- 1 -              Rev 2014/2016-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 2014/2016-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice D. H. iz G., OIB: ..., koju zastupa punomoćnik D. B., odvjetnik u R., protiv tuženika E. o. d.d., Podružnica R., OIB: ..., kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici u Odvjetničkom društvu G. & p. u Z., radi naknade štete, odlučujući o revizijama tužiteljice i tuženika protiv presude i rješenja Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-2929/2013-3 od 30. ožujka 2016., kojom je potvrđena presuda i rješenje Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-829/09 od 30. listopada 2012., ispravljena rješenjem Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-829/09 od 13. ožujka 2013., u sjednici vijeća održanoj 9. studenoga 2021.,

 

p r e s u d i o   j e :

 

I. Djelomično se prihvaća revizija tužiteljice i preinačuje se presuda Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-2929/2013-3 od 30. ožujka 2016. i presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-829/09 od 30. listopada 2012., ispravljena rješenjem Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-829/09 od 13. ožujka 2013., u dijelu kojim je odbijen zahtjev tužiteljice za naknadu neimovinske štete u iznosu od 60.000,00 kn s kamatama (dio toč. II. izreke prvostupanjske presude) i sudi:

 

Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici na ime naknade neimovinske štete, pored već dosuđenog iznosa, i daljnji iznos od 60.000,00 kn, sa zakonskim zateznim kamatama od 26. listopada 2009. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

 

II. Prihvaća se revizija tužiteljice i preinačuje se presuda Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-2929/2013-3 od 30. ožujka 2016. i presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-829/09 od 30. listopada 2012., ispravljena rješenjem Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-829/09 od 13. ožujka 2013. glede odluke o troškovima postupka u dijelu u kojem odbijen zahtjev tužiteljice za naknadu troškova parničnog postupka za iznos od 9.488,75 kn (toč. II. izreke prvostupanjske presude) i sudi:

 

Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici daljnji trošak parničnog postupka u iznosu od 9.643,71 kn u roku od 15 dana.

 

III. U odnosu na preostali odbijeni dio zahtjeva tužiteljice, revizija tužiteljice se odbija kao neosnovana.

 

r i j e š i o   j e :

 

I. Odbacuje se kao nedopuštena revizija tužiteljice izjavljena protiv rješenja Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-2929/2013-3 od 30. ožujka 2016., kojim je potvrđena točka II. izreke rješenja Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-829/09 od 30. listopada 2012. ispravljenog rješenjem Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-829/09 od 13. ožujka 2013.

 

II. Revizija tuženika odbacuje se kao nedopuštena.

 

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici troškove žalbenog i revizijskog postupka u iznosu od 2.278,12 kn, u roku od 15 dana.

 

Obrazloženje

 

1. Presudom suda prvoga stupnja naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici 90.580,00 kuna zajedno sa zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose kako je navedeno u izreci presude suda prvog stupnja, kao i trošak parničnog postupka od 18.530,00 kuna (toč. I.). Odbijen je preostali dio tužbenog zahtjeva do zahtijevanog iznosa od 498.740,00 kuna, kao i preostali dio zahtjev tužiteljice za isplatu zatezne kamate, te parničnih troškova (toč. II.).

 

2. Rješenjem suda prvog stupnja utvrđeno je da je povučen zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 69.000,00 kn (toč. I.), te je tužiteljica dužna tuženiku naknaditi parnični trošak u iznosu od 13.212,50 kn (toč. II.).

 

3. Presudom suda drugog stupnja odbijene su žalbe stranaka kao neosnovane te je potvrđena presuda suda prvog stupnja. Rješenjem suda drugog stupnja odbijene su žalbe stranaka kao neosnovane, te je potvrđeno rješenje suda prvog stupnja u točki II. izreke, glede odluke o troškovima postupka.

 

4. Protiv presude suda drugog stupnja, u dijelu u kojem nije uspjela u žalbenom postupku, te odluke o troškovima postupka, donesene vezano za povučeni dio tužbenog zahtjeva sadržane u rješenju drugostupanjskog suda, tužiteljica je podnijela reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Tužiteljica predlaže da se revizija prihvati, pobijana presuda preinači i usvoji tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti.

 

Tuženik je protiv dijela presude kojim je tužbeni zahtjev prihvaćen i rješenja suda drugog stupnja podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 1. toč. 3. i čl. 382. st. 2. ZPP. Tuženik predlaže prihvatiti reviziju i preinačiti pobijanu odluku, podredno istu ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje.

