1

Poslovni broj: 9 Gž-414/2020-4

 

Poslovni broj: 9 Gž-414/2020-4

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

I

 

R J E Š E NJ E

 

Županijski sud u Varaždinu, po sutkinji Tatjani Ledinšćak-Babić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice S. B. iz Z., OIB: ..., zastupane po punomoćnici A. J. Š., odvjetnici iz Z., protiv tuženika G. Z., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku I. B., odvjetniku iz Z., radi isplate, povodom žalbe tužiteljice podnesene protiv presude Općinskog suda u Zadru broj 44 P-788/16-21 od 02. siječnja 2018., 10. studeni 2021.,

 

p r e s u d i o   i r i j e š i o j e

 

I. Žalba tužiteljice djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično prihvaća, pa se presuda Općinskog suda u Zadru broj 44 P-788/16-21 od 02. siječnja 2018.:

 

-          potvrđuje pod točkom I. i pod točkom II. izreke za iznos troška od 4.375,00 kn,

 

-          preinačuje u odnosu na odluku o trošku pod točkom II. izreke na način da se tuženik odbija s dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška u iznosu od 6.247,00 kn kao neosnovanim.

 

II. Trošak žalbe tužiteljici i odgovora na žalbu tuženiku se ne dosuđuju.

 

Obrazloženje

 

1. Pobijanom presudom pod točkom I. izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev radi isplate iznosa od 81.100,00 kn sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom dok je pod točkom II. izreke naloženo tužiteljici da naknadi tuženiku parnični trošak u iznosu od 10.625,00 kn.

 

2. Navedenu presudu pravodobno podnesenom žalbom pobija tužiteljica osobno i po punomoćnici iz svih zakonom dozvoljenih žalbenih razloga, pa predlaže da se ista preinači i usvoji tužbeni zahtjev u cijelosti odnosno podredno ukine i vrati sudu na ponovni postupak.

 

3. U odgovoru na žalbu tuženik ističe da je citirana prvostupanjska presuda u cijelosti zakonita pa predlaže da sud odbije žalbu tužiteljice kao neosnovanu.

 

4. Žalba tužiteljice osnovana je djelomično samo u pogledu odluke o troškovima postupka.

 

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice da joj tuženik isplati iznos od 81.100,00 kn na ime faktičnog izvlaštenja dijela čkbr. 1395 k.o. Z. i to površine od 80 m2 jer da je na toj površini tuženik napravio put i asfaltirao ga pa je to sada javno dobro u općoj uporabi, te da tužiteljici pripada naknada u visini tržišne vrijednosti izgubljenog dijela nekretnine.

 

6. Kako nije sporno da je tužiteljica upisani zk. vlasnik cijele čkbr. 1395 k.o. Z. a nesporno je i da je utužena površina u naravi asfaltirana ulica naziva S. R. u Z., te da tuženik nije platio tužiteljici naknadu za faktično izvlaštenje, sporno je da li tužiteljici pripada naknada tržišne vrijednosti nekretnine za faktično izvlaštenje budući da tuženik tvrdi da je nastupila zastara prava na isplatu, s obzirom da se u konkretnoj situaciji ima primijeniti zastarni rok od 5 godina računajući od trenutka kada je prestalo stvarno pravno ovlaštenje tužiteljice za povrat oduzetog dijela, odnosno kada se isto pravo konvertiralo u obveznopravni zahtjev na isplatu, budući je  nesporno da tužiteljica ne može više uspjeti sa stvarnopravnim zahtjevom na predaju u posjed, jer je predmetni dio postao javno dobro u općoj uporabi, odnosno put s kojim upravlja jedinica lokalne samouprave bez obzira na zemljišnoknjižni upis.

 

7. Imajući u vidu da je tijekom postupka utvrđeno da je Ulica S. R. nastala krajem 70-tih godina 20. stoljeća i to asfaltiranjem i neometanim korištenjem od većeg broja ljudi za prolaz i prometovanje te je tada prestao stvarnopravni zahtjev tužiteljice na predaju u posjed jer je sporni dio nekretnine faktični deposediran, prvostupanjski sud smatra da je od tog vremena počeo teći zastarni rok od 10 godina za obveznopravni zahtjev za naknadu tržišne vrijednosti oduzetog dijela čkbr. 1395 k.o. Z. temeljem Zakona o zastari potraživanja, pa je slijedom iznesenog tužiteljičin tužbeni zahtjev koji je podnesen u travnju 2016. prema mišljenju istog suda odavno zastario i to protekom navedenog desetogodišnjeg zastarnog roka što bi bilo najkasnije krajem 80-tih godina 20. stoljeća, a da se neosnovano poziva tužiteljica na odredbe Zakona o cestama koje su po prvi put detaljno regulirale pojam nerazvrstanih cesta, budući da nerazvrstane ceste postoje još od druge polovice 20. stoljeća.

 

8. U žalbi tužiteljica ističe da je sud točno utvrdio da se u odnosu na predmet ima primijeniti zastarni rok od 5 godina računajući od trenutka kada je prestalo stvarno pravno ovlaštenje tužiteljice na povrat oduzetog dijela međutim da se to dogodilo tek stupanjem na snagu Zakona o cestama iz 2011. kad je predmetni dio navedene nekretnine doista postao javno dobro u općoj uporabi, odnosno put s kojim upravlja jedinica lokalne samouprave, bez obzira na zemljišnoknjižni upis, pa da je, jer je navedeni Zakon stupio na snagu 28. srpnja 2011., tužba podnijeta unutar zakonskog roka od 5 godina. Ne osporava da je Ulica S. R. nastala krajem 70-tih godina 20. stoljeća, ali smatra da je pritom sud krivo utvrdio da je istovremeno počeo teći zastarni rok od 10 godina za obvezno pravni zahtjev za naknadu tržišne vrijednosti oduzetog djela navedene nekretnine, pa da je prigovor zastare tuženika neutemeljen.

