1

Posl.br. 2 Pr-1060/2021-10

 

 

 

             

REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Bjelovaru

Bjelovar, Josipa Jelačića 3

 

Poslovni broj: 2 Pr-1060/2021-10

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

 

           Općinski sud u Bjelovaru, po sucu tog suda Nedi Šoli, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice A. H., O.:…, B., V. 12a, zastupane po punomoćniku Ž. P., odvjetniku u Z., protiv tuženika O. B. B., O.:…, M. ulica 8, B., zastupanog po punomoćniku Z. V., odvjetniku u B., radi isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 27. listopada 2021., zamjenice punomoćnika tužiteljice i punomoćnika tuženika, 10. studenog 2021.,

 

p r e s u d i o   j e

 

           I. Nalaže se tuženiku O. B. B., O.:…, B., M. ulica 8, da tužiteljici A. H., O.:…, B., V. 12a, isplati na ime razlike plaće iznos od bruto 6.423,91 kn zajedno sa zateznom kamatom, izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, po kamatnoj stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, i to na iznose od:

    - 451,55 kn od 16. ožujka 2016. pa do isplate,

    - 492,06 kn od 16. travnja 2016. pa do isplate,

    - 481,42 kn od 16. svibnja 2016. pa do isplate,

    - 574,56 kn od 16. lipnja 2016. pa do isplate,

    - 595,89 kn od 16. srpnja 2016. pa do isplate,

    - 467,78 kn od 16. kolovoza 2016. pa do isplate,

    - 585,27 kn od 16. rujna 2016. pa do isplate,

    - 515,43 kn od 16. listopada 2016. pa do isplate,

    - 592,08 kn od 16. studenog 2016. pa do isplate,

    - 586,63 kn od 16. prosinca 2016. pa do isplate,

    - 548,78 kn od 16. siječnja 2017. pa do isplate,

    - 532,46 kn od 16. veljače 2017. pa do isplate,

a sve u roku od 15 dana.

 

              II. Odbija se kao neosnovan dio zahtjeva tužiteljice koji se odnosi na zatraženu zateznu kamatu na iznos poreza na dohodak i prirez porezu na dohodak sadržanih u bruto iznosima opisanim u točki I. izreke presude.

 

         III. Nalaže se tuženiku da tužiteljici nadoknadi parnični trošak u iznosu od 3.750,00 kn, sa zateznom kamatom koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, tekućom od 10. studenog 2021. do isplate, a sve u roku od 15 dana.

 

r i j e š i o  je

 

              I. Tužba tužiteljice povučena je za iznos od 461,10 kn sa zatraženom zateznom kamatom tekućom od 16. siječnja 2016. do isplate i radi isplate iznosa od 475,22 kn sa zateznom kamatom tekućom od 16. veljače 2016. do isplate, a sve po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

              II. Dopušta se objektivna preinaka tužbe u ovoj pravnoj stvari kao u zahtjevu tužiteljice od 26. listopada 2021.

 

Obrazloženje

 

1.               Tužiteljica je protiv tuženika, podnijela tužbu 25. veljače 2021, radi isplate.

 

1.1.              U tužbi tužiteljica navodi da je zaposlenik tuženika kao i da se na radni odnos primjenjuju odredbe Zakona o plaćama u javnim službama („Narodne novine“, broj 27/01, 39/09), te odredbe Kolektivnog ugovora za javne službe kao i sporazumi o plaći koji su sklopili nadležni sindikati i V. R. H..

 

1.2.              S tim u vezi, tužiteljica ističe da je 23. studenog 2006. sklopljen sporazum između V. R. H. i S. javnih službi o osnovici plaće u javnim službama te je ugovoreno povećanje osnovice za izračun plaća po 6% u 2007., 2008. i 2009., ali da je zbog nastupa krize 13. svibnja 2009. sklopljen Dodatak sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama i tim je dodatkom zamrznuta osnovica plaća na razini iz 2008. te je iznosila 5.108,84 kn (slovima: pettisućastoosam kuna i osamdesetčetiri lipe), dok se povećanje osnovice za preostalih 6% iz 2009. sporazumno odgodilo u skladu s čl. III Dodatka sporazuma.

 

1.3.              Izmjene i dopune Dodatka sporazuma o osnovici za plaće u javnim službama sklopljene 26. listopada 2011., a koje su usvojene i u obliku arbitražne odluke od 7. prosinca 2011., te navedene izmjene i dopune dodatka sporazuma od 26. listopada 2011. predstavljaju kolektivni ugovor koji se primjenjuje do 26. siječnja 2017. kada prestaje njegovo postojanje.

 

1.4.              Nadalje, tužiteljica ističe odredbu čl. III. Izmjena Dodatka Sporazumu od 26. studenog 2011. koje glasi: “Osnovica za obračun plaća u javnim službama iznositi će 5.415,37 kn bruto za mjesec u kojem službeni pokazatelji D. zavoda za statistiku R. ukažu na poboljšanje stanja odnosno rast međugodišnjeg realnog tromjesečnog BDP-za dva tromjesečja uzastopno (u odnosu na isto razdoblje prethodne godine) prosječno dva ili više posto (mjereno aritmetičkom sredinom dviju

stope realnog rasta međugodišnjeg tromjesečnog BDP-a dva uzastopna tromjesečja), i primjenjivati će se iza toga do prve slijedeće promjene prema ovim Izmjenama i dopunama.”

 

1.5.              S tim u vezi, tužiteljica ističe da je o visini osnovice svoj stav iznio i V. sud R. H. u odluci posl.br. Rev-1111/20 od 1. prosinca 2020.

