R. H. P.-4001/19 O. S. U. S.

S.

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

O. sud u S. po sutkinji mr. sc. Z. T. kao sucu pojedincu u
pravnoj stvari tužitelja M. B.-B., iz P., U. don P. C. 82.,
P., O.: , koji je zastupan po punomoćniku R. V.,
odvjetniku u S., protiv tužene R. A. d.d. Z., M.
cesta 69., O.: 53056966535, koja je zastupana po punomoćnicima odvjetnicima
odvjetničkog društva K. & partneri u Z., radi isplate, nakon provedene
glavne i javne rasprave zaključene u nazočnosti punomoćnika tužitelja i zamjenika
punomoćnika tuženika D. O., odvjetnika u S. te proglašenja presude
od 9. studenog 2021.

p r e s u d i o j e

I. Utvrđuju se ništetnim odredbe čl. 1., čl. 2. i čl. 7., kao i čl. 12., Ugovora
o kreditu 4209527 od 26. lipnja 2007.g., zaključenog između tužitelja kao korisnika
kredita i tuženika kao kreditora, solemniziran od J. D.-S., J.
bilježnika u K. S., dana 26. lipnja 2007.g., pod posl. br. O.-6209/07 u dijelu
kojim je ugovoren iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti CHF (švicarskih franaka) te
povrat kredita u mjesečnim anuiteteta i preostalog dijela glavnice u kunskoj
protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan plaćanja, odnosno u
dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s
Odlukom o kamatnim stopama tuženika, u dijelu u kojim je ugovorena nadležnost
suda.

II. Nalaže se tuženoj, u roku 15 dana, isplati tužitelju ukupan iznos od 25.256,28 kn sa zakonskim zateznim kamatama,

i to po stopi od 15% godišnje od 31. srpnja 2007. do 31. prosinca 2007., po
stopi od 14% godišnje od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011., po stopi od 12%
godišnje od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015., a od 1. kolovoza 2015. do isplate po
stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na
stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim
društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri
postotna poena,

a koje zakonske zatezne kamate teku kako slijedi:

2 P-4001/19

na iznos u kn od do
1,10 31.7.2007 isplate
5,31 31.8.2007 isplate
33,38 30.11.2007 isplate
29,08 31.12.2007 isplate
44,08 31.1.2008 isplate
52,32 29.2.2008 isplate
66,45 31.3.2008 isplate
45,22 30.4.2008 isplate
50,80 31.5.2008 isplate
61,32 30.6.2008 isplate
45,88 31.7.2008 isplate
46,64 31.8.2008 isplate
55,80 30.9.2008 isplate
125,13 31.10.2008 isplate
78,68 30.11.2008 isplate
137,72 31.12.2008 isplate
146,80 31.1.2009 isplate
150,90 28.2.2009 isplate
163,12 31.3.2009 isplate
165,33 30.4.2009 isplate
147,61 31.5.2009 isplate
134,57 30.6.2009 isplate
138,04 31.7.2009 isplate
144,91 31.8.2009 isplate
144,32 30.9.2009 isplate
137,36 31.10.2009 isplate
150,41 30.11.2009 isplate
160,87 31.12.2009 isplate
175,74 31.1.2010 isplate
172,33 28.2.2010 isplate
192,52 31.3.2010 isplate
188,69 30.4.2010 isplate
196,16 31.5.2010 isplate
260,77 30.6.2010 isplate
247,47 31.7.2010 isplate
288,11 31.8.2010 isplate
274,07 30.9.2010 isplate
251,48 31.10.2010 isplate
299,13 30.11.2010 isplate
330,10 31.12.2010 isplate
288,28 31.1.2011 isplate
302,95 28.2.2011 isplate
284,29 31.3.2011 isplate
287,64 30.4.2011 isplate
366,82 31.5.2011 isplate

3 P-4001/19

374,53 30.6.2011 isplate
440,68 31.7.2011 isplate
406,71 31.8.2011 isplate
369,51 30.9.2011 isplate
365,52 31.10.2011 isplate
362,65 30.11.2011 isplate
380,39 31.12.2011 isplate
395,86 31.1.2012 isplate
397,93 29.2.2012 isplate
387,23 31.3.2012 isplate
394,46 30.4.2012 isplate
399,40 31.5.2012 isplate
391,08 30.6.2012 isplate
393,27 31.7.2012 isplate
387,04 31.8.2012 isplate
373,56 30.9.2012 isplate
387,93 31.10.2012 isplate
394,82 30.11.2012 isplate
389,99 31.12.2012 isplate
362,89 31.1.2013 isplate
385,91 28.2.2013 isplate
387,92 31.3.2013 isplate
378,90 30.4.2013 isplate
350,84 31.5.2013 isplate
350,13 30.6.2013 isplate
357,02 31.7.2013 isplate
368,07 31.8.2013 isplate
383,37 30.9.2013 isplate
375,48 31.10.2013 isplate
381,07 30.11.2013 isplate
387,41 31.12.2013 isplate
391,34 31.1.2014 isplate
399,68 28.2.2014 isplate
396,95 31.3.2014 isplate
387,72 30.4.2014 isplate
384,77 31.5.2014 isplate
352,18 5.6.2014 isplate

4.012,37 5.6.2014 isplate

III. Dužan je tuženik u roku 15 dana naknaditi tužitelju parnični trošak u
iznosu od 11.947,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od presuđenja
do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne
kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana
nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi
tekućem polugodištu za tri postotna poena.

4 P-4001/19

Obrazloženje

1. Tužitelj je 12. lipnja 2019. podnio tužbu protiv tuženika, radi isplate. U tužbi
se navodi da su tužitelj i tuženik 26. lipnja 2007. sklopili ugovor o kreditu br. . Navedenim ugovorom da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u
skladu s odlukom kreditora i valutna klauzula u CHF. Tijekom otplate kredita tuženik
da je jednostranim odlukama mijenjao kamatnu stopu zbog čega da je tužitelj
pretplatio ugovorene iznose i to po osnovi razlike kamata, ali i valutne kauzule.
Navedene odredbe o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli da su nepoštene, a time i
ništetne. Tužitelj se pozvao na odluke o zaštiti kolektivnih interesa T. suda
u Z. P.-1401/12 od 4. srpnja 2013. i V. trgovačkog sud R. P.-7129/13-4
od 13. lipnja 2014. i P.-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. Tužbenim zahtjevom tužitelj
traži isplatu preplaćenih iznosa po osnovi razlike kamata zbog jednostrane promjene
kamatne stope i valutne klauzule u CHF.

Podneskom od 10. lipnja 2021 i na ročištu od 8. rujna 2021. tužitelj je konačno
uredio tužbeni zahtjev sukladno provedenom vještačenju. Tužbenim zahtjevom
tužitelj traži utvrđenje ništetnosti navedenih nepoštenih odredbi i isplatu ukupnog
iznosa od 25.256,28 kn sa zateznim kamatama od dospijeća svakog mjesečnog
iznosa do isplate na način kako je to specificirano u izreci presude.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je istakao prigovor mjesne nenadležnosti.
Nadalje je osporio tužbu i tužbeni zahtjev navodeći da se u konkretnom slučaju ne
radi o nepoštenim ugovornim odredbama. Istakao je prigovor zastare, te je osporio i
visinu tužbenog zahtjeva. Ujedno je istakao da se na predmetni slučaj ne primjenjuju
u tužbi navedene presude o kolektivnoj zaštiti potrošača slijedom čega je osporio
aktivnu i pasivnu legitimaciju.

