1

Poslovni broj: Gž R-338/2020-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V AT S K E

 

P R E S U D A

                                                       

              Županijski sud u Rijeci, po sucu Dušku Abramoviću, u pravnoj stvari tužitelja R. M. iz M., OIB: ..., kojeg zastupaju punomoćnici G. M. i V. P. M., odvjetnici iz Odvjetničkog društva M. i partneri u Z., protiv tuženika H.k.z.p. d.o.o., Z., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnica P. J., odvjetnica u Odvjetničkom društvu H. i partneri u Z., radi naknade štete, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-9968/2013-56 od 8. siječnja 2020., 11. studenog 2021.

 

p r e s u d i o   j e

 

              I Odbijaju se žalbe stranaka kao neosnovane te se potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-9968/2013-56 od 8. siječnja 2020. u točkama I. i II. izreke.

 

 

II  Djelomično se prihvaća žalba tužitelja te se preinačava citirana presuda suda prvog stupnja u odluci o naknadi parničnog troška u točki III. izreke i sudi:

 

Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 5.425,00 kn sa zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena od 8. siječnja 2020. do isplate, dok se preostali dio zahtjeva tužitelja za naknadu parničnog troška odbija kao neosnovan.

 

Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška prvostupanjskog postupka i žalbenog postupka.   

 

 

Obrazloženje

 

1. Pobijanom presudom u točki I. izreke djelomično je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja i naloženo tuženiku da tužitelju isplati iznos od 30.000,00 kn sa zateznom kamatom od 26. kolovoza 2013. do isplate, točkom II. izreke odbijen je preostali dio tužbenog zahtjeva za iznos od 40.000,00 kn sa zateznom kamatom dok je točkom III. izreke odlučeno da svaka stranka snosi svoj trošak postupka.

 

2. Protiv te presude žalbe su podnijele obje stranke.

 

3. Tužitelj pobija presudu u odbijajućem dijelu u točki II. izreke i u odluci o naknadi parničnog troška u točki III. izreke zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14 i 70/19 - dalje ZPP) s prijedlogom da se presuda preinači prihvaćanjem tužbenog zahtjeva u cijelosti, te obveže tuženika na naknadu parničnog troška.

 

4. Tuženik pobija presudu u točki I. izreke te u odluci o naknadi parničnog troška u točki III. izreke također zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. ZPP-a s prijedlogom da se presuda preinači odbijanjem tužbenog zahtjeva tužitelja, te obveže tužitelja na naknadu parničnog troška tuženiku uvećanog za žalbeni trošak ili podredno da se presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

5. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

 

6. Žalba tužitelja je djelomično osnovana, dok žalba tuženika nije osnovana.

 

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti na dostojanstvo, ugled i čast u iznosu od 50.000,00 kn, te zbog povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje u iznosu od 20.000,00 kn za koju tužitelj tvrdi da je posljedica nezakonitosti tuženikove odluke o otkazu ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora od 20. kolovoza 2010., a kojom da je tužitelju neosnovano stavljeno na teret neovlašteno odvoženje materijala i korištenje službenog vozila na štetu tuženika.

 

8. Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutih žalbenih razloga stranaka pritom pazeći po službenoj dužnosti na postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. u vezi čl. 365. st. 2. ZPP-a ovaj sud nije utvrdio postojanje koje od tih povreda odredaba parničnog postupka.

 

9. Neosnovani su žalbeni navodi stranaka o postojanju bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer presuda sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, prvostupanjski sud je ocijenio sve izvedene dokaze, te naveo pravilne i utemeljene razloge zbog kojih određene činjenice smatra dokazanima, kao i one koje smatra nedokazanima. S tim u vezi neosnovani su žalbeni navodi tuženika o tome da je obrazloženje presude manjkavo i da ne ostvaruje minimalne garancije pravičnog postupka. Razlozi presude zbog kojih je sud djelomično prihvatio, a djelomično odbio tužbeni zahtjev su jasni te presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

 

10. Suprotno žalbenim navodima činjenično stanje je pravilno i potpuno utvrđeno te je i prema shvaćanju ovog suda materijalno pravo pravilno primijenjeno u odnosu na spornu činjenicu ima li tužitelj u okolnostima konkretnog slučaja pravo na naknadu štete, a isto tako pravilno je utvrđen opseg i visina štete zbog čega žalbeni navodi stranaka o pogrešnoj primijeni materijalnog prava nisu osnovani. Djelomično su osnovani žalbeni navodi tužitelja u odnosu na odluku o naknadi parničnog troška.

