisa utvrđeno da su nekretnine oduzete drugim aktima i radi različitih svrha drugim osobama, te da tuženik ne može zauzeti stajalište da se radi o bitno istom činjeničnom stanju da bi se zahtjev iz podneska tužitelja od 27. kolovoza 2010. smatrao proširenjem zahtjeva od 27. rujna 2001. i 2. travnja 2002. Tužitelj osporava takav stav ističući kako  je podneskom od 27. kolovoza 2010. u prvostupanjskom upravnom postupku dopunio i precizirao predmetni zahtjev za naknadu i u odnosu na nekretnine označene kao čest. zem. …, čest. zem. …, čest. zem. …, čest. zem. … i čest. zem. …, sve k.o. M. L., a koje su nekretnine oduzete iz vlasništva pok. S. D. rođ. C. (majke pok. Y. S. i bake tužitelja) na temelju presude Općinskog suda u Malom Lošinju poslovnog broja P-219/84 od 18. listopada 1984 (Z-949/85). Dakle, tužitelj podneskom od 27. kolovoza 2010. nije podnio novi zahtjev za naknadu, već je proširio postojeći zahtjev za naknadu tako što je uključio i gore navedene nekretnine koje su nacionalizirane njegovoj pok. baki S. D. i to temeljem odredbe čl. 130. starog Zakona o općem upravnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91 i 103/96) koji se ima primijeniti u ovom upravnom postupku.

 

5. Slijedom navedenog, tužitelj u tužbenom zahtjevu predlaže da sud poništi osporavano rješenje tuženika i prvostupanjsko rješenje te da se predmet vrati prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak. Tužitelj je ujedno zatražio naknadu troškova ovoga spora.

 

6. Tuženik je u odgovoru na tužbu ostao kod navoda iznijetih u obrazloženju osporavanog rješenja te je predložio da sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja.

 

7. Zainteresirana osoba u svom odgovoru na tužbu usuglasila se je navodima tuženika iz obrazloženja osporavanog rješenja te je predložila da sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja.

 

8. U tijeku spora zakazana je rasprava za dan 3. studenog 2021. kako bi se sukladno odredbi čl. 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16, 29/17, 110/21, dalje: ZUS) omogućilo strankama u sporu da usmeno obrazlože svoje navode iz tužbe i odgovora na tužbu. Na navedenu raspravu je pristupila zainteresirana osoba dok tužitelj i tuženik, iako uredno pozvani, na istu nisu pristupili te je sud donio odluku u ovom sporu na temelju odredbe čl. 37. st. 3. ZUS-a u svezi s čl. 39. st. 2. ZUS-a.

 

9. U cilju ocjene zakonitosti osporavanog rješenja tuženika sud je u tijeku spora izvršio uvid u dokumentaciju koja prileži spisu predmeta upravnog postupka i ovog spora.

 

10. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja neosnovan.

             

11. Iz dokaza koji prileže svezu spisa razvidno je da su predmetne nekretnine nacionalizirane R. S. pok. I., kao talijanskom državljaninu, i to rješenjem NO Općine Mali Lošinj broj: pov.30/56 od 20. travnja 1956., a koje rješenje je doneseno pozivom na čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o nacionalizaciji privatnih privrednih poduzeća i toč. 4. Uputstva za prijenos vlasništva nacionaliziranih nekretnina stranih, stranih ustanova ili stranih privatnih ili javnopravnih osoba.

 

12. Odredbom čl. 10. st. 1. Zakona o naknadi propisano je da prijašnji vlasnik nema pravo na naknadu kada je pitanje naknade riješeno međudržavnim sporazumom.

 

13. Prema čl. 79. toč. 1. Ugovora o miru s Italijom iz 1947., koji se također spominje kao osnova donošenja ranije citiranog rješenja NO, svaka od Savezničkih ili Udruženih sila, pa prema tome i Jugoslavija, stekla je pravo da zaplijeni, zadrži, likvidira ili da poduzme ma kakvu drugu akciju u pogledu sve imovine, svih prava i interesa koji su na dan stupanja na snagu tog Ugovora postojali na njezinoj teritoriji, a pripadaju Italiji ili njenim državljanima. Toč. 3. istog članka Ugovora talijanska vlada obvezala se obeštetiti talijanske državljane čija bi imovina bila oduzeta na osnovi tog članka, a ne bi bila vraćena.

