1

Poslovni broj: Gž-546/2021-2

 

Poslovni broj: Gž-546/2021-2

 

 

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

 

PRESUDA

Županijski sud u Varaždinu – Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Veljka Kučekovića kao predsjednika vijeća, Damira Ronića kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Tatjane Kučić kao članice vijeća, u parničnom predmetu tužiteljica D. G., OIB: … i mldb. M. G., OIB: …, obje iz Z., obje zastupane po punomoćnici V. Š. O., odvjetnici u Z., protiv tuženika R. M., OIB: … i M. M., OIB: … oboje iz Z., oboje zastupani po punomoćniku D. Đ., odvjetniku u K. i tuženika grad Z., OIB: …, zastupanog po punomoćnici M. Č., odvjetnici u Z., radi utvrđenja prava vlasništva i uknjižbe, odlučujući o žalbi tužiteljica protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 1. ožujka 2021. poslovni broj P-1711/2018-18, u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 11. studenog 2021.,

 

                            presudio je

 

Žalba tužiteljica odbija se kao neosnovana, a prvostupanjska presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 1. ožujka 2021. poslovni broj P-1711/2018-18 se potvrđuje.

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljica da se utvrdi da su one stekle dosjelošću pravo vlasništva na 44/209 dijela čkbr. 3039/992 k.o. G. u površini 58 čhv, a koji u naravi čini površinu od 44 m2 i to G. D. u 4/5 dijela i G. mldb. M. u 1/5 dijela te da su tuženi dužni trpjeti da se tužiteljice upišu kao vlasnice 44/209 dijela predmetne nekretnine i to G. D. 4/5 dijela, a G. mldb. M. u 1/5 dijela, a koji će upis provesti Zemljišnoknjižni odjel Općinskog građanskog suda u Zagrebu. Također, odbijen je kao neosnovan eventualni tužbeni zahtjev da se nalaže brisanje upisa zemljišno-knjižnog stanja na temelju rješenja zemljišnoknjižnog odjela Općinskog građanskog suda u Zagrebu pod brojem Z-4091/89 na način da se kod čkbr. 3039/179 površine 73 čhv upiše čkbr. 3039/179 površine 312 m2 (ukupno 85 čhv), a kao vlasnici ostaju nadalje upisane tužiteljice u istom suvlasničkom dijelu. Odbijen je i zahtjev da se naloži upis brisanja zemljišnoknjižnog stanja na čkbr. 3039/992 k.o. G. na način da se kod čkbr. 3039/992 pašnjak sa 58 čhv upiše čkbr. 3039/992 pašnjak sa 46 čhv, a kao vlasnici ostaju tuženici svaki u 1/2 dijela. Također, prvostupanjskom presudom naloženo je tužiteljicama da tuženicima M. i R. M. naknade parnični trošak u iznosu od 3.093,75 kn, a tuženiku gradu Z. parnični trošak u iznosu od 3.750,00 kn, sve u roku od 15 dana.

 

2. Protiv prvostupanjske presude u zakonskom roku žale se tužiteljice zbog svih razloga navedenih u odredbi čl. 353. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka USRH i 70/19 – dalje u tekstu: ZPP). Predlažu da drugostupanjski sud njihovu žalbu uvaži, pobijanu presudu preinači i usvoji tužbeni zahtjev ili da istu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

 

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

4. Žalba tužiteljica nije osnovana.

 

5. Tužiteljice u svojoj žalbi iznose žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka i to kako je vidljivo iz žalbe zbog razloga navedenog u odredbi čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a. Međutim, iznoseći taj žalbeni razlog tužiteljice ustvari samo prepisuju zakonski tekst, a ne navode u čemu bi se to konkretno sastojala ta bitna povreda zbog čega je ovaj sud prvostupanjsku presudu u odnosu na žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka ispitivao samo u odnosu na one bitne povrede na čije postojanje ovaj sud pazi po službenoj temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a. Ispitujući prvostupanjsku presudu na taj način ovaj sud je utvrdio da prvostupanjski sud tijekom postupka nije počinio niti jednu od takvih bitnih povreda tako da prvostupanjska presuda nije opterećena bitnom povredom.

 

6. Također, prvostupanjski sud je tijekom postupka utvrdio sve bitne i odlučne činjenice o kojima ovisi pravilna primjena materijalnog prava i osnovanost tužbenog zahtjeva te je na tako pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužiteljice s njihovim tužbenim zahtjevom.

