Poslovni broj Gž R-207/2019-7

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Županijski sud u Rijeci, po sutkinji Barbari Bosner, u pravnoj stvari tužitelja G. B. iz B., OIB:......, kojeg zastupa punomoćnik  F. D., odvjetnik u R., protiv tuženika M. osiguranje d.d., Z., OIB: ...., kojeg zastupa punomoćnik Č. Ž.odvjetnik u Z., radi utvrđenja otkaza nedopuštenim i vraćanja na rad, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv rješenja Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-3228/18-23 od 18. veljače 2019., 11. studenog 2021.

r i j e š i o      j e

              Ukida se rješenje Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-3228/18-23 od 18. veljače 2019.

Obrazloženje

Rješenjem suda prvog stupnja u točki I izreke kažnjava se tužitelja novčanom kaznom od 5.000,00 kn zbog vrijeđanja suda te mu je u točki II naloženo platiti novčanu kaznu na naznačeni žiro-račun Državnog proračuna Republike Hrvatske, a u točki III određeno je da ako tužitelj ne plati izrečenu novčanu kaznu u danom roku sud će u daljnjem roku rješenje dostaviti FINI radi izravne naplate novčane kazne provedbom ovrhe na novčanim sredstvima kažnjene osobe.

Protiv tog rješenja žalbu je podnio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava iz odredbe čl. 353. st. 1. toč. 1. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19- dalje: ZPP) uz prijedlog da se rješenje ukine bez potrebe vraćanja na ponovan postupak.

Žalba je osnovana.

Prvostupanjski sud utvrđuje da tužitelj određenim navodima u žalbi, koju je podnio protiv presude i rješenja toga suda poslovni broj Pr-3228/18-23 od 28. siječnja 2019., vrijeđa sud, raspravnog suca te instituciju suda i općenito službenu vlast. Tako da tužitelj na drugoj stranici žalbe, u petom odlomku navodi : "Naime, a što će biti nastavno detaljnije pojašnjeno, punomoćnik tužitelja niti tužitelj nisu (više) bili prisutni u sudnici u trenutku kada je prvostupanjski sud zakazivao ročište za objavu presude, niti su potpisali zapisnik, niti im je zapisnik po okončanju rasprave na bilo koji način dostavljen"; potom na trećoj stranici žalbe, u petom odlomku, tužitelj ponovno navodi "mora se navesti kako su tužitelj i njegov punomoćnik raspravu napustili prije zaključenja rasprave, a ne kako to navodi prvostupanjski sud – nakon zaključenja rasprave"; nadalje na trećoj stranici, u šestom odlomku, tužitelj navodi "da je zahtjev za izuzeće podnio točno u trenutku kada je sud donio rješenje sa stranice sedme raspravnog zapisnika od 12. prosinca 2018. - tj. kada je odbio sve njegove u prethodnom postupku predložene dokazne prijedloge, a istovremeno tuženiku, premda je prethodni postupak dovršen na ročištu održanom 4. srpnja 2018., dopustio neposredno ulaganje novih dokaza – isprava u spis, usprkos protivljenju tužitelja i bez obrazloženja u smislu odredbe čl. 299. ZPP-a, čime je dodatno jasno manifestirao potpunu naklonost tuženiku"; zatim na trećoj stranici, u osmom odlomku, tužitelj navodi da „iz tog razloga, spisu niti ne prileži troškovnik tužitelja, koji bi zasigurno u spis bio uložen da je punomoćnik tužitelja bio prisutan u sudnici u trenutku formalnog zaključivanja rasprave i zakazivanja ročišta za objavu presude, imajući u vidu da tužbom potražuje naknadu troškova parničnog postupka na teret tuženika";na četvrtoj stranici, u drugom odlomku, tužitelj navodi kako "smatra da cjelokupni postupak, a posebice glavnu raspravu održanu 12. prosinca 2018. prvostupanjski sudac vodi tendenciozno, postupajući in favorem tuženika"; te na četvrtoj stranici, u četvrtom odlomku, tužitelj citira raspravnog suca pa tako navodi da je raspravna sutkinja na raspravi imala neprimjerene komentare i opaske i to: "zašto ste ovo uopće tužili?", ako je odluka o otkazu formalno ispravna radnik ne može uspjeti u ovom sporu", "da li ste ikada zastupali u radnom sporu", "neću ja saslušavati vaše svjedoke".