 

5. Odgovori na revizije nisu podneseni.

 

6. Revizija tužiteljice je samo djelomično osnovana, dok revizija tuženika nije dopuštena.

 

7. Vezano uz reviziju tužiteljice ovaj sud ispitao je pobijanu presudu u skladu s odredbom čl. 392.a st. 1. ZPP samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

8. Predmet spora je zahtjev za naknadu imovinske i neimovinske štete uzrokovane prometnom nezgodom koja se dogodila 12. ožujka 2008..

 

9. U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

 

- da je do štetnog događaja došlo na način da je tužiteljica prelazila kolnik na pješačkom prijelazu, kada je u njezinu bočnu stranu tijela udario autobus osiguranika tuženika prednjim desnim vrhom, nakon kojeg primarnog kontakta glave tužiteljice s okvirom stakla prednjeg vjetrobrana je tužiteljica pala na kolnik, te joj je prednjim desnim kotačem autobusa pregaženo stopalo desne noge,

- da se od mjesta stupanja na pješački prijelaz pa do mjesta naleta tužiteljica kretala na putu dužine oko 0,90 m u vremenu od oko 0,65 sekundi,

- da je u trenutku stupanja tužiteljice na pješački prijelaz autobus bio udaljen od mjesta naleta za oko 5 m,

- da je preglednost kolnika omogućavala pravovremeno međusobno uočavanje sudionika prometne nesreće prije stupanja i u vrijeme stupanja tužiteljice na pješački prijelaz,

- da je tužiteljica zadobila nagnječenje desnog stopala posljedično čemu su joj amputirani prsti te prijelom 4. i 5. metatarz kosti te je zaostao kožni defekt s gornje i donje strane desnog stopala,

- da je tužiteljica trpjela fizičke bolove jakog intenziteta u momentu traume i dolaska u bolnicu, bolove srednjeg intenziteta u trajanju od 3 mjeseca, a slabijeg intenziteta u trajanju od godinu i 3 mjeseca,

- da je tužiteljica trpjela strah jakog intenziteta u momentu traume i do dolaska u bolnicu, a potom strah srednjeg intenziteta u trajanju od 6 mjeseci kao zabrinutost za ishod liječenja,

- da je kod tužiteljice zaostalo naruženje jakog stupnja zbog šepanja i izgleda desnog stopala i natkoljenice,

- da je opća životna aktivnost tužiteljice umanjena za 30%,

- da je tužiteljici bila potrebna tuđa pomoć i njega u trajanju od mjesec dana, dva sata dnevno kao pomoć vezano oko oblačenja, higijene, hranjenja, a potom godinu dana jedan sat dnevno kao pomoć u odlaženju na kontrole, previjanju te nabavci namirnica,

- da se u budućnosti eventualno može očekivati i pogoršanje zdravstvenog stanja tužiteljice.

 

10. Polazeći od navedenih utvrđenja prvostupanjski sud je ocijenio da je tužiteljica kao pješak u konkretnom slučaju doprinijela nastanku štete jer je, bez obzira što je imala prednost prilikom prelaženja na obilježenom pješačkom prijelazu, bila dužna prije stupanja na pješački prijelaz obratiti pažnju na udaljenost i brzinu vozila koje joj se približavalo sukladno odredbi čl. 130. st. 3. Zakona o sigurnosti prometa na cestama ("Narodne novine", broj 105/04 i 142/06 - dalje: ZOSPC), obzirom da joj je preglednost kolnika omogućavala pravovremeno uočavanje autobusa. Naime, prvostupanjski sud je ocijenio da je tužiteljica pridonijela nastanku nezgode u omjeru od 20%, da je pravična novčana naknada za povredu prava osobnosti na fizičko i duševno zdravlje iznosi 136.000,00 kn, pa kako je tuženik na ime naknade neimovinske štete nesporno isplatio iznos od 52.000,00 kn, to je prvostupanjski sud dosudio tužiteljici s osnova neimovinske štete iznos od 84.000,00 kn, a preostali dio zahtjeva tužiteljice za naknadu neimovinske štete odbio kao neosnovan.

 

Nadalje prvostupanjski sud je ocijenio da tužiteljici s osnove putnih troškova radi liječenja pripada iznos od 100,00 kn, jer su joj ostali putni troškovi podmireni od strane HZZO-a, da s osnove potrebe za tuđom pomoći za 485 sati tužiteljici pripada iznos od 9.700,00 kn, dok je odbijen zahtjev s osnove pojačane ishrane, uz obrazloženje da tužiteljici pojačana ishrana nije bila potrebna.

