Baza je ažurirana 22.08.2025. 

zaključno sa NN 85/25

EU 2024/2679

Pristupanje sadržaju

1

Poslovni broj: Gž-1054/2021-2

 

 

 

Republika Hrvatska

 

 

Županijski sud u Varaždinu

 

 

Stalna služba u Koprivnici

 

 

Koprivnica, Hrvatske državnosti 5

 

 

Poslovni broj: Gž-1054/2021-2

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

 

RJEŠENJE

 

Županijski sud u Varaždinu – Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, po sutkinji Vesni Rep kao sucu pojedincu, u parničnom predmetu tužitelja Zavoda, OIB: ..., R. ured R., P. ured P., P., zastupanog po punomoćniku F. M., dipl. pravniku, protiv tuženice S. S., OIB: ..., iz L., zastupane po punomoćniku B. Z., odvjetniku iz P., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Labinu poslovni broj P-2453/2019 od 11. svibnja 2021., 11. studenog 2021., 

 

r i j e š i o  j e

 

Žalba tuženice uvažava se kao osnovana te se presuda Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Labinu poslovni broj P-2453/2019 od 11. svibnja 2021. ukida i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjski sud donio je presudu čija izreka glasi:

1. Nalaže se tuženici S. S., L., OIB: ... da tužitelju Zavodu, OIB: ..., isplati iznos od ukupno 15.596,71 kunu (petnaesttisućapetstodevedesetšestkuna sedamdesetjednalipa), sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na taj iznos od dana 25. lipnja 2019. obračunatu po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, pa do isplate, sve u roku od petnaest dana."

 

2. Protiv navedene presude potpunu, pravovremenu i dopuštenu žalbu podnijela je tuženica 26. svibnja 2021. zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11., 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19 – dalje: ZPP) te predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu odluku na način da odbije tužitelja s tužbenim zahtjevom te ga obveže na naknadu troškova postupka, podredno da istu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

3. Odgovor na žalbu podnio je tužitelj 2. srpnja 2021. u kojem osporava navode žalbe, te predlaže istu odbiti kao neosnovanu.

 

4. Žalba je osnovana.

 

5. Tužitelj je tužbom tražio isplatu isplaćene naknade za plaću za vrijeme roditeljskog dopusta za razdoblje od 31. srpnja 2014. do 26. siječnja 2015., u iznosu od 15.596,71 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 25. lipnja 2019. do isplate, obzirom da je naknadno utvrđeno da je tuženici prestao radni odnos kod poslodavca T. G. d.o.o. s danom 13. prosinca 2013. pri čemu se pozvao na odredbu čl. 57. st. 1. toč. 2. u svezi s čl. 52. Zakona o rodiljnim i roditeljskim potporama ("Narodne novine" broj 85/08, 110/08, 34/11 i 54/13 – dalje: ZRRP).

 

6. Tuženica je osporila osnov i visinu, tvrdnju tužitelja da nije u određenom roku  prijavila promjene koje utječu na daljnje korištenje ili gubitak prava, a to je znala ili morala znati, te je istakla prigovor zastare.

 

7. Na temelju dokaza koji su provedeni u postupku, prvostupanjski sud je kao nesporno utvrdio;

- da je tuženica bila zaposlena u trgovačkom društvu T. G. d.o.o., a koje trgovačko društvo je bilo u vlasništvu njezinog supruga D. S., te je bila prijavljena u svojstvu osiguranika kod Zavoda od 8. veljače 2013.,

- da je D. S. prodao svoje trgovačko društvo I. T. 13. prosinca 2013. kada je promijenjeno sjedište poduzeća,

- da je tuženica iskoristila rodiljni dopust koji joj je priznat od 31. siječnja 2014., od rođenja kćerke, pa do 30. srpnja 2014.,

- da se tuženica obratila sa zahtjevom tužitelju za priznavanje prava na roditeljski dopust od daljnjih 6 mjeseci s početkom njegova korištenja počevši od 31. srpnja 2014. do 26. siječnja 2015., a koje pravo joj je priznato rješenjem tužitelja broj UP/I-502-06/14-02/62, 338-18-35-14-1od 4. srpnja 2014.,

- da se tuženica pismeno obratila Zavodu 16. veljače 2015. sa zahtjevom da ju se odjavi, s obzirom da ju poslodavac nije odjavio, a isti joj je nedostupan, a sve kako bi se prijavila na Zavod,

- da je naknadno utvrđeno da je tuženica izgubila svojstvo osigurane osobe, odnosno status osiguranika u mirovinskom osiguranju, zbog prestanka radnog odnosa kod poslodavca T. G. d.o.o. s danom 13. prosinca 2013., a o čemu je pismeno obaviještena od strane tužitelja 24. lipnja 2019.

