- 1 -              Revd 403/2021-2

 

 

 

 

 

Broj: Revd 403/2021-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, te Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja V. S., OIB: ..., M. N., kojeg zastupa punomoćnica S. H., odvjetnica u O., protiv tuženika A. B. d.d., OIB: …, Z., kojeg zastupa punomoćnik T. S., odvjetnik u Odvjetničkom društvu L. N. S. d.o.o. Z., radi utvrđenja i isplate, odlučujući o prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-1408/2020-2 od 15. listopada 2020., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Đakovu, Stalna služba u Našicama, poslovni broj P-287/2019-22 od 9. srpnja 2020., u sjednici vijeća održanoj 9. studenog 2021.

 

 

r i j e š i o   j e :

 

Prijedlog tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-1408/2020-2 od 15. listopada 2020. se odbacuje.

 

 

Obrazloženje

 

1. Tuženik A. d.d. Z. je podneskom od 14. prosinca 2020. predložio da Vrhovni sud Republike Hrvatske dopusti reviziju protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-1408/2020-2 od 15. listopada 2020. radi pravnih pitanja naznačenih u prijedlogu.

 

2. Tužitelj nije odgovorilo na prijedlog.

 

3. Postupajući sukladno odredbi čl. 385., čl. 385.a. i čl. 387. st. 1. i 6. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 88/08 i 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, - dalje: ZPP) vijeće Vrhovnog suda RH je ocijenilo da nisu ispunjene pretpostavke za intervenciju revizijskog suda iz čl. 385.a st. 1. ZPP i dopuštenje revizije, jer naznačena pitanja nisu važna u smislu navedene odredbe.

 

4. U ovoj pravnoj stvari nižestupanjski sudovi su utvrdili da je ništetna odredba čl. 4. Ugovora o namjenskom kreditu broj … kojeg su stranke sklopile dana ..., a kojom odredbom je ugovoreno „Izmjena kamatne stope se smatra sastavnim dijelom ovog Ugovora bez posebnog zaključivanja aneksa ovom Ugovoru, a što stranke potpisuju svojim potpisom na ovom Ugovoru“. Presudom je prihvaćen tužbeni zahtjev za isplatu stečenog bez osnove na temelju ništetne odredbe, dok je tuženikov prigovor zastare ocijenjen neosnovanim.

 

5. Tuženik je osporio pravno shvaćanje na kojemu se temelji obrazloženje presude te je naznačio više pravnih pitanja koja prema ocjeni ovoga suda nisu važna u smislu odredbe čl. 385.a. st. 1. ZPP.

 

6. Prvim pitanjem tuženik pita je li sud, u smislu odredbe čl. 502.c ZPP-a, u posebnim parnicama vezan za pravna utvrđenja iz presude donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača ako ugovori o kreditu nisu obuhvaćeni pravomoćno izrekom navedenih presuda niti su bili predmetom raspravljanja u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava.

 

6.1. U ovoj parnici je glede deklaratornog dijela tužbenog zahtjeva riječ o sudskom razrješenju pravnih odnosa nastalih na temelju ugovora o kreditu s ugovorenom jednostrano promjenjivom kamatnom stopom, bez unaprijed određenih parametara promjene. Sud je u ovoj parnici kao ocijenio ništetnima određene odredbe ugovora na temelju činjenica utvrđenih u postupku dokazivanja u ovom sporu, a samo u odnosu na deklaratorni dio tužbenog zahtjeva se pozvao i na pravno shvaćanje iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/2014 od 9. travnja 2015.

 

6.2. Kondemnatorni tužbeni zahtjev nije bio predmetom kolektivnog spora, jer u tom sporu nije bilo riječi o zahtjevu za povrat preplaćenog iznosa po osnovi nezakonito ugovorenih kamata. Ujedno se napominje da je glede pravnih učinaka presude donesene u kolektivnom sporu radi zaštite potrošača i vezanosti suda u individualnim parnicama koje se vode radi utvrđenja ništetnom odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi uspostavljena ujednačena praksa revizijskog suda.

 

7, Drugim pitanjem tuženik pita može li se ugovorna odredba kojom je ugovorena tzv. valutna klauzula u švicarskim francima smatrati ništetnom iako je korisnik kredita (tužitelj) na temelju ugovora o kreditu mogao u bilo kojem trenutku zahtijevati promjenu valutne klauzule u odnosu na početno ugovorenu valutnu klauzulu, a davatelj kredita je dužan takvom zahtjevu udovoljiti.