3. Sukladno odredbi čl. 190. st 2. i 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne
novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 123/08, 57/11, 148/11,
25/13, 89/14, 70/19), dalje ZPP, sud je dopustio preinaku tužbenog zahtjeva.

4. U postupku su izvedeni dokazi čitanjem ugovora o kreditu br. 418-50-
4209527 od 26. lipnja 2007., izračuna pretplate, oplatnog plana planiranog i
stvarnog, knjigovodstvene kartice, promotivnih uvjeta, zahtjeva za kredit, suglasnosti,
zadužnice, ponude, tržišnih parametara, čitanjem pisanog nalaza i mišljenja
vještakinje za knjigovodstvo i financije M. T. od 24. ožujka 2021.

5. Tužbeni zahtjev je osnovan.

6. Za odluku o osnovanosti tužbenog zahtjeva potrebno je raspraviti sve činjenice odlučne za odluku o osnovanosti tužbenog zahtjeva.

7. Sukladno čl. 7. st. 1., čl. 219. st. 1., čl. 221.a i čl. 220. st. 2. ZPP-a prema
kojima je u našem pravnom sustavu dominantno raspravno načelo u odnosu na
prikupljanje činjenične osnove spora, te prikupljanje i izvođenje dokaza, a teret
inicijative za prikupljanje dokaza je na strankama, dok sud nema inkvizitornih
ovlaštenja, u postupku su izvedeni predloženi dokazi te su utvrđene slijedeće
činjenice.

5 P-4001/19

8. Čitanjem čl. 12. Ugovora o kreditu od 26. lipnja 2007.,
razvidno je da su stranke ugovorile nadležnost suda u sjedištu kreditora. Sjedište
tuženika je u Z., što proizlazi iz izvatka iz sudskog registra dostupnog na
službenoj I. stranici M. pravosuđa R..

Ugovaranje nadležnosti suda u mjestu sjedišta kreditora ništetna je ugovorna
odredba o kojoj se nije posebno pregovaralo, suprotna je s načelu savjesnosti i
poštenja i uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na
štetu potrošača-tužitelja (čl. 81., 82. alineja 19., 83. i 87. ZZP/03; kao i čl. 49. i 50.
alineja 19. te čl. 51. i 55. ZZP/14). Ugovorena nadležnost suda u mjestu u kojemu
nije prebivalište potrošača, na što tužitelj nije mogao utjecati, tužitelju je otežala
pravo na ostvarivanje njegovih prava iz ugovora pred sudom slijedom čega je
evidentno postojanje neravnoteže u stranačkim pravima i obvezama. Naime,
prebivalište tužitelja je u P., dok je sjedište kreditora u Z., iako je sam
kredit sklopljen u poslovnici tuženika u S..

Sud E. unije u predmetu Oceano (spojeni predmeti C-240/98 do C-
244/98) i Penzugyi Lizing (C-137/08) utvrdio je da je riječ o nepoštenoj ugovornoj
odredbi koja je apsolutno ništetna ex tunc. U odluci Sud Europske unije C-243/08,
Pannon GSM Zrt c/a protiv Erszebet Sustikne Gyorfi, od 4.6.2009. navodi kako sud
ne smije primijeniti ovakvu nepoštenu ugovornu odredbu, odnosno navodi kako je
upravo odredba o ugovaranju nadležnosti u tipskim ugovorima, a daleko od mjesta
prebivanja potrošača, nepoštena ugovorna odredba.

Ovu ustaljenu praksu Suda E. unije kod potrošačkih ugovora preuzeli
su i naši sudovi u nizu odluka (npr. Županijski sud u Splitu Gž-393/18 od 4. svibnja

2018., Županijski sud u Splitu, poslovni broj Gž-1621/2016-1 od 25. travnja 2016.,
Županijski sud u Splitu, poslovni broj Gž Ovr-393/2018-2 od 4. svibnja 2018.,
Županijski sud u Zagrebu, poslovni broj Gž 1354/2019-2 od 19. ožujka 2019.,
Županijski sud u Rijeci Gž-2066/2017-2 od 15 studenog 2018., Županijski sud u
Rijeci, poslovni broj Gž 2054/2018-2 od 3. prosinca 2018., Županijski sud u
Slavonskom brodu, poslovni broj Gž 136/2019-2 od 28. siječnja 2019.).

Mjesna nadležnost O. suda u S. za suđenje u ovom postupku
proizlazi iz odredbe čl. 1. st. 3. Direktive Vijeća 93/13 EEZ-a od 5. travnja 1993. koja
propisuje da će se u potrošačkim ugovorima smatrati kao nepoštena ona jednostrano
određena klauzula koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzroči značajnu
neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Navedena
Direktiva implementirana je u zakonodavstvo RH, između ostalog, i u Zakon o zaštiti
potrošača (Narodne novine 96/03; dalje ZZP/03) i Zakon o zaštiti potrošača (Narodne
novine 41/14 i 110/15; dalje: ZZP/14).

S obzirom da je predmetna ugovorna odredba o mjesnoj nadležnosti suda u
sjedištu kreditora ništetna zbog nepoštenosti ex tunc, a da je predmetni ugovor o
kreditu sklopljen u poslovnici tuženika u Splitu, za istaknuti je i odredbu čl. 59. ZPP-a
koja propisuje da je za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu
jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored
suda općemjesne nadležnosti nadležan i sud na čijem se području ta poslovna
jedinica nalazi.

Za istaknuti je i to da je Vrhovni sud Republike Hrvatske na sastanku
predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog
suda Republike Hrvatske koji je održan 5. studenog 2020. zauzeo pravni stav da je

6 P-4001/19

prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta banke o
kojoj se nije posebno pregovaralo ništetna ako, suprotno načelu savjesnosti i
poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na
štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između
prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na
sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili
pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača, te ostale relevantne okolnosti
koje predstavljaju questio facti (izvod iz zapisnika Su IV-308/2020 od 5. studenog

2020. objavljen je na službenoj internet stranici Vrhovnog suda RH).