 

1.6.              Tužiteljica na uskraćene dijelove plaća zahtijeva i isplatu zatezne kamate od dana dospijeća svakog mjesečnog iznosa, pa sve do konačne isplate.

 

1.7.              Prema tužiteljici, plaća predstavlja osnovicu pomnoženu s koeficijentom složenosti poslova, uvećano za dodatak na staž i dodatke na plaću, sve vidljivo iz isplatnih lista, od prosinca 2015. pa do siječnja 2017., radi čega tužiteljica potražuje razliku plaće koja joj je isplaćena i koja bi joj pripala uvećanjem osnovice za obračun plaće od 6% i to za navedeno razdoblje u ukupnom bruto iznosu od 6.827,75 kn (slovima: šesttisućaosamstodvadesetsedam kuna i sedamdesetpet lipa) uvećanom za pripadajuću zateznu kamatu.

 

1.8.              Međutim, a s obzirom na to da je tuženik u odgovoru na tužbu opisanom u točki 2. ovog obrazloženja presude istaknuo prigovor zastare za mjesec prosinac 2015. i siječanj 2016., tužiteljica je uredila tužbeni zahtjev na način da ga je umanjila za mjesece za koje je tuženik istaknuo prigovor zastare (list 42-44 spisa), dok je podneskom od 26. listopada 2021. (list 81-82 spisa) preinačila tužbu nakon dostavljenog obračuna tuženika na način da je povisila tužbeni zahtjev radi isplate bruto iznosa od 6.423,91 kn (slovima: šesttisućačetiristodvadesettri kune i devedesetjednu lipu) sa zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose uz naknadu parničnog troška sa zateznim kamatama tekućima od donošenja prvostupanjske presude.

 

1.9.              Sud je rješenjem kao u izreci dopustio preinaku tužbe na bruto iznos 6.423,91 kn (slovima: šesttisućačetiristodvadesettri kune i devedesetjednu lipu) sa zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose naznačene u točki I. ove izreke uz naknadu parničnog troška sa zateznim kamatama tekućima od donošenja prvostupanjske presude, a s kojom preinakom se usuglasio tuženik (list 83-85 spisa), a sve primjenom čl. 190. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19).

 

1.10.              Slijedom navedenoga, tužiteljica nakon preinake potražuje ukupan bruto iznos od 6.423,91 kn (slovima: šesttisućačetiristodvadesettri kune i devedesetjednu lipu), a koji iznos nakon uređenja odgovara i obračunu koji je tuženik dostavio (list 80 spisa) s početkom od veljače 2016. do zaključno siječnja 2017. uvećano za zateznu kamatu počevši od 16.-tog dana u mjesecu za prethodni mjesec (list 81-82 spisa).

 

2.               U pisanom odgovoru na tužbu, tuženik je osporio pravni osnov tužbe i činjenične navode tužbe. Ističe da nije sporno da je tužiteljica u radnom odnosu kod tuženika.

 

2.1.               Nadalje, u svojem odgovoru na tužbu tuženik ističe da nije sporno da on kao poslodavac predstavlja javnu službu u smislu odredbe čl. 2. Zakona o plaćama u javnim službama te kako je u utuženom razdoblju plaća zaposlenika tužene definirana Zakonom o plaćama u javnim službama koji u čl. 4. plaću službenika i namještenika definira kao umnožak koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta na koje je službenik i namještenik raspoređen i osnovice za izračun plaće, uvećan za 0,5 % za svaku navršenu godinu radnog staža.

 

2.2.               Kolektivnim ugovorom za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja („Narodne novine“, broj 143/13.) i Dodatkom ovom Kolektivnom ugovoru („Narodne novine“, broj 96/15) i Kolektivnim ugovorom za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja („Narodne novine“, broj 29/18) uređuju se prava i obaveze iz rada i po osnovi rada radnika u djelatnosti zdravstva i zdravstvenog osiguranja pa tako i plaće.

 

2.3.               Tuženik osporava da pri obračunu plaće, određenim uvećanjima plaće i ostalim pravima radnika ne bi poštivao odredbe važećeg Kolektivnog ugovora i drugih važećih propisa u odnosu na prava bilo kojeg od svojih zaposlenika.

             

2.4.               Tuženik upozorava i na činjenicu da je 29.10.2013. V. R. sklopila ugovor o pružanju usluga centraliziranog obračuna plaća u javnom sektoru, zbog čega su svi podaci službama unaprijed zadane reference, te se svi propisi kao i svi koeficijenti, stope uvećanja, porezi i doprinosi kao i bilo koji drugi parametar koji služi kod obračuna plaća ne mogu mijenjati, te ih tužena ni na koji način ne može izračunati ili provesti, već kao jedan od korisnika sustava COP samo unosi podatke u centralni obračun plaća o mjesečnoj realizaciji rada na temelju evidencije o radnom vremenu, dok su podaci o određenom zaposleniku-tužitelju uneseni u sustav prilikom zasnivanja radnog odnosa.

 

2.5.               Zbog toga tužena smatra kako nije točno da bi tužena kao obveznik isplate plaće bila jedina odgovorna za obračun i isplatu, jer ona ne obračunava plaću, niti može utjecati na obračun koji vrši C. obračun plaća.

 

2.6.              S tim u vezi, tuženik ističe i prigovor zastare za utužene mjesece prosinac 2015. i siječanj 2016. te predlaže da se tužiteljica odbije s tužbom i tužbenim zahtjevom u cijelosti uz obvezu naknade parničnih troškova ove parnice (list 37-38 spisa).