 

11. U provedenom postupku prvostupanjski sud je u bitnom utvrdio:

 

- da je tužitelj bio u radnom odnosu kod tuženika na temelju ugovora o radu od 11. lipnja 2008. na radnom mjestu rukovoditelja zrakoplovno-tehničke službe u Podružnici R.; da je Odlukom tuženika o otkazu ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora od 20. kolovoza 2010. tužitelju otkazan ugovor o radu zbog skrivljenog ponašanja, te ponuđen ugovor o radu za poslove radnog mjesta nadzorni specijalist u Podružnici R. koji je novoponuđeni ugovor tužitelj prihvatio, te u sudskom postupku pridržao pravo osporavati dopuštenost otkaza; da je u parničnom postupku broj Pr-7029/10 kod Općinskog radnog suda u Zagrebu tužitelj osporavao dopuštenost otkaza, da je prvostupanjskom presudom od 19. veljače 2013. prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelj i utvrđeno da su nedopuštene Odluka o otkazu ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora od 20. kolovoza 2010. kao i Odluka tuženika kojim je odbijen zahtjev tužitelja za zaštitu prava, da je ta presuda potvrđena presudom Županijskog suda u Zagrebu broj Gž R-974/13-2 od 9. srpnja 2013.; da je tuženik u izvršenju te presude tužitelja vratio na poslove ranijeg radnog mjesta,

 

- da tužitelj tvrdi da mu je tuženik otkazao Ugovor o radu de facto navodeći u otkazu da je počinio kazneno djelo krađe na štetu tuženika, da se radi o klevetničkim i uvredljivim navodima koje tuženik ničim nije dokazao te da tužitelj tvrdi da je ovakvo postupanje tuženika bilo osobito tegobno za njega, da je time povrijeđeno njegovo dostojanstvo, čast i ugled, a također da je u vremenu nakon otkazivanja došlo do pogoršanja općeg zdravstvenog stanja zbog stresa izazvanog donošenjem nezakonitog otkaza,

 

- prvostupanjski sud je uvidom u pravomoćnu presudu donijetu u postupku radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza u bitnom utvrdio da je prvostupanjski i drugostupanjski sud prihvatio da je otkaz nedopušten uz obrazloženje da tuženik kao poslodavac nije dokazao skrivljeno ponašanje tužitelja, odnosno da je tuženik nezakonito tužitelju stavio na teret neovlašteno odvoženje materijala i korištenje službenog vozila na štetu tuženika.

 

              12. Cijeneći odredbe čl. 15. Zakona o zaštiti na radu ("Narodne novine"  broj 59/96 94/96, 114/03, 100/04, 86/08, 116/08, 75/09, 143/12, 71/14 - dalje ZZR), odredbu čl. 103. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 149/09, 61/11, 82/12, 73/13, dalje ZR/09), a koji su u vrijeme nastanka štete bili u primjeni, te nadalje ocjenom iskaza saslušanih svjedoka, stranačkog iskaza tužitelja sud je u bitnom zaključio da se nakon donošenja Odluke o otkazu u radnoj sredini tužitelja stvorila negativna atmosfera, da je došlo do djelomične izolacije tužitelja od drugih radnih kolega. Utvrdio je da tuženik u postupku otkazivanja nije pokrenuo eventualni kazneni postupak kod nadležnih tijela, a isto tako da ni sam tuženik, kao poslodavac nije proveo neovisnu istragu radi utvrđenja je li tužitelj neovlašteno uzeo i odvezao materijal na štetu tuženika te pritom koristio službeno vozilo tuženika za što se teretio Odlukom o otkazu. Također je utvrdio da su radnici tuženika Z. T. i V. M. snimili fotografije o navodnom učešću tužitelja u izvršenju spornog događaja, a koje su isti dalje slali tuženiku i njegovim drugim radnicima koje su fotografije bile dostupne na kompjuteru i  e-mailu, da tuženik nije poduzeo ništa kako bi eventualno spriječio "kolanje" spornih fotografija osobito prije provođenja adekvatnog postupka utvrđivanja odgovornosti i krivnje tužitelja te je zaključio da se radi o objektivno nedopuštenom postupanju tuženika u smislu odredbi čl. 5. st. 2. i 4. ZR/09 koje je dovelo do izolacije tužitelja, "javnog linča" iz čega da proizlazi odgovornost tuženika za štetu u okviru te zakonske odredbe u vezi s čl. 103. st. 1. ZR/09.