 

7. Prvostupanjski sud je uvidom u rješenje Skupštine Općine D., Komisije o uzimanju neizgrađenog građevinskog zemljišta iz posjeda prijašnjih vlasnika ili korisnika i o davanju tog zemljišta na korištenje broj UP/I-05/2-1165/9-1987 od 28. rujna 1987. utvrdio da se navedenim rješenjem određuje da prijašnji vlasnici odnosno korisnici predaju u posjed općini neizgrađeno građevinsko zemljište u društvenom vlasništvu i to: dio k.č.br. 3039/179 k.o. G. od 12 čhv u korištenju P. A. i M. iz Z., koji po novoj izmjeri odgovara dijelu k.č.br. 6801/2 k.o. D. od 44 m2 u posjedu P. A. iz Z., a u faktičnom posjedu G. A. iz Z., i da se M. R. i M. iz Z., dodjeljuje na korištenje neposrednom pogodbom neizgrađeno građevinsko zemljište u društvenom vlasništvu u svrhu izgradnje jednokatnog stambenog objekta i to: k.č.br. 3039/992 k.o. G. od 58 čhv koji po novoj izmjeri odgovara k.č.br. 6805/4 k.o. D. od 210 m2 uz naknadu stvarnih troškova: za 12 čhv zemljišta 68.400.-din, za građevinske objekte 2.006.854.-din i za kulture 32.000.-din, zatim troškove rente od 13.020.- din te troškova pripreme od 325.540.-din, ukupni iznos od 2.445.814.-din, da je neizgrađeno građevinsko zemljište u društvenom vlasništvu navedeno u I. točki obuhvaćeno provedbenim urbanističkim planom "Južna Dubrava-Zapad" (Službeni glasnik Grada 780 br. 20/77) te je predviđeno u sastavu novoformirane građevinske parcele k.č.br. 3039/992 od 58 čhv na kojem zemljištu se može izgraditi stambeni jednokatni objekt, da su prijašnji korisnici odnosno posjednici dužni građevinsko zemljište, navedeno  u toč. I ovog rješenja, predati u posjed M. R. i M. u roku od 8 dana od dana sklapanja Ugovora o međusobnim pravima i obvezama, da su M. R. i M. dužni u roku od 3 godine od pravomoćnosti ovog rješenja izgraditi stambeni objekt, odnosno izvesti znatnije radove u skladu s uvjetima uređenja prostora i građevinskih propisa jer će se u protivnom rješenjem utvrditi gubitak prvenstvenog prava korištenja (čl. 54. st. 2. Zakona o građevinskom zemljištu) i da će to Zemljišnoknjižni odjel Općinskog suda i Zavod za katastar i geodetske poslove grada provesti po pravomoćnosti, a navedeno rješenje postalo je konačno i pravomoćno danom 17. kolovoza 1988. Nadalje, uvidom u potvrdu grada Z. - Općine D., Komiteta za prostorno uređenje, komunalne i stambene prostore, broj 05/1-19-595/1-1987 od 5. veljače 1987. prvostupanjski sud je utvrdio da se istom potvrđuje da je pod gornjim brojem označen parcelacioni elaborat izrađen na temelju provedbenog urbanističkog plana "Južna Dubrava-Zapad", koji je donesen od Skupštine Općine D. i u skladu s uvjetima uređenja prostora izdanim od Komiteta za prostorno uređenje, komunalne i stambene poslove Općine D. pod brojem 05/1-1216/1-1983 od 22. veljače 1983., da se parcelacionim elaboratom označava slijedeća građevinska parcela: za katastar zemljišta - nova izmjera k.o. D. 1. kat.čest. broj 6805/4 u površini 210 m2, za zemljišnu knjigu - stara izmjera k.o. G. 1. kat.čest. broj 3039/992 u površini 58 čhv, da je sastavni dio potvrde parcelacioni elaborat izrađen u 6 primjeraka od ovlaštenog geodetskog stručnjaka Š. V. dipl. ing. geod. iz Z., RN broj 2845/87 i ovjeren od Zavoda za katastar i geodetske poslove grada Z., pod brojem 03,1-7-1089/1-1986 od 5. siječnja 1987., da se potvrda izdaje u svrhu formiranja građevinske parcele; za katastar broj kat. čest. 6805/4 k.o. D. za zemljišnu knjigu kat.čest. broj 3039/992 k.o. G. i provedbe parcelacionog elaborata u katastru zemljišta i zemljišnoj knjizi te se u druge svrhe ne može upotrijebiti. Također, uvidom u rješenje grada Z., Zavoda za katastar i geodetske poslove grada broj 03,1-7-1089/1-1986 od 5. siječnja 1987. utvrđeno je da se istim potvrđuje parcelacioni elaborat RN broj 2845/87 za kat.čest. br. 6801/2 i 6805/4 k.o. D., da istekom roka od jedne godine od dana donošenja ovog rješenja parcelacioni elaborat podliježe ponovnom potvrđivanju te da se produžuje rok važnosti ovoga rješenja za godinu dana od dana naknadne ovjere. Uvidom u presliku spisa grada Z., Gradskog ureda za imovinske pravne poslove i imovinu grada, Sektor za imovinsko pravne poslove broj UP/I-5/2-1165/1987, utvrđeno je da je prednik tužiteljica G. A. pred Upravnim sudom Hrvatske pokrenuo upravni spor protiv rješenja tužene Skupštine Općine D., Komisije o uzimanju neizgrađenog građevinskog zemljišta iz posjeda prijašnjih vlasnika ili korisnika i o davanju tog zemljišta na korištenje broj UP/I-05/2-1165/9-1987 od 28. rujna 1987. radi uzimanja iz posjeda neizgrađenog građevinskog zemljišta te je Upravni sud Hrvatske pod poslovnim brojem Us-5124/1987-8 dana 12. svibnja 1988. donio presudu kojom se tužba odbija i da je sve to dostavljeno A. G..