9. Čitanjem obračuna utužene tražbine, Ugovora o kreditu od

26. lipnja 2007., otplatnog plana, knjigovodstvene kartice, otplatnog plana, čitanjem
pisanog nalaza i mišljenja vještakinje za knjigovodstvo i financije M. T. od
24. ožujka 2021., sud je utvrdio:

- da su tužitelj i tužena 26. lipnja 2007. sklopili ugovor o kreditu br. 418-50-
4209527 sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva automobila na
iznos od 14.020,78 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika
na dan korištenja kredita, što proizlazi iz priloženog ugovora,

- da je u čl. 2. tog ugovora ugovorena kamatna stopa u visini od 5,55% godišnje, promjenjivo u skladu s odlukom kreditora,

- da je predmetni kredit otplaćen u cijelosti u 5. lipnja 2014., što proizlazi iz priloženog stvarnog otplatnog plana i provedenog vještačenja,

- da se tijekom trajanja kredita kamatna stopa više puta mijenjana tako da je

28. lipnja 2007. bila 5,55%, 1. studenog 2007. bila je 6,55%, 1. svibnja 2008. bila je
7,00%, 1. ožujka 2009 bila je 7,75%, 1. prosinca 2010. bila je 6,75%,

- da je zbog opisane jednostrane i netransparentne promjene ugovorne
kamatne stope, ali i valutne klauzule, posljedično mijenjan svaki iznos anuiteta te da
konačna ukupna razlika novčane tražbine na ime stjecanja bez osnove, odnosno
restitucije u ovom predmetu iznosi upravo 25.256,28 kn,

- da je u presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012
od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-
7129/13 od 13. lipnja 2014. i Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-
249/14 od 9. travnja 2015. pravomoćno utvrđeno da je kamatne stope tužena koja je
u tom postupku bila tuženik pod 4. mijenjao bez ugovorenih parametara
jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle o kojoj
promjeni nije pojedinačno pregovarano, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa
i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost,
odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe,

- da je ustavna tužba u odnosu na navedene presude u dijelu koji se odnosi na
odredbu o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i tuženu odbijena odlukom
Ustavnog suda Republike Hrvatske U-III-2521/2015,U-III-2536/2015, U-III-
2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U-III-2605/2015 od

13. prosinca 2016.,

- da je u presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012
od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-
6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. i presudi i rješenju Vrhovnog suda RH broj Rev-
2221/2018-11 od 3. rujna 2019. pravomoćno utvrđeno da je povrijedila kolektivne
interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći

7 P-4001/19

u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o
potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana
glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nije
kao trgovac potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za
donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u
vezi sklapanja tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima
i obvezama ugovornih stranaka,

- da je individualnu tužbu tužitelj u ovom predmetu podnio 12. lipnja 2019.,
- da je tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesena 4. travnja 2012.,
a da je drugostupanjska presuda u pogledu ništetne odredbe o jednostrano
promjenjivoj kamatnoj stopi postala pravomoćna 13. lipnja 2014., dok je
drugostupanjska presuda o ništetnoj odredbi o valutnoj klauzuli postala pravomoćna

14. lipnja 2018.

10. Dakle, iz navedenih utvrđenja jasno proizlazi da se u konkretnom slučaju
radi o kreditu kao potrošačkom ugovoru. Stoga je u nastavku potrebno, kao
prethodno pitanje, raspraviti jesu li odredbe čl. 1., 2. i 7. predmetnog ugovora o
kreditu u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa jednostranom
odlukom kreditora i valutna klauzula u CHF ništetne ili ne.

Međutim, s obzirom na istaknuti prigovor zastare najprije je potrebno odlučiti o
osnovanosti tog prigovora. Naime, prigovor zastare je materijalnopravni prigovor
osnovanost kojeg ima za posljedicu odbijanje tužbenog zahtjeva.

11. U konkretnom slučaju radi se o zahtjevu za utvrđenjem ništetnih pojedinih
ugovornih odredbi (odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli) i
sukladno tome zahtjevu za isplatom stečenog bez osnove tj. zahtjevu za isplatom
pretplate po osnovi ništetnih odredbi.

Zahtjev za utvrđenjem ništenosti je zahtjev koji nikada ne zastarijeva. Stoga se
takav tužbeni zahtjev uvijek može postaviti.

Vrhovni sud RH građanski odjel zauzeo je pravno shvaćanje br. Su-IV-
47/2020-2, Zagreb 30. siječnja 2020. koje glasi: „ 1. "Zastarni rok u slučaju
restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj
sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz
članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice
utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke
kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora."

Slijedom navedenog rok iz odredbe čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim
odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18), dalje: ZOO, u svezi s
odredbom čl. 225. ZOO-a i čl. 1111. ZOO-a, za zastaru restitucijskog zahtjeva u
ovom predmetu može početi teći tek od dana pravomoćnosti sudske odluke u ovom
predmetu, a kojom se utvrđuju nepoštene i ništetne pojedine odredbe predmetnog
Ugovora o kreditu.

Jednako pravno stajalište zauzima i dosadašnja sudska praksa Županijski sud
u Zagrebu, poslovni broj Gž-2406/2019-2 od 1. srpnja 2020., Županijski sud u
Bjelovaru, poslovni broj Gž-281/2019-2 od 21. svibnja 2020., Županijski sud u
Varaždinu, poslovni broj Gž-503/2020-2 od 19. svibnja 2020., Županijski sud u
Varaždinu, poslovni broj Gž-324/2020-3 od 8. srpnja 2020.

8 P-4001/19

12. Za istaknuti je i to da se u konkretnom slučaju ne radi o zahtjevu za
naknadom štete za koju je zastara podnošenja zahtjeva tri godine, za navesti je da
su takvi navodi neargumentirani, paušalni i usmjereni na odugovlačenje postupka.
Naime, zahtjev za povratom plaćenog po osnovu ništetnog ugovora ili
ugovorne odredbe tipičan je slučaj stjecanja bez osnove s obzirom na osnovu koja se
nije ostvarila ili je kasnije otpala (Odredba čl. 1111. ZOO-a koja propisuje da kad dio
imovine jedne osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz
nema osnove u pravnom poslu ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti tu imovinu. Ako
vraćanje imovine nije moguće dužan je nadoknaditi vrijednost ostvarene koristi. Pod
prijelazom imovine podrazumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza
vraćanja imovine odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s
obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala).

Za istaknuti je i osnovnu razliku između naknade štete i stjecanja bez osnove,
a to je da činidba temeljem koje je došlo do promjene u imovini ne može biti štetna
radnja. Naime, protupravnost je konstitutivni element građanskog delikta i
pretpostavka odgovornosti za štetu, pa će njezina prisutnost u činjeničnom stanju
redovito značiti da se radi o odnosu odgovornosti za štetu, a ne stjecanju bez
osnove. Jer, dok je kod odgovornosti za štetu bitno utvrditi uništenje ili oštećenje
imovine i tko je za to odgovoran, kod stjecanja bez osnove bitno je da je došlo do
stjecanja neke imovinske koristi koja se ne može opravdati pravno priznatom
osnovom, a krivnja i protupravnost su irelevantni.

13. U odnosu na pozivanje tužitelja na presude Trgovačkog suda u Zagrebu
P-1401/12 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-
7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., a time i na
odluku VSRH Rev 2245/17-2 od 20. ožujka 2018. za navesti je slijedeće.
Odredbom čl. 502.c. ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u
posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom
će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su
određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi
zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U
tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih
pozvati.