 

              13. Ocjenom stranačkog iskaza tužitelja, uvidom u medicinsku dokumentaciju u spisu te provođenjem vještačenja po vještaku specijalisti psihijatru u bitnom je utvrdio da su kod tužitelja psihički problemi počeli pred kraj lipnja 2010., da tužitelj subjektivno opisuje da je morao koristiti tablete za spavanje, da je imao lošu koncentraciju, da mu je raspoloženje bilo otužno, da je entuzijazam u njemu bio "ubijen", te da je vještak zaključio da je tužitelj u spornom razdoblju bio izložen štetnim događajima koji su kao izravnu posljedicu razvili kliničku sliku reaktivnog mješovitog anksioznog i depresivnog poremećaja, da je tužitelj bio izložen situacijama visokog stresogenog potencijala uvažavajući objektivne dimenzije kompromitirajućeg djelovanja informacija o tužitelju kao mogućem počinitelju kaznenog djela koje izazivaju jaku društvenu osudu te da između razvoja psihičkog poremećaja i spornog događaja postoji izravna uzročno-posljedična veza zbog čega je kod tužitelja došlo do povrede duševnog zdravlja, da je tužitelj trpio duševne boli zbog smanjenja opće životne aktivnosti u omjeru od oko 20%, privremeno, tijekom spornog razdoblja, a nakon toga da je smanjenje životne aktivnosti u omjeru od 10% prešlo u trajno stanje.

 

14. Stoga je primjenom odredbi čl. 1100. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj  35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 - dalje ZOO) zaključio da sve opisane okolnosti opravdavaju dosuđenje pravične novčane naknade zbog povrede prava osobnosti duševnog zdravlja po kriteriju straha te duševnih bolova zbog smanjenja životne aktivnosti, te je ocijenio da pravična novčana naknada neimovinske štete po kriteriju straha iznosi 5.000,00 kn te duševnih bolova zbog smanjenja životne aktivnosti 10.000,00 kn te je tužitelju dosuđena neimovinska šteta u iznosu od 15.000,00 kn.

 

15. Sud je dalje ocijenio da je opisano protupravno postupanje tuženika u postupku otkazivanja ugovora o radu tužitelja i nakon toga dovelo do povrede dostojanstva i ugleda tužitelja te je zaključio da tužitelju pripada pravična novčana naknada zbog povrede prava na dostojanstvo i ugled u smislu odredbe čl. 1100. st. 3. ZOO-a u iznosu od 15.000,00 kn.

 

16. U odnosu na zahtjev tužitelja da su opisana događanja u postupku otkazivanja i nakon toga dovela do narušavanja njegovog fizičkog zdravlja vezano uz bolest štitnjače prvostupanjski sud je na temelju provedenog vještačenja po vještaku T. J., specijalistu nuklearne medicine u bitnom utvrdio da je tužitelj obrađen na Zavodu KBC R. 2012., 2013., da je punkcijom cističnih tvorbi desnog i lijevog lobusa štitnjače dobiven nalaz elemenata koloidnog čvora bez znakova maligniteta, da se radi o velikoj čvorastoj  strumi uz urednu funkciju štitnjače zbog čega je tužitelju preporučen operativni zahvat koji je obavio u vremenu od 26. veljače do 5. ožujka 2015., kada mu je potpuno operativno odstranjena štitnjača te nakon toga uvedena nadomjesna terapija L-tiroksinom. Na temelju mišljenja vještaka sud je zaključio da kod tužitelja nije utvrđena autoimuna bolest štitnjače kao ni poremećaj rada štitnjače koji bi eventualno mogao biti pogoršan stresnim čimbenikom već da je kod tužitelja utvrđena čvorasta struma što je česta bolest i nije vezana uz stres, odnosno da je vjerojatno spomenuta čvorasta struma postojala puno prije predmetnog stresnog događaja.

