Republika Hrvatska

Županijski sud u Bjelovaru
Bjelovar, Josipa Jelačića 1

Poslovni broj: Gž-1261/2021-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Bjelovaru kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od
sutkinje Marine Parać Garma kao predsjednice vijeća, te suca Antuna Dominka kao
suca izvjestitelja i člana vijeća i suca Alena Goluba kao člana vijeća, u pravnoj stvari
tužitelja K. K. iz S. L., …, OIB: …, zastupan po
punomoćniku I. B., odvjetniku iz P., protiv tuženika C. o. d.d.
Z., …, OIB: …, radi naknade štete, odlučujući o
žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Puli-Pola, poslovni broj Pn-149718-31
od 14. svibnja 2021., u sjednici vijeća održanoj 11. studenog 2021.

p r e s u d i o j e

I.) Žalba tužitelja se odbija kao neosnovana pa se potvrđuje presuda Općinskog suda u Puli-Pola, poslovni broj Pn-149718-31 od 14. svibnja 2021.

II.) Tužitelju se ne dosuđuje trošak izjavljivanja žalbe.

Obrazloženje

1.) Presudom Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj Pn-149718-31 od 14. svibnja

2021. godine naloženo je tuženiku C. o. d.d. Z., …
…, da isplati tužitelju K. K. iz S. L…, …, na ime naknade štete
iznos od 63.936,02 kune zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na taj iznos koja
teče, i to: na iznos od 2.887,00 kuna od 15.07.2015., na iznos od 2.887,00 kuna od

15.08.2015., na iznos od 2.887,00 kuna od 15.09.2015., na iznos od 2.887,00 kuna od

15.10.2015., na iznos od 2.887,00 kuna od 15.11.2015., na iznos od 2.887,00 kuna od

15.12.2015., na iznos od 2.887,00 kuna od 15.01.2016., na iznos od 3.048,00 kuna od

15.02.2016., na iznos od 3.048,00 kuna od 15.03.2016., na iznos od 3.048,00 kuna od

15.04.2016., na iznos od 3.048,00 kuna od 15.05.2016., na iznos od 3.048,00 kuna od

15.06.2016., na iznos od 3.048,00 kuna od 15.07.2016., na iznos od 3.048,00 kuna od

15.08.2016., na iznos od 3.048,00 kuna od 15.09.2016., na iznos od 3.048,00 kuna od

15.10.2016., na iznos od 3.048,00 kuna od 15.11.2016., na iznos od 3.048,00 kuna od

2 Poslovni broj: Gž-1261/2021-2

15.12.2016., na iznos od 3.048,00 kuna od 15.01.2017., na iznos od 3.235,00 kuna od

15.02.2017., na iznos od 3.235,00 kuna od 15.03.2017., i na iznos od 681,02 kuna od

15.04.2017., i to do 31.07.2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je
vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za
pet postotnih poena, a od 01.08.2015. do isplate po stopi koja se određuje za svako
polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na
razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za
referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena te da mu
nadoknadi trošak parničnog postupka odmjeren u ukupnom iznosu od 8.312,50 kn
(točka I. izreke), a sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 52.680,98 kn
tužitelj je odbijen kao s neosnovanim (točka II. izreke).

2.) Protiv navedene presude, i to protiv odluke kojom je djelomično odbijen tužbeni
zahtjev te protiv odluke o troškovima parničnog postupka, žalbu izjavljuje tužitelj zbog
pogrešne primjene materijalnog prava, pa predlaže da ju nadležni drugostupanjski sud
uvaži tako da pobijanu presudu preinači prihvaćanjem tužbenog zahtjeva u cijelosti te
dosudom cjelokupnog parničnog troška uključujući i trošak izjavljivanja žalbe.

3.) Odgovor na žalbu nije podnesen.

4.) Žalba nije osnovana.

5.) Predmet spora je tražbina naknade imovinske štete s osnova izgubljene zarade
zbog nesposobnosti za rad, koja je posljedica tjelesnih ozljeda pretrpljenih u prometnoj
nezgodi za koju odgovara tuženik, i to za vremensko razdoblje od mjeseca lipnja 2015.
godine pa do mjeseca lipnja 2018. godine, u ukupnom iznosu od 116.617,00 kuna.