 

7.1. Kao spornu činjenicu, a obzirom na primjenu odredbe čl. 57. st. 1. toč. 2. ZRRP-a, prvostupanjski sud navodi znanje tuženice da joj je prestao status zaposlene osobe s danom 13. prosinca 2013., o čemu je trebala obavijestiti tužitelja u vrijeme podnošenja zahtjeva za roditeljskim dopustom.

 

7.2. Iz iskaza saslušanog svjedoka D. S. prvostupanjski sud utvrđuje da je on nakon prodaje trgovačkog društva pokušao odjaviti tuženicu, ali to nije mogao učiniti zbog nedostupnosti kupca T., a iz iskaza tuženice utvrđuje da je ona znala za prodaju, znala da se ne može odjaviti zbog nedostupnosti novog vlasnika, da je smatrala da je i dalje zaposlena, da je dostavila tužitelju sve tražene isprave i da je legalno primala naknadu.

 

7.3. Prvostupanjski sud navodi da je tuženica saznala da nije odjavljena iz trgovačkog društva T. G. d.o.o. kad se pokušala prijaviti na Zavod radi prijave nakon isteka porodiljnog dopusta, a da se pismeno obratila Zavodu 16. veljače 2015., sa zahtjevom da ju se odjavi s obzirom da ju poslodavac nije odjavio. Tada da je saznala da nije odjavljena jer da je znala da se tretira kao zaposlena osoba, tada bi se obratila poslodavcu, a ne Zavodu, zbog čega je tužena bila nepoštena stjecateljica navedene naknade jer je znala ili morala znati da joj ista ne pripada. Sud zaključuje da je tuženica tek tada saznala da nije odjavljena i da je bila u uvjerenju da je njezin radni odnos prestao prodajom trgovačkog društva T. G. d.o.o., odnosno da je tuženica  bila u uvjerenju da je prodajom trgovačkog društva njoj prestao radni odnos, a pogotovo zato što je od 5. prosinca 2013. koristila obvezni porodiljni dopust. Pored toga da je životno i logično očekivati da bi prenositelj poslovnog udjela, konkretno suprug tuženice, unio u Ugovor da stjecatelj udjela preuzima obvezu da će tuženicu i dalje prijaviti kao zaposlenika.

 

7.4. Iz čl. 57. st.1. toč. 1. i 2. u svezi s čl. 52. ZRRP-a da proizlazi da je korisnik dužan državnom proračunu i Zavodu naknaditi štetu zajedno s pripadajućim kamatama, koja nastane zbog nepripadne i nepravilne isplate novčane naknade ako je na temelju neistinitih i netočnih podataka, za koje je znao ili morao znati da su neistiniti i netočni, ostvari bilo koje pravo koje mu ne pripada ili ako u određenom vremenu ne prijavi promjene koje utječu na daljnje korištenje ili gubitak prava, a znao je ili morao znati za te promjene.

 

7.5. Kako je mišljenje prvostupanjskog suda da je tuženica znala da joj ne pripada isplata predmetne novčane naknade za utuženo razdoblje jer je znala da nema status osigurane osobe, a niti je nastale promjene u trgovačkom društvu T. G. d.o.o. za koje je navela da su joj bile poznate prijavila tužitelju, te kako je rješenje tužitelja broj UP/I-502-06/14-02/62, 338-18-35-14-1 od 4. srpnja 2014. kojim je tuženoj priznato pravo na roditeljski dopust poništeno rješenjem Klasa UP/I-502-06/14-02/62, Urbroj; 338-18-14-16 od 5. prosinca 2016. donesenom u obnovljenom upravnom postupku, prvostupanjski sud je temeljem odredbe čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 dalje: ZOO) obvezao tuženicu da primljeni iznos čija visina nije sporna (15.596,71 kn) vrati tužitelju jer je taj iznos stekla temeljem pravne osnove koja je naknadno otpala. Zakonska zatezna kamata dosuđena je od  25. lipnja 2019., tj. od dana kada je tuženica zaprimila rješenje kojim se nalaže povrat naknade pa do isplate.

