- 1 -              I Kž-Us 151/2019-9

 

 

 

 

 

Broj: I Kž-Us 151/2019-9

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Dražena Tripala i Ratka Šćekića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog Ž. M. i drugih zbog kaznenih djela iz članka 347. stavka 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97., 27/98. – ispravak, 50/00. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 129/00., 51/01., 111/03., 190/03. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 105/04., 84/05. – ispravak i 71/06.; dalje: KZ/97.) i drugih, odlučujući o žalbama Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta, optuženog Ž. M. i optuženog H. O. podnesenima protiv presude Županijskog suda u Zadru od 8. srpnja 2019. broj K-1/18-146, u sjednici održanoj 10. studenog 2021., u prisutnosti u javnom dijelu sjednice optuženog Ž. M.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

Odbijaju se kao neosnovane žalbe Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta, optuženog Ž. M. i optuženog H. O. te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

1. Pobijanom presudom optuženici Ž. M. i H. O. proglašeni su krivima zbog počinjenja kaznenih djela protiv službene dužnosti – primanja mita iz članka 347. stavka 2. KZ/97. i krivotvorenja službene isprave iz članka 312. stavaka 1. i 2. KZ/97. Nakon što su svakom od optuženika utvrđene kazne zatvora, i to za kaznena djela iz članka 347. stavka 2. KZ/97., na temelju te zakonske odredbe, u trajanju od po sedam mjeseci, a za kaznena djela iz članka 312. stavaka 1. i 2. KZ/97., na temelju te zakonske odredbe, u trajanju od po sedam mjeseci, svaki od optuženika je, uz primjenu članka 60. stavaka 1. i 2. KZ/97., osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od po jedne godine, time da je prema obojici optuženika, na temelju članka 67. KZ/97., primijenjena uvjetna osuda na način da im je izvršenje ovih jedinstvenih kazni zatvora odgođeno za vrijeme od tri godine ako u tom vremenu ne počine novo kazneno djelo.

 

1.1. Na temelju članka 148. stavaka 1. i 6. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17.; dalje: ZKP/08.), optuženici Ž. M. i H. O. obvezani su solidarno snositi troškove kaznenog postupka u iznosu od 3.370,00 kuna, dok preostali troškovi kaznenog postupka padaju na teret sredstava državnog proračuna.

 

2. Protiv te presude žalbe su podnijeli Ured za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta (dalje: USKOK) te optuženici Ž. M. i H. O..

 

2.1. USKOK se žali zbog odluke o uvjetnoj osudi, s prijedlogom Vrhovnom sudu Republike Hrvatske „preinačiti prvostupanjsku presudu izricanjem optuženicima strožije sankcije“.

 

2.2. Optuženi Ž. M. žalbu je podnio po branitelju, odvjetniku Đ. M., "iz svih zakonom predviđenih žalbenih razloga", a iz obrazloženja žalbe proizlazi da presudu pobija zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da se u odnosu na njega donese oslobađajuća presuda u odnosu na oba kaznena djela, podredno da se ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku. Zatražena je obavijest o sjednici vijeća drugostupanjskog suda.

 

2.3. Optuženi H. O. žalbu je podnio po braniteljici, odvjetnici N. S., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a predložio je da se pobijana presuda preinači na način da ga se oslobodi optužbe, podredno da se ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku. Zatražena je obavijest o sjednici vijeća drugostupanjskog suda.

 

2.4. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

 

3. Spis je, u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. ZKP/08., bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

4. Sjednica vijeća održana je u prisutnosti optuženog Ž. M., a, u skladu s odredbom članka 475. stavka 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19.; dalje: ZKP/08.-19.), u odsutnosti Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, branitelja optuženog Ž. M., odvjetnika Đ. M., optuženog H. O. te braniteljice optuženog H. O., odvjetnice M. M.M., koji su o sjednici uredno obaviješteni.

 

5. Žalbe nisu osnovane.

 

6. Budući da su pojedini žalbeni navodi optuženika Ž. M. i H. O. istovjetni, a njima se istovremeno ukazuje na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. i na pogrešno utvrđeno činjenično stanje, najprije će biti izloženi i obrazloženi oni navodi koji su istaknuti samo u žalbi optuženog M., potom oni koji su istaknuti samo u žalbi optuženog O., a zatim će biti dani razlozi u odnosu na one žalbene navode istaknute u žalbama obojice ovih optuženika. Naposljetku će biti obrazložena odluka prvostupanjskog suda o kaznenim sankcijama.