U navedenoj odredbi čl. 502.c ZPP-a riječ je o specifičnom proširenju
subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu
kolektivnih interesa i prava – samo ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni i
samo u korist fizičkih i pravnih osoba čije interese i prava tužitelj (posredno, tražeći
apstraktnu pravnu zaštitu) štiti. Proširenje subjektivnih granica pravomoćnosti ovisilo
bi, dakle, o tome je li presuda povoljna ili nepovoljna za tuženika (secundum eventum
litis). Pojedine fizičke i pravne osobe moći će se pozivati u svojim parnicama u prvom
redu na utvrđenja da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem
tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba
koje je tužitelj ovlašten štititi, dakle na odluke kojima će biti prihvaćen zahtjev za
utvrđenje povrede ili ugrožavanja; one će se moći pozivati i na presude kojima će biti
prihvaćeni zahtjevi za izricanje odgovarajućih zabrana odnosno naloga na pozitivne
činidbe – onda kad bi se te zabrane ili nalozi sadržajno podudarali s onim što bi oni
htjeli zaštititi.

9 P-4001/19

Nadalje, kad se u Zakonu govori o "naknadi štete", misli se na kompenzacijski
zahtjev koji postavlja potrošač prema trgovcu, u ovom slučaju klijent prema banci. Taj
kompenzacijski zahtjev obuhvaća sve oblike kompenzacije, ne samo štetu u uskom
smislu riječi. Naime, u potrošačko-pravnoj terminologiji povrijeđeni potrošač redovito
ima prema trgovcu neki odštetni zahtjev u užem smislu te riječi. Međutim,
nezamislivo je da bi sud u konkretnoj parnici bio vezan utvrđenjem iz "kolektivne
presude" u dijelu naknade štete, a kad se traži vraćanje preplaćenoga da bi vrijedilo
drugo pravno shvaćanje, o istom pitanju. Stoga termin "naknade štete" iz odredbe čl.

502.c ZPP-a treba tumačiti u teleološkom smislu tj. u smislu, duhu i cilju te odredbe.
Uostalom, presuda iz "kolektivne" parnice, uza sve svoje posebnosti, djeluje na druge
sporove, i "vezuje" druge sudove, ponajprije snagom uvjerljivosti i obrazloženosti
svojih stajališta.

14. Slijedom navedenog tužitelj se ispravno pozvao na naprijed navedene presude iz tzv. predmeta ''Franak''.

15. Ovdje je za ponoviti da je sud čitanjem predmetnog ugovora o kreditu br.
od 26. lipnja 2007. nedvojbeno utvrdio da se u konkretnom slučaju
radi o tipskom ugovoru o kreditu kojeg je tužena sklapala s potrošačima. Tužitelj je
predmetnu ugovor sklopio kao potrošač radi kupnje osobnog automobila.
Slijedom navedenog istaknuti prigovor nedostatka aktivne legitimacije je
neosnovan u cijelosti.

16. Tužitelj se pozvao na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od

4. srpnja 2013. koja je u pogledu kamate potvrđena presudom Visokog trgovačkog
sud RH Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., a VSRH svojom odlukom broj Revt-249/14-
2 od 9. travnja 2015. odbio je revizije tuženika od 1) do 7) kao neosnovane. Ustavna
tužba u odnosu na navedene presude u dijelu koji se odnosi na odredbu o
jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi odbijena je odlukom Ustavnog suda RH br.
U-III-2521/2015,U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015,
U-III-2604/2015, U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016.

Presuda Visokog trgovačkog sud RH Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.
koja se odnosi na valutnu klauzulu potvrđena je i presudom i rješenjem VSRH broj
Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. Ustavna tužba na tu odluku odbijena je odlukom
Ustavnog suda RH U-III-4150/2019, U-III-4388/2019, U-III-4389/2019, U-III-
4390/2019, U-III-4396/2019, U-III-4516/2019, U-III-4532/2019 od 3. veljače 2021.
Postupak pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, koji je pokrenut po tužbi
Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača - Potrošač protiv sedam banaka, a
među kojima je i tuženik ( i to kao tuženik pod 4. u tom predmetu), predstavlja
kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502. c ZPP-a. Prema ovoj odredbi
pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske
sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite
prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu. Također, u skladu s odredbom
čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 75/09,
79/09, 89/09, 133/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13), dalje ZZP/07, koji je bio na snazi
u vrijeme zatvaranja kredita radi potpune otplate, odluka suda donesena u postupku
za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. Zakona u smislu postojanja
povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. Zakona, obvezuje ostale sudove u

10 P-4001/19

postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

17. Odlukom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., u
odnosu na tuženika pod 4) - ovdje tuženika - utvrđeno je, između ostalog, da je u
razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. tuženik pod 4) povrijedio
kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o
kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o
potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna
kamatna stopa, koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima
promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima
banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tuženik, kao trgovac, i korisnici
kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili
egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika
o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u
pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju
kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno
odredbama ZZP-a te suprotno odredbama ZOO-a.

Taj dio odluke Visoki trgovački sud potvrdio je svojom odlukom broj Pž-7129 13-4 od 13. lipnja 2014.

U odluci Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., između
ostaloga, navedeno je da nije sporno da su odredbe u ugovorima o kreditu koji su
sklapani u spornom razdoblju između banaka, kao trgovaca, i korisnika kredita, kao
potrošača, a koje su se odnosile na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu
bile uočljive i jasne, ali nisu bile razumljive, jer je formulacija ugovornih odredbi o
promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu koje su banke
sklapale s potrošačima bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali kolika je
visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali ni približno nisu mogli
ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja
kretati kamatna stopa. Stoga buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije
bila određena, a niti odrediva.

Konkretno je u odnosu na tuženika u odluci Trgovačkog suda u Zagrebu, a
koja je potvrđena u odnosu na dio koji se tiče promjenjive kamatne stope, odlukom
Visokog trgovačkog suda RH i Vrhovnog suda RH, već utvrđeno da je, između
ostalih, upravo i tuženik postupao suprotno odredbama ZZP-a i suprotno odredbama
ZOO-a i to koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o
potrošačkom kreditiranju, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja nije
pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna
tih parametara, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama
ugovornih strana. Navedeno stajalište prihvatio je i Ustavni sud Republike Hrvatske u
odluci br. U-III-2521/2015,U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-
2603/2015, U-III-2604/2015, U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016.

18. Odlukom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013.
koja je u pogledu valutne klauzule potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH
Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. u odnosu na tuženika pod 4) Raiffeisenbank
Austrija d.d. Zagreb utvrđeno je, u pogledu valutne klauzule, da je četvrtotužena
Raiffeisenbank Austrija d.d. Zagreb u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca

11 P-4001/19

2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući
ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u
ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način da je
ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i
u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti
informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke
utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja
predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i
obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada
važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03) i to člancima 81.,

82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada
važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09,
79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o
obveznim odnosima.

Navedeni pravni stav da je odredba o valutnoj klauzuli uz koju je bila vezana
glavnica švicarski franak bez navođenja egzaktnih, jasnih i provjerljivih parametara
za donošenje valjane odluke, sve bez mogućnosti posebnog ugovaranja i pregovora,
a što je za posljedicu imalo nastanak neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih
stranaka na štetu potrošača (tužitelja), nepoštena, a time i ništetna potvrđen je u
odlukama VSRH Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. i Ustavnog suda RH U-III-
4150/2019, U-III-4388/2019, U-III-4389/2019, U-III-4390/2019, U-III-4396/2019, U-III-
4516/2019, U-III-4532/2019 od 3. veljače 2021.