 

17. Zbog tih razloga prvostupanjski sud je ocijenio kao neosnovan tužbeni zahtjev za naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti na fizičko zdravlje u smislu odredbe čl. 1100. st. 1. ZOO-a zbog bolesti štitnjače te je u konačnici tužitelju dosudio ukupnu naknadu štete u iznosu od 30.000,00 kn dok je preostali dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 40.000,00 kn odbio kao neosnovan, a o naknadi parničnog troška odlučio je primjenom odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a na način da svaka stranka snosi svoj trošak postupka.

 

18. Sva opisana činjenična utvrđenja te pravne zaključke o postojanju tuženikove odgovornosti za štetu te da je tužitelj s obzirom na sve okolnosti konkretnog slučaja dokazao da ima pravo na naknadu neimovinske štete zbog povrede dostojanstva i ugleda, te zbog povrede prava osobnosti na duševno zdravlje, kao pravilne prihvaća i ovaj sud.

 

19. U ocjeni tuženikove odgovornosti za štetu prvostupanjski sud se pravilno pozvao na odredbu čl. 103. st. 1. ZR/09 prema kojoj ako radnik pretrpi štetu na radu ili u svezi s radom poslodavac je dužan radniku naknaditi štetu po općim propisima obveznog prava. U primjenu također dolazi i odredba čl. 5. st. 4. ZR/09 prema kojoj je zabranjena izravna ili neizravna diskriminacija na području rada i radnih uvjeta uključujući kriterije za odabir i uvjete pri zapošljavanju, napredovanju, profesionalnom usmjeravanju, stručnom osposobljavanju i usavršavanju te prekvalifikaciji sukladno posebnim zakonima kao i odredba stavka 5. prema kojoj je poslodavac dužan zaštiti dostojanstvo radnika za vrijeme obavljanja posla od postupanja nadređenih, suradnika i osoba s kojima radnik redovito dolazi u doticaj u obavljanju svojih poslova ako je takvo postupanje neželjeno i u suprotnosti posebnim zakonom.

 

20. Za ocjenu tuženikove odštetne odgovornosti u primjenu ne bi došla odredba čl. 5. st. 2. ZR/09 na koju se također pozvao sud u obrazloženju presude, jer prema toj zakonskoj odredbi poslodavac ima pravo pobliže odrediti mjesto i način obavljanja rada, poštujući pri tome prava i dostojanstvo radnika što znači da se ova zakonska odredba primjenjuje u obvezi poslodavca na zaštiti prava i dostojanstva radnika u situaciji određivanja mjesta i načina obavljanja rada o čemu se u konkretnom slučaju ne radi.

 

21. Međutim, samo zbog toga pobijana presuda nije nezakonita.

 

22. Žalbenim navodima tuženika ni u čemu nije dovedena u sumnju pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja kao ni pravilnost u primjeni materijalnog prava u odnosu na ocjenu spornog pitanja tuženikove odgovornosti za štetu, s obzirom na činjenicu da je tužitelj dokazao da s obzirom na sve okolnosti konkretnog slučaja zbog nezakonitog postupanja tuženika prije, tijekom postupka otkazivanja ugovora o radu i nakon toga je došlo do povrede prava osobnosti tužitelja na dostojanstvo i ugled u smislu odredbe čl. 19. st. 1. i 2. ZOO, te do povrede prava osobnosti na duševno zdravlje u smislu odredbe čl. 1100. st. 1. ZOO-a.