 

7. Optuženi Ž. M. u svojoj žalbi ističe da se u obrazloženju pobijane presude navodi da je svjedok R. Š. izjavio da mu je optuženi M. rekao "da se pozitivna odluka ne može dobiti bez novca, da sve ima svoju cijenu te da će, ukoliko bude novca, sve biti riješeno i da će, kada novac bude tu, biti napisano rješenje". Ovaj žalitelj, naime, tvrdi da je to neistinito jer da ovaj svjedok to nije rekao ni u jednom svom iskazu. On je, kako to tvrdi ovaj žalitelj, u više navrata iskazao da ga optuženi M. nije pitao ni za kakav novac, ali da je rekao "ovo bi se moglo riješiti sa 800 eura", što je svjedok shvatio kao iznudu. Optuženi M. smatra da prvostupanjski sud zaključuje na temelju mišljenja svjedoka i toga kako je svjedok nešto shvatio.

 

7.1. Svjedok R. Š. je prilikom prvog ispitivanja kod istražnog suca 19. prosinca 2007. (listovi 90 do 91 spisa predmeta), između ostaloga, naveo da mu je optuženi Ž. M. u razgovoru rekao: "da se za taj objekt neće moći dobiti nikakva pozitivna odluka jer se taj objekt ne smatra objektom nego štalom. Rekao mi je da se pozitivna odluka ne može dobiti bez novca, ja sam ga upitao na to koliko, a on je rekao 800 eura, negodovao sam, rekao sam da je to puno, na što mi je on odgovorio kad bude taj novac tu da će biti napisano rješenje." Zatim: "Osumnjičenik Ž. M. prilikom traženja mita rekao mi je najprije da to sve ima svoju cijenu, da je objekt kompliciran, da on ovdje ne bi trebao biti radi toga objekta, ali da možemo pregovarati ako damo 800 eura. Nakon toga sam ja rekao da je to puno."

 

7.2. Uzevši u obzir izneseno, optuženi Ž. M. nije u pravu kada tvrdi da je iskaz svjedoka R. Š. u obrazloženju pobijane presude pogrešno reproduciran jer je njegov sadržaj iznesen upravo onako kako je taj svjedok i iskazivao.

 

8. Optuženi Ž. M. u svojoj žalbi dalje ističe da prvostupanjski sud ignorira da navedeni svjedok nije rekao da njemu treba dati bilo kakav novac niti da ga treba dati bilo kome drugome niti je bilo koga iz obitelji Š. nakon događaja na bilo koji način kontaktirao ili bilo što tražio, zbog čega da je izostalo obrazloženje zašto bi ovakvo njegovo ponašanje predstavljalo kazneno djelo iz članka 347. stavka 2. KZ/97.,a ovo tim više što svi ostali svjedoci o inkriminiranom događaju imaju posredna saznanja jer im je svjedok R. Š. rekao kako je on shvatio izgovoreno.

 

8.1. Činjenica da optuženi Ž. M. prilikom razgovora sa svjedokom R. Š. ovome nije izravno rekao da njemu ili bilo kome drugome treba dati bilo kakav novac te da nakon tog razgovora ni na koji način nije kontaktirao bilo koga iz obitelji Š. ili bilo što tražio sama po sebi ne isključuje njegovu odgovornost za kazneno djelo primanja mita iz članka 347. stavka 2. KZ/97. Naime, već po samoj životnoj logici nije uobičajeno da se mito traži izravno, već naprotiv, na posredan način. Upravo tako bilo je i u konkretnom slučaju. Naime, iz prethodno izloženih navoda svjedoka R. Š. o sadržaju razgovora kojega je vodio s optuženim Ž. M. 3. veljače 2007. (kada je ovaj zajedno s optuženim H. O. došao na očevid radi utvrđivanja ratne štete na stambenim objektima B. Š.) vrlo jasno proizlazi te se bez imalo dvojbe u značenje riječi koje je svjedoku uputio optuženi M. može zaključiti da je on (optuženi M.) tražio novac za sebe i optuženog H. O..