 

7.6. Odbijen je prigovor zastare jer da se na stjecanje bez osnova primjenjuje opći zastarni roku od 5 godina (čl. 371. ZOO-a), a koji počinje teći od dana donošenja rješenja kada je tužitelj ovlašten od tužene potraživati vraćanje isplaćene svote, u konkretnom slučaju od dana kada je otpala osnova za držanjem primljenog iznosa i to dana donošenja rješenja 5. prosinca 2016., kada je tužitelj mogao saznati da tužena bez osnove drži primljeno. Kako je tužba podnesena 16. listopada 2019., to da je podnesena unutar zastarnog roka.

 

7.7. O naknadi parničnog troška prvostupanjski sud nije odlučivao jer tužitelj trošak nije tražio, a tuženica ne bi imala pravo na trošak obzirom da nije uspjela u postupku.

 

8. U svojoj žalbi tuženica ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, jer za svoju odluku nije dao jasne razloge o odlučnim činjenicama i jer o odlučnim činjenicama postoji proturječnost u obrazloženju presude. Pri tome se ukazuje na činjenicu da je prvostupanjski sud utvrđivao činjenice bitne za primjenu odredbe čl. 57. st. 1. toč. 1. i 2. ZRRP-a, da bi presudu donio primjenom odredbe čl. 1111. ZOO-a po pravilima stjecanja bez osnove. Pored toga da je nejasan zaključak prvostupanjskog suda da je tuženica u vrijeme isplate roditeljske naknade znala da nema status zaposlene osobe, obzirom na utvrđenje da je tuženica tek nakon isteka roditeljskog dopusta saznala da ju poslodavac nije odjavio. Prvostupanjski sud da nije dao razloge, a niti utvrđivao činjenice vezane na tvrdnju tuženice da rješenje kojim je poništeno rješenje od 4. srpnja 2014. nije primila 24. lipnja 2019. jer na dostavnici ne stoji njezin potpis, već je isto pronašla u poštanskom sandučiću 13. rujna. 2019., a što da je bitno za odluku o tijeku zakonske zatezne kamate. Isto tako, da u ovom predmetu nije bilo osnove za primjenu odredbi o stjecanju bez osnove, a kada bi se te odredbe i primjenjivale, da je tužitelj mogao tražiti povrat onog što je stečeno bez osnove onda kada je saznao za takvo stjecanje, a to je bilo mnogo prije donošenja predmetnog rješenja, naime onda kada su nadležne državne službe mogle imati saznanja da poslodavac tuženice za istu nije predao obvezujuće obrasce, platio doprinose, odnosno nije ju odjavio.

 

9. Po ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud je počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, jer za svoju odluku nije dao jasne razloge, pa istu nije moguće ispitati.

 

9.1. Tužitelj tužbu temelji na čl. 57. st. 1. ZRRP-a, dakle svoj zahtjev za povrat onog što je isplatio tuženici po osnovu roditeljske naknade traži kao naknadu štete. U tužbi i tijekom postupka, pa u tom pravcu usmjerava i predložene dokaze, tvrdi da je tuženica u vrijeme podnošenja zahtjeva za priznanje prava na roditeljski dopust 4. srpnja 2014.  zasigurno znala za odjavu trgovačkog društva T. G. d.o.o. iz evidencije Zavoda još u prosincu 2013., pa je svoje pravo ostvarila na temelju neistinitih i netočnih podataka za koje je znala ili je morala znati. Ali na ročištu 8. veljače 2021. tužitelj iznosi stav da su u svakom slučaju ispunjeni uvjeti za primjenu instituta stjecanja bez osnove s obzirom na postojanje rješenja Zavoda koja su konačna i koja sud nije ovlašten ispitivati u ovom postupku.