 

3.               Radi razjašnjenja spornih, a za presuđenje odlučnih činjenica, sud je tijekom postupka izveo dokaz uvidom u obračun razlike za isplatu bruto plaće (Iist 6 spisa), obračun isplaćene plaće za razdoblje od prosinca 2015. do siječnja 2017. (list 7-34 spisa), Priopćenje za javnost D. zavoda za statistiku (list 45-50 spisa), Sporazum o osnovici za plaće u javnim službama od 23. studenog 2006. (list 51-53 spisa), Dodatak sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama od 13. svibnja 2009. (list 54-58 spisa), Izmjene i dopune Dodatka sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama od 26. listopada 2011. (list 59-66 spisa), Arbitražnu odluku od 7. prosinca 2011. (list 67-74 spisa), Vjerodostojno tumačenje izmjena i dopuna dodataka Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama (list 75-78 spisa), obračun razlike plaće dostavljen od tuženika (list 80 spisa), Presudu V. suda R. H. posl.br. Rev-1111/2020-2 od 1. prosinca 2020., te svu ostalu dokumentaciju koja prileži u spisu.

 

3.1.               Sud nije izveo dokaz financijskog vještačenja, jer je tužiteljica na ročištu održanom 27. listopada 2021. (list 83-85 spisa) navela da odustaje od navedenog dokaznog prijedloga, a nakon što je tuženik istaknuo da ne osporava visinu tužbenog zahtjeva.

 

3.2.               Cijeneći svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno, a na temelju rezultata cjelokupnog postupka, u skladu sa čl. 8. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19), sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev tužiteljice djelomično osnovan.

 

4.               Tužiteljica u ovome postupku, nakon uređenog tužbenog zahtjeva (list 81-82 spisa), potražuje od tuženika isplatu razlike plaće za razdoblje od veljače 2016., pa sve do 26. siječnja 2017.

 

5.              Između stranaka nije bilo sporno da je tužiteljica bila zaposlena kod tuženika u utuženom razdoblju.

 

5.1.               Nesporno je da tuženik, kao poslodavac tužiteljice, predstavlja javnu službu u smislu čl. 2. Zakona o plaćama u javnim službama.

 

5.2.               Također, nije sporno da je tuženik, tužiteljici u utuženom razdoblju, sve do kraja 2016., plaću isplaćivao temeljem osnovice od 5.108,84 kn (slovima: pettisućastoosam kuna i osamdesetčetiri lipe).

 

5.3.               Pored toga, između stranaka nije bilo sporno, a u ovom postupku je utvrđeno:

     - da su V. R. i S. javnih službi i to S. hrvatskih učitelja, N. sindikat zaposlenih u srednjim školama H., N. sindikat znanosti i visokog obrazovanja, S. zaposlenika u djelatnosti socijalne skrbi H., S. sindikat zdravstva i socijalne skrbi H., H. liječnički sindikat, H. strukovni sindikat medicinskih sestara-medicinskih tehničara, te H. sindikat djelatnika u kulturi zaključili dana 23. studenog 2006. godine, navedeni S., a kojim Sporazumom su ugovorili da se osnovica za izračun plaće u javnim službama povećava za 6% u 2007.godini, zatim u 2008. godini, te u 2009. godini i da se navedene obračunske osnovice primjenjuju od 01. siječnja svake godine,

     - da su V. R. i isti S. javnih službi zaključili dana 13. svibnja 2009. godine, Dodatak Sporazumu, a temeljem kojeg Dodatka su se suglasili na zamrzavanju osnovice za izračun plaća iz 2008. godine u visini od 5.108,84 kn bruto, time da su u čl. III. utvrdili način povrata osnovice i to na način da se osnovica za obračun plaće u javnim službama utvrđuje u iznosu od 5.415,37 kn, nakon što službeni pokazatelji Državnog zavoda za statistiku, ukažu na poboljšanje stanja, odnosno rast međugodišnjeg realnog tromjesečnog BDP-a za dva tromjesečja uzastopno prosječno dva ili više posto, a sve u odnosu na isto razdoblje prethodne godine, te su u čl. IV. odredili i način usklađivanja pariteta između prosječne mjesečne bruto plaće početnika sa VSS-om u javnim službama (koeficijent 1,25) u odnosu na prosječnu bruto minimalnu plaću u R. H.,

   - da su V. R., te S. javnih službi zaključili dana 26. listopada 2011. godine, navedene Izmjene Dodatka Sporazumu, s tim da te izmjene nisu potpisane po S. sindikatu zdravstva i socijalne skrbi H., iako su po predstavnicima tog sindikata parafirane, a kojim izmjenama je promijenjen čl. III. Dodatka, te čl. IV. koji su se odnosili na način povrata osnovice i način usklađivanja pariteta, a promijenjen je i čl. VII. u kojem su utvrđeni odgovarajući uvjeti nužni za ostvarivanje odredbi Dodatka, te Izmjena Dodatka Sporazumu i to na način da se, ako realni međugodišnji tromjesečni BDP zabilježi negativni rast u nekom u razdobljima opisanima u čl. III. do V. ovih Izmjena i dopuna, uskladba odgađa za onoliko tromjesečja koliko je pad realnog tromjesečnog BDP-a (u odnosu na isto razdoblje prethodne godine) trajao,

    - da je 07. prosinca 2011. godine, arbitraža koja je bila sastavljena temeljem Sporazuma o arbitraži donijela Arbitražnu Odluku kojom je utvrdila sadržaj Izmjena Dodatka Sporazumu,

    - da je 07. prosinca 2011. godine, arbitraža koja je bila sastavljena temeljem Sporazuma o arbitraži donijela Arbitražnu Odluku kojom je utvrdila sadržaj Izmjena Dodatka Sporazumu, a kako je i to prethodno opisano, 

    - da su V. R., te Sindikati javnih službi koji su potpisali naprijed spomenute Izmjene Dodatka Sporazumu, donijeli dana 28. prosinca 2012. godine, Vjerodostojno tumačenje Izmjena Dodatka Sporazumu i to u odnosu na čl. IV. u vezi s čl. VII. Dodatka Sporazumu,

    - da je negativni rast BDP-a prema službenim podacima D. zavoda za statistiku trajao neprestano od četvrtog tromjesečja 2011. godine, do zaključno trećeg tromjesečja 2014. godine, odnosno 12 tromjesečja uzastopno,

    - da je u drugom tromjesečju 2015. zabilježen rast BDP-a od 1,2%, a u trećem tromjesečju 2015. rast BDP-a od 2,8%, što daje aritmetičku sredinu od 2,0%, time da je posljednji podatak za rast BDP-a u trećem tromjesečju od strane DZS objavljen dana 04. prosinca 2015. godine.