 

9. Ispitujući pobijanu odluku sukladno žalbenim navodima, a i primjenom odredbe čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka USRH i 70/19 – dalje: ZPP) s obzirom da tužiteljica sadržajno ne ukazuje na počinjenje i jedne bitne povrede odredaba parničnog postupka, ovaj sud je utvrdio da ista nije opterećena ni jednom navedenom bitnom povredom na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

 

10. Nadalje, imajući u vidu da se u konkretnom slučaju radi o parnici radi ostvarenja novčane tražbine s osnova vlasničkih prava tj. o zahtjevu tužiteljice kao vlasnika predmetne nekretnine da joj tuženik umjesto povrata stvari isplati naknadu za oduzetu stvar, valja istači da pravo vlasnika glede naknade za oduzetu stvar ne može zastarjeti sve dok isti može zahtijevati njezin povrat, pa dakle, sve dok tužiteljica može tražiti vraćanje predmetne nekretnine, tražbina iste nije dospjela. Stoga, tek kad ona više ne može zahtijevati povrat nekretnine dospijeva njezin zahtjev za naknadu, dok taj zahtjev za isplatu naknade za zemljište koje je oduzeto bez zakonom predviđenog postupka zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina.

 

11. Kako iz provedenih dokaza jasno proizlazi da je sporni dio nekretnine oduzet zbog izgradnje ceste koja je završena krajem 70-ih godina 20. stoljeća, zastarni rok je u konkretnom slučaju počeo teći upravo onda kada tužiteljica više nije mogla zahtijevati povrat nekretnine jer je na njenom zemljištu izgrađena cesta, pa bez obzira na to je li zahtjev tužiteljice dospio prije 01. listopada 1978. kada je na snazi bio Zakona o zastari potraživanja („Službeni list FNRJ" broj: 40/53 i 57/54) koji je u odredbi čl. 14. propisivao opći zastarni rok od deset godina ili poslije tog datuma kada je bio u primjeni Zakon o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01) koji je u odredbi čl. 371. propisao opći zastarni rok, koji propisuju i odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18) u vrijeme podnošenja tužbe u čl. 225., a polazeći od vremena kada je u postupku utvrđeno da je predmetna prometnica sagrađena, te imajući u vidu da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 25. travnja 2016., za zaključiti je da je zahtjev tužiteljice u svakom slučaju zastario prije podnošenja tužbe, slijedom čega je pravilno prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kad je odbio tužbeni zahtjev tužiteljice (isti stav izražen je i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-1973/14-3 od 12. travnja 2016. te u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III/5723/2016 od 07. svibnja 2019.).

 

12. Stoga je valjalo primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odbiti žalbu tužiteljice i potvrditi pobijanu presudu pod točkom I. izreke.

 

13. Međutim, pogrešno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kad je tuženiku dosudio parnični trošak u iznosu od 10.625,00 kn s obzirom da tuženiku ne pripada pravo na trošak odgovora na tužbu u iznosu od 2.500,00 kn plus trošak PDV-a na taj iznos, jer odgovor na tužbu nije pisao punomoćnik odvjetnik, već zaposlenica tuženika. Tuženiku je neosnovano priznat i trošak sastava podneska od 11. travnja 2017. u istom iznosu, jer isti trošak nije bio nužno potreban za vođenje ovog postupka sve primjenom odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a, pa je tuženiku opravdano priznat samo trošak pristupa na ročište dana 11. svibnja 2017. u iznosu od 2.500,00 kn primjenom Tbr. 9. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12,103/14, 118/14 i 107/15 - dalje: Tarifa) a s obzirom na vrijednost predmeta spora u toj fazi postupka, kao i trošak pristupa na ročište 13. studenog 2017. u iznosu od 1.000,00 kn temeljem iste tarifne odredbe, na koji trošak valja dodati trošak PDV-a u iznosu od 875,00 kn temeljem Tbr. 42 Tarife, pa je ukupni trošak kojeg je tužiteljica dužna naknaditi tuženiku 4.375,00 kn.

 

14. Stoga je valjalo primjenom odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP-a odbijanjem žalbe tužiteljice potvrditi odluku o troškovima pod točkom II. izreke za iznos od 4.375,00 kn, dok je djelomičnim prihvaćanjem žalbe iste, a primjenom odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP-a valjalo djelomično preinačiti odluku o troškovima postupka na način da je tuženik odbijen sa zahtjevom za naknadu parničnog troška u iznosu od 6.247,00 kn kao neosnovanim.

 

15. Trošak žalbe tužiteljici i trošak odgovora na žalbu tuženiku nisu dosuđeni, s obzirom da je tužiteljica uspjela s istom samo u odnosu na neznatni dio sporednog zahtjeva tj. zahtjeva za parnični trošak, za što na njenoj strani nije nastao posebni trošak, dok tuženiku nije priznat trošak odgovora na žalbu, jer isti trošak nije bio nužno potreban za vođenje ovog parničnog postupka, odnosno postupanja po žalbi, sve primjenom odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a.

 

 

U Varaždinu 10. studeni 2021.