 

23. U vezi s time treba reći da se prvostupanjski sud pogrešno pozvao na odredbu čl. 1100. st. 3. ZOO-a koja se odredba odnosi na povredu ugleda i drugih prava osobnosti pravne osobe.

 

24. Žalbenim navodima tuženika nije dovedena u sumnju pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja u vezi netrpeljivih odnosa između tužitelja i ranijeg direktora tuženika B. N. s obzirom na iskaz svjedokinje P.. Okolnost da je iskaz svjedokinje P. u odnosu na ove okolnosti u skladu stranačkim iskazom tužitelja ne ukazuje sama po sebi na nevjerodostojnost iskaza spomenute svjedokinje. Žalbene tvrdnje tuženika u kojima navodi da svjedokinja P. gaji animozitet  prema drugim radnicima tuženika i samom tuženiku ne dovode u sumnju pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na pravilno utvrđenu činjenicu da je prije otkazivanja postojao izvjestan animozitet i netrpeljivost između B. N. i tužitelja, uzrokovan radnjama B. N., pri čemu je sud pravilno zaključio analizom iskaza svjedokinje P. i svjedoka N. da je svjedok N. osobno svjedokinji rekao da je tužitelj lopov, kriminalac, da je ukrao opremu u vrijednosti od 40.000,00 – 60.000,00 Eur.

 

25. U odnosu na žalbene navode tuženika u vezi ocjene iskaza svjedoka L. Š. treba reći da iz obrazloženja presude jasno proizlazi da spomenuti svjedok nije potvrdio da bi zbog štetnog događaja došlo do izolacije tužitelja u radnoj sredini, međutim, sud je pravilno zaključio da je spomenuti svjedok koji je bio i sindikalni povjerenik kod tuženika, znao da je tuženik pokrenuo postupak otkazivanja ugovora o radu tužitelju, u odnosu na koji postupak je spomenuti svjedok iskazao kako tuženik u vezi s radnjama za koje je teretio tužitelja nije pokrenuo kazneni postupak kao ni bilo kakvu drugu neovisnu istragu pri čemu se ukazuje da je i taj svjedok iskazao da su odnosi između tužitelja i B. N. i prije otkazivanja bili narušeni te da je u njihovoj komunikaciji postojao problem pri čemu je dolazilo i do povišenih tonova u komunikaciji od strane svjedoka N..

 

26. Ovaj sud prihvaća navode tuženika o tome da činjenica nezakonitog otkazivanja ugovora o radu sama po sebi ne može biti pretpostavka za naknadu štete koju pritom pretrpi radnik.

 

27.  M., u okolnostima konkretnog slučaja, a s obzirom na sve pravilno utvrđene činjenice, osobito imajući u vidu da je tuženik teretio tužitelja za otuđenje tuženikove imovine i nezakonitu uporabu službenog vozila, dakle za radnje koje imaju obilježja kaznenog djela, da je tužitelj u parničnom postupku na temelju pravomoćne presude suda dokazao da je tuženikov otkaz ugovora o radu nezakonit, da povredu obveze iz radnog odnosa koju mu je tuženik otkazom stavio na teret nije počinio, odnosno da tuženik u tom postupku, kao poslodavac nije dokazao postojanje razloga za otkaz zbog skrivljenog ponašanja tužitelja, zatim da je zbog donošenja tuženikove odluke o otkazu tužitelj u radnoj sredini bio stigmatiziran kao nepošten i nesavjestan radnik, što je dovelo do izolacije tužitelja, da je tužitelj u postupku otkazivanja prihvatio tuženikovu ponudu izmijenjenog ugovora o radu za obavljanje niže rangiranog i slabije plaćenog radnog mjesta nadzornog specijalista, radi osiguranja materijalne egzistencije, sve do donošenja pravomoćne presude Županijskog suda u Zagrebu od 9. srpnja 2013. da su sve opisane radnje tuženika kao poslodavca objektivno podobne za povredu dostojanstva ugleda i časti tužitelja, te za prouzrokovanje povrede prava osobnosti, uz daljnju činjenicu da je tužitelj u ovom parničnom postupku dokazao na temelju medicinske dokumentacije u spisu, nalaza i mišljenja vještaka psihijatrijske struke, te svog stranačkog iskaza da je u okolnostima konkretnog slučaja došlo do povrede dostojanstva, ugleda i časti tužitelja, kao i do povrede prava osobnosti, sve ove okolnosti u svojoj ukupnosti ukazuju na postojanje odštetne odgovornosti tuženika u smislu odredbi čl. 103. st. 1. ZR/09 u vezi čl. 5. st. 4. i 5. ZR/09.     