 

8. Odredbom čl. 159. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne  novine broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09,  153/09, 143/12, 152/14 - dalje u tekstu: ZOV) propisano je da se dosjelošću stječe vlasništvo stvari samostalnim posjedom te stvari ako taj ima zakonom određenu kakvoću i neprekidno traje zakonom određeno vrijeme, a posjednik je sposoban da bude vlasnikom te stvari, a st. 2. propisano je da samostalni posjednik nekretnine čiji je posjed zakonit, istinit i pošten protekom deset godina neprekidnoga samostalnog posjedovanja, a samostalni posjednik nekretnine kojemu je posjed barem pošten protekom 20 godina neprekinutog samostalnog posjedovanja stječe je dosjelošću u vlasništvo. Odredbom čl. 160. st. 1. ZVDSP-a propisano je da vrijeme potrebno za dosjelost počinje teći onoga dana kad je posjednik stupio u samostalni posjed stvari, a završava se istekom posljednjega dana vremena potrebnoga za dosjelost. Nadalje, odredbom čl. 18. st. 3. ZVDSP-a, propisano je da je posjed pošten ako posjednik kad ga je stekao nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed, ali poštenje prestaje čim posjednik sazna da mu pravo na taj posjed ne pripada, dok je st. 5. istoga članka propisano da se posjed smatra poštenim, osim ako se ne dokaže suprotno. Kako je iz provedenih dokaza prvostupanjski sud utvrdio da je predniku tužiteljica oduzeto predmetno zemljište i to temeljem rješenja Skupštine Općine D., Komisije o uzimanju neizgrađenog građevinskog zemljišta iz posjeda prijašnjih vlasnika ili korisnika i o davanju tog zemljišta na korištenje broj UP/I-05/2-1165/9-1987 od 28. rujna 1987. i da je on o tome imao saznanja jer je protiv navedenog rješenja pokrenuo i upravni spor pred Upravnim sudom  Hrvatske, u kojem postupku je odbijen s tužbom, a kako navedeno rješenje nije ni poništeno niti je na drugi način stavljeno izvan snage zbog čega ono i dan danas proizvodi pravne učinke, i po ocjeni prvostupanjskog suda prednik tužiteljica, a isto tako i same tužiteljice nisu pošteni posjednici predmetne nekretnine najkasnije od 17. kolovoza 1988. S obzirom da tužiteljice tijekom postupka nisu dokazale da su ispunjeni uvjeti iz čl. 159. ZOV-a za stjecanje prava vlasništva sporne nekretnine dosjelošću prvostupanjski sud je iste odbio s glavnim tužbenim zahtjevom za utvrđenje vlasništva sporne nekretnine kao neosnovanim.

