1

Poslovni broj: 8 Gž-514/2020-2

 

 

 

U I M E R E P U B L I K E H R V AT S K E

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Dubrovniku, u vijeću sastavljenom od sudaca  Đorđa Benussi kao predsjednika vijeća, Josite Begović kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Kate Brajković kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. B., OIB: …, iz B.,  zastupanog po punomoćniku G. M., odvjetniku iz V., protiv tuženika O. b. d.d. S., OIB: …, zastupane po punomoćniku B. T., odvjetniku iz O., radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Valpovu, posl. br. P-656/2019-9 od 29. studenog 2019.,  u sjednici održanoj 10. studenog 2021.

 

p r e s u d i o j e

 

Žalba se odbija kao neosnovana i u pobijanom dijelu – točkama I. i II. potvrđuje se presuda Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Valpovu, posl. br. P-656/2019-9 od 29. studenog 2019.

 

Obrazloženje

 

1.Prvostupanjskom presudom suđeno je:

 

"I. O d b i j a s e u cijelosti, kao neosnovan, tužbeni zahtjev tužitelja, koji glasi:

„Proglašava se da izvansudska ovrha koju je tuženik zahtijevao protiv tužitelja na temelju Izjave o suglasnosti za zapljenu primanja od 19. listopada 2007. ovjerenu po javnom bilježniku M. B. iz O. od dana 19. listopada 2007. broj OV-35006/07, te na temelju izvatka iz poslovnih knjiga tuženika na dan 02. prosinca 2015., a koje isprave su temeljem čl. 284. Ovršnog zakona dostavljene poslodavcu ovršenika T. v. j.d.o.o. iz B. sa zahtjevom da se provede ovrha na plaći tuženika (ovršenika), nije dopuštena.“

 

II. Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 3.750,00 kn (slovima: tritisućesedamstoipedesetkuna), u roku od petnaest dana.

 

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška postupka iznad dosuđenog, a koji se odnosi na plaćanje sudske pristojbe u iznosu od 400,00 kn, kao neosnovan."

 

2. Ovu presudu u dijelu u kojem nije uspio u sporu – točkama I. i II. izreke, pravovremenom i dopuštenom žalbom pobija tužitelj zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku (Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 i 25/13, 89/14 i 70/19 - u daljnjem tekstu: ZPP) i predlaže da se u pobijanom dijelu prvostupanjska presuda preinači, a podredno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Tužitelj traži i da mu tuženik naknadi troškove žalbe.

 

3. Na žalbu nije odgovoreno.

 

4. Žalba nije osnovana.

 

5. Predmet spora zahtjev je za proglašenjem izvansudske ovrhe (na plaći ovršenika) nedopuštenom, zbog zastare.

 

6. Prvostupanjski je sud utvrdio:

- da je tuženik na temelju tužiteljeve  Izjave o suglasnosti za zapljenu primanja od 19. listopada 2007., ovjerene po javnom bilježniku M. B. iz O. od 19. listopada 2007. br. OV-350006/07, te izvoda iz poslovnih knjiga od 2. prosinca 2015., 15. ožujka 2019. zatražio od sadašnjeg poslodavca tuženika T. v. j.d.o.o. iz B. da provede ovrhu na plaći tužitelja,

- da je bivši poslodavac tužitelja, T. š. O. d.o.o., obavijestila tuženika  podneskom od 19. listopada 2014. da nisu u mogućnosti postupati po suglasnosti o zapljeni od 19. listopada 2007. jer tužitelj više nije njihov zaposlenik budući mu je radni odnos prestao 16. ožujka 2014.,

- da je zadnja uplata za dugovanje po kreditu od strane bivšeg poslodavca T. š. O. d.o.o., izvršena 7. travnja 2014.,

- da je ugovor o kreditu raskinut s danom 23. listopada 2014. zbog neurednog ispunjenja.