 

28. Stoga je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da tužitelj ima pravo na naknadu neimovinske štete zbog povrede ugleda i dostojanstva u smislu odredbi čl. 19. st. 1. i 2. ZOO-a te zbog povrede prava osobnosti duševnog zdravlja u smislu odredbe čl. 1100. st. 1. ZOO-a.

 

29. Visina pravične novčane naknade zbog povrede ugleda i dostojanstva dosuđena je uz pravilnu primjenu materijalnog prava iz odredbe čl. 1100. st. 1. i 2. ZOO-a, odgovarajuća je svim okolnostima konkretnog slučaja koje utječu na visinu naknade, te se suprotno žalbenim navodima tuženika ne smatra previsokom, niti preniskom, što tužitelj neosnovano ističe u žalbi.

 

30. Nadalje, naknada neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti na duševno zdravlje (po kriteriju straha i pretrpljenih duševnih bolova zbog smanjenja životne aktivnosti) tužitelju je također dosuđena uz pravilnu primjenu materijalnog prava iz odredbe čl. 1100. st. 1. i 2. ZOO-a u iznosu od 15.000,00 kn od čega po kriteriju straha u iznosu od 5.000,00 kn te kriteriju duševnih bolova zbog smanjenja životne aktivnosti (10% trajno) u iznosu od 10.000,00 kn.

 

31. U odnosu na žalbene navode tuženika o tome da je sud tužitelju dosudio naknadu neimovinske štete po istim kriterijima i u dvostrukom iznosu treba reći da nisu osnovani jer tužitelj tužbenim zahtjevom opravdano traži naknadu neimovinske štete zbog povrede dostojanstva i ugleda, u smislu odredbe čl. 19. st. 1. i 2. ZOO-a, te naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti na duševno zdravlje u smislu odredbe čl. 1100. st. 1. ZOO-a, koje se međusobno ne isključuju.

 

32. Žalbeni navodi tuženika o postojanju doprinosa tužitelja nastanku štete nisu osnovani, budući da tuženik ove okolnosti određeno tijekom prvostupanjskog postupka nije isticao, a niti je radi toga predlagao izvođenje odgovarajućih dokaza.

 

33. Neosnovani su žalbeni navodi tužitelja o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju te o pogrešnoj primjeni materijalnog prava u odnosu na odbiče dijela tužbenog zahtjeva za naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti na fizičko zdravlje zbog bolesti štitnjače. U vezi s tim tužitelj u žalbi neosnovano prigovara objektivnosti i stručnosti nalaza i mišljenja vještaka T. J., specijaliste nuklearne medicine, jer je prvostupanjski sud pravilno ocjenom medicinske dokumentacije u spisu, kao i na temelju mišljenja vještaka, pravilno zaključio da bolest štitnjače kod tužitelja nije u uzročno-posljedičnoj vezi sa štetnim događajem, budući da nije utvrđena autoimuna bolest štitnjače, kao niti poremećaj rada štitnjače. Naime, prema mišljenju vještaka kod tužitelja je utvrđena čvorasta struma u predjelu štitnjače, uz urednu funkciju štitnjače, koja bolest nije vezana uz stres, a vjerojatno je nastala puno prije predmetnog događaja. U takvim okolnostima žalbeni navodi tužitelja o suprotnom nisu osnovani, pri čemu na zaključak o stručnosti i objektivnosti nalaza i mišljenja vještaka T. J. nije od utjecaja okolnost da vještak nije osobno pregledao tužitelja, jer je vještak nalaz i mišljenje dao na temelju opsežne medicinske dokumentacije u spisu o bolesti štitnjače.  