 

8.2. Točno je da svjedoci B. Š. i A. Š. u pogledu traženja mita imaju posredna saznanja, odnosno da su iskazivali o onome što im je o razgovoru s optuženim M. ispričao svjedok R. Š.. Međutim, neprihvatljiva je tvrdnja ovog žalitelja da je svjedok R. Š. sadržaj razgovora s njim (optuženim M.) prepričao svjedocima B. Š. i A. Š. onako kako ga je on shvatio. Analizirajući, naime, iskaze svjedoka R. Š., B. Š. i A. Š. i dovodeći ih u međusobnu vezu, ocjena je i ovoga suda da je potonjima inkriminirani događaj u pogledu odlučnih činjenica prikazan vjerodostojno, odnosno upravo onako kako se i odvio te da ni svjedok R. Š., a posljedično tome ni svjedoci B. Š. i A. Š. nisu iskazivali na temelju neke svoje proizvoljne interpretacije predmetnog razgovora, kako to, i još k tome neargumentirano, nastoji prikazati optuženi M.. Sve ono što je rečeno za svjedoke B. Š. i A. Š. kao svjedoke po čuvenju u odnosu na sadržaj razgovora između optuženog M. i R. Š. vrijedi i u odnosu na svjedokinju M. R. jer je ona prilikom ispitivanja pred prvostupanjskim sudom 29. travnja 2015. izrijekom navela da nije čula sadržaj razgovora između optuženog M. i svjedoka R. Š. te da nije znala o čemu se radi, tj. znala je tek da je riječ o obnovi, a kada je komisija otišla, pitala je R. što je točno bilo, na što joj je on rekao da su tražili 800 eura, da on to nema i da odakle mu. Međutim, ova svjedokinja je također navela da je čula da se radilo o nekoj količini, da se radilo o novcu, ali da nije znala o kojem iznosu, sve dok joj to naknadno nije rekao R.. No, kada se ima u vidu cjelina svega onoga što je u tijeku ovog postupka iskazala navedena svjedokinja, dakle i navodi iz njezinih ranijih iskaza – da su svjedok R. Š. i optuženi M. razgovarali od nje udaljeni 3 metra te da je čula kada je R. rekao: „Odakle meni taj novac?!“ (iskaz od 19. prosinca 2007.) te da je u vrijeme dok su R. Š. i optuženi Ž. M. razgovarali na dvorištu ona sjedila na gusterni i čula kako govore o parama te da je vidjela da je R. slegnuo ramenima i ukazao Ž. kako nema novaca (iskaz od 15. prosinca 2008.) – očigledno je da ona u određenoj mjeri ima i neposrednih saznanja o sadržaju razgovora između optuženog M. i R. Š., a ona su u bitnim dijelovima suglasna navodima svjedoka R. Š..

 

9. Optuženi Ž. M. u žalbi tvrdi da prvostupanjski sud ignorira okolnost da je svjedokinja A. Š., koja je navodno jedina vidjela optuženog M. u dva navrata, na pitanje istražnog suca da li bi prepoznala optuženog M. koji je sjedio u prostoriji navela "naravno da bih ga prepoznala", nakon čega ga je opisala pa je u nekoliko navrata na pitanje branitelja da li se on nalazi u prostoriji jasno i sa 100 %-tnom sigurnošću rekla da se isti ne nalazi u prostoriji jer bi ga, da se tamo nalazio, ona prepoznala.

 

9.1. Istaknutim žalbenim navodima ovaj žalitelj bezuspješno nastoji dovesti u pitanje vjerodostojnost iskaza svjedokinje A. Š. jer navedeno niti nije odlučno za utvrđivanje bitnih činjenica u ovom predmetu. O ovdje odlučnim činjenicama iskaz svjedokinje A. Š., ne samo da je suglasan iskazima svjedoka B. Š., R. Š. i M. R., već i materijalnim dokazima u spisu predmetu, o čemu će još biti riječi u nastavnom dijelu obrazloženja ove odluke.

 

10. Optuženi H. O. u žalbi tvrdi da je izreka pobijane presude proturječna samoj sebi te da ni na koji način ne upućuje na to kojim bi to radnjama bilo ostvareno supočiniteljstvo. Smatra da se zaključak prvostupanjskog suda o supočiniteljstvu i prethodnom dogovoru temelji na pretpostavkama o kojima u izreci pobijane presude ni u obrazloženju uopće nema govora.