19. Sud EU u predmetu C-186/16 Ruxandra Paula Andriciuc i dr./Banca
Românească SA od 20. rujna 2017., pozivom na Direktivu Vijeća 93/13 EEZ-a od 5.
travnja 1993., potvrdio je utvrđenja koja su identična utvrđenjima iz kolektivne pravne
zaštite navedenih odluka trgovačkih sudova i Vrhovnog suda RH. (Navedena odluka
je dostupna na hrvatskom jeziku na stranici EUR-lex https://eur-lex.europa.eu/legal-
content/HR/TXT/?uri=CELEX%3A62016CJ0186)

20. Nadalje je potrebno raspraviti može li se predmetni slučaj može podvesti
pod tzv. „slučaj franak“ odnosno pravnu zaštitu postignutu kolektivnom tužbom u
naprijed navedenim odlukama Trgovačkog suda u Zagrebu, Visokog trgovačkog
suda RH i Vrhovnog suda RH.

U konkretnom slučaju, kako je naprijed činjenično utvrđeno, predmetni ugovor
o kreditu brod 26. lipnja 2007., je potrošački ugovor. Sporne
odredbe čl. 1., 2. i 7. tog ugovora u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu i
promjenjivu kamatnu stopu jednostranom odlukom kreditora su nepoštene ugovorne
odredbe iz razloga, jer se, kako je naprijed utvrđeno, radi o tipiziranom ugovoru u
pogledu kojeg tužitelj nije imao mogućnost pregovaranja. Posebno tužitelj nije imao
mogućnost pregovaranja oko sadržaja spornih odredbi čl. 1., 2. i 7. tog ugovora, a niti
su ugovorom utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara, a što je
imalo za posljedicu nerazumljivost tih odredbi te je to u konačnici rezultiralo
neravnotežom u pravima i obvezama ugovornih strana.

Takvim ponašanjem tuženik je postupao suprotno odredbama čl. 81., 82., 85.,
i 87. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03), dalje: ZZP/03, važećeg u
vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, a od srpnja 2007. do lipnja 2014. i
protivno odredbama čl. 96., 97., 100. i 102. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača

12 P-4001/19

(Narodne novine 79/07, 125/07,75/09, 79/09, 89/09, 133/09), dalje: ZZP/07 važećeg u vrijeme isplate predmetnog kredita te suprotno odredbama ZOO-a.

Naime, odredbom čl. 81. st. 1. i 2. ZZP/03, važećeg u vrijeme sklapanja
predmetnog ugovora o kreditu, propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije
pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i
poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na
štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno
pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog
toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi
unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. (Citirana odredba sadržajno
odgovara odredbi čl. 96. st. 1. i 2. ZZP/07, koji je bio na snazi za vrijeme isplate
predmetnog kredita i zatvaranja).

Odredbom čl. 82. alineja 11. ZZP/03 propisano je da ugovorne odredbe koje bi
se, uz ispunjenje pretpostavki iz članka 81. ovoga Zakona, mogle smatrati
nepoštenima jesu, primjerice odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano
mijenja ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog. (Citirana odredba
sadržajno odgovara odredbi čl. 97. alineja 11. ZZP/07, koji je bio na snazi za vrijeme
isplate predmetnog kredita i zatvaranja).

Odredbom čl. 85. ZZP/03 propisano je da ako, na temelju zakona ili
sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti
napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive. (Citirana odredba
sadržajno odgovara odredbi čl. 100. ZZP/07, koji je bio na snazi za vrijeme isplate
predmetnog kredita i zatvaranja).

Odredbom čl. 87. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba je
ništava. Ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora
ako on može opstati bez ništave odredbe. (Citirana odredba sadržajno odgovara
odredbi čl. 102. ZZP/07, koji je bio na snazi za vrijeme isplate predmetnog kredita i
zatvaranja).

21. Dakle, iz citiranih odredbi ZZP-a, kao lex specialis, nedvojbeno proizlazi da
su nepoštene ugovorne odredbe one odredbe o kojima se nije pojedinačno
pregovaralo zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njihov sadržaj i koje su
nerazumljive, pa je sve to, protivno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu
neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tipičan
primjer takve odredbe je odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja
ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga te kad ugovorne
odredbe nisu jasne i dovoljno razumljive.

Stoga su dakle odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom kreditora i valutnoj klauzuli u CHF nepoštene, a time i ništetne.

U konkretnom slučaj to se odnosi na odredbe čl. 1., 2. i 7. predmetnog
ugovora o kreditu u dijelu u kojem je određena promjena kamatne stope
jednostranom odlukom kreditora i valutna klauzula u CHF, jer su u tom dijelu
nepoštene i nerazumljive te su uzrokovale znatnu neravnotežu u odnosu stranaka, a
na štetu tužitelja kao potrošača.

22. U odnosu na prigovore da je predmetnim odlukama Visokog trgovačkog
suda potrošačima pružena apstraktna pravna zaštita, a ne subjektivna, slijedom čega
po mišljenju tuženika činjenična utvrđenja iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-

13 P-4001/19

1401/12 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-
7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. nisu od značaja
za utvrđenje relevantnog činjeničnog stanja u ovom predmetu za navesti je slijedeće.
Proširenje subjektivnih granica pravomoćnosti iz odredbe čl. 502.c ZPP-a ovaj
sud je već objasnio pa se, kako bi se izbjeglo ponavljanje, upućuje na taj dio
obrazloženja.

Ovdje je za istaknuti stav VSRH izražen u odluci Rev-3142/18-2 od 19. ožujka

2019. koji glasi: „…Prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili
druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje
registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih
kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim
zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu
(tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja
obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i
propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.
Odredbom čl. 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP-a, dok je čl.

502. c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih
interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u
posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom
će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim
postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom
zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će
slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak
tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u
posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na
utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbi iz čl.

502.a st. 1. ZPP-a. S obzirom na citirani sadržaj točke 4. izreke pravomoćne presude
Trgovačkog suda u Zagrebu, koji se odnosi na tuženicu, prema shvaćanju ovog
suda, nije bilo potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer
bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske
odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno neekonomično i previše tegobno
za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa navedenim odredbama ZPP-a i ZZP-a.
Prema tome prvostupanjski sud je u konkretnom slučaju, iako nije trebao,
suprotno tvrdnjama revidenta na naprijed navedene okolnosti proveo po strankama
predložene dokaze...“

Navedeni stav VSRH potvrđen je od strane Ustavnog suda RH u odluci U-III-
2233/2019 od 10. lipnja 2020. u kojoj se navodi: „…da je Vrhovni sud detaljno
obrazložio zašto o pravnom pitanju o kojem je već jednom pravomoćno odlučeno u
sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava nije potrebno izvoditi dokaze u svakom
parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima
potrošača, pri čemu je Vrhovni sud imao u vidu narav i svrhu pravnih sredstava
kolektivne zaštite potrošača…“.

