- 1 -              III Kr 112/2021-6

 

 

 

 

 

Broj: III Kr 112/2021-6

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Damira Kosa kao predsjednika vijeća te dr. sc. Zdenka Konjića i Perice Rosandića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Martine Setnik kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđene S. K., zbog kaznenog djela iz članka 240. stavka 3. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15.-ispravak, 101/17. i 118/18.; dalje: KZ/11.), odlučujući o zahtjevu osuđenice za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Općinskog suda u Rijeci od 29. siječnja 2020. broj K-1013/15-27 i presuda Županijskog suda u Bjelovaru od 16. prosinca 2020. broj Kž-135/2020-6, u sjednici vijeća održanoj 9. studenog 2021.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Odbija se kao neosnovan zahtjev osuđene S. K. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude.

 

 

Obrazloženje

 

1. Presudom Općinskog suda u Rijeci broj K-1013/15-27 od 29. siječnja 2020. optužena S. K. proglašena je krivom zbog kaznenog djela protiv imovine - zlouporabe povjerenja iz članka 240. stavaka 1. i 3. KZ/11. za koje je, na temelju članka 240. stavka 3. KZ/11., osuđena na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, time da joj je, na temelju članka 56. KZ/11., izrečena uvjetna osuda na način da kazna zatvora na koju je osuđena neće biti izvršena ako optuženica u roku od tri godine od pravomoćnosti presude ne počini novo kazneno djelo. Na temelju članka 158. stavka 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. - dalje: ZKP/08.) optužena S. K. je na ime imovinskopravnog zahtjeva dužna isplatiti oštećenom D. L. iznos od 46.000,00 (četrdesetšesttisuća) eura, u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju HNB, u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude, dok je s preostalim dijelom imovinskopravnog zahtjeva oštećenik upućen u parnicu. Na temelju članka 148. stavka 1. u vezi članka 146. stavka 2. točaka 1. i 6. ZKP/08. optužena S. K. obvezana je nadoknaditi troškove kaznenog postupka po osnovi paušalne svote u visini od 1.000,00 kuna, kao i nužne izdatke oštećenika i njegovog zakonskog zastupnika ako opunomoćenik u zakonskom roku dostavi troškovnik u spis, a sve prema odvjetničkoj tarifi, koji trošak će se odmjeriti posebnim rješenjem.

 

1.1. Presudom Županijskog suda u Bjelovaru broj Kž-135/2020-6 od 16. prosinca 2020. prihvaćena je žalba državnog odvjetnika te je prvostupanjska presuda preinačena u odluci o kazni na način da je optužena S. K. za kazneno djelo iz članka 240. stavka 3. KZ/11. osuđena na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, dok je žalba optužene S. K. odbijena kao neosnovana te je u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđena prvostupanjska presuda.

 

2. Protiv te pravomoćne presude zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude podnijela je osuđena S. K. putem branitelja, odvjetnika D. S.-R. navevši da isti utemeljuje na: „odredbi članka 515 stavak 1 ZKP kao povredi zajamčenog načela na pošteno suđenje iz odredbe članka 6 stavak 1 i 2 Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (N.N. Međunarodni ugovori br. 18/1977) ... te na odredbi članka 517 stavak 1 toč. 1 ZKP-a, zbog povrede kaznenog zakona iz odredbe članka 469 stavak 4 ZKP/08.“, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu preinači na način da osuđenu S. K. oslobodi optužbe, podredno da ukine u cijelosti i prvostupanjsku i drugostupanjsku presudu te predmet vrati na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu, a podredno višem sudu. Također je predloženo da prvostupanjski sud ili Vrhovni sud Republike Hrvatske donese odluku o odgodi izvršenja pravomoćne presude.

 

3. Zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude je sa spisom predmeta, sukladno odredbi članka 518. stavka 4. ZKP/08., dostavljen Glavnom državnom odvjetniku Republike Hrvatske koji je u odgovoru na zahtjev od 9. veljače 2021. broj Ksm-DO-20/2021 izrazio mišljenje da je zahtjev neosnovan te da ga kao takvog treba odbiti. Ovaj odgovor dostavljen je na znanje osuđenoj S. K. i njezinom branitelju, odvjetniku D. S.-R.