 

9. U odnosu na podredni zahtjev koji predstavlja brisovnu tužbu prvostupanjski sud je utvrdio da je odredbom čl. 129. st. 1. Zakona o zemljišnim knjigama ("Narodne novine" broj 91/96, 68/98, 137/99,  114/01, 100/04, 107/07, 152/08, 126/10, 55/13 i 60/13 - dalje u tekstu: ZZK) propisano  da  nositelj knjižnog prava koje je povrijeđeno uknjižbom u korist neke osobe ovlašten je radi zaštite tog svoga prava zahtijevati brisanje svake uknjižbe koja ga vrijeđa i uspostavu prijašnjeg zemljišnoknjižnoga stanja sve dok ne nastupe činjenice na temelju kojih bi mu povrijeđeno knjižno pravo i tako trebalo prestati, ako zakonom nije drugačije  određeno, dok je stavkom 2. istog članka propisano da se brisovnoj tužbi ne može udovoljiti protiv osobe koja postupajući s povjerenjem o istinitost zemljišnih knjiga, a u dobroj vjeri, uknjižila svoje pravo izvodeći ga iz uknjiženoga, ali neistinitoga (nevaljanoga) prava  prednika, osim: ako je nositelj knjižnoga prava iz stavka 1. ovoga članka kojemu je bilo dostavljeno rješenje o uknjižbi u korist prednika te osobe u roku za žalbu na taj upis zatražio  zabilježbu da je sporan te podnio brisovnu tužbu u roku od 60 dana od isteka roka za tu žalbu, odnosno ako je nositelj knjižnoga prava iz stavka 1. ovoga članka kojem nije bilo dostavljeno rješenje o uknjižbi u korist prednika te osobe podnio brisovnu tužbu u roku od 3 godine od kada je ta uknjižba bila zatražena. Kako je iz povijesnog zk izvatka za predmetnu nekretninu vidljivo da je uknjižba zatražena temeljem pravomoćnog rješenja Općine D., Komisije o uzimanju neizgrađenog građevinskog zemljišta iz posjeda prijašnjih vlasnika ili korisnika i o davanju tog zemljišta na korištenje broj UP/I-05/2-1165/9-1987 od 28. rujna 1987. dana 16. ožujka 1989., pod brojem Z-4091/89, a kojim je uknjiženo pravo korištenja na zemljištu u AI (jedan) radi izgradnje jednokatnog stambenog objekta od 18. studenog 1988. odobrenog od Općinskog javnog pravobranilaštva br. M-172/88 od 21. listopada 1988. za korist M. R. i M., Z., svakoga u 1/2 dijela, prvostupanjski sud je utvrdio je da je prigovor tuženika M. R. i M. osnovan u cijelosti i da su tužiteljice prekludirale u svom pravu na podnošenje brisovne tužbe zbog čega je tužbeni zahtjev za brisanje zemljišnoknjižnog upisa prvostupanjski sud odbio. Ovako utvrđeno činjenično stanje i takvu primjenu materijalnog prava prihvaća i ovaj sud.

 