    - da je V. R. 29. prosinca 2016. donijela Odluku o visini osnovice za obračun plaće u javnim službama u iznosu od 5.211,02 kn bruto s primjenom od 1. siječnja 2017., tj. počevši s plaćom za mjesec siječanj 2017., koja će biti isplaćena u mjesecu veljači 2017.

 

6.               Imajući u vidu da je tuženik na jedinom održanom ročištu u ovom predmetu (list 83-85 spisa) priznao istaknutu visinu tužbenog zahtjeva, te da radi navedenoga među strankama nije sporna visina tužbenog zahtjeva, utvrđeno je da je među strankama sporna samo pravna osnova po kojoj je tuženik za utuženo razdoblje trebao tužiteljici isplaćivati plaću po osnovici u visini 5.415,37 kn (slovima: pettisućačetiristopetnaest kuna i tridesetsedam lipa).

 

6.1.               Osim toga, među strankama je sporno je li za ovu parnicu uopće od značaja da su se plaće tužiteljice obračunavale posredstvom centraliziranog obračuna plaća u utuženom razdoblju, te da li je tuženik pravilno obračunavao i isplaćivao plaću tužiteljici posredstvom Centralnog obračuna plaća.

 

7.               Uvidom u Izmjene i Dopune Dodatka Sporazumu od 26. listopada 2011. utvrđeno je da nisu potpisane od strane jednog od sindikata, a koji je potpisao Sporazum o osnovici plaće iz 2006., pa i Dodatak tom Sporazumu iz 2009. (S. sindikat zdravstva i socijalne skrbi H.). Međutim, navedena okolnost ne utječe na ništetnost i nevaljanost navedenih Izmjena, jer bi u navedenom slučaju navedeni sindikat trebao biti isključen iz samog pregovaranja za navedene Izmjene, a tuženik u ovom postupku nije dokazao da bi taj sindikat bio isključen iz pregovaranja. Samim time, Izmjene i dopune Dodatka Sporazuma o osnovici plaće u javnim službama su pravno valjane i proizvode određene pravne učinke, te kao takve su primjenjive i u ovoj pravnoj stvari, a navedeno stajalište proizlazi i iz Odluka V. suda R. (Revr 408/12-2 od 3.4.2013., zatim Revr 847/2010-2 od 7.12.2011., Revr 1797/2009-2 od 7.2.2012. i Gž-13/02), te Odluke U. suda R. br. U-III/3535/2013 od 5.3.2015.

 

7.1.               Također, navedene Izmjene i dopune su unesene i u Temeljni kolektivni ugovor za službenike i namještenike u javnim službama od 12.12.2012.- članak 51. stavak 4. („Narodne novine“, broj 141/12, dalje u tekstu: TKU/12), koji kolektivni ugovor je potpisan između ostalih, i po navedenom Samostalnom sindikatu zdravstva i socijalne skrbi Hrvatske, što znači da je i taj sindikat u cijelosti prihvatio navedene izmjene i dopune.

 

7.2.               Iz navedenoga, prema mišljenju ovoga suda proizlazi da su navedene Izmjene i dopune Dodatka Sporazuma o osnovici plaće u svakom slučaju postale i dio toga kolektivnog ugovora te da su sadržaj u cijelosti prihvatili svi sindikati koji su sudjelovali u kolektivnom pregovaranju, a koji su ga kasnije i potpisali.

 

8.               Plaće zaposlenih u javnim službama regulirane su Zakonom o plaćama u javnim službama („Narodne novine“, broj 27/01, 39/09).

 

8.1.               Odredbom članka 192. Zakona o radu propisano je da se kolektivnim ugovorom uređuju prava i obveze stranaka koje su sklopile taj ugovor, a može sadržavati i pravna pravila kojima se uređuje sklapanje, sadržaj i prestanak radnog odnosa, pitanja osiguranja te druga pitanja iz radnog odnosa ili u vezi s radnim odnosom, a plaće su svakako važan dio radnog odnosa te se dakle upravo u članku 51. TKU/12 i uređuje te definira plaća zaposlenih u javnim službama.

 

8.2.               Iz navedenog je razvidno da su sindikati mogli pregovarati i potpisivati određene dodatke, odnosno izmjene i dopune pojedinih kolektivnih ugovora, sporazuma zaključenih sa V. R., koja u ovim slučajevima predstavlja poslodavca i u kojima se odlučivalo i o plaćama tj. osnovici i dodacima za zaposlene u javnim službama. Navedene Izmjene i dopune su zaključene na rok od pet godina, a kako to proizlazi iz čl. XI. navedenih Izmjena, što znači da bi vrijedile do 26. listopada 2016.

 

8.3.               Prema odredbi iz članka 199. stavak 1. Zakona o radu na njih se primjenjuju pravila o produženoj primjeni kolektivnih ugovora, u razdoblju od tri mjeseca od isteka roka na koji je bio sklopljen kolektivni ugovor slijedom čega je rok važenja navedenih Izmjena i dopuna bio do 26. siječnja 2017.