 

11. Drugostupanjski sud je odlučujući povodom žalbe tužiteljice ocijenio da prvostupanjski sud nije mogao u cijelosti odbiti tužbeni zahtjev s osnove potrebe za pojačanom ishranom obzirom je mišljenje vještaka da je tužiteljica imala potrebu za pojačanom ishranom u ukupnom trajanju u tri tjedna, radi čega zaključuje da joj s navedene osnove pripada naknada u iznosu od 800,00 kn, no da su ujedno osnovani i navodi tuženika u žalbi da je pogrešno prvostupanjski sud uzeo u obzir da tužiteljici pripada naknada s osnove tuđe pomoći za 485 sati, obzirom iz nalaza vještaka proizlazi da je tužiteljici bila potrebna tuđa pomoć u trajanju od 425 sati.

 

Nadalje, drugostupanjski sud zaključuje da nije bilo osnove za preinačenje prvostupanjske presude obzirom tužiteljici nije dosuđen iznos od 800,00 kn s osnove potrebe za pojačanom ishranom, a istovremeno joj je za isti iznos dosuđeno 800,00 kn više s osnove potrebe za tuđom pomoći.

 

U preostalom dijelu drugostupanjski sud je potvrdio odluku prvostupanjskog suda, kako glede pitanja postojanja suodgovornosti tužiteljice za nastalu prometnu nezgodu, tako i glede visine dosuđenih iznosa na ime neimovinske i imovinske štete.

 

12. U revizijskom stadiju postupka i nadalje je sporno je li tužiteljica doprinijela nastanku predmetne štete. To iz razloga što tužiteljica smatra da u konkretnom slučaju njezina doprinosa nastanku štete nema.

 

13. Prema ocjeni revizijskog suda pravilno su nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo (čl. 1092. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 - dalje: ZOO) kada su u datim okolnostima ocijenili da doprinos tužiteljice nastaloj šteti iznosi 20%, pa radi toga prigovori revidentice glede postojanja suodgovornosti za nastalu štetu nisu osnovani. 

 

14. Prije svega treba istaći da su nižestupanjski sudovi pravilno ocijenili činjenicu da je propust osiguranika tuženika u tome što je do naleta autobusa na tužiteljicu došlo na obilježenom pješačkom prijelazu, pri čemu je vozač bio dužan upravljati autobusom s osobitim oprezom i voziti tako da u slučaju potrebe može vozilo zaustaviti ispred pješačkog prijelaza, upravo u situaciji kako se dogodila prometna nezgoda u ovom slučaju. Također s obzirom na činjenicu da gledano od trenutka stupanja tužiteljice na pješački prijelaz, vozač autobusa koji se je tada kretao brzinom od 28 km/h nije imao mogućnost izbjegavanja naleta, ali da je u trenutku stupanja tužiteljice na pješački prijelaz postojala mogućnost međusobnog uočavanja sudionika prometne nezgode, pravilno su nižestupanjski sudovi cijenili kretanje tužiteljice te da je ista bila dužna prije stupanja na pješački prijelaz obratiti pažnju na udaljenost i brzinu vozila koje joj se približavalo sukladno odredbi čl. 130. st. 3. ZOSPC. Stoga je u konkretnom slučaju pravilno utvrđena omjer suodgovornosti tužiteljice za nastalu štetu u omjeru od 20%.

 

15. Revidentica nadalje smatra da su sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo iz čl. 1100. ZOO, jer da određena naknada neimovinske štete ne predstavlja primjerenu satisfakciju za pretrpljenu štetu.

 

16. Prema odredbi čl. 1100. st. 1. ZOO u slučaju povrede prava osobnosti sud će, ako nađe da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade imovinske štete, a i kad nje nema. Pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade sud će voditi računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, cilju kojem služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom naravi i društvenom svrhom (čl. 1100. st. 2. ZOO).

 

17. Polazeći od naprijed navedenih zakonskih odredbi, a imajući na umu sve okolnosti konkretnog slučaja (težinu povreda, životnu dob tužiteljice u trenutku ozljeđivanja - 19 godina, jačinu i trajanje povredom izazvanih fizičkih boli i straha, opseg trajnog smanjenja životnih i radnih aktivnosti tužiteljice, način na koji se to smanjenje manifestira u njenom svakodnevnom životu, stupanj naruženosti) osnovano revidentica ističe da su nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo iz čl. 1100. ZOO kada su odlučivali o visini pravične novčane naknade za pretrpljenu neimovinsku štetu.