10. Prije same ocjene o žalbi tužiteljica potrebno je ukazati na odredbu čl. 7. st. 1. ZPP-a koji propisuje da su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice te na odredbu čl. 219. st. 1. ZPP-a prema kojoj odredbi je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika. Upravo zbog toga sud nije ovlašten svoju odluku temeljiti na činjenicama koje stranke nisu iznijele tijekom postupka osim u slučaju iz čl. 7. st. 2. ZPP-a koji razlozi ne postoje u ovom postupku jer stranke ne raspolažu pravima kojima ne mogu raspolagati. Tužiteljice svoj zahtjev temelje na činjenici da se nalaze u nesmetanom i poštenom posjedu predmetne nekretnine preko 20 godina i na tim činjenicama temelje pravnu osnovu svog tužbenog zahtjeva, tj. materijalno pravo iz čl. 159. ZOV-a jer smatraju da su pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini stekle dosjelošću. U odnosu na posjed tužiteljica na predmetnoj nekretnini i po ocjeni ovoga suda iz provedenih dokaza doista proizlazi da su tužiteljice osobno i preko svog prednika u posjedu predmetnih nekretnina. Međutim, pravilno je prvostupanjski sud kao spornu činjenicu detektirao da li se u konkretnom slučaju radi o poštenom posjedu ili su tuženici dokazali da su tužiteljice u nepoštenom posjedu predmetne nekretnine. Analizirajući provedene dokaze po prvostupanjskom sudu i ovaj sud smatra da je pravilno prvostupanjski sud utvrdio da posjed tužiteljica na predmetnim nekretninama nije pošten posjed u smislu odredbe čl. 18. st. 3. i 5. ZOV-a. Naime, na temelju provedenih dokaza, a posebno uvida u odluke bivše Općine D. proizlazi da je sporni dio nekretnine odlukom Općine D. izuzet iz posjeda prednika tužiteljica kojem je naloženo da tu nekretninu preda u posjed tuženicima R. i M. M., a koji su tu nekretninu kupili neposrednom pogodbom od Općine D. radi izgradnje jednokatne stambene zgrade. Također, iz provedenih dokaza proizlazi da se prednik tužiteljica protivio takvim odlukama te je vodio spor na Upravnom sudu Republike Hrvatske koji je međutim izgubio jer je njegova tužba koja je bila usmjerena na poništenje te odluke odbijena tako da su prednik tužiteljica, a i same tužiteljice znale da im ne pripada pravo na posjed. Također, iz provedenih dokaza proizlazi da se odluka Općine D. o predaji posjeda predmetne nekretnine u nekoliko navrata pokušala ovršiti, ali to nije uspjelo zbog protivljenja prednika tužiteljica koji se pritom i fizički usprotivio predaji posjeda sporne nekretnine tuženicima. Prema tome, s obzirom da su tužiteljice znale da im ne pripada pravo na posjed sporne nekretnine one posjedovanjem predmetne nekretnine, čak i preko 20 godina, nisu mogle steći pravo vlasništva dosjelošću u smislu odredbi čl. 159. st. 3. ZOV-a jer nije ispunjen bitan uvjet za stjecanje vlasništva dosjelošću, a to je pošten posjed tužiteljica kao posjednica, a kako je sve pravilno utvrdio i prvostupanjski sud. Također, nisu osnovani niti navodi žalbe da je tuženicima vlasništvo prestalo zbog toga što u roku od 3 godine od pravomoćnosti rješenja kojim su predmetnu nekretninu dobili u posjed nisu izgradili stambeni objekt odnosno izveli znatnije radove i to iz razloga što gubitak tog prava ne nastupa po samom zakonu, već je prema odredbi članka 54. st. 2. Zakona o građevinskom zemljištu ("Narodne novine" broj 54/80) općinski organ uprave nadležan za imovinsko-pravne poslove svojim rješenjem trebao utvrditi gubitak prvenstvenog prava korištenja građevinske parcele i odrediti predaju te parcele općini. Kako taj organ uprave nadležan za imovinsko-pravne poslove nije utvrdio gubitak prvenstvenog prava korištenja tuženika na predmetnoj nekretnini niti odredio predaju te nekretnine općini, navodi tužiteljica da su tuženici izgubili pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini nisu osnovani. Osim toga, čak i da su tuženici izgubili pravo vlasništva zbog toga što u roku od 3 godine nisu izveli znatnije radove ili sagradili stambeni objekt, oni tu nekretninu ne bi vraćali predniku tužiteljica i on na toj nekretnini zbog toga ne bi ponovno stekao vlasnička prava, već bi je vraćali u posjed općini tako da to ne može biti osnova za stjecanje prava vlasništva tužiteljica odnosno njihovog prednika. Dakle, po ocjeni ovoga suda pravilno je prvostupanjski sud na utvrđeno činjenično stanje da tužiteljice nisu u poštenom posjedu predmetne nekretnine primijenio materijalno pravo iz čl. 159. st. 3. ZOV-a kada je odbio tužbeni zahtjev tužiteljice.

 