6.) U postupku pred prvostupanjskim sudom nije bilo sporno da se je dana

04.07.1994.dogodila prometna nezgoda na cesti B.-O. kod mjesta P. u
kojoj je teško povrijeđen tužitelj kao vozač motocikla; da je pravomoćnom presudom
Općinskog suda Pula P-2553/06 (ranije P-1804/97) utvrđena odgovornost tuženika za
štetu koju trpi tužitelj jer je utvrđeno da je vozač nepoznatog vozila isključivo odgovoran
za prometnu nezgodu; i da se pred sudom u Puli u predmetu pod brojem P-505/10
vodio postupak radi naknade nematerijalne štete zbog pogoršanja zdravstvenog stanja
i izgubljene zarade za razdoblje od 02.mjeseca 2002.do 05.mjeseca 2015. koji
postupak je pravomoćno okončan presudom Županijskog suda Pula Gž-722/16 od

16.07.2018. godine.

6.1.) Bilo je sporno između parničnih stranaka da li je iscrpljena osigurana svota, te
ovisno od toga ima li tužitelj pravo potraživati daljnju naknadu štetu utuženu u
predmetnoj parnici.

7.) Na temelju izvedenih dokaza sud prvog stupnja utvrđuje:

-da izgubljena zarada tužitelja u utuženom razdoblju od mjeseca lipnja 2015. godine
pa do mjeseca lipnja 2018. godine, izračunata prema prosječnoj neto plaći NKV
radnika u graditeljstvu, iznosi ukupno 116.617,00 kuna;

-da je prema Odluci Vlade RH od 11.ožujka 1994. godine, na dan 04. srpnja 1994.
godine (dan štetnog događaja) najniža svota osiguranja iznosila 1.000.000.000,00
hrvatskih dinara za štete na osobama (275.499,85 DEM), te da se navedena svota
revalorizira indeksom promjene tečaja hrvatskog dinara prema DEM;

3 Poslovni broj: Gž-1261/2021-2

-da je tuženik po predmetnom štetnom događaju isplatio iznos od 1.693,312,60 kuna;
-da preostala neiskorištena svota osiguranja na dan 19. siječanj 2019. godine iznosi

63.936,02 kuna.

7.1.) Polazeći od navedenih utvrđenja sud prvog stupnja, temeljem odredbe čl.1093.
Zakona o obveznim odnosima (NN broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., i 29/18. – dalje:
ZOO/05), prihvaća tužbeni zahtjev za izgubljenu zaradu do iznosa od 63.936,02 kuna
koliko iznosi neiskorištena svota osiguranja po predmetnom štetnom događaju, kao i
zahtjev za plaćanje zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos temeljem odredbe
čl.29. ZOO/05, a preostali dio zahtjeva, zbog iskorištenosti svote osiguranja odbija kao
neosnovan.

7.2.) Pri donošenju navedene odluke sud prvog stupnja se pozvao na odrede u
trenutku (04.07.1994.) štetnog događaja važećeg Zakona o osiguranju (NN 9/94.,
20/97., i 46/97. – dalje: ZO), i to čl.80.st.1 i 2 ZO (NN 9/94), kojima je propisana obveza
društva za osiguranje na naknadu štete po osnovi osiguranja od automobilske
odgovornosti da ne može po jednom štetnom događaju biti veća od iznosa što ga na
prijedlog direkcije za nadzor društva za osiguranje utvrdi Vlada RH ako ugovorom o
osiguranju nije utvrđen veći iznos, i čl.34 Zakona o izmjenama i dopunama ZO (NN
20/97.) kojim je promijenjen čl.87.st.1. ZO na način da oštećeni građanin kome je šteta
nanesena uporabom nepoznatog motornog vozila ima pravo na naknadu štete zbog
smrti, tjelesne ozljede ili oštećenja zdravlja do visine iznosa koji na temelju čl.80
utvrđuje Vlada RH za osobna vozila. Polazeći od navedenih odredbi sud prvog stupnja
izražava stav da ograničenje odgovornosti osiguratelja važi i za štete koje potječu od
nepoznatog vozila, koji stav je suglasan sa onom izraženim u revizijskoj odluci VSRH
broj Rev x-183/16 od 07. prosinca 2016. godine.

