- 1 -              Rev 75/2020-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 75/2020-2

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Mirjane Magud predsjednice vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Đure Sesse člana vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice A. G. iz K. G., koju zastupa punomoćnica M. M., odvjetnica u T., protiv tuženice Republike Hrvatske, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Šibeniku, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-302/2019-2 od 19. ožujka 2019., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj Pr-110/18-20 od 15. studenoga 2018., u sjednici održanoj 10. studenoga 2021.,

 

 

r i j e š i o   j e :

 

              I. Prihvaća se revizija tuženice, preinačuje se presuda Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-302/2019-2 od 19. ožujka 2019., presuda Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj Pr-110/18-20 od 15. studenoga 2018., te sudi:

 

"Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 72.518,00 kuna sa pripadajućim kamatama te se odbija kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 12.500,00 kuna sa pripadajućim kamatama".

 

              II. Odbija se zahtjev tuženice za nadoknadom troškova parničnog postupka.

 

              III. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova odgovora na reviziju.

 

 

Obrazloženje

 

1. Presudom Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj Pr-110/18-20 od 15. studenoga 2018., naloženo je tuženici isplatiti tužiteljici iznos od 72.518,00 kn (na ime naknade troškova međumjesnog prijevoza za razdoblje od 1. rujna 2011. do 29. srpnja 2014.) s pripadajućim zateznim kamatama na pojedine iznose kako je to specificirano u toč. 1. izreke navedene prvostupanjske presude te je tuženici naloženo naknaditi tužiteljici parnične troškove u iznosu od 12.500,00 kn (toč. 2. izreke).

 

2. Drugostupanjskom presudom Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-302/2019-2 od 19. ožujka 2019., odbijena je žalba tuženice i potvrđena je prvostupanjska presuda.

 

3. Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnijela tuženica pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku jer smatra da odluka u sporu ovisi o rješenju pravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske ukine nižestupanjske presude i predmet vrati na ponovno odlučivanje, podredno, da preinači nižestupanjske presude i odbije tužbeni zahtjev uz nadoknadu troškova parničnog postupka.

 

4. Tužiteljica je odgovorila na reviziju. Predlaže odbaciti reviziju kao nedopuštenu. Potražuje troškove sastava odgovora na reviziju.

 

5. Revizija je dopuštena i osnovana.

 

6. Prema odredbi čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 57/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP), stranke mogu podnijeti (izvanrednu) reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, primjerice: 1) ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova, 2) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskoga suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem i 3) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskoga suda temelji na tom shvaćanju, ali bi - osobito uvažavajući razloge iznijete tijekom prethodnoga prvostupanjskoga i žalbenoga postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske, Europskoga suda za ljudska prava ili Europskog suda – trebalo preispitati sudsku praksu.

 

6.1. Prema odredbi čl. 382. st. 3. ZPP, u takvoj (izvanrednoj) reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

6.2. Iz sadržaja revizije proizlazi da tuženica problematizira pravo državnog službenika koji nije u upravnom postupku na predviđen način ostvario pravo na naknadu troškova prijevoza zahtijevati isplatu tih troškova u parničnom postupku.

 

6.3. Takvim pitanjem postavlja zahtjev za jedinstvenu primjenu prava u istovrsnim predmetima.

 

7. Predmet spora u ovoj parnici je zahtjev tužiteljice (namještenice zaposlene u Ministarstvu) za isplatom troškova međumjesnog prijevoza na posao i s posla u razdoblju od 1. rujna 2011. do 29. srpnja 2014.

 

8. Nižestupanjski sudovi prihvatili su tužbeni zahtjev primjenom odredbe čl. 59. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike ("Narodne novine", broj 93/08, 89/12 i 104/13 – dalje: KU ) zaključivši, između ostalog, kako činjenica što se tužiteljica nije obratila tuženici pisanim zahtjevom za izdavanje rješenje o naknadi troškova prijevoza nije od utjecaja na osnovanost tužbenog zahtjeva kojim potražuje troškove međumjesnog prijevoza.

 

9. Takvo shvaćanje tuženica revizijom dovodi i pritom se poziva na odluku Vrhovnog suda poslovni broj Rev-249/17 od 23. siječnja 2018.

 

10. Osnovano tuženica u reviziji ukazuje na to da je pravno shvaćanje sudova nepodudarno shvaćanju ovog suda izraženom u više odluka (npr. Revr-72/17 od 30. siječnja 2018., Revr-1678/15 od 10. svibnja 2017., Rev-3157/2019 i dr.).

 

11. Odredbom čl. 3. Zakona o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 33/02, 58/02, 175/03, 136/04, 76/07, 88/09 i 124/09 – dalje: Zakon o službi /02) pripadnici Oružanih snaga u smislu odredaba ovoga Zakona su: vojne osobe te državni službenici i namještenici (u daljnjem tekstu: službenici i namještenici).

 

11.1. Odredbom čl. 1. st. 3 Zakona o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 73/13 – dalje: Zakon o službi /13) određeno je da su pripadnici Oružanih snaga u smislu odredbi ovoga Zakona vojne osobe i državni službenici i namještenici (u daljnjem tekstu: službenici i namještenici) dok je odredbom čl. 12. tog Zakona određeno da vojne osobe, službenici i namještenici ostvaruju prava po propisanim uvjetima iz ovoga zakona.

