- 1 -              Kžzd 36/2019-8

 

 

 

 

 

Broj: Kžzd 36/2019-8

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ranka Marijana, kao predsjednika vijeća, te Ileane Vinja i Melite Božičević Grbić, kao članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Maje Ivanović Stilinović, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv

optuženog M. H., zbog kaznenog djela iz čl. 152. st. 1. u vezi st. 3. Kaznenog zakona („Narodne novine“ br: 125/11 i 144/12 – dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbama optuženika i državnog odvjetnika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Varaždinu od 30. kolovoza 2019. broj Kzd-7/2016, u sjednici održanoj 11. studenog 2021., kojoj je u javnom dijelu nazočio branitelj optuženika, odvjetnik B. K.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Žalbe optuženog M. H. i državnog odvjetnika odbijaju se kao neosnovane te se potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

 

 

Obrazloženje

 

1. Pobijanom presudom proglašen je krivim optuženi M. H. zbog kaznenog djela spolnog odnošaja bez pristanka iz čl. 152. st. 1. u vezi st. 3. KZ/11, za koje je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci. Temeljem čl. 54.KZ/11, u izrečenu kaznu optuženiku je uračunato vrijeme oduzimanja slobode od 26. veljače 2016. do 15. lipnja 2016.

 

2. Temeljem čl. 148. st. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br: 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14 i 70/17 - dalje u tekstu: ZKP/08), optuženik je obavezan na snašanje troškova kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. toč. 1., 6. i 7. ZKP/08 u ukupnom iznosu od 35.999,50 kn te je obavezan na snašanje nagrade i nužnih izdataka opunomoćenice – odvjetnice J. S. T., o visini kojih će biti donijeto posebno rješenje.

 

3. Protiv te presude žale se optuženik i državni odvjetnik.

 

3.1. Optuženik podnosi žalbu po svom branitelju, odvjetniku B. K., "iz svih žalbenih razloga", s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak "uz napomenu sudu da se provedu dokazni prijedlozi obrane". Ujedno je zatražena obavijest o sjednici drugostupanjskog vijeća.

 

3.2. Državni odvjetnik se žali zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i optuženika osudi na kaznu zatvora u duljem vremenskom trajanju.

 

4. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

 

5. Prije održavanja sjednice vijeća, sukladno čl. 474. st. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br: 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17 i 126/19 - dalje u tekstu: ZKP/08-I), spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske koje ga je u roku vratilo.

 

6. Sjednici ovog drugostupanjskog vijeća pristupio je branitelj optuženika, odvjetnik B. K., koji je izložio navode žalbe. Optuženik, koji se zbog poslovnih obveza nalazi u Republici Austriji, obavijestio je sud da je upoznat s terminom održavanja sjednice, ali neće pristupiti te predlaže da se sjednica održi u njegovoj odsutnosti. Uredno obaviješteni zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske nije pristupio pa je sjednica održana u njegovoj nenazočnosti, sukladno čl. 475. st. 3. ZKP/08-I.

 

7. Žalbe nisu osnovane.

 

8. Optuženik u žalbi ističe bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08 smatrajući da je izreka pobijane presude proturječna njezinim razlozima, u obrazloženju presude nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, a dani razlozi su nejasni i u znatnoj mjeri proturječni. Ukazuje da iskaz oštećenice s dokaznog ročišta nije vjerno reproduciran niti ocijenjen pa postoji znatna proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude i sadržaja tog iskaza danog u postupku. Problematizira se ocjena prvostupanjskog suda o neuvjerljivosti iskaza optuženika u korelaciji s odlukom o odbijanju njegovih dokaznih prijedloga za ispitivanje svjedoka koji bi, po stajalištu žalitelja, potvrdili uredno ponašanje oštećenice nakon događaja, a time i obeskrijepili njezino terećenje.