 

7.1. Tuženik je u odnosu na drugo pitanje naveo da o tom pitanju nema prakse revizijskog suda, ali da je riječ o pitanju o primjeni nacionalnog prava koje je ekvivalent odredbi čl. 3. st. 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima, a Sud Europske unije je o toj odredbi uspostavio praksu, primjerice u presudi C-415/11 kojom je određeno kako treba interpretirati standard značajne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka iz potrošačkih ugovora. Naveo je i da je pitanje važno za razvoj prava kroz sudsku praksu.

 

7.2. Naznačeno pitanje koje se odnosi na nepoštenost valutne klauzule u ugovorima u valuti CHF također nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i za razvoj prava kroz sudsku praksu jer je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo pravno shvaćanje u presudi broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. i kasnijim presudama donesenim na temelju tog shvaćanja, a pobijana odluka u skladu s već navedenom odlukom revizijskog suda.

 

8. Trećim pitanjem tuženik pita podrazumijeva li ništetnost ugovornih odredaba zbog njihove nepoštenosti ujedno i nepoštenost stjecatelja u smislu odredbe čl. 1115. ZOO ili se nepoštenost stjecatelja mora utvrđivati u svakom konkretnom slučaju.

 

8.1. Pitanje se sadržajno odnosi na odredbu čl. 214. Zakona o obveznim odnosima (ZOO/91) prema kojoj, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tuženik pita može li se stjecatelj smatrati savjesnim u slučaju proglašenja ništetnim ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, odnosno je li dužan stečeno vratiti s kamatama od dana stjecanja.

 

8.2. Naznačeno pitanje nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, jer se savjesnost prosuđuje prema okolnostima svakog konkretnog slučaja. Vrhovni sud RH je uspostavio ujednačenu praksu glede posljedica utvrđenja ništetnim odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi, prema kojoj su banke dužne vratiti stečeno zajedno s kamatama od dana stjecanja.

 

9.2. Pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda RH broj 1/04 od 5. ožujka 2001. i shvaćanje u presudi Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-1242/14-2 od 6. lipnja 2018., na koju ukazuje tuženik, ne daju razlog važnosti naznačenom pitanju jer se odnose na drugačiju činjeničnu osnovu spora, uz napomenu da je presuda Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-1242/14-2 od 6. lipnja 2018. donesena u sporu iz ugovora o zajmu koji je presudom utvrđen ništetnim, uz utvrđenje da je stjecatelj bio savjestan.

 

10. Četvrto pitanje se odnosi na posljedice utvrđenja nepoštenim odredbe o parametrima promjenjivosti kamatne stope. Tuženik pita treba li u slučaju utvrđenja ništetnim te odredbe kod utvrđenja stečenog bez osnove primijeniti početnu kamatnu stopu te izračunati razliku u odnosu na onu koja je primijenjena kod obračuna rate kredita.

 

10.1. Ovo pitanje je određeno naznačeno, ali nije važno u smislu odredbe čl. 385.a. st. 1. ZPP. Pobijanom presudom sud je utvrdio da je ugovor sadržavao ništetnu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi koja već po samo zakonu od početka ne čini valjani sastavni dio ugovora niti proizvodi pravne učinke prema ugovornim stranama. Prema jasnoj odredbu čl. 105. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 – dalje: ZOO/91), koji se u ovom slučaju primjenjuje temeljem odredbe čl. 1163. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08 i 125/2012), ništavost neke odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe, i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, pri čemu će ugovor ostati na snazi čak i ako je ništava odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništavost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i važio bez nje.

 

10.2. Stoga ugovor važi i ispunjava se onako kako glasi bez ništetne odredbe. Presuda je donesena u okviru tužbenog zahtjeva i sadržaja prigovora tuženika, u parnici u kojoj nije bilo zahtjeva da sud intervenira u ugovorne odnose stranaka i odredi parametre promjenjivosti kamatne stope. U tom smislu je uspostavljena ujednačena sudska praksa revizijskog suda

 

11. Slijedom navedenih razloga naznačena pitanja nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, pa je valjalo je na temelju odredbe čl. 392. st. 1. u vezi s čl. 387. st. 1. i 5. ZPP odbaciti prijedlog za dopuštenje revizije i riješiti kao u izreci.

 

Zagreb, 9. studenoga 2021.