 

10.1. Protivno istaknutim žalbenim navodima, u izreci pobijane presude opisani su svi bitni elementi obaju kaznenih djela za koja su optuženici Ž. M. i H. O. proglašeni krivima, uključujući i one na koje se posebno upire u žalbi optuženog O., pri čemu izreka pobijane presude nije proturječna samoj sebi, dok su u obrazloženju pobijane presude izneseni jasni, dostatni i valjani razlozi o svim odlučnim činjenicama na temelju kojih je prvostupanjski sud po provedenom dokaznom postupku zaključio da su obojica optuženika počinila kaznena djela za koja ih je proglasio krivima. Prema tome, nema govora o tome da bi u pobijanoj presudi bila ostvarena bitna postupovna povreda iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. na koju, iako to izrijekom ne navodi, očito upire ovaj žalitelj.

 

10.2. Isto vrijedi i u odnosu na daljnje žalbene tvrdnje optuženog H. O. da je izostalo obrazloženje na koji način i kojom konkretnom radnjom je on sudjelovao u počinjenju terećenih mu kaznenih djela jer da donošenje rješenja o naknadi, što je navodno trebao učiniti on (optuženi O.), ni teoretski nije moglo biti izvršeno s obzirom na to da se spis po žalbi B. Š. nalazio na rješavanju u Z..

 

10.3. Svim ovim žalbenim navodima optuženi O. zapravo osporava pravilnost činjeničnog stanja u pobijanoj presudi, što je, međutim, potpuno druga žalbena osnova o kojoj će više riječi biti u nastavku obrazloženja ove drugostupanjske odluke. Ovdje valja istaknuti da u pobijanoj presudi nije ostvarena bitna postupovna povreda iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. na koju upire ovaj žalitelj.

 

11. Obojica optuženika u svojim žalbama ističu da se u vrijeme inkriminacije, 3. veljače 2007., spis B. Š. nalazio u Z. povodom njegove žalbe protiv prvostupanjskog rješenja u vezi čega postavljaju pitanje kako je moguće da su oni uopće mogli postupati u tom predmetu. Smatraju da je stoga pobijana presuda proturječna samoj sebi, a dijelom i nerazumljiva te da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, i to osobito u dijelu u kojemu prvostupanjski sud svoj zaključak o posjeti obitelji Š. temelji upravo na iskazima svjedoka B., A. i R. Š. te M. R. budući da su isti nelogični i neuvjerljivi. Ističu, naime, da svjedok R. Š. nije tvrdio da je optuženi M. od njega izričito tražio mito niti mu je rečeno kome treba platiti mito, da je razgovoru bio prisutan samo optuženi M. te da ga optuženi O. nikako nije mogao čuti jer je bio u kući kod njegovog oca, da je tek nakon nekih mjesec dana saznao da se osoba s kojom je razgovarao zove Ž. M., odnosno da bi se radilo o optuženom M.. Nadalje, svjedok B. Š. da ne tereti optuženog O., a o navodnom traženju mita da zna onoliko koliko mu je navodno ispričao sin. Svjedokinja A. Š. rekla je da joj je sin R. Š. konkretne prigode odmah rekao da je osoba s kojom je razgovarao vani bio Ž.. Svjedokinja M. R. u istrazi je navela da je slušala razgovor između R. Š. i optuženog M. s udaljenosti od tri metra te je čula R. kako izgovara riječi 800 eura da bi na raspravi 15. prosinca 2008. rekla da joj je R. odmah rekao da je osoba s kojom je razgovarao Ž., a 29. travnja 2015. da uopće nije čula iznos o kojemu se govorilo, ali da je cijelom događaju bila prisutna i A. Š. za koju žalitelji ističu da je iskazala da je najprije bila u dvorištu, ali da je potom ušla u obiteljsku kuću i to zajedno s M. R.. Žalitelji smatraju da su iskazi navedenih svjedoka proturječni te da oni o bitnim činjenicama ne iskazuju suglasno, a time da je ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka jer da o odlučnim činjenicama postoji bitna razlika između onoga što se navodi o sadržaju tih iskaza i samih tih iskaza.