U odnosu na prethodno iznesene navode prvostupanjski sud navodi da su isti u cijelosti neistiniti uz tvrdnju da ni u jednom trenutku raspravna sutkinja nije istupala neprimjereno ni prema stranci, niti prema njegovom punomoćniku. Prvostupanjski sud smatra da iznošenje takvih neistina u žalbi ima jedini cilj da se omalovaži i izvrijeđa ugled suca i time povrijedi dostojanstvo sudačkog poziva. Smatra da kada bi se tvrdnje tužitelja uzele istinitima, tada da bi proizašlo da je raspravni zapisnik neistinito sastavljen, odnosno da je javna isprava krivotvorena u suradnji s punomoćnikom tuženika koji je isti potpisao, kao i službenu bilješku, što ocjenjuje potpuno neprimjerenim. Stoga da je dužan reagirati na iznošenje ovako teških optužbi protiv raspravnog suca u podnesku te primjenom odredbe čl. 110. st. 1. ZPP-a izriče tužitelju novčanu kaznu u iznosu od 5.000,00 kn.

Prema motrištu ovog žalbenog suda nisu bile ispunjene zakonske pretpostavke za novčano kažnjavanje tužitelja.

Odredbom čl. 110. st. 1. ZPP-a propisano je da će sud prvog stupnja kazniti novčanom kaznom od 500,00 do 5.000,00 kuna fizičku osobu, odnosno od 2.000,00 do 20.000,00 kuna pravnu osobu koja u podnesku vrijeđa sud, stranku ili drugoga sudionika u postupku. Novčana kazna može se izreći i zastupniku stranke i umješača ako je on odgovoran za vrijeđanje suda.

S obzirom na izloženi sadržaj žalbe u obrazloženju pobijanog rješenja, proizlazi da navodi zbog kojih se kažnjava tužitelja u većem dijelu predstavljaju terminologiju koja se uobičajeno iznosi u žalbama kojim se nastoji potencirati žalbene navode. S tim u vezi, što se tiče neistinitosti navoda iznesenih u odnosu na sadržaj zapisnika u predmetu na kojem je zaključena glavna rasprava, stajalište je ovog suda da isti također ulaze u domenu ocjene (ne)osnovanosti žalbenih navoda koje bi ocjenjivao žalbeni sud prilikom odlučivanja o žalbi te se ne bi trebali po takvom sadržaju okarakterizirati kao uvredljivi.

S druge strane, pojedini navodi koje žalba sadrži, u dijelu kojima se kritizira rad suca predstavljaju komunikaciju sa sudom koja nije primjerena pa s obzirom da tužitelj u žalbi ističe da je u ovom slučaju došlo do povrede slobode izražavanja, bilo je potrebno taj prigovor ocijeniti kroz primjenu čl. 10. Konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“ MU 18/98, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06 i 2/10; Konvencija) te s tim u vezi provesti test razmjernosti i odgovoriti na sljedeća pitanja: predstavlja li odluka suda o novčanom kažnjavanju miješanje u slobodu izražavanja tužitelja, zatim je li miješanje bilo zakonito te je li miješanje bilo "nužno u demokratskom društvu".

U odnosu na prvo pitanje, valja istaći da izricanje novčane kazne zbog navoda iznesenih u žalbi protiv prvostupanjske presude i rješenja predstavlja miješanje države u pravo tužitelja na slobodu izražavanja.

Mogućnost kažnjavanja stranaka u parničnom postupku je propisana zakonom, pa je miješanje u pravo na slobodu izražavanja izricanjem novčane kazne zbog vrijeđanja suda bilo zakonito, u smislu čl. 10. Konvencije.

U odnosu na pitanje je li miješanje bilo "nužno u demokratskom društvu" (odgovor na treće pitanje) treba  imati u vidu da je sloboda izražavanja ograničena i u odnosu na izražavanje stranaka u sudskom postupku, te činjenicu da je dopušteno iznositi kritike na rad suda, s tim što kritika ne smije prijeći u vrijeđanje (presuda Europskog suda za ljudska prava R. protiv H.).

Tužitelj je svoje kritike na rad suda iznio u žalbi protiv citirane presude i rješenja u potkrjepu svojim tvrdnjama da nisu postojale zakonske pretpostavke za donošenje odluke o odbacivanju zahtjeva tužitelja za izuzeće suca te su bile usmjerene u pravcu da se preispitaju zaključci suda koji nisu bili povoljni za tužitelja.

Prema stajalištu ovog suda, ovi navodi tužitelja u žalbi protiv presude i rješenja suda prvog stupnja, iako dijelom nisu primjerena komunikacija, nisu prešli granicu dopuštene kritike rada suda pa kažnjavanje tužitelja radi iznesenih navoda nije bilo "nužno u demokratskom društvu".

S obzirom na izloženo, valjalo je žalbu tužitelja uvažiti i rješenje suda prvog stupnja ukinuti primjenom odredbe čl. 380. toč 3. ZPP-a.

U Rijeci 11. studenog 2021.

Sutkinja

Barbara Bosner