 

18. Prema ocjeni revizijskog suda osnovano tužiteljice ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava glede dosuđene visine pravične novčane naknade za pretrpljenu neimovinsku štetu.

 

19. Naime, dosuđujući pravičnu novčanu naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje u postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno da je tužiteljica u predmetnoj prometnoj nezgodi pretrpjela tešku tjelesnu povredu – nagnječenje desnog stopala, radi čega je došlo do amputacije prstiju, te prijelom dvije kosti, a radi čega je zaostao kožni defekt s gornje i donje strane desnog stopala. Obzirom na utvrđenu jačinu i duljinu trajanja fizičkih bolova (bolovi su bili prisutni više od godine i pol dana, dugotrajnost i jačina straha, prisutnost naruženja jakog stupnja, izraženo šepanje, te smanjenje životne aktivnosti u visini od 30%, a posebno vodeći računa o tome da je tužiteljica stradala u dobi od svega 19 godina, te će posljedice predmetne nezgode trpjeti duže vrijeme, to tužiteljici pripada pravo na naknadu pravične novčane naknade s osnova povrede prava osobnosti na duševno i tjelesno zdravlje u ukupnom iznosu od 245.000,00 kn.

 

20. Kod toga po kriteriju pretrpljenih fizičkih bolova tužiteljici pripada 80.000,00 kn, po kriteriju pretrpljenog straha 30.000,00 kn, po kriteriju naruženja iznos od 55.000,00 kn, te zbog smanjenja životne aktivnosti iznos od 80.000,00 kn. Kada se od ukupno utvrđenog iznosa od 245.000,00 kn odbije doprinos tužiteljice u visini od 20 %, to bi tužiteljici na ime naknade neimovinske štete pripao iznos od 196.000,00 kn. Kada se od tog iznosa odbije nesporno isplaćeni iznos od 52.000,00 kn, te iznos dosuđen u ovom postupku od 84.000,00 kn, valjalo je tužiteljici dosuditi daljnji iznos od 60.000,00 kn, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom tekućom od 26. listopada 2009. pa do isplate, a na ime povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje.

 

21. Ispitujući pobijanu presudu u dijelu kojim je odlučeno o visini dosuđene naknade za imovinsku štetu, konkretno, naknadu za putne troškove i troškove s osnove pojačane ishrane, kao i u dijelu kojim je odbijen zahtjev za preostale troškove liječenja, ovaj sud nalazi da je u tom dijelu pravilno primijenjeno materijalno pravo iz čl. 1095. st. 1. ZOO.

 

22. Slijedom navedenog valjalo je na temelju odredbe čl. 395. st. 1. ZPP djelomično prihvatiti reviziju tužiteljice i preinačiti nižestupanjske presude u odbijajućem dijelu, te tužiteljici dosuditi daljnji iznos od 60.000,00 kn, te pripadajuće zatezne kamate (točka I. izreke), dok je na temelju odredbe čl. 393. ZPP reviziju u preostalom dijelu valjalo odbiti kao neosnovanu (točka III. izreke).

 

23. Budući da je ovaj sud djelomično preinačio nižestupanjske presude u odluci o glavnoj stvari, u odnosu na tužiteljicu odlučio je o troškovima cijelog postupka tužiteljice razmjerno njezinom povećanom uspjehu u sporu (čl. 166. st. 2. u svezi s čl. 154. st. 2. ZPP). Uspjeh tužiteljice u sporu nakon preinačenja nižestupanjskih presuda iznosi 30,19%, te je razmjerno tom uspjehu tužiteljici dosuđen daljnji trošak parničnog postupka u iznosu od 9.643,71 kn (točka II. izreke).

 

24. Tužiteljici je razmjerno uspjehu u revizijskom stadiju postupku od 14,70% priznat trošak revizije u iznosu od 1.378,12 kn, te potreban trošak žalbenog postupka u iznosu od 900,00 kn, a što ukupno iznosi 2.278,12 kn, slijedom čega je odlučeno kao pod točkom II. izreke rješenja.

 

25. U odnosu na reviziju tužiteljice protiv odluke o troškovima postupka, donesene vezano za povučeni dio tužbenog zahtjeva, sadržane u rješenju drugostupanjskog suda, valja reći da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenoga 2015. zauzeto pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija.