8.) U sporenju pravilne primjene materijalnog prava pri donošenju odbijajuće odluke o
dijelu tužbenog zahtjeva tužitelj u žalbi u bitnome ističe da u konkretnom slučaju nije
bilo mjesta primjeni Zakona o osiguranju (NN 9/94., 20/97., i 46/97. – dalje: ZO), već
da je, s obzirom na nespornu činjenicu da se je štetni događaj zbio 1994. godine,
trebalo primijeniti odredbe Zakona o osiguranju (NN 9/94. – dalje: ZO/94), tj. bez
kasnijih izmjena izvršenih Zakonom i izmjenama i dopunama Zakona o osiguranju (NN
broj 20/97. – dalje: ZID ZO/97), niti je sud prvog stupnja mogao primijeniti izraženi
pravni stav VSRH jer se isti temelji na odredbama ZID ZO/97. U žalbi tužitelj iznosi
pravni stav, koji je isticao i u postupku pred prvostupanjskim sudom, da odredbama
ZO/94, koje je u ovom predmetu trebalo primijeniti, nije bio propisan limit odgovornosti
za štete koje su potjecale od nepoznatog vozila, već je isti propisan tek ZID ZO/97, koji
zakon se ne primjenjuje u ovom predmetu, a kada je sud primijenio navedeni zakon
on je time učinio nedopuštenu retroaktivnu primjenu zakona.

8.1.) Navedene žalbene tvrdnje ne mogu se prihvatiti kao pravno utemeljene, a što će
biti obrazloženo u nastavku obrazloženja ove odluke.

9.) U vrijeme nastanka predmetne prometne nezgode na snazi i u primjeni bile su
odredbe Zakona o osiguranju (NN broj 9/94). Tim zakonom u glavi VI.(čl.70. do čl.102.)
regulirana su obvezna osiguranja, s tim da je propisano:

-čl.77.st.1. da je vlasnik, odnosno korisnik motornog vozila i priključnog vozila dužan sklopiti ugovor o osiguranju od odgovornosti za štetu koju uporabom motornog vozila

4 Poslovni broj: Gž-1261/2021-2

(u daljem tekstu osiguranje od automobilske odgovornosti) nanese trećim osobama
zbog smrti, tjelesne ozljede, narušavanja zdravlja, uništenja ili oštećenja stvari;
-čl.80. da obveza društva za osiguranje na naknadu štete po osnovi osiguranja od
automobilske odgovornosti ne može po jednom štetnom događaju biti veća od iznosa
što ga na prijedlog Direkcije za nadzor društava za osiguranje utvrdi Vlada Republike
Hrvatske, ako ugovorom o osiguranju nije utvrđen veći iznos (st.1.), i da iznos iz stavke

1. ovoga članka posebno se utvrđuje za štetu na osobama, a posebno za štetu na
stvarima;

-čl.86.st.1. da oštećena osoba kojoj je šteta nanesena uporabom vozila čiji se vlasnik,
odnosno korisnik nije osigurao od automobilske odgovornosti podnosi odštetni zahtjev
jednom od društva za osiguranje koje se bavi osiguranjem od automobilske
odgovornosti;

-čl.87.st.1. oštećena osoba kojoj je šteta nanesena uporabom nepoznatog motornog
vozila ima pravo na naknadu štete zbog smrti, tjelesne ozljede ili oštećenja zdravlja i
podnosi odštetni zahtjev jednom od društava za osiguranje koje se bavi osiguranjem
od automobilske odgovornosti.