 

11.1. Prije svega treba reći da nije sporno da je u inkriminirano vrijeme predmet u povodu zahtjeva B. Š. za procjenu ratne štete na njegovom stambenom objektu, a zbog činjenice da je on bio nezadovoljan prvotnim rješenjem procjene ratne štete, bio u rješavanju u žalbenom postupku kod Ministarstva kao drugostupanjskom tijelu. Ta činjenica, međutim, ne isključuje, kako to nastoje prikazati žalitelji, mogućnost njihovog postupanja u tom predmetu u inkriminirano vrijeme radi rješavanja žalbe B. Š.. Baš naprotiv. Naime, upravo radi odlučivanja o žalbi B. Š., navedeno je Ministarstvo podneskom od 20. listopada 2006. od Komisije u Z. županiji zatražilo očitovanje o žalbenim navodima B. Š., tako da je upravo radi toga trebalo obaviti novi očevid na objektu B. Š. i o tome Ministarstvu podnijeti izvješće, a to je bio zadatak optuženika M. i O..

 

11.2. Optuženici svojim žalbama bez uspjeha osporavaju i vjerodostojnost iskaza pojedinih svjedoka na temelju kojih je prvostupanjski sud, uz druge izvedene dokaze, zaključio da su optuženici postupili upravo onako kako je opisano u izreci pobijane presude. Naime, što se tiče navoda u žalbama optuženika posebno apostrofiranih dijelova iz iskaza svjedoka R. Š., prije svega valja reći da je u odnosu na navode tog svjedoka u pogledu neizravnog traženja mita od strane optuženog M. već bilo riječi u pododlomku 9.1. ove odluke. Osim toga, činjenice da razgovoru između R. Š. i optuženog Ž. M. koji se odvijao na dvorištu kod obiteljske kuće B. Š. nije bio prisutan optuženi O., da ovog optuženika ne tereti ni svjedok B. Š. u smislu traženja mita te da i iz iskaza svjedokinje A. Š. proizlazi da se razgovor na dvorištu odvijao samo između njezinog sina R. Š. i optuženog M. ne isključuje zajedničko i dogovorno sudjelovanje optuženika M. i O. u počinjenju kaznenih djela primanja mita iz članka 347. stavka 2. KZ/97. i krivotvorenja službene isprave iz članka 312. stavaka 1. i 2. KZ/97. Budući da je u pogledu te činjenice prvostupanjski sud iznio jasne, vrlo uvjerljive i životno logične razloge koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud, i žalitelji se upućuju na taj dio obrazloženja pobijane presude (stranica 21., odlomak 6. i stranica 22., odlomak 1.).

 

11.3. Što se tiče svjedokinje M. R., žalitelji zanemaruju činjenicu značajnog proteka vremena od inkriminiranog događaja do kasnijih ispitivanja te svjedokinje, a upravo to, po ocjeni ovoga drugostupanjskog suda, objašnjava pojedine razlike i nedosljednosti u njezinim iskazima na koje upiru žalitelji, a koje su uzrokovane zaboravom detalja.

 

11.4. Svi ovi svjedoci vjerodostojnost čijih iskaza se nastoji dovesti u sumnju žalbama optuženika M. i O., a riječ je o svjedocima B. Š., R. Š., A. Š. i M. R., suglasni su u pogledu bitne činjenice u ovom predmetu, a ta je da su optuženici M. i O. upravo 3. veljače 2007. bili na procjeni ratne štete na stambenim objektima B. Š. i zatražili mito za sačinjavanje zapisnika u kojem bi naveli da se radi o petom stupnju oštećenja stambenog objekta B. Š.. Stoga pojedine razlike i određene nedosljednosti u njihovim iskazima, po ocjeni ovoga suda, ne upućuju na to da su ti iskazi iskonstruirani i neistiniti u tom bitnom dijelu. Ovo osobito kada se uzme u obzir već spomenuta činjenica proteka vremena od dana inkriminacije pa do davanja iskaza svakog od ovih svjedoka. Naposljetku, a kako je to pravilno uočio i prvostupanjski sud, da je riječ o iskonstruiranim iskazima, bilo bi za očekivati da su ovi svjedoci određeni u terećenju optuženika i u tome suglasni i dosljedni. Prema tome, optuženici M. i O. nisu u pravu kada u svojim žalbama tvrde da su iskazi navedenih svjedoka proturječni.

 

12. Optuženici nisu u pravu ni kada u svojim žalbama ističu da prvostupanjski sud nije utvrdio njihov status kao službenih ili odgovornih osoba pa da je time na njihovu štetu povrijeđen kazneni zakon, ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka te da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno.