Slijedom svega navedenog sukladno načelu ekonomičnosti postupka nije bilo potrebe za provođenjem daljnjih dokaza saslušanjem tužitelja i svjedoka.

23. Prigovori tuženika da se u konkretnom slučaju ne radi o tipskom ugovoru, jer da se o svim odredbama ugovora pregovaralo i da je tužitelj bio upoznat s

14 P-4001/19

ugovornim odredbama i s njima se suglasio su paušalni, neargumentirani i usmjereni
na odugovlačenje postupka. Naime, u pravomoćno okončanom slučaju "Franak“
utvrđeno je da se radi o tipskim ugorima u pogledu kojih potrošači nisu imali
mogućnost pregovaranja.

24. Također je neosnovan i prigovor da tužitelj nema pravni interes za
podnošenje predmetne tužbe. Naime, tužitelj je postavio kondemnatorni tužbeni
zahtjev na isplatu zbog stjecanja bez osnove temeljem ništetnih ugovornih odredbi.
Stoga tužitelj ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih
ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvario eventualna prava za koja smatra
da mu pripadaju. Navedeni stav da čim se postavi kondemnatorni tužbeni zahtjev da
tužitelj ima pravni interes zauzima VSRH u odluci Rev-2868/18-2 od 12. veljače

2019. (odluka dostupna na www.vsrh.hr).

Činjenica da je predmetni kredit otplaćen nije odlučna za odluku u ovoj pravnoj
stvari, jer obveza povrata stečenog bez osnove postoji bez obzira je li ugovor
otplaćen ili ne. Kako je naprijed kazano sankcija ništetnosti je to da je svaka
ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva
ugovora (čl. 323. st. 1. ZOO-a).

25. Slijedom navedenog odredbe čl. 1., 2. i 7. predmetnog potrošačkog
ugovora o kreditu, koji je tipski ugovor, su nerazumljive jer iz njih ne proizlazi
određenost i odredivost kamatne stope i valutne klauzule, pa se radi o ništetnim
odredbama kako je to naprijed detaljno obrazloženo.

26. Odredbom čl. 323. st. 1. ZOO-a propisano je da je u slučaju ništavosti
ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila po osnovi
takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi
vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme
donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

27. Vještačenjem po vještakinji za knjigovodstvo i financije M. T., sud je utvrdio:

- da su tužitelj i tužena 26. lipnja 2007. sklopili ugovor o kreditu br. sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva automobila na
iznos od 14.020,78 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika
na dan korištenja kredita, što proizlazi iz priloženog ugovora,

- da je u čl. 2. tog ugovora ugovorena kamatna stopa u visini od 5,55% godišnje, promjenjivo u skladu s odlukom kreditora,

- da je predmetni kredit otplaćen u cijelosti u 5. lipnja 2014., što proizlazi iz priloženog stvarnog otplatnog plana i provedenog vještačenja,

- da se tijekom trajanja kredita kamatna stopa više puta mijenjana tako da je

28. lipnja 2007. bila 5,55%, 1. studenog 2007. bila je 6,55%, 1. svibnja 2008. bila je
7,00%, 1. ožujka 2009 bila je 7,75%, 1. prosinca 2010. bila je 6,75%,

- da je zbog opisane jednostrane i netransparentne promjene ugovorne
kamatne stope, ali i valutne klauzule, posljedično mijenjan svaki iznos anuiteta te da
konačna ukupna razlika novčane tražbine na ime stjecanja bez osnove, odnosno
restitucije u ovom predmetu iznosi upravo 25.256,28 kn,

15 P-4001/19

- stoga se izračun preplaćenih mjesečnih anuiteta od 31. srpnja 2007. do
otplate kredita (5. lipnja 2014.), daje u tablici kako slijedi (razlika iskazana s
predznakom minus (-) predstavlja iznos više plaćenog u odnosu na prvi otplatni plan):

ANUITET-PRVI OTPLATNI PLAN ANUITET-DRUGI OTPLATNI PLAN
BR. RAZLIKA
TEČAJ PO

ANUITET DATUM U

TEČAJ DOSPIJEĆ

A KUNAMA
CHF 28.6.2007 KUNE CHF U KUNE

1. 31.7.2007 179,68 4,429422 795,88 179,68 4,435528 796,98 -1,10

2. 31.8.2007 179,68 4,429422 795,88 179,68 4,458972 801,19 -5,31

3. 30.9.2007 179,68 4,429422 795,88 179,68 4,388906 788,60 4. 31.10.2007 179,68 4,429422 795,88 179,68 4,38025 787,04

5. 30.11.2007 179,68 4,429422 795,88 186,96 4,435482 829,26 -33,38
6. 31.12.2007 179,68 4,429422 795,88 186,96 4,412464 824,95 -29,08
7. 31.1.2008 179,68 4,429422 795,88 186,96 4,492696 839,95 -44,08
8. 29.2.2008 179,68 4,429422 795,88 186,96 4,536797 848,20 -52,32
9. 31.3.2008 179,68 4,429422 795,88 186,96 4,612377 862,33 -66,45

