Poslovni broj 6 Gž-228/2021-2

 

 

 

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

 

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, po sutkinji Verici Kos, sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje iz Zagreba, Mihanovićeva 3, OIB 84397956623, kojeg zastupa punomoćnik po zaposlenju M. V., protiv tuženika E. o. d.d. iz Z., …, OIB …, kojeg zastupa odvjetnik B. P. iz Z., radi isplate, odlučujući o žalbama tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1678/2020-10 od 21. prosinca 2020., 9. studenog 2021.,

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Odbijaju se kao neosnovane žalbe tuženika E. o. d.d. i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1678/2020-10 od 21. prosinca 2020. u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke.

 

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika E. o. d.d. za naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 3.242,50 kn za svaku žalbu.

 

 

  Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku da tužitelju plati iznos od 48.467,70 kn sa zateznim kamatama tekućim od 13. veljače 2020. do isplate (točka I. izreke), a zahtjev tužitelja za zateznu kamatu na iznos od 48.467,70 kn za razdoblje od 5. veljače 2020. do 13. veljače 2020. je odbijen (točka II. izreke).

 

2. Protiv dijela navedene presude pod točkom I. izreke tuženik je podnio dvije žalbe identičnog sadržaja s prijedlogom da se presuda preinači, podredno ukine te da se preinači odluka o parničnim troškovima, uvećano za sastav žalbe i pristojbe. Za sastav žalbe i sudsku pristojbu na žalbu, za svaku žalbu zahtijeva ukupno 3.242,50 kn. Žalbe podnosi zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

 

3. Žalbe nisu osnovane.

 

4. Predmetom ovog postupka je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 48.467,70 kn koji je za razdoblje od 1. listopada 2017. do 31. prosinca 2019. na ime obiteljske mirovine isplatio obitelji svog osiguranika P. L., koji je smrtno stradao u prometnoj nesreći 16. ožujka 2010. za koju je odgovoran osiguranik tuženika D. C..

 

5. Ispitujući prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu u okviru žalbenih navoda tuženika, kao i po službenoj dužnosti, u smislu odredbe čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19 – dalje: ZPP), ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi sud prvog stupnja počinio bilo koju povredu odredaba parničnog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju sadržajem žalbi upire tuženik, jer pobijana presuda sadrži jasne i valjane razloge o odlučnim činjenicama te se može ispitati.

 

6. Nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je sud prvog stupnja pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje relevantno za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari, a za svoja činjenična utvrđenja i pravne zaključke dao valjano obrazloženje, koje žalbom tuženika nije dovedeno u pitanje.

 

7. Tako je sud prvog stupnja utvrdio da je osiguranik tužitelja L. P. smrtno stradao u prometnoj nesreći 16. ožujka 2010. za koju je odgovoran osiguranik tuženika D. C., zbog čega je i proglašen krivim presudom Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj K-571/11 od 11. srpnja 2012., da je tužitelj rješenjem od 25. svibnja 2010. supruzi svog osiguranika Z. P. priznao pravo na obiteljsku mirovinu, da je u utuženom razdoblju tužitelj isplatio Z. P. na ime obiteljske mirovine ukupno 48.467,70 kn.

 

8.1. Imajući u vidu ovako utvrđeno činjenično stanje, pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo sadržano u Zakonu o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“, broj 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18 i 102/19 – dalje: ZMO) kada je tuženiku naložio da tužitelju isplati utuženi iznos. Na dosuđeni iznos je tužitelju pravilno dosuđena zatezna kamata, sukladno čl. 165. st. 3. ZMO, po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 28/18 – dalje: ZOO). Naime, tužitelj ima pravo na naknadu štete prema onom zakonu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete, s time da je za tužitelja šteta nastala prilikom isplate svake obiteljske mirovine u visini izvršene isplate, zbog čega su za ocjenu osnovanosti regresnog zahtjeva tužitelja za izvršena plaćanja u utuženom razdoblju mjerodavne odredbe ZMO (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama poslovni broj Rev 552/08 od 8. travnja 2010., Rev-x 1119/12 od 5. listopada 2016., Rev 5292/2019 od 16. lipnja 2020.).