 

8.4.               Pored navedenoga, V. R. H. kao potpisnik Dodatka Sporazumu, kao i Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu, izrijekom je potvrdila njihovu pravnu valjanost Arbitražnom odlukom od 7. prosinca 2011., Temeljnim kolektivnim ugovorom za službenike i namještenike u javnim službama od 12. prosinca 2012., te Vjerodostojnim tumačenjem Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama od 28. prosinca 2012., a prilikom pregovaranja i potpisivanja tih akata, nije dovela u pitanje njihovu pravnu valjanost, niti je eventualno u sudskom postupku zatraženo utvrđenje njihove ništetnosti.

 

8.5.               Činjenica što Izmjene i dopune nije potpisao S. sindikat zdravstvene i socijalne skrbi H., kojeg tužitelj nije niti član, nije od utjecaja za osnovanost tužbe.

 

9.               U skladu s navedenim, Izmjene i dopune Dodatka Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama od 26. listopada 2011. obvezuju tuženika u čije ih je ime i za čiji račun V. R. H. sa sindikatima javnih službi sklopila.

 

10.               U odnosu na odgodu primjene članka III. Izmjena i dopuna Sporazuma, ovaj sud smatra da se odredbe članka VII. Izmjena i dopuna na njega ne odnose, s obzirom na to da iz teksta i smisla odredbe čl. VII., imajući u vidu da u osnovnom obliku od 26. listopada 2011. pa i iz Arbitražne odluke od 7. prosinca 2011. te Vjerodostojnog tumačenje od 28. prosinca 2012. proizlazi da se odgoda odnosi samo na "uskladbu", odnosno "Način usklađivanja pariteta" određen člankom IV. dok je čl. III. naveden samo u kontekstu određivanja vremenskog razdoblja u odnosu na koje se utvrđuje je li došlo do realnog međugodišnjeg tromjesečnog negativnog rasta BDP-a.

 

10.1.               U skladu s javno objavljenim i općepoznatim podacima DSZ-a od 4. tromjesečja 2014. pa nadalje nije bilo negativnog rasta BDP, već samo pozitivni rast, pa u tom smislu nije ispunjen uvjet za primjenu čl. VII. st. 1. Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu koji glasi: "Ako realni međugodišnji tromjesečni BDP zabilježi negativan rast u nekom od razdoblja opisanih u člancima III.-V. uskladba se odgađa za onoliko tromjesečja koliko je pad realnog tromjesečnog BDP-a u odnosu na isto razdoblje prethodne godine trajao." Budući da BDP nije zabilježio negativan rast u razdoblju iz čl. III. Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu a niti naknadno, onda se odgoda iz čl. VII. st. 1. ne može primijeniti. Osim toga, odredba čl. VII. st. 1. i ne odnosi se na povrat osnovice iz čl. III., već isključivo na uskladbu osnovice iz čl. IV. i V. Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu.

 

10.2.               U skladu s navedenim, nije došlo od odgode primjene članka III. Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu od 26. listopada 2011., kojim je uređen način povrata osnovice.

 

11.               U vezi ispunjenja uvjeta za povrat osnovice, iz službenih pokazatelja D. zavoda za statistiku R. (na koje se članak III. poziva), vidljivo je da je tromjesečni BDP u drugom tromjesečju 2015. bio realno veći za 1,2% u odnosu na isto tromjesečje 2014., a da je tromjesečni BDP u trećem tromjesečju 2015. bio realno veći za 2,8% u odnosu na isto tromjesečje 2014.

 

11.1.               Iz navedenoga sasvim jasno proizlazi da je za dva tromjesečja uzastopno (u odnosu na isto razdoblje prethodne godine) došlo do rasta međugodišnjeg realnog tromjesečnog BDP-a prosječno dva posto (mjereno aritmetičkom sredinom dvije stope realnog rasta međugodišnjeg tromjesečnog BDP-a dva uzastopna tromjesečja tj. 1,2% + 2,8% = 4% : 2 = 2%) tako da su krajem studenoga 2015. ispunjeni uvjeti iz članka III. Izmjene i Dopune Dodatka Sporazumu za primjenu osnovice za obračun plaće u javnim službama od 5.415,37 kuna (slovima: pettisućačetiristopetnaest kuna i tridesetsedam lipa) bruto.

 

11.2.               Pri tome treba ukazati i da su se prema članku 6. stavak 1. Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama od 12. prosinca 2012. (kojim je potvrđena valjanost Dodataka Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama od 13. svibnja 2009. te svih njegovih izmjena i dopuna ili novih sporazuma koji se na njega nastavljaju) stranke obvezale primjenjivati ovaj Ugovor u dobroj vjeri, a prema stavku 2. tog članka, ako zbog promjene okolnosti koje nisu postojale niti su bile poznate u trenutku zaključenja ugovora, jedna od strana ne bi mogla neke od odredbi Ugovora izvršavati ili bi joj to bilo izuzetno otežano, obvezuje se da neće jednostrano prekršiti ovaj Ugovor, nego će drugoj strani predložiti njegovu izmjenu.

 

12.               Slijedom navedenoga, ispunjen je uvjet za primjenu više osnovice u odnosu na osnovicu temeljem koje je tužiteljici isplaćena plaća u utuženom razdoblju, imajući u vidu objašnjenje iz točke 11.1. ovog obrazloženja presude.