 

4. Zahtjev nije osnovan.

 

5. Osuđenica u zahtjevu navodi da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno člankom 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine, Međunarodni ugovori“, broj 18/97., 6/99., 14/02., 13/03., 9/05., 1/06. i 2/10. - dalje: Konvencija) i člankom 29. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 56/90., 135/97., 8/98., 113/00., 124/00., 28/01., 41/01., 55/01.,76/10., 85/10. i 5/14. - dalje: Ustav). Tvrdi, naime, da se njezino terećenje temelji isključivo na činjenici što iza smrti I. L. nije pronađen novac koji joj je (osuđenici) u više navrata isplaćivao kupac stana F. S., a takav zaključak da je utemeljen tek i isključivo na iskazivanju pojedinih svjedoka optužbe, da nije bila u prilici predložiti svjedoke koji bi moguće imali neposrednog uvida u slijed zbivanja u vezi obavljene primopredaje novca između nje (osuđenice) i sada pokojne I. L., pri čemu je izostala marnost suda da kao neutralni arbitar na ime ostvarenja načela poštenog suđenja sagleda primjenu dokaznog pravila in dubio pro reo. Ovo stoga što se, kako to nadalje navodi, postupovna ocjena dokaza oslanja isključivo na uvažavanje tek posrednog saznanja pojedinih svjedoka (D. L., R. D.-B., D. L. i J. S.), kojima je u potpunosti zaobiđeno sučeliti iskaz svjedoka F. S., a koji u mnogome potkrjepljuje njezinu obranu te opovrgava pogrešan zaključak sudova da sada pokojna I. L. nije imala saznanja da je kupoprodaja realizirana te da je osuđenica prisvojila iznose naplaćene po osnovi kupoprodajne cijene. Izostanak marnosti u ocjeni svih izvedenih dokaza je, prema mišljenju osuđenice, najizraženiji u zaključku prvostupanjskog suda da je „… vrlo upitno i dvojbeno da li je uopće pokojnica imala saznanja da je predmetna kupoprodaja realizirana …“, a imajući u vidu postojanje specijalne punomoći izdane od strane sada pokojne I. L. i transparentan upis zabilježbe vlasništva u zemljišnoj knjizi za korist kupca. Smatra da je, ukoliko su između sada pokojne I. L. i njezinog sina D. L. postojali dobri i uvažavajući odnosi, što je prvostupanjski sud bezuvjetno prihvatio, „nevjerojatno i nemoguće“ da sada pokojna I. L. ne bi svoga sina kao osobu od povjerenja ovlastila za provedbu pravnog posla kupoprodaje stana, zaključujući da onda i odnos spram dobivenog novca ulazi u okvire njezinog voljnog disponiranja, pri čemu pobijane presude nisu opovrgnule vjerojatnost da je pokojna I. L. primljeni novac za života nekome dala ili ga pohranila na skrovito mjesto. Stoga je, po mišljenju osuđenice, dvojbu glede postojanja činjenice predaje novca marnim sagledavanjem suda trebalo cijeniti isključivo u prilog njezine obrane.

 

5.1. Iako povreda prava na pravično suđenje zajamčenog Konvencijom i Ustavom, koju podnositeljica zahtjeva uvodno ističe, predstavlja zakonom dopuštenu osnovu pobijanja pravomoćne presude iz članka 517. stavka 1. točke 2. u vezi članka 468. stavka 2. ZKP/08., razlozi kojima je obrazlaže - povreda dokaznog pravila in dubio pro reo - suštinski predstavljaju davanje subjektivne ocjene izvedenih dokaza od strane podnositeljice zahtjeva i osporavanje pravilnosti činjeničnih utvrđenja u pravomoćnoj presudi. To, međutim, ne može biti osnova podnošenja ovog izvanrednog pravnog lijeka jer bi se time, mimo uvjeta predviđenih u zakonu, dozvolila ocjena dokaza i raspravljanje o činjenicama u trećem stupnju.

 

6. U okviru osnove propisane odredbom članka 517. stavka 1. točke 1. u vezi članka 469. točke 4. ZKP/08. podnositeljica zahtjeva navodi da činjenični opis kaznenog djela za koje je pravomoćnom presudom proglašena krivom nije sukladan zakonskim obilježjima kaznenog djela iz članka 240. stavka 1. KZ/11., zbog čega da je primijenjen zakon koji se ne može primijeniti. Smatra, naime, da odredba članka 240. stavka 1. KZ/11. pretpostavlja da imovinska šteta treba nastupiti osobi čiji se interesi zastupaju, dok je prema činjeničnom opisu terećenog joj kaznenog djela takva šteta uspostavljena prema osobi koja uopće nije bila obuhvaćena zastupanjem. Osim toga, imajući u vidu da je pravni posao kupoprodaje nekretnine dogovoren i realiziran za života sada pokojne I. L., koja je time taj dio imovine vlastitom voljom izdvojila iz ostavinske mase, njezin sin D. L. nema nikakve osnove za bilo kakva potraživanja, tako da on ni ne može biti subjektom zaštite prema odredbi članka 240. stavka 1. KZ/11.