 

8.2. U smislu odredbe čl. 161. ZMO tužitelj ima pravo zahtijevati naknadu štete za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja sve dok traje isplata tih davanja i ako su ta davanja osigurana u mirovinskom osiguranju (st. 1.) pri čemu naknadu stvarne štete, između ostalog, predstavljaju novčana davanja isplaćena po osnovi priznatog prava na obiteljsku mirovinu u punom iznosu sve dok traje isplata obiteljske mirovine, bez obzira na to bi li umrli osiguranik, da je živ, ispunio uvjete za ostvarivanje prava na prijevremenu ili starosnu mirovinu (st. 2. toč. 2.). Prema čl. 164. st. 1. ZMO tužitelj ima pravo zahtijevati naknadu štete i izravno od društva za osiguranje kod kojeg su vlasnici, odnosno korisnici motornog vozila osigurani od odgovornosti za štetu.

 

8.3. Prema tome, neosnovano ističe tuženik da je u ovom predmetu o osnovanosti tužiteljeva potraživanja valjalo odlučivati na temelju odredbe čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“, broj 151/05, 36/09, 75/09, 76/13 i 152/14), prema kojoj je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju (st. 1.), a stvarnom štetom se smatraju troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji (st. 2.), a razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu (st. 3.). O tužiteljevu tužbenom zahtjevu, naime, valja prosuđivati prema onom zakonu koji je bio na snazi u vrijeme isplate svake obiteljske mirovine, dakle za utuženo razdoblje prema odredbama ZMO.

 

9. Visinu štete prvostupanjski sud pravilno je utvrdio na temelju tužiteljevog rješenja od 25. svibnja 2010. i obračuna isplata. Naime, Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje je, prema odredbi čl. 141. st. 1. ZMO, javna ustanova, a isprave koje Zavod izdaje u granicama svoje nadležnosti i u propisanom obliku, smatraju se, prema čl. 140.a ZMO, javnim ispravama. Stoga te isprave, u smislu odredbe čl. 230. ZPP, dokazuju istinitost onoga što se u njoj potvrđuje ili određuje. Tuženik pak u postupku nije dokazao, kako je to pravilno zaključio prvostupanjski sud, da bi u javnoj ispravi bile neistinito utvrđene činjenice ili da je isprava neistinito sastavljena pa je sud prvog stupnja osnovano ocijenio da je izdanim ispravama tužitelj dokazao visinu potraživanja (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju poslovni broj Revt 139/16-2 od 15. veljače 2017.).

 

10.1. Pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo odbivši prigovor zastare. Prema čl. 165. st. 1. ZMO potraživanja naknade štete zastarijevaju istekom rokova određenih Zakonom o obveznim odnosima, a rokovi zastare potraživanja naknade štete počinju teći od dana pravomoćnosti rješenja kojim je osiguraniku, odnosno korisniku priznato pravo iz mirovinskog osiguranja (st. 2.). No, donošenjem rješenja kojim je supruzi osiguranika priznato pravo na obiteljsku mirovinu, tužitelju nije nastala šteta već je šteta nastala tek isplatom mirovine i tada nastaje i dospijeva njegovo potraživanje prema osobi odgovornoj za štetu. Ovdje se radi o sukcesivnoj isplati mirovine, pa tužitelj kao oštećenik može naknadu štete ostvarivati sukcesivnim (povremenim) utuživanjem za proteklo razdoblje.

 

10.2. Tužitelj je u ovom predmetu tužbu za naknadu štete, kojom zahtijeva isplatu iznosa isplaćenih za razdoblje od 1. listopada 2017. do 31. prosinca 2021., podnio 25. ožujka 2020. Najstarije tužiteljevo potraživanje dospjelo je isplatom za listopad 2017., pa je dakle tužba podnesena u roku propisanom čl. 230. i čl. 231. ZOO. Prema tome, neosnovan je tuženikov prigovor zastare.

 

11. Kako je tuženik u cijelosti izgubio parnicu, osnovano mu nije dosuđen trošak parničnog postupka (čl. 154. st. 1. u vezi čl. 155. ZPP).

 

12. Zbog svega navedenog, jer nisu osnovani žalbeni razlozi tuženika, a ne postoje ni oni na koje sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti, valjalo je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP kao neosnovane odbiti žalbe tuženika i potvrditi prvostupanjsku presudu.

 

13. Odluka pod točkom II. izreke ove drugostupanjske presude temelji se na odredbi čl. 166. st. 1. u vezi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP. Zahtjevi tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka su odbijeni, jer su njegove žalbe neosnovane.

 

14. U nepobijanom dijelu pod točkom II. izreke, prvostupanjska presuda nije ispitivana (čl. 365. st. 1. ZPP).

 

 

                                          U Velikoj Gorici 9. studenog 2021.

 

 

 

                                                                                                                                      Sutkinja

 

                                                                                                                                  Verica Kos, v.r.