 

13.               Osim toga, važno je za istaknuti da je Vrhovni sud Republike Hrvatske donio odluku koja je značajna za ovakvu vrstu postupka. Tako je u svojoj odluci broj Rev-1111/2020-2 od 1. prosinca 2020. u istovrsnoj pravnoj stvari odbio reviziju Republike Hrvatske radi isplate razlike plaće na temelju čl. III. Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama u kojoj je odgovorio na pitanje i izrazio pravno shvaćanje koje glasi:

    "1. Dan početka primjene uvećane osnovice iz čl. III u javnim službama nije odgođen primjenom odredbe čl. VII st. 1. Izmjena i Dopuna Sporazuma o osnovici plaća u javnim službama od 26. listopada 2011., za tri godine, iako je realni međugodišnji tromjesečni BDP zabilježio negativni rast, od listopada 2011. do rujna 2014., (za 12. tromjesečja).

      2. Ispunjenje uvjeta iz čl. III nije preduvjet primjene čl. IV, a ispunjenje uvjeta iz čl. III i IV nije preduvjet primjene čl. V, a čl. VII, na čl. III do V, na sve faze koje se odnose na buduća postupanja u vidu vraćanja osnovice za plaće koja su vrijedila za siječnju 2009., vraćanje pariteta (jednakosti) između plaća u javnim službama i prosječne plaće u privredi koji su bili u 2008., i dogovor o ostvarenju ciljane cijene rada i dinamici njenoga dosezanja (konvergenciji)."

 

14.               Imajući u vidu sve navedeno, ovaj sud je utvrdio valjanu primjenu Izmjena Dodatka Sporazumu koje obvezuju tuženika, a tuženik tijekom postupka nije niti pokušao dokazati suprotno.

 

15.               U odnosu na prigovor tuženika istaknut u smislu obračunavanja plaća posredstvom Centralnog obračuna plaća (list 37-38 spisa), odnosno da tuženik ne bi bio jedini odgovoran za obračun i isplatu, ocjenjeno je da je navedeni prigovor neosnovan s obzirom na to da se u ovoj parnici niti ne raspravlja o odgovornosti za štetu, te da nije ni od kakvog značaja za razrješenje predmeta spora je li tuženik sam obračunava i isplaćuje plaću ili za tuženika izračun vrši Centralni obračun plaća. Naime, za razrješenje predmeta spora je bilo bitno utvrditi po kojoj osnovici je u utuženom razdoblju, plaća trebala biti obračunata i isplaćena tužiteljici, a jasno je da je upravo tuženik, kao poslodavac, bio pasivno legitimiran za isplatu razlike eventualno neisplaćene plaće tužiteljici, bez obzira što za tuženika obračun plaće vrši Centralni obračun plaća.

 

15.1.               Također, upravo je tuženik bio dužan u smislu čl. 90. st.1. Zakona o radu tužiteljici obračunati i isplatiti plaću u iznosu utvrđenom propisom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu, odnosno ugovorom o radu, pa nije ni od kakvog značaja za ovaj postupak što je obračun plaća tužitelju vršen posredstvom Centralnog obračuna plaća.

 

15.2.               Naime, V. R. H. sklopila je sve navedene pravne poslove, uključujući i Izmjene i dopune Dodatka Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama od 26. listopada 2011. u ime i za račun svih poslodavaca iz javnih službi, te je trebala osigurati sve materijalne i formalne pretpostavke da poslodavci pa tako i tuženik mogu ispuniti svoje obveze, uključujući i povećanje osnovice kad se za to ostvare uvjeti.

 

15.3.               Stoga se ukazuje na odredbu čl. 4. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18) prema kojoj su se sudionici u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Prema odredbi čl. 9. Zakona o obveznim odnosima sudionik je u obveznom odnosu dužan ispuniti svoju obvezu i odgovoran je za njezino ispunjenje, nadalje prema čl. 65. st. 1. Zakona o obveznim odnosima vjerovnik je ovlašten zahtijevati od dužnika ispunjene obveze, a dužnik je dužan u cijelosti ispuniti obvezu.

 

15.4.               Također čl. 342. st. 1. Zakona o obveznim odnosima propisuje da je vjerovnik u obveznom odnosu ovlašten od dužnika zahtijevati ispunjenje obveze, te je dužnik dužan ispuniti obvezu savjesno u svemu kako ona glasi, a što sve treba primijeniti i u ovom slučaju.

 

15.5.               Međutim, uzimajući u obzir prethodno navedeno, razvidno je da V. R. H. u ovom slučaju nije postupila po navedenim odredbama, a koje kao opće odredbe obveznog prava se primjenjuju u ovom radnom sporu na temelju odredbe čl. 8. st. 4. Zakona o radu iz 2014.

 

16.               Slijedom navedenoga, razvidno je da je u utuženom razdoblju tuženik obračunavao tužiteljici plaću prema osnovici od 5.108,84 kn (slovima: pettisućastoosam kuna i osamdesetčetiri lipe), a da je trebalo primijeniti osnovicu od 5.415,37 kn (slovima: pettisućačetiristopetnaest kuna i tridesetsedam kuna), slijedom čega je nastala razlika neisplaćene plaće prema toj osnovici za navedeno razdoblje u iznosu od 6.423,91 kn (slovima: šesttisućačetiristodvadesettri kune i devedesetjednu lipu) s mjesečnim iznosima razlike plaće, a koja visina tužbenog zahtjeva je istovjetna s dostavljenim obračunom tuženika dostavljenog uz podnesak od 22. rujna 2021. (list 79-80 spisa).

 

17.              U odnosu na izjavljeni prigovor zastare, utvrđeno je da je navedeni prigovor osnovan za istaknute mjesece prosinac 2015. i siječanj 2016.