 

8.1. Nasuprot tome, ovaj žalbeni sud nalazi da je izreka prvostupanjske presude u svemu jasna i neproturječna razlozima presude. Prvostupanjski je sud razumno i argumentirano obrazložio sve odlučne činjenice te nije zamijećena znatnija proturječnost između sadržaja dokaza navedenih u presudi i samih tih dokaza u postupku. Suprotno tvrdnji žalbe, prvostupanjski sud vjerno reproducira iskaz oštećenice pa i u dijelu "da je pristala da joj optuženik skine hlače i gaće", a taj njezin navod je i ocijenjen na listu 12 IV. pasus obrazloženja. Drugo je pitanje što se žalitelj, u stvari, ne slaže sa zaključcima prvostupanjskog suda izvedenim temeljem iskaza oštećenice, što predstavlja daljnji žalbeni osnov pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

8.2. Tvrdnjom žalbe o odbijanju svih dokaznih prijedloga obrane žalitelj, vjerojatno, smjera na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 2 ZKP/08 vezano za pravičnost provedenog postupka, iako to izrijekom u žalbi ne obrazlaže. Međutim, taj prigovor žalbe treba ispitati i po službenoj dužnosti kako nalaže odredba čl. 476. st. 1. ZKP/08. U tom kontekstu, međutim, žalitelj zaboravlja da je mlt. oštećenica, iako prethodno ispitana u smislu čl. 292. st. 2. ZKP/08, ponovno neposredno ispitana na raspravi upravo temeljem prijedloga obrane, a također, prihvaćen je i prijedlog obrane za uvid u satelitsku kartu mjesta događaja, koja je priložena spisu. Stoga je netočna tvrdnja žalbe da je sud odbio baš sve predložene dokaze. S druge strane, prvostupanjski sud je u obrazloženju svoje presude naveo konkretne i razumne razloge zbog kojih smatra nevažnim ispitati predložene svjedoke pa se ne može tvrditi da je odbijanje dokaza bilo arbitrarno ili s ciljem uskrate optuženikovog prava na jednakost oružja. Zbog navedenog, ovi navodi žalbe, kojima se sugerira potreba ispitivanja predloženih svjedoka, predstavljaju žalbeni osnov nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

9. Žalbom zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja optuženik osporava vjerodostojnost terećenja oštećenice s obzirom na proturječja i nedosljednosti u njezinom iskazu. Ukazuje se da je samoozljeđivanje oštećenice evidentirano tek krajem 2015. i početkom 2016. pa se ne može povezati s kritičnim događajem. Isto tako, nalaz i mišljenje Poliklinike za zaštitu djece G. Z. rezultat je lažnog iskaza oštećenice, posebno jer kod nje nisu uočeni znakove depresivnosti i anksioznosti. S obzirom da je iz priložene satelitske snimke vidljiva konfiguracija terena koja onemogućava zaustavljanje vozila na način kako opisuje oštećenica, prvostupanjski sud bezrazložno ocjenjuje da se radi o vjerodostojnom iskazu. Zaključno, predlaže se provesti dokaze obrane koji bi, po shvaćanju žalitelja, opravdali donošenje oslobađajuće presude.

 

10. Nasuprot tome, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, smatra da je prvostupanjski sud, u zakonito provedenom dokaznom postupku, sve činjenice potpuno i pravilno utvrdio te je sa sigurnošću našao dokazanim da je optuženik kritične prilike izvršio spolni odnošaj nad oštećenicom, tada starom 15 godina, bez njezina pristanka, na način kako ga tereti optužba.

 

10.1. Oštećena A. H. ispitana na dokaznom ročištu, u dobi od 16 godina, te nastavno na raspravi, kada je navršila 20 godina, vrlo uvjerljivo i u bitnom dosljedno tereti optuženika da je, usprkos njezinog verbalnog odbijanja, odgurivanja i plača, nad njom izvršio spolni odnošaj. To se dogodilo u zaključanom vozilu optuženika na osamljenom mjestu pa kako je optuženik bio uporan i "baš se deral da mu dam", prijeteći da ju neće pustiti doma, ona je na kraju popustila, iako spolni odnošaj s optuženikom nije htjela.

 

10.2. Iako se oštećenica neposredno nakon događaja nije nikome povjerila zbog, kako kaže, srama i straha, naknadno je to ispričala svojoj prijateljici V. B., školskoj psihologinji R. G. te svojoj poznanici K. J. H., a potom i svojim roditeljima, Đ. i S. H.. Imenovani svjedoci, koje oštećenica navodi u svom iskazu, suglasno potvrđuju da im je događaj s optuženikom opisala na jednak način kao što iskazuje i na sudu.

 

10.3. Na bitno jednak način oštećenica je opisivala kritični događaj i pred psihologom te psihijatrom Poliklinike za zaštitu djece G. Z., koji u svom zaključku multidisciplinarnog tima nalaze da je ona spolno zlostavljana.

 

10.4. Optuženik se brani da nikakvog spolnog kontakta sa oštećenicom nije bilo, a ona ga lažno tereti, vjerojatno zato što je uvrijeđena njegovim odbijanjem ljubavne veze, što joj je u rujnu 2015. i rekao.