 

12.1. Naime, na stranici 15., odlomku 6. pobijane presude navedeno je da iz sadržaja rješenja o imenovanju predsjednika i članova Komisije za popis i procjenu ratne štete stambenih jedinica na području Zadarske županije od 25. travnja 2005. g. (list 18) proizlazi da je optuženi Ž. M. predsjednik, a optuženi H. O. član te Komisije. U odnosu na optuženog H. O. navedeno je i to da je i viši upravni referent u Odsjeku u Uredu u Z. županiji. Nastavno je navedeno da su, osim optuženika, članovi još i Ž. B., E. P., Z. M., V. M. i Z. T. od kojih samo tri člana izlaze na teren radi popisa i procjene štete na stambenim objektima, i to optuženici M. i O. te V. M., time da glavnu riječ kod odlučivanja o šteti na određenom objektu ima predsjednik Komisije, odnosno optuženi Ž. M. koji uvijek izlazi na izvide štete zajedno s jednim od članova Komisije. Ove činjenice svojstava optuženika kao službenih osoba proizlaze i iz samih njihovih obrana koje su interpretirane u obrazloženju pobijane presude.

 

12.2. Kazneno djelo primanja mita iz članka 347. stavka 2. KZ/97. za koje su optuženici proglašeni krivima pobijanom presudom, između ostaloga, čini službena osoba koja zahtijeva dar da u granicama svoje ovlasti obavi službenu radnju koju bi morala obaviti, dok je, prema članku 89. stavku 3. KZ/97., službena osoba, između ostaloga, službenik koji obavlja poslove u tijelima državne uprave te u tijelu Vlade Republike Hrvatske. Premda prvostupanjski sud to nije izrijekom naveo, jasno je da prethodno navedena svojstva, odnosno funkcije obojice optuženika tempore criminis odgovaraju pojmu službene osobe u smislu odredbe članku 89. stavku 3. KZ/97., a to je ujedno i bitno obilježje kaznenog djela primanja mita iz članka 347. stavka 2. KZ/97., kao i kaznenog djela krivotvorenja službene isprave iz članka 312. stavaka 1. i 2. KZ/97. za čije su počinjenje optuženici također proglašeni krivima pobijanom presudom.

 

13. Budući da je prvostupanjski sud, polazeći i od analize kretanja optuženika inkriminiranog im dana, protivno njihovim žalbenim navodima, pravilno zaključio da su oni tog 3. veljače 2007. imali dovoljno vremena i za obavljanje očevida na stambenom objektu B. Š. te da su isti i obavili, a te razloge kao uvjerljive i životno logične u cijelosti prihvaća i ovaj sud, na iste se radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja upućuju i optuženici (stranica 19., odlomak 7. do stranica 20., odlomak 2.).

 

14. Obojica optuženika u svojim žalbama ističu da se radnje za koje se terete ne mogu podvesti ni pod kazneno djelo iz članka 312. stavaka 1. i 2. KZ/97. jer izvješće o putovanju nije službena isprava, nego komisijska radnja u postupku, pri čemu da optuženi M. u odnosu na njezino sastavljanje ni nema svojstvo službene ili odgovorne osobe. Osim toga, tvrde da je o okolnostima počinjenja tog kaznenog djela izostalo obrazloženje.

 

14.1. Budući da su na stranici 22., odlomku 1. pobijane presude izneseni sasvim dostatni i jasni razlozi na temelju kojih je prvostupanjski sud zaključio o počinjenju kaznenog djela iz članka 312. stavaka 1. i 2. KZ/97. u odnosu na obojicu optuženika, žalitelji nisu u pravu kada, očito upirući na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., ističu da je o okolnostima počinjenja tog kaznenog djela izostalo obrazloženje.