 

17.1.               Naime, u skladu s čl. 92. st. 3. Zakona o radu obveza plaće dospijevala je 15.-tog u mjesecu za prethodni mjesec, to je za prosinac 2015. dospjelo 15. siječnja 2016., a za siječanj 2016. je dospjelo 15. veljače 2016. S obzirom na to da je za prosinac 2015. i siječanj 2016. tužiteljica tužbu podnijela tek podneskom od zaprimljenim 25. veljače 2021 (list 1-4 spisa), to je ista podnesena po proteku zastarnog roka jer temeljem čl. 139. Zakona o radu potraživanja iz radnog odnosa zastarijevaju za pet godina.

 

17.2.               Radi navedenoga, tužiteljica je uredila svoj konačni tužbeni zahtjev podneskom zaprimljenim 26. listopada 2021. (list 81-82 spisa) kojim je obuhvatila samo razdoblje od veljače 2016. do 26. siječnja 2017., a za koje razdoblje je tužba podnesena unutar zastarnog roka od pet godina.

 

18.              S obzirom na to da je tužiteljica prvotno smanjila tužbeni zahtjev podneskom zaprimljenim 19. travnja 2021. (list 42-44 spisa) za iznos od 461,10 kn (slovima: tristodvadesetdevet kuna i šezdesetsedam lipa) sa zatraženom zateznom kamatom tekućom od 16. siječnja 2016. do isplate i radi isplate iznosa od 475,22 kn (slovima: tristotrideset kuna i osamdesettri lipe) sa zateznom kamatom tekućom od 16. veljače 2016. do isplate (zbog istaknutog prigovora zastare), a što sadržajno predstavlja djelomično povlačenje tužbe, a čemu se tuženik nije protivio niti tražio trošak, to je sud primjenom čl. 193 st. 2. Zakona o parničnom postupku riješio kao u točki I. izreci rješenja.

 

18.1.              Primjenom odredbe čl. 190. st. 2. i 3. Zakona o parničnog postupka, u vezi s točkom 1.8. i 1.9. ovog obrazloženja presude i rješenja, odlučeno je kao u točki II. izreke rješenja.

 

19.              Iz svega navedenoga, sud smatra da je tužiteljici plaća trebala biti isplaćena po osnovici od 5.415,37 kn (slovima: pettisućačetiristopetnaest kuna i tridedesetsedam lipa) i po toj osnovici joj je plaća trebala biti isplaćivana do isteka važenja Izmjena Dodatka Sporazumu, dakle do dana 26. siječnja 2017. godine, a ne po osnovici koju je primjenjivao tuženik posredstvom COP-a.

 

20.               S obzirom na to da je među strankama bilo nesporno da je tuženik u razdoblju od veljače 2016. do kraja 2016. godine, obračunavao tužiteljici plaću prema osnovici od 5.108,84 kn (slovima: pettisućastoosam kuna i osamdesetčetiri lipe), te nakon što je Odlukom V. R. H. od 29. prosinca 2016. osnovica povećana za mjesec siječanj 2017. osnovicu u iznosu od 5.211,02 kn (slovima: pettisućadvjestojedanaest kuna i dvije lipe), a ujedno je dostavio obračun visine neisplaćene plaće tužiteljici po utuženoj osnovici u utuženom razdoblju, sud utvrđuje da je trebao primijeniti osnovicu od 5.415,37 kn(slovima: pettisućačetiristopetnaest kuna i tridesetsedam kuna) prilikom obračuna plaće u tom utuženom razdoblju, nastala je razlika neisplaćene plaće prema osnovici od 5.415,37 kn (slovima: pettisućačetiristopetnaest kuna i tridesetsedam kuna) za utuženo razdoblje odnosno do isteka važenja Izmjena Dodatka Sporazumu, dakle do 26. siječnja 2017., a ne po osnovici koju je primjenjivao tuženik posredstvom Centralnog obračuna plaća, i to u ukupnom iznosu 6.423,91 kn (slovima: šesttisućačetiristodvadesettri kune i devedesetjednu lipu) i to po pojedinim mjesecima, pobliže navedenim u izreci ove presude pod točkom I.

 

21.               Obzirom da je sud u pogledu pravne osnove tužbeni zahtjev tužiteljice ocijenio osnovanim, a visina tužbenog zahtjeva navedena specificirano u izreci ove presude po pojedinim mjesecima, čiji zbroj daje svotu od 6.423,91 kn (slovima: šesttisućačetiristodvadesettri kune i devedesetjednu lipu) nije bila niti sporna, tužiteljici je dosuđen navedeni novčani iznos.

 

22.               S tim u vezi se ističe da je tužiteljica u svojem tužbenom zahtjevu zatražila da joj tuženik izvrši isplatu utuženog iznosa u paricijskom roku od 8 dana.

 

22.1.               Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 70/19, dalje u tekstu: ZIDZPP 19) napuštena su posebna rješenja postupka u parnicama iz radnog odnosa prema kojima je sud u presudi u kojoj je nalagao izvršenje kakve činidbe određivao paricijski rok od osam dana za njezino izvršenje (ranije čl. 436. Zakona o parničnom postupku), kao i ono o roku za podnošenje žalbe u trajanju od osam dana (ranije čl. 437. st. 1. Zakona o parničnom postupku).

 

22.2.               Nakon ZIDZPP-a 19, na pitanja trajanja paricijskog roka te roka za žalbu protiv prvostupanjske odluke i u ovim posebnim procedurama za sporove iz radnih odnosa primjenjivale bi se opće odredbe ZPP-a  propisane čl. 433. Zakona o parničnom postupku odnosno rok od petnaest dana propisan člankom 326. st. 2. Zakona o parničnom postupku.

 

23.               Slijedom navedenoga, odlučeno je kao u točki I. izreke ove presude.

 

24.               Visina zatezne kamate za pojedina razdoblja određena je prema odredbi čl. 29. Zakona o obveznim odnosima te na način određen u točki I. izreke ove presude, a nije dosuđena samo kamata na iznose poreza na dohodak i prirez porezu na dohodak sadržanih u bruto plaći.