9.1.) Nije sporno da su neke od navedenih odredbi ZO/94, i to nakon nastanka
predmetnog štetnog događaja, mijenjane odredbama Zakona o izmjenama i
dopunama Zakona o osiguranju (NN broj 20/97.), pa je tako:

-čl.33. izmijenjena odredba čl.86.st.1. na način da je propisano da se u slučaju iz te
odredbe odštetni zahtjev, umjesto jednom od društava za osiguranje koje se bavi
osiguranjem od automobilske odgovornosti, podnosi Hrvatskom uredu za osiguranje;
-čl.34. izmijenjena odredba st.87.st.1. tako da je propisano da „oštećeni građanin kome
je šteta nanesena uporabom nepoznatog motornog vozila ima pravo na naknadu štete
zbog smrti, tjelesne ozljede ili oštećenja zdravlja do visine iznosa koji, na temelju
članka 80. ovoga Zakona, utvrdi Vlada Republike Hrvatske za osobna vozila, a odštetni
zahtjev podnosi Hrvatskom uredu za osiguranje“.

10.) Polazeći od navoda žalbe tužitelja, i u ovom žalbenom stadiju postupka sporno je
da li se ograničenje odgovornosti osiguratelja, propisano odredbom čl.80. ZO/94,
primjenjuje i na štete koje potječu od nepoznatog vozila.

11.) Ovaj sud drugog stupnja prihvaća žalbene tvrdnje da se u predmetnom slučaju
imaju primijeniti odredbe ZO/94 – dakle, bez izmjena izvršenih ZID ZO/97, jer bi u
protivnom, imajući u vidu njegove prijelazne i završne odredbe, primjena odredbi tog
zakona na predmetni slučaj predstavljala nedopuštenu retroaktivnu primjenu zakona.
Međutim, prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, pravilnost i zakonitost pobijane
odluke suda prvog stupnja proizlazi i primjenom odredbi ZO/94.

11.1.) Naime, pri davanju odgovora na naprijed navedeno sporno pitanje treba reći i to
da ZO/94, u tekstu važećem u vrijeme predmetnog štetnog događaja, jednako kao i u
tekstu važećem i nakon izvršenih izmjena 1997. godine, u odredbama glave VI., pored
vozila za koja su vlasnici zaključili ugovor o obveznom osiguranju od odgovornosti te
na koja se nesporno primjenjuje ograničenje iz odredbe čl.80. ZO/94, poznaje još dvije
kategorije vozila, i to neosigurana vozila (vozila za koje vlasnici nisu zaključili obvezno
osiguranje) iz čl.86. te kategoriju nepoznatih vozila – to su vozila koja su nepoznate
registarske oznake i nepoznat im je vlasnik, slijedom čega ta vozila mogu biti i ona
glede kojih je sklopljen ugovor o obveznom osiguranju, ali i ona glede kojih nije
sklopljen ugovor o obveznom osiguranju.

5 Poslovni broj: Gž-1261/2021-2

11.2.) Kada je riječ o navedene dvije kategorije vozila (vozila za koja nije sklopljen
ugovor o osiguranju, nepoznata vozila), u odredbama OZ/94, niti u onoj iz čl.86.
(neosigurana vozila) niti u onoj čl.87. OZ/94 (nepoznata vozila) doista se ništa ne
navodi o opsegu odgovornosti osiguravajućeg društva kojem oštećen osobe u smislu
tih odredbi mogu podnijeti odštetni zahtjev. Međutim to se, i prema ocjeni ovog
drugostupanjskog suda, ne može tumačiti na način da bi za štete koje potječu od
nepoznatih vozila postojala odgovornost osiguravajućih društava bez ograničenja, a
to stoga što se za izvođenje zaključka o navedenom moraju imati u vidu odredbe cijele
Glave VI. ZOO/94.