 

7. Prvostupanjski je sud zaključio da nije došlo do zastare jer od obavijesti bivšeg poslodavca o nemogućnosti postupanja po suglasnosti o zapljeni, 25. srpnja 2014., od kada prvostupanjski sud smatra da počinje teći zastarni rok, pa do podnošenja prijedloga za izvansudsku ovrhu novom poslodavcu 15. ožujka 2019., nije prošlo više od 5 godina, protekom kojeg roka nastupa zastara, s obzirom da je izjava o zapljeni privatna isprava na kojoj je samo ovjeren potpis dužnika, a ista nije solemnizirana.

 

8. Premda tužitelj žalbu ističe zbog svih žalbenih razloga, žalbenim se navodima konkretizira samo žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava. Naime, u žalbi se tvrdi da je protekao zastarni rok i to zbog toga što je Izjava o zapljeni dana 19. listopada 2007., pa je do dostave poslodavcu, 15. ožujka 2019., proteklo 11,5 godina, dakle više od 10 godina koliko iznosi zastarni rok za tražbine utvrđene pravomoćnom sudskom odlukom ili odlukom drugog nadležnog tijela javne vlasti ili nagodbom pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, odnosno javnobilježničkim aktom, kako je propisano odredbom članka 233. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 – u daljnjem tekstu: ZOO).

 

9. Ispitujući pobijanu presudu na temelju odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio neku od bitnih povreda parničnog postupka na koju tako pazi po službenoj dužnosti, pa ni onu iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju izrijekom ukazuje žalitelj ne konkretizirajući čime je to ova povreda počinjena. Suprotno paušalnoj tvrdnji žalitelja ovaj sud nalazi da se pobijana presuda može ispitati i da su dati razlozi o odlučnim činjenicama.

 

10. Nije ostvaren niti žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavak 1. u vezi članka 8. ZPP-a, na koju opisno i paušalno ukazuje žalitelj kada tvrdi da prvostupanjski sud nije dao detaljnu, logičnu i savjesnu analizu te kritičku ocjenu vjerodostojnosti svih dokaza i to kako svakog za sebe, tako i u međusobnoj vezi, ali pri tom ne navodi konkretno na koji se to dokaz odnosi i kako bi on trebao biti (drugačije) ocijenjen. Dakle, žalbeni razlog bitne povrede parničnog postupka nije ostvaren.

 

11. Nije u pravu žalitelj da bi zastara počela teći od dana davanja izjave o suglasnosti o zapljeni, dakle još u listopadu 2007. godine, jer, da bi zastara počela teći, potrebno je i da tražbina na koju se izjava odnosi bude dospjela, dakle da ju je vjerovnik (u ovom slučaju tuženik) imao pravo ostvari(va)ti. Stoga je, u ovom slučaju, budući je ugovor o kreditu raskinut 23. listopada 2014., što je prvostupanjski sud utvrdio kao nesporno, riječ o tražbini koja je nastala upravo tada, raskidom ugovora, pa od raskida ugovora 23. listopada 2014. do pokretanja izvansudske ovrhe 15. ožujka 2019. nije protekao desetogodišnji zastarni rok propisan člankom 233. ZOO-a, na primjenu koje odredbe pravilno ukazuje žalitelj. To stoga što je odredbom članka 178. Ovršnog zakona („Narodne Novine“ 56/96, 29/99, 42/00, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05, 121/05) primjenom kojeg je izdana predmetna izjava o zapljeni, za takvu izjavu (kojom dužnik ovjerovljenom ispravom daje suglasnost da se radi naplate tražbine vjerovnika zaplijeni njegova plaća, u cijelosti ili djelomično, i da se isplate obavljaju izravno vjerovniku, na način određen u toj ispravi) propisano da ima pravni učinak pravomoćnog rješenja o ovrsi (stavak 1.), te da ju, s učincima dostave rješenja o ovrsi, poslodavcu dostavlja vjerovnik, preporučenom poštanskom pošiljkom s povratnicom ili preko javnoga bilježnika (stavak 2.).

 

12. Slijedom navedenog žalba se ukazuje neosnovanom radi čega je odlučeno kao u izreci na temelju odredbe članka 368. stavak 2. ZPP-a.

 

Dubrovnik, 10. studenog 2021.

 

Predsjednik vijeća:

 

             Đorđo Benussi