 

9.2. Prvostupanjski sud provodi dokaze na postojanje okolnosti iz čl. 57. st. 1. toč. 1. i 2. ZRRP-a, zaključuje da je tuženica znala da je njezin radni odnos prestao s danom prodaje udjela od strane njezinog supruga trećoj osobi, iako je za činjenicu da je poslodavac nije odjavio saznala nakon što se nije mogla prijaviti na Zavod po isteku roditeljskog dopusta, ali isplatu nalaže temeljem odredbe čl. 1111. ZOO-a, dakle temeljem stjecanja bez osnove.

 

9.3. Na taj je način prvostupanjski sud počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, zbog čega pobijanu odluku nije bilo moguće ispitati. Radi se o dva različita pravna instituta, naknade štete i stjecanja bez osnove, koji se temelje na različitim činjeničnim utvrđenjima i ne predstavljaju istoznačnice, pa se prvostupanjski sud trebao jasno odrediti radi li se o naknadi štete ili o stjecanju bez osnove, odnosno konkretno u ovom slučaju o stjecanju na temelju osnove koja je kasnije otpala.

 

9.4. U odnosu na žalbene navode da je prvostupanjski sud trebao utvrđivati pravilnost dostave upravnog rješenja kojim je poništeno rješenje od 4. srpnja 2014. treba reći da je o tome odlučilo nadležno upravno tijelo koje je žalbu tuženice protiv tog rješenja odbacilo kao nepravovremenu, te sud ne može ulaziti u upravni postupak, niti drugačije utvrđivati činjenice koje su već pravomoćno utvrđene u upravnom postupku.

 

9.5. Po ocjeni ovog suda, sud je vezan utvrđenjima o postojanju ili ne postojanju nekog prava iz nadležnosti upravnih tijela, te ne može preispitivati ispravnost tih rješenja jer bi na taj način izišao iz okvira svoj nadležnosti, pa je stoga i vezan utvrđenjima iz upravnih rješenja, jer je stranka upravnog postupka, ovdje tuženice, trebala u upravnom postupku zaštiti svoje pravo, te u upravnom postupku dokazati da se nisu ispunili uvjeti za poništenje rješenja kojim joj je priznato pravo na roditeljski dopust, a time i pravo na naknadu koja joj je isplaćena.

 

10. Zbog toga je ovaj sud ukinuo pobijanu odluku primjenom odredbe čl. 369. st. 1.  ZPP-a, te predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

11. U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će otkloniti bitnu povredu na koju mu je ukazano ovom odlukom, odnosno jasno će se odrediti u pogledu zahtjeva tužitelja, pa ako će zahtjev tužitelja ocjenjivati kao naknadu štete, tada će za to dati jasne razloge uz pozivanje na materijalno pravo i uz nadopunu činjeničnog stanja dopunskim saslušanjem tuženice na okolnost saznanja o prestanku radnog odnosa, odnosno zbog čega se nakon isteka roditeljskog dopusta prijavljivala na Zavod, ukoliko nije znala da joj je radni odnos prestao, te je li protiv rješenja upravnog tijela kojim je poništeno rješenje o pravu na roditeljski dopust pokrenula upravni spor, te je li podnosila pravne lijekove protiv rješenja Zavoda kojim joj je utvrđen prestanak svojstva osiguranika s 13. prosinca 2013., te ako to nije učinila, zbog čega. Ako će svoju odluku temeljiti na stjecanju bez osnove, tada će ocijeniti rješenja upravnih tijela o prestanku svojstva osiguranika tuženice iz mirovinskog osiguranja i o poništenju rješenja od 4. srpnja 2014., kao i posljedice istih u odnosu na primljenu naknadu na temelju rješenja koje je naknadno poništeno. Nakon toga će donijeti novu odluku o glavnoj stvari i o naknadi troškova.

             

Koprivnica, 11. studenog 2021.

 

 

 

Sutkinja

 

 

 

 

 

Vesna Rep v.r.

 

 

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni te imati aktivnu pretplatu