 

26. Pri zauzimanju navedenog shvaćanja posebice se imalo na umu da se pod izrazom "postupak" iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet - meritum spora, da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP odnosi samo na rješenja kojima prestaje litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora, kao i da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP) te da odluka o njima nema značaj rješenja kojim se završava postupak i u odnosu na kojeg bi bila dopuštena revizija iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP (tako npr. u Rev-1353/11-2).

 

27. Na osnovu izloženog valjalo je na temelju odredbe čl. 400. st. 1. ZPP reviziju tužiteljice u odnosu na navedenu odluku o troškovima postupka odbaciti kao nedopuštenu i riješiti kao u izreci pod točkom I. rješenja.

 

28. Tuženik u reviziji navodi da istu podnosi na temelju odredbe čl. 382. st. 1. toč. 3. ZPP, smatrajući da je drugostupanjska presuda donesena na temelju odredbe čl. 373.a ZPP, a što bi pretpostavljalo da je sud drugoga stupnja utvrđivao neke nove činjenice koje prvostupanjski sud nije utvrdio, odnosno da je uzeo u obzir nesporne činjenice koje prvostupanjski sud nije uzeo u obzir prilikom donošenja odluke.

 

29. Suprotno tvrdnjama revidenta, iz pobijane drugostupanjske presude proizlazi da sud drugoga stupnja nije utvrdio neke druge činjenice koje nije utvrdio i prvostupanjski sud, već da je odluka suda drugoga stupnja donesena primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP. Odredbom čl. 368. st. 1. ZPP propisano je da će drugostupanjski sud presudom odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu kad ustanovi da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a ni razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti.

 

30. Kako u ovom predmetu drugostupanjski sud nije primijenio odredbu čl. 373.a ZPP, a niti je sud drugoga stupnja pobijanu presudu donio primjenom odredbe čl. 373.b ZPP, nije dopuštena revizija iz čl. 382. st. 1. toč. 3. ZPP. Isto tako nije dopuštena revizija niti po vrijednosnom kriteriju (toč. 1.), budući da vrijednost pobijanog dijela presude ne prelazi 200.000,00 kn, niti se radi o radnom sporu (toč. 2.).

 

31. Tuženik u reviziji ističe da podnosi i reviziju iz čl. 382. st. 2. ZPP, dakle tzv. izvanrednu reviziju. Prema toj odredbi stranka ima pravo protiv drugostupanjske presude podnijeti reviziju i u slučajevima kada nije dopuštena revizija iz st. 1. istog članka, ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Prema st. 3. istog članka u reviziji iz st. 2. stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje radi kojeg se revizija podnosi, treba određeno navesti propise i druge važeće izvore prava koji se na reviziju odnose, te treba izložiti razloge zbog kojih revident smatra da je postavljeno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

32. Tuženik u reviziji postavlja sljedeća pitanja:

 

"1. Da li je u primjeni odredbi čl. 1067. st.3. i čl. 1092. Zakona o obveznim odnosima u svezi s odredbom čl. 130. Zakona o sigurnosti prometa na cestama pravni stav drugostupanjskog suda iznesen u osporenoj presudi u proturječnosti sa pravnim stajalištem koje je u istovjetnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji iznio Vrhovni sud RH u odlukama Rev-869/1992-2 od 16. lipnja 1992., Rev-626/06-2 od 04. srpnja 2007. i Rev-1334/94 od 19. ožujka 1996., a sve imajući na umu da je suodgovornost tužiteljice u ovoj pravnoj stvari trebalo ocijeniti sa 50% jer je ista poduzela protupravnu radnju prelaska kolnika preko pješačkog prijelaza kada je od tužiteljice bio udaljen vozač vozila osiguranog kod tuženika prostorno svega 5 metara i vremenski svega 0,65 sekundi s tim što se osiguranik tuženika kretao brzinom od 27,88 km/h iako je na mjestu nezgode brzina ograničena sa 50 km/h dok zbog ovog protupravnog istupa na cestu od strane tužiteljice osiguranik tuženika objektivno nije mogao izbjeći nezgodu unatoč tome što se kretao gotovo dvostruko manjom brzinom od ograničenja dok je tužiteljica nezgodu mogla izbjeći da je postupila s dužnom obvezom i uvjerila se prije prelaska da li nailaze motorna vozila?