 

11.2. Dakle, iz sadržaja navedenih odredbi proizlazi da se odredbe Zakona o službi odnose ne samo na djelatne vojne osobe, već i na službenike i namještenike kao pripadnike Oružanih snaga.

 

12. Temeljem odredbe čl. 178. st. 2. i čl. 179. st. 3. Zakona o službi /02 Vlada je donijela Pravilnik o naknadama troškova u svezi s obavljanjem službe, selidbenih troškova i troškova zbog odvojenog života od obitelji ("Narodne novine", broj 141/04 i 22/05 – dalje: Pravilnik/04) dok je temeljem odredbe čl. 147. st. 3 Zakona o službi /13 donijela Pravilnik o uvjetima i postupku ostvarivanja naknade troškova prijevoza ("Narodne novine", broj 131/13 – dalje: Pravilnik/13).

 

12.1. Odredbom čl. 4. st. 1. Pravilnika/04, propisano je da djelatna vojna osoba zahtjev za osiguranje prijevoza na posao i s posla, odnosno naknadu troškova prijevoza, podnosi zapovjedniku samostalne postrojbe odnosno čelniku ustrojstvene jedinice u koju je raspoređen.

 

12.2. Odredbom čl. 5. st. 6. i 7. Pravilnika/04 određeno je da je za djelatnike Ministarstva rješenje ovlašten donijeti čelnik ustrojstvene jedinice u koju je djelatnik raspoređen, a da o zahtjevu za naknadu troškova prijevoza osoba raspoređenih u Oružane snage odlučuju osobe koje odredi načelnik Glavnog stožera Oružanih snaga, dok je odredbom čl. 5. st. 8. Pravilnika/04 određeno da o žalbi na rješenje odlučuje pomoćnik ministra obrane za ljudske sustave.

 

12.3. Nadalje, odredbom čl. 5. st. 1. Pravilnika/13, određeno je da djelatna vojna osoba zahtjev za ostvarivanje prava na prijevoz podnosi čelniku ustrojstvene jedinice Ministarstva obrane u koju je raspoređen, odnosno nadređenom zapovjedniku bojne, njemu ravne ili više razine.

 

12.4. Prema odredbi čl. 14. Zakona o službi/09 o svim pitanjima koja nisu uređena tim Zakonom ili propisima donesenim na temelju tog Zakona primjenjuju se propisi o državnim službenicima i namještenicima, opći propisi o radu, odnosno kolektivni ugovori sklopljeni u skladu s njima, dok je odredbom čl. 63. st. 1. Zakona o državnim službenicima ("Narodne novine", broj 92/05, 142/06, 77/07, 107/07, 27/08 i 49/11) propisano da je odlučivanje o rasporedu na radno mjesto te drugim pravima i obvezama državnih službenika, kao i prestanku državne službe, upravna stvar.

 

12.5. Iz navedenoga proizlazi da odlučivanje o pravu tužiteljice - državnog službenika namještenice u oružanim snagama za naknadu troškova prijevoza, predstavlja upravnu stvar o kojoj u upravnom postupku odlučuje nadležno tijelo tuženice.

 

13. U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je da tužiteljica za utuženo vrijeme nije podnijela zahtjev za donošenje rješenja o priznavanju troškova prijevoza od mjesta stanovanja pa do mjesta rada, niti je to učinila nakon stupanja na snagu Pravilnika/13, koji u odredbi čl. 17. izričito propisuje da su - radi ostvarivanja prava na naknadu troškova prijevoza na posao i s posla - korisnici prava na naknadu troškova prijevoza dužni podnijeti novi zahtjev.

 

13.1. Slijedom navedenog, tužiteljica koja nije u upravnom postupku (sukladno Pravilniku/04 i Pravilniku/13) na predviđeni način ostvarila pravo na naknadu troškova prijevoza (podnošenjem zahtjeva za naknadu troškova prijevoza), neosnovano zahtjeva isplatu tih troškova u ovom postupku.

 

14. Kako su sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su prihvatili zahtjev tužiteljice, valjalo je povodom revizije tuženice preinačiti nižestupanjske presude i odbiti tužbeni zahtjev (čl. 395. st. 1. ZPP).

 

15. Kad se povodom pravnog lijeka preinačuju nižestupanjske odluke, potrebno je odlučiti o ukupnim troškovima spora (čl. 166. st. 2. ZPP). Odredbom čl. 164. st. 2 ZPP određeno je da je stranka dužna u zahtjevu određeno navesti troškove za koje traži naknadu dok je st. 3. određeno da je stranka zahtjev za naknadu troškova dužna staviti najkasnije do završetka raspravljanja koje prethodi odlučivanju o troškovima.

 

15.1. Tuženica do zaključenja glavne rasprave u ovoj pravnoj stvari, niti u žalbenom postupku i/ili predmetnoj reviziji nije postavila određeni zahtjev za nadoknadu troškova parničnog postupka, pa je valjalo odbiti zahtjev tuženice za nadoknadom troškova parničnoga postupka i odlučiti kao u izreci u st. 2.

 

16. Odbijen je zahtjev tužiteljice za naknadu troškova odgovora na reviziju, jer ta postupovna radnja nije bila potrebna za vođenje parnice (čl. 166. st. 1. u vezi čl. 155. st. 1. ZPP-a.), pa je stoga odlučeno kao u točci 3. izreke presude.

 

Zagreb, 10. studenoga 2021.

 

Predsjednica vijeća:

Mirjana Magud, v.r.