10. 30.4.2008 179,68 4,429422 795,88 186,96 4,498794 841,09 -45,22

11. 31.5.2008 179,68 4,429422 795,88 190,10 4,453861 846,68 -50,80

12. 30.6.2008 179,68 4,429422 795,88 190,10 4,509187 857,20 -61,32

13. 31.7.2008 179,68 4,429422 795,88 190,10 4,427965 841,76 -45,88

14. 31.8.2008 179,68 4,429422 795,88 190,10 4,431987 842,52 -46,64

15. 30.9.2008 179,68 4,429422 795,88 190,10 4,480139 851,67 -55,80

16. 31.10.2008 179,68 4,429422 795,88 190,10 4,844850 921,01 -125,13

17. 30.11.2008 179,68 4,429422 795,88 190,10 4,600512 874,56 -78,68

18. 31.12.2008 179,68 4,429422 795,88 190,10 4,911107 933,60 -137,72

19. 31.1.2009 179,68 4,429422 795,88 190,10 4,958837 942,67 -146,80

20. 28.2.2009 179,68 4,429422 795,88 190,10 4,980416 946,78 -150,90

21. 31.3.2009 179,68 4,429422 795,88 194,88 4,920977 959,00 -163,12

22. 30.4.2009 179,68 4,429422 795,88 194,88 4,932326 961,21 -165,33

23. 31.5.2009 179,68 4,429422 795,88 194,88 4,841398 943,49 -147,61

24. 30.6.2009 179,68 4,429422 795,88 194,88 4,774461 930,45 -134,57

25. 31.7.2009 179,68 4,429422 795,88 194,88 4,792272 933,92 -138,04

26. 31.8.2009 179,68 4,429422 795,88 194,88 4,827550 940,79 -144,91

27. 30.9.2009 179,68 4,429422 795,88 194,88 4,824479 940,19 -144,32

28. 31.10.2009 179,68 4,429422 795,88 194,88 4,788811 933,24 -137,36

29. 30.11.2009 179,68 4,429422 795,88 194,88 4,855747 946,29 -150,41

30. 31.12.2009 179,68 4,429422 795,88 194,88 4,909420 956,75 -160,87

31. 31.1.2010 179,68 4,429422 795,88 194,88 4,985753 971,62 -175,74

32. 28.2.2010 179,68 4,429422 795,88 194,88 4,968249 968,21 -172,33

33. 31.3.2010 179,68 4,429422 795,88 194,88 5,071847 988,40 -192,52

34. 30.4.2010 179,68 4,429422 795,88 194,88 5,052200 984,57 -188,69

35. 31.5.2010 179,68 4,429422 795,88 194,88 5,090496 992,04 -196,16

36. 30.6.2010 179,68 4,429422 795,88 194,88 5,422066 1056,65 -260,77

37. 31.7.2010 179,68 4,429422 795,88 194,88 5,353805 1043,35 -247,47

38. 31.8.2010 179,68 4,429422 795,88 194,88 5,562334 1083,99 -288,11

39. 30.9.2010 179,68 4,429422 795,88 194,88 5,490283 1069,95 -274,07

40. 31.10.2010 179,68 4,429422 795,88 194,88 5,374394 1047,36 -251,48

41. 30.11.2010 179,68 4,429422 795,88 194,88 5,618904 1095,01 -299,13

42. 31.12.2010 179,68 4,429422 795,88 189,88 5,929961 1125,98 -330,10

43. 31.1.2011 179,68 4,429422 795,88 189,88 5,709707 1084,16 -288,28

44. 28.2.2011 179,68 4,429422 795,88 189,88 5,786951 1098,83 -302,95

45. 31.3.2011 179,68 4,429422 795,88 189,88 5,688709 1080,17 -284,29

46. 30.4.2011 179,68 4,429422 795,88 189,88 5,706354 1083,52 -287,64

47. 31.5.2011 179,68 4,429422 795,88 189,88 6,123338 1162,70 -366,82

48. 30.6.2011 179,68 4,429422 795,88 189,88 6,163961 1170,41 -374,53

49. 31.7.2011 179,68 4,429422 795,88 189,88 6,51234 1236,56 -440,68

50. 31.8.2011 179,68 4,429422 795,88 189,88 6,333393 1202,58 -406,71

51. 30.9.2011 179,68 4,429422 795,88 189,88 6,137481 1165,38 -369,51

52. 31.10.2011 179,68 4,429422 795,88 189,88 6,116464 1161,39 -365,52

53. 30.11.2011 179,68 4,429422 795,88 189,88 6,101372 1158,53 -362,65

54. 31.12.2011 179,68 4,429422 795,88 189,88 6,194817 1176,27 -380,39

55. 31.1.2012 179,68 4,429422 795,88 189,88 6,276280 1191,74 -395,86

56. 29.2.2012 179,68 4,429422 795,88 189,88 6,287195 1193,81 -397,93

57. 31.3.2012 179,68 4,429422 795,88 189,88 6,230841 1183,11 -387,23

58. 30.4.2012 179,68 4,429422 795,88 189,88 6,268886 1190,34 -394,46

59. 31.5.2012 179,68 4,429422 795,88 189,88 6,294919 1195,28 -399,40

16 P-4001/19

60. 30.6.2012 179,68 4,429422 795,88 189,88 6,251124 1186,96 -391,08

61. 31.7.2012 179,68 4,429422 795,88 189,88 6,262643 1189,15 -393,27

62. 31.8.2012 179,68 4,429422 795,88 189,88 6,229807 1182,92 -387,04

63. 30.9.2012 179,68 4,429422 795,88 189,88 6,158851 1169,44 -373,56

64. 31.10.2012 179,68 4,429422 795,88 189,88 6,234488 1183,80 -387,93

65. 30.11.2012 179,68 4,429422 795,88 189,88 6,270793 1190,70 -394,82

66. 31.12.2012 179,68 4,429422 795,88 189,88 6,245343 1185,87 -389,99

67. 31.1.2013 179,68 4,429422 795,88 189,88 6,102661 1158,77 -362,89

68. 28.2.2013 179,68 4,429422 795,88 189,88 6,223877 1181,79 -385,91

69. 31.3.2013 179,68 4,429422 795,88 189,88 6,23447 1183,80 -387,92

70. 30.4.2013 179,68 4,429422 795,88 189,88 6,186958 1174,78 -378,90

71. 31.5.2013 179,68 4,429422 795,88 189,88 6,039186 1146,72 -350,84

72. 30.6.2013 179,68 4,429422 795,88 189,88 6,035432 1146,01 -350,13

73. 31.7.2013 179,68 4,429422 795,88 189,88 6,071718 1152,90 -357,02

74. 31.8.2013 179,68 4,429422 795,88 189,88 6,129912 1163,95 -368,07

75. 30.9.2013 179,68 4,429422 795,88 189,88 6,210503 1179,25 -383,37

76. 31.10.2013 179,68 4,429422 795,88 189,88 6,168927 1171,36 -375,48

77. 30.11.2013 179,68 4,429422 795,88 189,88 6,198371 1176,95 -381,07

78. 31.12.2013 179,68 4,429422 795,88 189,88 6,231758 1183,29 -387,41

79. 31.1.2014 179,68 4,429422 795,88 189,88 6,252487 1187,22 -391,34

80. 28.2.2014 179,68 4,429422 795,88 189,88 6,296364 1195,55 -399,68

81. 31.3.2014 179,68 4,429422 795,88 189,88 6,282006 1192,83 -396,95

82. 30.4.2014 179,68 4,429422 795,88 189,88 6,2334 1183,60 -387,72

83. 31.5.2014 179,68 4,429422 795,88 189,88 6,21789 1180,65 -384,77

84. 5.6.2014 170,14 4,429422 753,62 178,35 6,20017 1105,80 -352,18

84. 5.6.2014 2.265,92 4,429422 10.036,72 2265,92 6,20017 14049,09 -4.012,37
UKUPNO 17.349,50 76.848,26 18.253,19 102.088,45 -25.256,28

27. Je li od iznosa pretplate (iznosi u izračunu vještaka prikazani s negativnim
predznakom) treba odbiti iznose manje plaćenog u odnosu na prvi otplatni plan
(iznosi u izračunu vještaka prikazani s pozitivnim predznakom) ili ne, pravno je
pitanje na koje odgovora sud, a ne vještak. U odnosu na to pravno pitanje za navesti
je slijedeće.

Odredbom čl. 323. st. 1. ZOO-a propisano je da je u slučaju ništetnosti
ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju
takva ugovora.

Stoga je dakle, sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, tuženik dužan vratiti
tužitelju iznose koje je tužitelj pretplatio po osnovi ništetnih odredbi o kamatnoj stopi i
valutnoj klauzuli u CHF (zbroj anuiteta s negativnim predznakom).

Za istaknuti je i to da izreka presude mora biti razumljiva i ovršiva (čl. 186. st.