 

14.2. Nadalje, modus počinjenja kaznenog djela iz članka 312. stavaka 1. i 2. KZ/97. u konkretnom slučaju sastoji se u neunošenju u službenu ispravu važnih podataka i uporabi takve neistinite službene isprave u službi kao da je istinita. Konkretno, kako bi opravdali nesačinjavanje zapisnika o procjeni ratne štete na stambenom objektu B. Š. 3. veljače 2007. (kada su, kao što je već prethodno obrazloženo, optuženici prvi put izašli na očevid tog objekta) te neizdavanje rješenja o pravu na obnovu, optuženici M. i O. u dokumentu Evidencija izlazaka za razdoblje rujan 2006. – veljača 2007. nisu naveli izlazak na procjenu ratne štete na obiteljskoj kući B. Š. 3. veljače 2007. te su potom takvu evidenciju predali Uredu u Z. županiji, koji je istu proslijedio Ministarstvu, a na temelju koje im je kasnije isplaćena naknada za rad u Komisiji za popis i procjenu ratne štete stambenih jedinica na području Z. županije. Spomenuti dokument, s obzirom na sadržaj te posljedice, odnosno prava koja iz njega proizlaze za optuženike – isplata naknade za rad na procjeni ratne štete – svakako ima značenje službene isprave u odnosu na obojicu optuženika. S obzirom na izloženo, potpuno su promašeni prethodno izloženi žalbeni navodi optuženika kojima oni nastoje osporiti činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda u odnosu na ovo kazneno djelo.

 

15. Obojica optuženika u svojim žalbama ističu da je odnosu na oba kaznena djela za koja su pobijanom presudom proglašeni krivima izostalo obrazloženje o postojanju pravnog kontinuiteta s obzirom na to da KZ/97. (koji je u konkretnom slučaju primijenjen) više nije na snazi, upirući time na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. koja se ogleda u nedostatku razloga o odlučnim činjenicama.

 

15.1. Činjenični opis obaju kaznenih djela iz izreke pobijane presude, za počinjenje kojih su optuženici M. i O. proglašeni krivima, sadrži sva bitna obilježja kaznenog djela primanja mita iz članka 347. stavka 2. KZ/97., kao i kaznenog djela krivotvorenja službene isprave iz članka 312. stavaka 1. i 2. KZ/97., a ta je obilježja prvostupanjski sud i utvrdio te je u obrazloženju pobijane presude iznio razloge zbog kojih smatra da se radnje obojice optuženika mogu podvesti pod zakonske opise upravo navedenih kaznenih djela iz KZ/97. Ponašanje obojice optuženika, koje je i u optužnici ovlaštenog tužitelja i u pobijanoj prvostupanjskoj presudi pravno označeno kao kazneno djelo primanja mita iz članka 347. stavka 2. KZ/97. (koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja djela), nedvojbeno ima svoj pravni kontinuitet u kaznenom djelu istoga naziva iz članka 293. stavka 2. kasnije donesenog Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11. i 144/12.; dalje KZ/11.), koji nije mijenjan ni njegovim naknadnim izmjenama i dopunama („Narodne novine“ broj 56/15., 61/15., 101/17. i 118/18., kao i („Narodne novine“ broj 126/19. i 84/21.). Međutim, kako je za kazneno djelo iz članka 347. stavka 2. KZ/97. propisana kazna zatvora od šest mjeseci do pet godina, a za ono iz članka 293. stavka 2. KZ/11. kazna zatvora od jedne do osam godina, za optuženike je blaži KZ/97., koji je u konkretnom slučaju i primijenjen. I kazneno djelo krivotvorenja službene isprave iz članka 312. stavaka 1. i 2. KZ/97. nedvojbeno ima svoj pravni kontinuitet u KZ/11., i to u kaznenom djelu krivotvorenja službene ili poslovne isprave iz članka 279. stavaka 1. i 2. KZ/11. Međutim, kako je za oba ova kaznena djela propisana ista kazna, odnosno kazna zatvora od šest mjeseci do pet godina, prvostupanjski sud je pravilno primijenio KZ/97. kao zakon koji je bio na snazi u vrijeme kada je to kazneno djelo počinjeno.

 

16. Prema tome, u pobijanoj presudi nije počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. na koju u svojim žalbama upiru optuženici, žalbenim navodima nije dovedena u sumnju pravilnost i pouzdanost utvrđenja odlučnih činjenica (članak 470. stavak 2. ZKP/08.), a na pravilno utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud je pravilno primijenio kazneni zakona pa nije počinjena niti povreda kaznenog zakona iz članka 469. točke 4. ZKP/08.