 

14. Sukladno tom čl. 79. Ugovora o miru s Italijom iz 1947. Jugoslavija je donijela Zakon o prelazu talijanske imovine na teritoriju FNRJ u državno vlasništvo FNRJ po Ugovoru o miru s Italijom („Službeni list FNRJ“ broj 38/48) i Uredbu o likvidaciji odnosa nastalih Zakonom o prelazu talijanske imovine na teritoriju FNRJ u državno vlasništvo FNRJ po Ugovoru o miru s Italijom („Službeni list FNRJ“ broj 42/49). Odredbom čl. 1. tog Zakona određeno je da sva imovina, prava i interesi Italije i talijanskih državljana koji su na dan stupanja na snagu Ugovora o miru s Italijom (15. rujna 1947.) postojali na teritoriju FNRJ, postaju, u skladu s čl. 79. Ugovora o miru s Italijom iz 1947., državno vlasništvo FNRJ.

 

15. Prema tome, sve nekretnine koje su na dan 15. rujna 1947. bile u vlasništvu talijanskih državljana prešle su u državno odnosno društveno vlasništvo na temelju naprijed citiranog Zakona o prelazu talijanske imovine na teritoriju FNRJ u državno vlasništvo FNRJ po Ugovoru o miru s Italijom iz 1947., a obvezu plaćanja naknade za te nekretnine tim Ugovorom preuzela je talijanska vlada. Dakle, pitanje naknade za imovinu talijanskih državljana oduzetu po naprijed navedenom Zakonu donesenom na temelju ovlaštenja iz Ugovora o miru s Italijom iz 1947. riješeno je tim Ugovorom.

             

16. Međutim, citirana odredba čl. 79. toč. 1. Ugovora o miru s Italijom iz 1947. ne obuhvaća imovinu talijanskih državljana na teritoriju koji je tim Ugovorom ustupljen Jugoslaviji (Istra, Rijeka, Zadar, Cres, Lošinj i Lastovo). To je izričito propisano u čl. 79. toč. 6. Ugovora o miru s Italijom iz 1947. gdje je određeno da će se na tu imovinu primjenjivati odredbe Priloga XIV.

 

17. Odredbom st. 1. toč. 9. Priloga XIV. Ugovora o miru s Italijom iz 1947., također navedenim kao osnova donošenja ranije citiranog rješenja NO, određeno je da će imovina, prava i interesi talijanskih državljana stalno nastanjenih na ustupljenoj teritoriji na dan stupanja na snagu tog Ugovora biti poštovani u jednakoj mjeri kao i imovina, prava i interesi državljana države nasljednice, pod uvjetom da su stečeni na zakonit način. Odredbom st. 2. citirane točke Priloga XIV. Ugovora o miru s Italijom iz 1947. određeno je da imovina, prava i interesi na ustupljenoj teritoriji ostalih talijanskih državljana i pravnih osoba podliježe, pod uvjetom da su stečeni na zakonit način, samo onim zakonskim odredbama koji bi se eventualno mogli generalno primijeniti na imovinu stranih fizičkih i pravnih osoba.

 

18. Jugoslavija je 1948., dakle poslije stupanja na snagu Ugovora o miru s Italijom iz 1947. donijela spomenuti Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o nacionalizaciji privatnih privrednih poduzeća kojim su danom stupanja na snagu tog Zakona, dakle 28. travnja 1948., po sili zakona prešle u državno odnosno kasnije društveno vlasništvo sve nekretnine stranih državljana na području Jugoslavije pa su na temelju tog Zakona nacionalizirane i prenesene u društveno vlasništvo i nekretnine na ustupljenom teritoriju koje su na dan stupanja na snagu tog Zakona bile u vlasništvu talijanskih državljana koji nisu bili stalno nastanjeni na tom teritoriju.

 