 

2. Ako određivanje (kvalifikacija) pravične novčane naknade (satisfakcije) za neimovinsku štetu predstavlja primjenu materijalnog prava, da li onda odlučivanje suda u suprotnosti sa „Orijentacijskim kriterijima (mjerilima) i iznosima za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete (VSRH-Su-1331-VI/02 i Su-1372-II/02)“ kao i kriterijima i iznosima (visinom) pravične novčane naknade koje je za dosude neimovinske štete u istovjetnim činjeničnim situacijama potvrdila sudska praksa u odlukama Rev-1077/06-2 od 29.11.2006., U-III/374/2008 od 27.10.2010., Rev-256/07-2 od 03.05.2007., Rev-455/04-2 od 15.03.2005., Rev-13/05-2 od 01.02.2005., ŽS u Zagrebu Gžn-260/10-2 od 11.10.2011., ŽS u Zagrebu Gžn-1201/11-2 od 27.09.2011., ŽS u Bjelovaru Gžx-52/11 -2 od 20.07.2011., predstavlja pogrešnu primjenu materijalnog prava (i to odredbi čl. 19. i čl. 1100. ZOO) koja dovodi do nejedinstvene primjene zakona (sudovi donose različite odluke u istoj činjeničnoj i pravnoj stvari, odnosno na temelju iste činjenične i pravne podloge) i od čega izravno ovisi odluka suda o visini pravične novčane naknade tužiteljici u ovom sporu?

 

3. Je li kod odlučivanja o troškovima postupka na temelju odredbe čl. 154. st. 2. ZPP pravilno uzeti u obzir samo parnične troškove tužitelja i dosuditi samo tužitelju parnični trošak postupka razmjerno tužiteljevu uspjehu u sporu ili pak treba uzeti u obzir i tuženikov uspjeh u sporu i ovisno o tome odlučiti o naknadi parničnih troškova pa i tuženiku dosuditi parnični trošak postupaka sukladno uspjehu tuženika u parnici?

 

4. Je li prilikom odlučivanja o troškovima postupka u slučaju djelomičnog uspjeha stranaka u smislu čl. 154. st. 2. ZPP pobijana presuda i rješenje drugostupanjskog suda s kojom tuženiku nije dosuđen parnični trošak ovog postupka iako je tuženik u parnici uspio sa 81,8% utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s pravnim shvaćanjem revizijskog suda izraženim u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-709/11-2 od 09.07.2013., Revx-182/12-2 od 06.06.2012., Rev-666/12-2 od 11.04.2012., Revx-785/10-4 od 01.06.2011., Rev-331/11-2 od 12.04.2011., Rev-811/10-2 od 28.12.2011., Rev-871/10-2 od 19.10.2011., Rev-1260/09-2 od 30.03.2011., Rev-540/10-2 od 21.12.2010., Rev-1687/09 od 08.04.2010., te zaključku sjednice broj 3/80 Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 6. lipnja 1980.?"

 

33. Tuženik kao razlog važnosti u odnosu na postavljena pitanja ukazuje na odluke sadržane u samim pitanjima, odluku revizijskog suda broj Rev-520/06 od 14. kolovoza 2006. te odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-3865/2007 od 9. srpnja 2008., U-I-885/2013 od 11. srpnja 2014., U-III-4427/2010 od 18. rujna 2013. i U-III/374/2008 od 27. listopada 2010.

 

34. Glede prvog postavljenog pitanja treba istaći da se, prema shvaćanju revizijskog suda, ne radi o materijalnopravnom pitanju važnom za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, već o činjeničnom pitanju, pri čemu odgovor na takvo pitanje ovisi o okolnostima svakog pojedinog slučaja.

 

35. U odnosu na drugo postavljeno pitanje valja reći kako u postavljenom pitanju revident u suštini osporava visinu i kriterije koji su primijenjeni kod dosude pravične novčane naknade neimovinske štete, pa prema shvaćanju ovoga suda ishod spora ne ovisi od odgovora na postavljeno pitanje, budući da je visinu naknade za neimovinsku štetu sud dosudio imajući na umu sve okolnosti konkretnog slučaja.

 

36. U odnosu na preostala postavljena materijalnopravna pitanja, koja se odnose na troškove postupka, valja ponoviti da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenoga 2015. zauzeto je pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija. Ovdje se ukazuje na razloge iznesene u toč. 25. do 27. ovog obrazloženja.

 

37. Obzirom niti u pogledu jednog od postavljenih pitanja nisu ispunjene pretpostavke da bi se o istima moglo meritorno odlučivati valjalo je reviziju tuženika odbaciti kao nedopuštenu na temelju odredbe čl. 392.b st. 3. ZPP.

 

Zagreb, 9. studenoga 2021.

 

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.