 

17. Žaleći se zbog odluke o kaznenim sankcijama, USKOK ističe da prihvaća olakotne okolnosti na strani obojice optuženika koje je utvrdio prvostupanjski sud, no smatra da im je trebalo utvrditi i otegotne okolnosti, i to činjenice da je riječ o službenicima koji su odlučivali o pravima ljudi pogođenih posljedicama ratnih zbivanja koji su u pravilu bili u teškim socijalnim situacijama. Stoga, zahtijevati novčanu naknadu od takvih ljudi predstavlja posebnu otegotnu okolnost. Kada se uzme u obzir i to da su optuženici počinili i kazneno djelo krivotvorenja službene isprave upravo radi prikrivanja počinjenja kaznenog djela primanja mita, odnosno da su svjesno propustili navesti izlazak na procjenu ratne štete obiteljske kuće B. Š. 3. veljače 2007., proizlazi da je riječ o pojačanoj kriminalnoj volji na strani optuženika. Imajući u vidu i to da je riječ o koruptivnim kaznenim djelima, koja su u dobrom dijelu razorila hrvatsko društvo, smatra da je trebalo voditi računa i o ciljevima generalne prevencije i optuženicima izreći strože kazne.

 

17.1. Premda je optuženi Ž. M. u uvodu svoje žalbe naznačio da istu podnosi "iz svih zakonom predviđenih žalbenih razloga", što bi onda značilo i zbog odluke o kaznenoj sankciji, tu žalbenu osnovu nije obrazložio, dok optuženi H. O. tu žalbenu osnovu nije ni naznačio ni obrazložio. Stoga je pobijana presuda u tom dijelu u odnosu na obojicu optuženika ispitana u skladu s odredbom članka 478. ZKP/08.-19.

 

17.2. Ispitujući pobijanu presudu u odluci o kaznenim sankcijama, ovaj drugostupanjski sud je mišljenja da je prvostupanjski sud svakom od optuženika pravilno utvrdio sve okolnosti koje su u smislu odredbe članka 56. KZ/97. odlučne za individualizaciju kazne, kao i da ih je pravilno ocijenio. Tako su optuženom Ž. M. olakotnima cijenjeni neosuđivanost, očinstvo dvoje djece, od kojih je jedno maloljetno, sudioništvo u Domovinskom ratu te narušeno zdravstveno stanje, dok otegotne okolnosti na njegovoj strani nisu utvrđene. Optuženom H. O. olakotnima su cijenjene neosuđivanost i očinstvo jednog maloljetnog djeteta, dok otegotne okolnosti nisu utvrđene ni na njegovoj strani. Uzimajući u obzir i stupanj krivnje (optuženici su postupali s namjerom), prvostupanjski sud je svakom od optuženika za svako kazneno djelo za koje ih je proglasio krivim (svaki optuženik proglašen je krivim za po jedno kazneno djelo primanja mita iz članka 347. stavka 2. KZ/97. i za po jedno kazneno djelo krivotvorenja službene isprave iz članka 312. stavaka 1. i 2. KZ/97.) utvrdio kazne zatvora u trajanju od po sedam mjeseci, a potom je svakog od optuženika osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od po jedne godine. Potom je u odnosu na obojicu optuženika primijenjena uvjetna osuda s rokom kušnje od tri godine. Upravo takve kaznene sankcije su, i prema ocjeni ovoga suda, primjerene težini i okolnostima počinjenih kaznenih djela i osobama konkretnih optuženika kao počinitelja te je za očekivati da će se njima ostvariti svrha kažnjavanja iz članka 50. KZ/97.

 

17.3. Stoga, a ne umanjujući ni obezvrjeđujući društvenu opasnost i način počinjenja kaznenih djela za koja su optuženici M. i O. proglašeni krivima, nije prihvaćena žalba USKOK-a koji se zalaže za to da ih se strože kazni, pri čemu ovaj žalitelj ne navodi nijednu novu okolnost koja bi postupanju optuženika davala teži značaj, a koja već nije bila poznata prvostupanjskom sudu i uzeta u obzir prilikom donošenja odluke o kaznenim sankcijama.

 

18. Uzevši u obzir sve prethodno izneseno, žalbama USKOK-a te optuženika Ž. M. i H. O. nije s uspjehom dovedena u pitanje pravilnost i zakonitost pobijane presude. Pobijana presuda ispitana je i sukladno članku 476. stavku 1. točkama 1. i 2. ZKP/08.-19., no ni pri tome nije utvrđeno postojanje bilo koje od povreda na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti. Stoga je, na temelju članka 482. ZKP/08.-19., odlučeno kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 10. studenog 2021.