11. Osim toga, u ovom predmetu tužiteljice svoj zahtjev zasnivaju na činjeničnom osnovu temeljem zakona već stečenom pravu vlasništva na fizički (materijalno) odijeljenom dijelu nekretnine koji faktično već predstavlja pojedinačno određenu stvar – species (čl. 5. st. 1. ZV-a). Ovaj geometrijski odijeljeni dio faktično je individualiziran, kao takav egzistira, pa u svakom slučaju ne predstavlja suvlasnički dio nekretnine iz koje je individualiziran. Suvlasništvo je prestalo, te prema materijalnopravnim pravilima koja su se primjenjivala u trenutku stjecanja, stečeno je vlasništvo geometrijski odijeljenog dijela koji faktično već predstavlja pojedinačno određenu stvar. Zbog toga bi ispravno postavljen zahtjev trebao glasiti u odnosu na zemljište koje shodno odredbi čl. 5. st. 1. ZV-a može biti objektom stvarnih prava (parcelacijom valjano izdvojenu katastarsku česticu). Međutim, ukoliko se radi o stečenom pravu vlasništva na fizički odijeljenom dijelu nekretnine koji faktično prema materijalnopravnim pravilima koja su se primjenjivala u trenutku stjecanja već predstavlja pojedinačno određenu stvar, zahtjev vlasničke zaštite trebao bi biti postavljen na taj faktično odijeljeni dio precizno grafički individualiziran prema skici lica mjesta, odnosno prema parcelacijskom elaboratu koji nije potvrđen od strane nadležnog ureda za katastar, ali koji jasno određuje predmet vlasničke zaštite  nekretnine od koje potječe tako fizički odvojeni dio nekretnine, a takav stav izrazio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Rev x-1075/12.

 

12. U odnosu na podredni tužbeni zahtjev koji po svojoj činjeničnoj osnovi predstavlja brisovnu tužbu prema odredbi čl. 129. st. 1 Zakona o zemljišnim knjigama („Narodne novine“, broj 91/96, 68/08, 137/99, 114/01, 100/04, 107/07, 152/08, 126/10, 55/13, 60/13 i 108/17– dalje u tekstu: ZZK) nositelj knjižnoga prava koje je povrijeđeno uknjižbom u korist neke osobe ovlašten je radi zaštite toga svoga prava zahtijevati brisanje svake uknjižbe koja ga vrijeđa i uspostavu prijašnjega zemljišnoknjižnog stanja (brisovna tužba) sve dok ne nastupe činjenice na temelju kojih bi mu povrijeđeno knjižno pravo i tako trebalo prestati, ako zakonom nije drukčije određeno. Dakle, aktivno legitimiran na podnošenje brisovne tužbe je isključivo nositelj knjižnog prava koji je povrijeđen uknjižbom u korist neke osobe. Međutim, niti tužiteljice, a niti njihov prednik prije uknjižbe spornog dijela nekretnine kao sastavnog dijela nekretnine tuženika nije bio upisan kao vlasnik tog dijela nekretnine u zemljišnim knjigama, već je kao vlasnica bila upisana P. M. prema kojoj je i doneseno rješenje o izuzimanju iz posjeda kao upisanoj z.k. vlasnici. Zbog toga tužiteljice nisu aktivno legitimirane za podnošenje brisovne tužbe s time da navodi žalbe koji ukazuje da bi tužiteljice i njihov pravni prednik bile univerzalni nasljednici nositelja knjižnog prava nisu osnovani. Naime, prednik tužiteljica je kupio predmetnu nekretninu od upisane z.k. vlasnice, a kupac nekretnine ne postaje univerzalni pravni slijednik prodavatelja, već univerzalni pravni slijednici prodavatelja su samo njegovi nasljednici zbog čega tužiteljice nemaju aktivnu legitimaciju za podnošenje brisovne tužbe jer nisu univerzalni pravni slijednici upisanog zemljišnoknjižnog vlasnika. Zbog toga je posve nepotrebno obrazlagati da li je brisovna tužba podnesena u roku iz čl. 129. st. 2. ZZK-a. Prema tome, pravilno je prvostupanjski sud odbio i podredni tužbeni zahtjev za brisanje zemljišnoknjižnog stanja temeljem rješenja zemljišnoknjižnog odjela Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Z-4091/89, ali ne iz razloga što takova tužba ne bi bila podnesena u zakonskom roku od 3 godine, već iz razloga što tužiteljice uopće nisu aktivno legitimirane za podnošenje brisovne tužbe. Kako bi, dakle, pravilnom primjenom materijalnog prava na utvrđeno činjenično stanje trebalo donijeti istu odluku, prvostupanjsku odluku u tom dijelu valjalo je potvrditi temeljem odredbe čl. 368. st. 2. ZPP-a.

 

13. Radi naprijed navedenog proizlazi da žalba tužiteljica nije osnovana zbog čega je istu kao neosnovanu valjalo odbiti, a prvostupanjsku presudu potvrditi.

 

Koprivnica, 11. studenog 2021.