 

34. Zbog tih razloga žalbe stranaka u odnosu na točku I. i II. izreke pobijane presude trebalo je odbiti kao neosnovane te primjene odredbe čl. 368. st. 1. i 2.  ZPP-a odlučiti kao u točki I izreke ove presude.

 

35. Djelomično su osnovani žalbeni navodi tužitelja u odnosu na odluku o naknadi parničnog troška. 

 

36. Prema odredbi čl. 154. st. 2. ZPP-a ako su stranke djelomične uspjele u parnici sud će najprije utvrditi postotak u kojemu je svaka od njih uspjela, zatim će od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzeti postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, nakon toga će utvrditi iznos pojedinih i iznos ukupnih troškova stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka te će toj stranci odmjeriti naknadu dijela takvih ukupnih troškova koji odgovara postotku koji je preostao nakon navedenog obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici. Omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva.

 

37. Prema shvaćanju ovoga suda, budući da je tužitelju pravomoćno  dosuđena ukupna naknada štete u iznosu od 30.000,00 kn, da je preostali dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 40.000,00 kn odbijen, da je tužitelj uspio s osnovom tužbenog zahtjeva u odnosu na sporno pitanje tuženikove odgovornosti za štetu te  opsega štete, osim u odnosu na naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti na fizičko zdravlje zbog bolesti štitnjače ovaj sud ocjenjuje da omjer uspjeha tužitelja u parnici iznosi 82% od čega u odnosu na visinu tužbenog zahtjeva 42%, te u odnosu na osnovu 40%, a kada se od tog postotka odbije postotak tuženikova uspjeha od 58% dolazi se do omjera uspjeha u korist tužitelja od 24% (82% - 58%).

 

38. Tužitelju je primjenom odredbe čl. 155. ZPP-a za sastav tužbe priznat iznos od 1.000,00 kn primjenom Tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 - dalje Tarifa), za sastav podnesaka od 9. veljače 2015., 14. rujna 2017., 6. prosinca 2017. za svaki po 1.000,00 kn primjenom Tbr. 9. toč. 1. Tarife, za sastav podneska od 27. ožujka 2019. iznos od 250,00 kn primjenom Tbr. 9. toč. 3. Tarife, za zastupanje na ročištima od 9. rujna 2014., 5. svibnja 2015., 8. prosinca 2015., 16. veljače 2017., 14. rujna 2017., 7. prosinca 2017., 13. studenog 2018. i 25. studenog 2019. za svako po 1.000,00 kn primjenom Tbr. 8. toč. 1. Tarife, što daje ukupan iznos od 12.250,00 kn. Za PDV je priznat iznos od 3.062,50 kn ili ukupno 15.312,50 kn, a razmjerno uspjehu tužitelja u parnici treba mu priznati iznos od 3.675,00 kn tužitelju je u cijelosti priznat trošak predujma za medicinsko vještačenje u iznosu od 1.750,00 kn jer je bio potreban za vođenje parnice što daje ukupan parnični trošak u iznosu od 5.425,00 kn koji je pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo dosuditi tužitelju, a u preostalom dijelu odbiti njegov zahtjev za naknadu parničnog troška, kao i u cijelosti zahtjev tuženika za naknadu troška prvostupanjskog te za naknadu žalbenog postupka.

 

39. Tužitelju nije priznata nagrada za sastav podnesaka od 9. rujna 2014., 30. studenog 2017., 28. lipnja 2018., 29. srpnja 2019. i 18. rujna 2019. jer nisu bili potrebni za vođenje parnice u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a.

 

41. Tužitelj nije određeno u žalbi zatražio naknadu žalbenog troška, pa o tom zahtjevu ovaj sud nije odlučivao.

 

42. Stoga je primjenom odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP-a odlučeno kao u točki II izreke ove presude.

          

 

U Rijeci 11. studenog 2021.

 

 

Sudac

Duško Abramović