 

10.5. Bezuspješno žalitelj dovodi u sumnju istinitost terećenja oštećenice ukazujući na nedosljednosti u njezinom iskazu, a s druge strane, nudeći dokaze o tome da se ona nakon događaja prema njemu uredno ponašala, što ne bi bio slučaj da je doživjela traumatsko seksualno iskustvo.

 

10.6. Prije svega, žalbom isticana činjenica da je oštećenica u svom iskazu na dokaznom ročištu rekla da je, u konačnici, pristala na spolni odnošaj sa optuženikom, nije odlučna za utvrđivanje relevantnih činjenica s obzirom da optuženik u svojoj obrani poriče bilo kakav spolni kontakt. Dapače, inzistiranjem na tom navodu oštećenice moglo bi se zaključiti da optuženik u žalbi dopušta da je s oštećenicom imao dragovoljni spolni odnošaj, iako je u postupku iskazivao suprotno. Međutim, neovisno o tome, prvostupanjski sud taj navod oštećenice pravilno stavlja u kontekst konkretnih okolnosti slučaja kada se ona noću, na osamljenom mjestu, zatekla u vozilu znatno starijeg i fizički jačeg optuženika pa, shvativši da nema drugog izlaza, odlučila prestati opirati njegovom navaljivanju. To, međutim, ne znači da se oštećenica na inzistiranje optuženika predomislila, već je njezino prepuštanje očiti izraz osjećaja inferiornosti i svijesti da "ne može iz te kože", kako sama iskazuje. Stoga, ukupno ponašanje oštećenice koja se prethodno plačući, verbalno i fizički opire optuženiku, ne ukazuje na njezin pravovaljani pristanak na spolni odnošaj, čega je optuženik bio svjestan.

 

10.7. Nadalje, iako oštećenica nije dosljedna u opisu načina na koji je kritične večeri došla kući, sama ili u vozilu svog oca, ona na raspravi za to daje prihvatljivo obrazloženje. Doista, s obzirom na iskaz njezinog oca S. H., nema dvojbe da ju je on dovezao kući, kako tvrdi i optuženik. Međutim, ta se nedosljednost u iskazu tiče nebitne okolnosti te se može opravdati izuzetno mladom dobi i neiskustvom oštećenice. Nasuprot tome, u opisu bitnih detalja vezano za događaj u vozilu optuženika, oštećenica je jasna, dosljedna i bez proturječja.

 

10.8. Što se tiče tvrdnje žalbe o objektivnoj nemogućnosti zaustavljanja optuženikovog vozila zbog konfiguracije terena, treba reći da priložena satelitska karta navodi na suprotan zaključak. Prvostupanjski sud osnovano uočava da se radi o slabo naseljenom poljoprivrednom području s više puteljaka na koje se vozilom može zaći, baš kako to opisuje oštećenica. U noćnim uvjetima vožnje pri izrazito slabom prometu na tom dijelu goričke ceste, dovoljan je i manji odmak od prometnice da bi se osigurala skrovitost. Očevid na licu mjesta, koji se sada sugerira žalbom, u postupku nije predlagan niti se navode razlozi zbog kojih to ranije nije učinjeno. Stoga je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da podaci satelitske karte ne isključuju vjerodostojnost terećenja oštećenice.

 

10.9. Samoozljeđivanje oštećenice, koje prvostupanjski sud cijeni u širem kontekstu dokazanosti djela, ne mora nužno i jedino potjecati od traumatizirajućeg događaja s optuženikom. Međutim, s obzirom na njezino izmijenjeno, povučeno i depresivno  ponašanje nakon događaja, o kojem suglasno iskazuju roditelji oštećenice i prijateljica V. B., očito je posljedicom traumatskog doživljaja prolazila kroz teško psihičko razdoblje. Stoga činjenica samoozljeđivanja oštećenice prije potvrđuje, negoli isključuje kaznenu odgovornost optuženika, neovisno o tome kada je ista prvi puta zabilježena liječničkom dokumentacijom.