19. Naknada za tako oduzetu talijansku imovinu (po općem propisu o nacionalizaciji strane imovine) riješena je Sporazumom između FNRJ i Republike Italije o talijanskim dobrima, pravima i interesima u Jugoslaviji, zaključenim u Beogradu 23. svibnja 1949. („Službeni list FNRJ“ - Međunarodni ugovori broj 6/56). Tim Sporazumom Jugoslavija je preuzela obvezu plaćanja naknade za oduzetu talijansku imovinu na ustupljenom području i na starom jugoslavenskom području. To je određeno čl. 1. tog Sporazuma, kod čega je izričito rečeno da su od toga isključena dobra likvidirana od strane jugoslavenske vlade primjenom čl. 79. Ugovora o miru iz 1947., jer je obvezu plaćanja obeštećenja vlasnika za ta dobra, kao što je naprijed već rečeno, Ugovorom o miru s Italijom iz 1947. preuzela Italija. Jugoslavija je ispunila obvezu iz navedenog Sporazuma, što je vidljivo iz Sporazuma između FNRJ i Italijanske Republike o definitivnom reguliranju svih uzajamnih obveza ekonomskog i financijskog karaktera koje proistječu iz Ugovora o miru s Italijom iz 1947. i sukcesivnih sporazuma, zaključenog u Beogradu 18. prosinca 1954. („Službeni list SFRJ“ - Međunarodni ugovori broj 2/56). Naime, u tom Sporazumu određeno je da se saldo svih uzajamnih potraživanja i dugovanja utvrđuje na iznos od 30.000.000,00 USD dolara (čl. 11. Sporazuma) u korist jugoslavenske vlade, a iz teksta samog Sporazuma (čl. 2.) razvidno je da se je kod toga imala u vidu i obveza jugoslavenske strane iz navedenog Beogradskog sporazuma od 23. svibnja 1949.

 

20. Dakle, naknada za talijansku imovinu koja se nalazi na teritoriju koji je bio ustupljen Jugoslaviji Ugovorom o miru s Italijom iz 1947., a koja je bila oduzeta po općem propisu o nacionalizaciji strane imovine (po čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o nacionalizaciji privatnih privrednih poduzeća), što je ovdje slučaj, riješena je navedenim Sporazumom između FNRJ i Republike Italije zaključenim u Beogradu 23. svibnja 1949. 

 

21. S obzirom na iznijeto pravilno su zaključili tuženik i prvostupanjsko tijelo da je pitanje naknade za predmetnu imovinu riješeno međunarodnim ugovorom i da stoga sukladno citiranom čl. 10. Zakona o naknadi tužitelj nema pravo na naknadu prema odredbama Zakona o naknadi.

 

22. Nastavno, vezano za nekretnine koje su bile predmetom podneska od 27. kolovoza 2010., a glede kojih je zahtjev ovdje tužitelja odbačen prvostupanjskim rješenjem, valja reći kako  je osnovanost prigovora tužitelja u predmetnom dijelu sud cijenio kroz odredbu čl. 130. st. 1. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91 i 103/96, dalje: ZUP) koja se u konkretnom slučaju primjenjuje obzirom na odredbu čl. 168. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“ broj 47/09).

 

23. Predmetnom odredbom čl. 130. st. 1. ZUP-a propisano je pošto je postupak pokrenut, stranka može do donošenja rješenja u prvom stepenu proširiti stavljeni zahtjev, ili umjesto prijašnjeg zahtjeva staviti drugi, bez obzira da li se prošireni ili izmijenjeni zahtjev zasniva na istom pravnom osnovu, pod uvjetom da se takav zahtjev zasniva na bitno istom činjeničnom stanju.

 

24. Međutim, u konkretnom slučaju nekretnine koje su predmetom citiranog podneska od 27. kolovoza 2010., oduzete su temeljem drugog akta (temeljem presude Općinskog suda u Malom Lošinju poslovni broj P-219/84-3 od 18. listopada 1984.), s različite osnove i drugoj osobi u odnosu na zahtjev koji je inicijalno podnesen 27. rujna 2001. i 2. travnja 2002., što čini zakonitim i ispravnim zaključak upravnih tijela da se radi o zahtjevu koji se zasniva na bitno različitom činjeničnom stanju.

 

25. Slijedom svega navedenog, osporavana rješenja tuženika i prvostupanjskog tijela ocjenjena su zakonitima, radi čega je sud na temelju odredbe čl. 57. st. 2. ZUS-a odbio tužbeni zahtjev kako je to navedeno u toč. I. izreke ove presude.

 

26. Točka II. izreke ove presude temelji se na odredbi čl. 79. st. 4. ZUS-a prema kojoj odredbi stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora.

 

U Rijeci 11. studenog 2021.

 

                                                                                                  Sutkinja

 

                                                                                                  Dubravka Zec v.r.

 

             

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

 

              Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokome upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude.

 

 

Dostaviti:

- opunomoćeniku T. S., P., G. T. 15

- Ministarstvu pravosuđa i uprave, Upravi za građansko, trgovačko i upravno pravo, Zagreb, Ulica grada Vukovara 49

- Županijskom državnom odvjetništvu u Rijeci, Rijeka, Frana Kurelca 3