- 1 -              Revd 2197/2021-2

 

 

 

 

 

Broj: Revd 2197/2021-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, te Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja V. N., D., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnica S. H., odvjetnica u O., protiv tuženika P. Z. d.d., Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik H. L., odvjetnik u Odvjetničkom društvu L. i P. d.o.o. Z., radi isplate, odlučujući o prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž-1097/2020-2 od 11. veljače 2021., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku, Stalne službe u Belom Manastiru, poslovni broj P-905/2019-18 od 28. kolovoza 2020., u sjednici vijeća održanoj 9. studenog 2021.

 

r i j e š i o   j e :

 

Prijedlog tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž-1097/2020-2 od 11. veljače 2021. se odbacuje kao nedopušten.

 

Obrazloženje

 

1. Tuženik P. Z. d.d. Z. je podneskom od 22. ožujka 2021. predložio da Vrhovni sud Republike Hrvatske dopusti reviziju protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž-1097/2020-2 od 11. veljače 2021. radi pravnih pitanja naznačenih u prijedlogu.

 

2. Tužitelj nije odgovorio na prijedlog.

 

3. Postupajući sukladno odredbi čl. 385., čl. 385.a. i čl. 387. st. 1. i 6. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 88/08 i 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, - dalje: ZPP) vijeće Vrhovnog suda RH je ocijenilo da nisu ispunjene pretpostavke za intervenciju revizijskog suda iz čl. 385.a st. 1. ZPP i dopuštenje revizije.

 

4. U ovoj pravnoj stvari nižestupanjski sudovi su utvrdili da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj 9012296100 kojeg su stranke sklopile dana 22. veljače 2007., a kojom odredbom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa po jednostranoj odluci banke bez unaprijed utvrđenih parametara promjenjivosti. Presudom je prihvaćen tužbeni zahtjev za isplatu stečenog bez osnove na temelju ništetne odredbe, dok je tuženikov prigovor zastare ocijenjen neosnovanim.

 

5. Tuženik je osporio pravno shvaćanje na kojemu se temelji obrazloženje presude te je naznačio više pravnih pitanja koja prema ocjeni ovoga suda nisu važna u smislu odredbe čl. 385.a. st. 1. ZPP.

 

6. Prvo pitanje se odnosi na pravni interes tužitelja zahtijevati ništetnost odredaba osnovnog ugovora o potrošačkom kreditu nakon što ugovor više nije na snazi jer je prestao ispunjenjem (otplatom) nije važno pitanje smislu odredbe čl.385.a. st. 1. ZPP.

 

6.1. U pitanju se polazi od pogrešnog shvaćanja da je ugovor prestao ispunjenjem (otplatom kredita). Ispunjenjem ugovorne obveze prestaje samo ugovorna obveza jer je ispunjenje jedan od načina prestanka obveza po odredbi čl. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje ZOO), ali time ne prestaje ugovor.

 

6.2. Ako je tuženik imao na umu pravni interes za tužbu nakon prestanka ugovornih obveza tada pitanje nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, jer se postojanje pravnog interesa za podnošenje tužbe s deklaratornim zahtjevom cijeni prema okolnostima svakog konkretnog slučaja. Određena osoba ima pravni interes za podnošenje deklaratorne tužbe ako od ishoda sudskog postupka očekuje određenu konkretnu pravnu korist. U odlukama Vrhovnog suda RH na koje se pozvao tuženik (Rev x-876/2017, Rev-735/2014, Rev-2064/1997) je zauzeto pravno shvaćanje da postojanje pravnog interes mora postojati do zaključenja glavne rasprave.

 

6.3. Međutim neovisno o navedenom, u procesnoj situaciji kad je prvostupanjski sud ocijenio da tužitelj ima pravni interes za deklaratornu tužbu, te je sudio o deklaratornom tužbenom zahtjevu, nije dopušteno revizijskom pobijati presudu zbog nedostatka pravnog interesa, upravo zato što se radi o činjeničnom pitanju koje ovisi o okolnostima svakog konkretnog slučaja.

 

6.4. U vezi s naznačenim pitanjem se ukazuje i na odluku Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019.

 

7. Drugo pitanje kojim tuženik u bitnome pita je li pokretanjem kolektivnog spora prekinuta zastara u parnicama u kojima tužitelji potražuju isplatu stečenog na temelju ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi iz ugovora o potrošačkom kreditu nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, jer je riječ o pravnom pitanju o kojem odluka suda drugog stupnja ne odstupa od prakse revizijskog suda (Rev-2245/17-2, i dr.).

7.1. Nadalje, o tom pitanju je i Građanski odjel Vrhovnog suda RH zauzeo pravno shvaćanje (1/20) na sjednici održanoj 30. siječnja 2020., koje glasi:

 

"Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora."

 

7.2. Primjenom navedenog pravnog shvaćanja u ovom slučaju nije nastupila zastara, pa pitanje nije važno u smislu odredbe čl. 385.a. st. 1. ZPP.

 

8. Treće pitanje kojim tuženik pita smatra li se promjenjiva kamatna stopa dovoljno određenom, preciznom i utvrđenom ukoliko do stupanja na snagu Zakona o potrošačkom kreditiranju nije postojalo zakonskih obveza glede izmjene ili usklađivanja odredaba u postojećim ugovorima o kreditu na način da definira parametre promjenjivosti, nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu. Riječ je o pravnom pitanju o kojem postoji jedinstvena praksa Vrhovnog suda RH (Revt-249/2014 od 9. travnja 2015, i druge), a odluka suda drugog stupnja ne odstupa od prakse revizijskog suda.

 

9. Četvrto pitanje kojim tuženik pita može li se valutna klauzula u ugovorima u valuti CHF smatrati nepoštenom u situaciji kad odredbom čl. 22. st. 1. ZOO dopušta odredbu ugovora prema kojemu se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti nije važno u smislu odredbe čl. 385.a. st. 1. ZPP.

 

9.1. Prije ostalog valja ukazati da u pobijanoj presudi nije izneseno pravno shvaćanje da su općenito ništetne odredbe ugovora s valutnom klauzulom, nego da je ništetna odredba potrošačkog ugovora o valutnoj klauzuli izraženoj u odnosu na CHF u situaciji kad potrošač nije informiran o svim posljedicama takvog ugovaranja s obzirom na specifičnost konkretne valute.

 

9.2. Nadalje, o naznačenom pitanju je Vrhovni sud RH već zauzeo pravno shvaćanje u presudi poslovni broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. i kasnijim presudama donesenim na temelju tog shvaćanja, a predmetna drugostupanjska odluka je u skladu s navedenom odlukom revizijskog suda.

 

10. Stoga nisu ispunjeni propisani kriteriji za dopuštenje revizije, pa je valjalo na temelju odredbe čl. 392. st. 1. u vezi s čl. 387. st. 1. i 5. ZPP riješiti kao u izreci.

 

Zagreb, 9. studenoga 2021.