11.3.) Naime, odredbama navedene glave zakonodavac je regulirao osiguranje
vlasnika odnosno korisnika motornih vozila od odgovornosti za štete nastale trećim
osobama, tzv. osiguranje od auto odgovornosti. Navedenim institutom, zakonodavac
je nastojao olakšati položaj žrtava prometnih nezgoda, s tim da je uredio i položaj
oštećenika koji su stradali kako od nepoznatog vozila tako i od neosiguranog vozila,
propisujući kojem osiguravajućem društvu mogu podnijeti odštetni zahtjev
Odredbom čl.80.st.1. ZO/94 propisano je da obveza društva za osiguranje na naknadu
štete po osnovi osiguranja od automobilske odgovornosti, ne može po jednom štetnom
događaju biti veća od iznosa koji na prijedlog Direkcije za nadzor društva za osiguranje
utvrdi Vlada Republike Hrvatske, ako ugovorom o osiguranju nije utvrđen veći iznos.
Prema odredbi čl.86.st.1. istog zakona oštećena osoba kojoj je šteta nanesena
uporabom vozila čiji se vlasnik odnosno korisnik nije osigurao od automobilske
odgovornosti podnosi odštetni zahtjev jednom od društva za osiguranje koje se bavi
osiguranjem od automobilske odgovornosti, čime je propisana pasivna legitimacija
tuženika za štetu koja je oštećenoj osobi nanesena uporabom vozila čiji se vlasnik
odnosno korisnik nije osigurao. Iz navedenog proizlazi intencija zakonodavca prema
kojem su osiguravajuću društva dužna naknaditi oštećenoj osobi štetu i onda kada je
prouzročena neosiguranim vozilom i to na jednak način kao da je bio sklopljen ugovor
o osiguranju, tj. kao da se radi o osiguranom vozilu, a ista intencija zakonodavca
proizlazi i iz odredbe čl.87. glede oštećenih kojima je šteta počinjena od strane
nepoznatog vozila. S obzirom na naprijed navedeno – intenciju zakonodavca da se
odredbama navedene glave ZO olakša položaj žrtava prometnih nezgoda, tj. da se
oštećenim osobama olakša položaj pri naplati prouzročene im štete, odredbu čl.87.
ZO/94 ne može se tumačiti na način kako ju tumači tužitelj – da kada se radi o šteti od
nepoznatog vozila da je osiguravajuće društvo istu naknaditi bez ograničenja koja važe
za osigurana i za neosigurana vozila u smislu odredbe čl.80. OZ/94, jer bi takvim
tumačenjem odredbe čl.87. OZ/94 oštećenici iz te odredbe bili dovedeni u povoljniji
položaj u odnosu na ostale žrtve prometnih nezgoda, što zasigurno nije bila namjera
zakonodavca. Prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, kao što to navodi i sud
prvog stupnja, namjera zakonodavca bila je osigurati oštećenim osobama jednaka
prava bez obzira jesu li stradali u prometnoj nezgodi za koju su odgovorni vozači
osiguranih automobila, neosiguranih automobila ili nepoznatih vozila.

11.4.) Dakle, pravilnom primjenom materijalnog prava, tj. i primjenom odredbi ZO/94,
koji je važio i bio u primjeni u vrijeme štetnog događaja, valjalo je donijeti jednaku
odluku kakvu je i donio sud prvog stupnja, tj. prihvatiti tužbeni zahtjev tužitelja za
naknadu imovinske štete s osnova izgubljene zarade do iznosa preostale
neiskorištene svote osiguranja, koja u ovom stadiju postupka nije sporna, a odbiti dio

6 Poslovni broj: Gž-1261/2021-2

tužbenog zahtjeva koji nije pokriven svotom osiguranja do čije visine tuženik odgovara
u smislu odredbe čl.80.st.1. ZO/94.

12.) Sud prvog stupnja je pravilno, u skladu sa odredbom čl.154.st.2. ZPP-a, odlučio i
o troškovima parničnog postupka razmjerno uspjehu stranaka u sporu jer je tužitelj
uspio samo sa jednim dijelom postavljenog zahtjeva.

13.) Slijedom izloženog valjalo je, temeljem odredbe čl.368.st.1. ZPP-a, odbiti žalbu
tužitelja kao neosnovanu i potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu.

14.) Budući da tužitelj nije uspio sa žalbom ne pripada mu ni trošak njenog izjavljivanja
pa mu isti nije niti dosuđen.

Bjelovar, 11. studenog 2021.

Predsjednica vijeća

Marina Parać Garma, v.r.