1. ZPP-a). To znači da zbroj mjesečnih anuiteta na koje teku zatezne kamate mora
odgovoriti ukupnom iznosu tj. glavnici. Stoga zbrajanje pozitivne i negativne razlike,
daje nerazumljivu i neovršivu izreku. Naime, u tom slučaju iznos glavnice ne
odgovara zbroju tužiteljevih mjesečnih pretplata.

S druge pak strane, ako tuženik smatra da mu pripadaju iznosi mjesečnih
anuiteta koji su bili manji u odnosu na prvotni otplatni plan onda je trebao do
zaključenja prethodnog postupka istaknuti prigovor radi prebijanja (čl. 288.a ZPP-a) ili
pak ustati protutužbom (čl. 189. ZPP-a), a što isti nije učinio.

Stoga je sud na temelju rezultata vještačenja u tablici iz točke 26. obrazloženja
dao zbroj mjesečnih pretplata od strane tužitelja. Za navedeni izračun nije bilo
potrebe posebno pozivati vještaka, jer se ne radi o posebnom znanju i vještini, već o
općem znanju - zbrajanju iznosa mjesečnih anuiteta.

Za istaknuti je i to da je sud, kako ne bi bilo pogreške u računu, zbroj
mjesečnih pretplata izvršio u programu Excel, što spada u osnovno poznavanje rada
na računalu.

17 P-4001/19

28. Na nalaz i mišljenje vještakinje tužitelj nije imao primjedbi te je sukladno provedenom vještačenju uredio tužbeni zahtjev.

29. Tuženik nije imao primjedbi na matematički izračun vještaka. Tuženik je
istakao samo svoje neslaganje s nalazom i mišljenjem vještaka. Istakao je da stranke
nisu imale namjeru ugovoriti fiksnu kamatnu stopu te da vještačenje po fiksnoj
kamatnoj stopi ne pridonosi rješenju ovog spora.

S obzirom da se prigovori odnose na pravna pitanja na koja odgovara sud, a
ne činjenična pitanja na koja odgovara vještak, nije bilo potrebe tražiti očitovanje od
vještaka.

U odnosu na prigovor tuženika da stranke nisu imale namjeru ugovoriti fiksnu
kamatnu stopu, za navesti je da je tijekom postupka utvrđeno da je ništetna odredba
o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, pa je logično da se vještačenje provede
prema prvotno ugovorenoj kamatnoj stopi. Jednako je i kod valutne klauzule. Kako je
odredba o valutnoj klauzuli u CHF utvrđena ništetnom onda je logično da se
vještačenje provede prema početnom tečaju.

Za istaknuti je i to da se u praksi ustalilo shvaćanje da se kod ništenosti
odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, prvobitno
ugovorena kamatna stopa uzima kao neizmjenjiva pa se po njoj izračunavaju i
zbrajaju anuiteti i usporedi sa stvarno plaćenim anuitetima o jednostrano
promijenjenoj kamatnoj stopi. Jednako tako se kod tečaja uzima početni tečaj.
Stoga je dakle prigovor tuženika da je u postupku trebalo utvrđivati je li bilo
opravdano ili ne jednostrano mijenjanje kamatne stope neosnovan u cijelosti.

30. Sud nalaz i mišljenje vještaka prihvaća kao logičan, uvjerljiv, dovoljno
obrazložen i izrađen po pravilima struke, jer je iz njega razvidan iznos pretplate po
ništenim odredbama.

31. Odredbom čl. 1111. ZOO-a propisano je da kad se vraća ono što je
stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je
stjecalac nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.
Stoga je dakle banka, sukladno odredbi čl. 1111. ZOO-a, dužna vratiti zatezne
kamate na preplaćene iznose od dana stjecanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa
preplaćenog na ime jednostrano promjenjive redovne kamate i valutne klauzule u
CHF, jer je nesavjesna ugovorna strana koja je koristila nepoštene ugovorne
odredbe, a sve na način kako je to naprijed navedeno.

32. Tuženik koji je u zakašnjenju s plaćanjem navedene novčane obveze,
duguje tužitelju na temelju odredbe čl. 29. ZOO u svezi s odredbom čl. 112. st. 2.
ZPP-a osim glavnog duga i zakonske zatezne kamate za vrijeme od kada je obveza
dospjela, pa do njene podmire. Stopa zateznih kamata temelji se na odredbi čl. 29.
ZOO, čl. 1. Zakona o kamatama (Narodne novine 94/04), Uredbi o visini stope
zakonske zatezne kamate (Narodne novine 72/02), Uredbi o visini stope zakonske
zatezne kamate (Narodne novine 153/04), Odlukama o diskontnoj (eskontnoj) stopi
HNB-a (Narodne novine 132/07, 74/11, 83/13, 1/14, 80/14, 1/15) i Prosječnoj
kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana
nefinancijskim trgovačkim društvima (Narodne novine 85/15, 140/15, 60/16, 64/17,
1/18, 59/18, 1/19, 64/19, 1/20, 75/20, 1/21, 74/21).

18 P-4001/19

33. Zbog svega navedenog sud je odlučio kao u točki I. i II. izreke presude.

34. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP i 155.
ZPP. Tužitelju je trošak odmjeren prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za
rad odvjetnika (Narodne novine 59/07, 148/09, 142/12, 103/14, 118/14, 107/15).
Omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom
zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva, što
proizlazi iz Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a (Narodne Novine 70/19), koji se
u pogledu odredbi o trošku primjenjuje na postupke u tijeku.

Tužitelju je obistinjen trošak zastupanja po punomoćniku: za sastav tužbe
iznos od 1.000,00 kn, zastupanje na 4 ročišta (08.06.20., 13.10.20., 10.05.21.,

08.09.21.) na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari ili su se izvodili dokazi iznos od
po 1.000,00 kn, za sastav 2 obrazložena podneska (02.06.20., 10.06.21.) iznos od
po 1.000,00 kn, što ukupno iznosi 7.000,00 kn. Tom iznosu pridodan je trošak PDV-a
u iznosu od 1.750,00 kn, trošak vještačenja u iznosu od 2.500,00 kn, trošak pristojbe
na tužbu u iznosu od 597,00 kn i trošak pristojbe presude u iznosu od 600,00 kn, što
sveukupno iznosi 11.947,00 kn.

Na dosuđeni iznos troškova tužitelju pripadaju i zatezne kamate od presuđenja
do isplate, a sukladno odredbi čl. 29. ZOO-a i čl. 112. st. 2. ZPP-a. Stopa zateznih
kamata temelji se na odredbi čl. 29. ZOO i Prosječnoj kamatnoj stopi na stanja
kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim
društvima (Narodne novine 85/15, 140/15, 60/16, 64/17, 1/18, 59/18, 1/19, 64/19,
1/20, 75/20, 1/21, 74/21). Zbog navedenog sud je odlučio je kao u točki III. izreke
presude.

U Splitu 9. studenog 2021.

S. M.. sc. Z. T.

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana
primitka pismenog otpravka istog. Žalba se podnosi Županijskom sudu putem ovog
suda u tri primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je
uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava
presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.
Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje
smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste
(čl. 335. st. 11. ZPP-a).

DNA: pun. tužitelja
pun tuženog
u spis