 

10.10. Isto tako, s pravom je prvostupanjski sud odbio kao nevažno ispitivanje svjedoka V. K., D. L., J. L., J. Ž. i V. C. koji bi, prema tvrdnji obrane, trebali potvrditi da se oštećenica nakon događaja nije bojala kontakta s optuženikom niti od njega zazirala. Sve da je ponašanje oštećenice i bilo uredno, to ne bi dovelo u sumnju istinitost onoga što je na sudu izjavila. Svaka pojedina žrtva seksualnog zlostavljanja reagira na sebi svojstven način, pogotovo kada se zatekne s počiniteljem u širem društvu. Okolnost da se oštećenica, prividno, uredno ponašala, sukladna je njezinoj prvobitnoj namjeri da spriječi javno razotkrivanje optuženika, a time i intimni osjećaj sramote. Jednako se uredno ponašao i otac oštećenice, svjedok S. H., na druženju povodom Uskrsa, očito s istim ciljem. Da je tome tako, jasno slijedi iz konteksta prijavljivanja kaznenog djela do kojeg dolazi tek povodom dopisa psihologa G. škole u V. kojim se obavještava policija. Stoga, doista, ponašanje oštećenice na koje žalba ukazuje nije odlučno za dokazanost predmetnog kaznenog djela.

 

10.11. Zbog toga, dakle, optuženik nije s uspjehom doveo u sumnju činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda pa je osuđujuća presuda u svemu zakonita i pravilna.

 

11. Žalba zbog povrede kaznenog zakona svodi se tek na paušalnu tvrdnju o pogrešnoj primjeni kaznenog zakona. S obzirom da žalitelj u tom pravcu ne navodi konkretne razloge pobijanja, a ovaj žalbeni sud nalazi da je pravna kvalifikacija kaznenog djela i primjena materijalnog prava u svemu zakonita, to istaknuti žalbeni osnov očito nije ostvaren.

 

12. Kazna, koju je sud prvog stupnja izrekao optuženiku zbog počinjenog kaznenog djela, ispitana je u povodu žalbe državnog odvjetnika te po službenoj dužnosti budući da žalba optuženika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja podrazumijeva i žalbu zbog odluke o kazni (čl. 478. ZKP/08-I).

 

12.1. Nije u pravu državni odvjetnik kada predlaže izricanje strože zatvorske kazne pozivajući se, kako na već utvrđene, tako i nove otegotne okolnosti vezano za karakter optuženikove obrane, njegovo neodazivanje sudskim pozivima i upornost koju je iskazao pri nagovaranju oštećenice na nove susrete.

 

12.2. Otegotne okolnosti utvrđene u prvostupanjskoj presudi dostatno su i pravilno cijenjene. Način na koji se optuženik odlučio braniti u postupku ne može imati značaj otegotne okolnosti  jer bi to bilo u suprotnosti s njegovim zakonskim pravima obrane. Neredovito odazivanje sudskim pozivima, u konkretnom slučaju, također nema otegotan značaj s obzirom na činjenicu da optuženik živi i radi u inozemstvu. Konačno, okolnost da je optuženik, bezuspješno, pozivao oštećenicu na nove susrete ne ukazuje na naročitu upornost počinitelja u mjeri da bi to zahtijevalo strožu osudu.

 

12.3. S druge strane nema razloga niti za blaže kažnjavanje optuženika jer sud prvog stupnja nije utvrdio nikakvih olakotnih okolnosti niti se takve sada u žalbi navode.

 

12.4. Zaključno, dakle, po sudu prvog stupnja izrečena kazna zatvora od jedne godine i šest mjeseci, i po uvjerenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao suda drugog stupnja, u svemu je primjerena i dostatna sankcija da izrazi odgovarajući prijekor društva te ujedno utječe na optuženika da shvati krajnju neprihvatljivost vlastitog ponašanja. Tako odmjerenom kaznom ostvariti će se kako opća, tako i posebna svrha kažnjavanja.

 

13. U odnosu na odluku o plaćanju troškova kaznenog postupka optuženik tek navodi da je ista "pogrešna jer optuženik nije počinio kazneno djelo". Nasuprot tome, s obzirom na osnovanost osuđujuće presude, obveza plaćanja troškova kaznenog postupka sukladna je odredbi čl. 148. st. 1. ZKP/08. S obzirom da se žalbom ne osporava visina utvrđenih troškova niti imovinska sposobnost optuženika da te troškove plati, to je i ovaj žalbeni navod neosnovan.

 

14. Kako su time podnesene žalbe neosnovane, a ispitivanjem pobijane presude nisu nađene povrede na koje ovaj žalbeni sud, u smislu čl. 476. st. 1. ZKP/08-I, pazi po službenoj dužnosti, trebalo je, temeljem čl. 482. ZKP/08-I, odlučiti kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 11. studenog 2021.