 

24.1.               Pri tome se ističe, a imajući u vidu odredbu čl. 45. st. 1. i 2. Zakona o porezu na dohodak („Narodne novine, broj 177/04, 73/08, 80/10, 114/11, 22/11, 144/12, 120/13, 125/13, 148/13, 83/14, 143/14, 136/15, dalje: ZPD) te čl. 16. st. 1. i 9. Pravilnika o porezu na dohodak („Narodne novine“, broj 95/05, 96/06, 68/07, 146/08, 2/09, 146/09, 123/10, 137/11, 61/12, 79/13, 160/13, 157/14, dalje: Pravilnik) da plaćanje poreza i prireza dospijeva sa isplatom primitka od nesamostalnog rada, tako da tužiteljica ne može ostvariti pravo na zatezne kamate za razdoblje kroz koje isto kao sastavni dio bruto plaće nije dospjelo, zbog čega tužiteljici ne bi pripale zatezne kamate u dijelu iznosa poreza na dohodak i prireza poreza na dohodak, zbog čega je u tom dijelu zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata odbijen kao neosnovan i odlučeno je kao u točki II. izreke presude.

 

25.               Odluka o parničnim troškovima donesena je u smislu čl. 154. st. 5. u vezi čl. 158. st. 1. Zakona o parničnom postupku, prema kojima tužitelj koji povuče tužbu dužan je tuženiku naknaditi troškove postupka, ali i da će jedna stranka naknaditi sve troškove koje je protivna stranka imala ako protivna stranka nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi.

 

26.               Prema čl. 154. st. 2. Zakona o parničnom postupku, omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva.

 

26.1.              Tužiteljica u parnici nije uspjela samo u dijelu u kojemu je tužbeni zahtjev povukla i u dijelu zahtjeva zatezne kamate s kojim je odbijena.

 

27.              Tužbeni zahtjev u tužbi bio je postavljen na iznos od 6.827,75 kn (slovima: šesttisućaosamstodvadesetsedam kuna i sedamdesetpet lipa), a prihvaćen je za iznos glavnice 6.423,91 kn (slovima: šesttisućačetiristodvadesettri kune i devedesetjednu lipu) pa proizlazi da tužiteljica u parnici nije uspjela u razmjerno neznatnom dijelu svojega zahtjeva zbog kojeg dijela zahtjeva nisu ni nastali posebni troškovi.

 

28.1.              Stoga sud utvrđuje da je tuženik tužiteljici temeljem čl. 154. st. 5. Zakona o parničnom postupku, dužan u cijelosti nadoknaditi opravdane parnične troškove.

 

29.               Slijedom navedenoga, sud je odmjerio trošak tužiteljice prema dostavljenom troškovniku od 26. listopada 2021. (list 86 spisa) u skladu s važećom Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15.,dalje: Tarifa) i čl. 155. Zakona o parničnom postupku, a prema vrijednosti predmeta spora iz konačno uređenog tužbenog zahtjeva. Trošak se sastoji od troškova zastupanja tužiteljice po punomoćniku odvjetniku, i to: sastav tužbe 750,00 kn (slovima: sedamstopedest kuna) (Tbr. 7 toč. 1), podnesak od 19. travnja 2021. kojim se očituje na odgovor na tužbu 750,00 kn (slovima: sedamstopedest kuna) (Tbr. 8 toč. 1), podneska od 26. listopada 2021. kojim uređuje tužbeni zahtjev 750,00 kn (slovima: sedamstopedeset kuna) (Tbr. 7 toč. 1), zastupanje na ročištu održanom 27. listopada 2021. 750,00 kn (slovima: sedamstopedeset kuna) (Tbr. 9 toč. 1). Tužiteljici je ukupno priznato 3.000,00 kn (slovima: tritisuće kuna), a na isti je priznat trošak pripadajućeg poreza na dodanu vrijednost od 25% u iznosu od 750,00 kn (slovima: sedamstopedest kuna). Stoga sveukupno priznati i dosuđeni trošak tužiteljice iznosi 3.750,00 kn (slovima: tritisućesedamstopedeset kuna).

 

30.               Na dosuđeni trošak, tužiteljica je zatražila i pripadajuću zateznu kamatu, pa je odlučeno da je tuženik obvezan iznos iz točke 29. ovog obrazloženja isplatiti tužiteljici zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom (odlučujući u granicama istaknutog zahtjeva na ime zatezne kamate).

             

31.               Odluka o pravu na kamatu na parnični trošak temelji se na odredbi čl. 30 st. 3 Ovršnog zakona („Narodne novine“, broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20).

 

32.               U skladu s navedenim, odlučeno je kao u točki III. izreke presude.

 

U Bjelovaru, 10. studenog 2021.

                                                                                                          Sudac

                                                                                                          Neda Šola, v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba u roku od 15 dana koja se podnosi ovom sudu u 4 istovjetna primjerka, a o kojoj odlučuje nadležni Županijski sud.

Stranci koja je pristupila ročištu radi uručenja presude i rješenja rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano.

Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude i rješenja, a uredno je obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano.

Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude i rješenja, a nije uredno obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana dostave prijepisa presude i rješenja.

Presuda i rješenje kojima se završava spor u postupku u sporu male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354 st. 2. toč. 1, 2, 4, 5. 6, 8, 9, 10 i 11 Zakona o parničnom postupku i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi protiv ove presude i rješenja ne mogu se iznositi nove činjenice i predlagati novi dokazi. (čl. 467 st.1. Zakona o parničnom postupku).