 

6.1. Ni istaknuti navodi zahtjeva nisu osnovani. Naime, činjenični opis kaznenog djela iz izreke prvostupanjske presude Općinskog suda u Rijeci od 29. siječnja 2020. broj K-1013/2015-27 u cijelosti je podvediv pod zakonski opis kaznenog djela zlouporabe povjerenja iz članka 240. stavaka 1. i 3. KZ/11. za čije je počinjenje podnositeljica zahtjeva pravomoćno proglašena krivom. Druga je stvar što ona zapravo ne prihvaća kao pravilne zaključke prvostupanjskog suda u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja u izreci prvostupanjske presude, koje je kao takve u cijelosti prihvatio i drugostupanjski sud, zaključivši da je žalba osuđenice zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja (u kojoj su isticani istovjetni navodi kao i sada u ovom zahtjevu) neosnovana.

 

6.2. I prethodno istaknutim tvrdnjama zahtjeva podnositeljica suštinski problematizira ispravnost činjeničnog stanja utvrđenog u pravomoćnoj presudi tražeći njegovu preocjenu, a u namjeri da izazove odluku ovog suda u trećem stupnju mimo uvjeta predviđenih u zakonu. Međutim, već je prethodno navedeno da se zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude ne može podnijeti zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

7. Osuđenica nadalje navodi da drugostupanjski sud nije odgovorio na navode njezine žalbe kojima je prvostupanjsku presudu pobijala zbog bitnih postupovnih povreda. Ističe da se drugostupanjski sud nije očitovao o njezinom žalbenom navodu kojim se ukazivalo na proturječnost izreke prvostupanjske presude (jer je u činjeničnom opisu navedeno da je ona prilikom prodaje stana postupala na temelju specijalne punomoći dobivene od sada pokojne I. L., dok je istodobno navedeno da za takvo što nije imala ovlaštenje, štoviše, da je prešutjela činjenicu kupoprodaje). Zatim, da se nije očitovao o žalbenom razlogu kojim se ukazivalo na proturječnost između izreke i obrazloženja prvostupanjske presude (jer iz činjeničnog opisa proizlazi da je osuđenica prešutjela sada pokojnoj I. L. činjenicu prodaje stana kupcu, dok iz obrazloženja te presude proizlazi da je kupoprodaja obavljena transparentno u prisutnosti sada pokojne I. L.). Nadalje, da nije dano očitovanje ni u odnosu na žalbeni razlog kojim se ukazivalo na proturječnost između izreke i obrazloženja prvostupanjske presude (jer je u obrazloženju navedeno da nije bilo sporno da je pokojna I. L. s osuđenicom dogovorila da ova obavi sve poslove oko prodaje stana na temelju specijalne punomoći, što je u proturječju s izrekom u kojoj je navedeno da bi osuđenica prešutjela činjenicu pravnog posla kupoprodaje nekretnine). Zatim, da drugostupanjski sud nije odgovorio na žalbeni navod kojim se ukazivalo na proturječnost razloga prvostupanjske presude (jer je navod da je osuđenica dovela u stan kupca i u prisutnosti sada pokojne I. L. dogovorila uvjete prodaje u neskladu s konačnim zaključkom iz obrazloženja te presude da je „… vrlo upitno i dvojbeno da li je uopće pokojnica imala saznanja da je predmetna kupoprodaja realizirana …“).

 

7.1. Iako osuđenica to nije izrijekom tako naznačila, iz sadržaja izloženih navoda njezinog zahtjeva proizlazi da pravomoćnu presudu pobija iz osnove predviđene u članku 517. stavku 1. točki 3. ZKP/08. u vezi s člankom 487. stavkom 1. ZKP/11. U odnosu na navedeno prije svega valja istaknuti da dužnost drugostupanjskog suda da odgovori na žalbene navode ne podrazumijeva obvezu suda analizirati i odgovoriti na svaki navod žalbe, već je dužan dati ocjenu onih žalbenih navoda koje ocijeni relevantnima za izlaganje svog stava, u skladu s odredbom članka 487. stavka 1. ZKP/08. Iz sadržaja drugostupanjske presude proizlazi da je drugostupanjski sud razmotrio i ocijenio sve bitne žalbene navode osuđenice dajući dostatne i relevantne razloge prilikom odgovaranja na iste, pa tako i na one istaknute u okviru žalbene osnove zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka. Naime, drugostupanjski je sud zaključio da se žalbenim navodima osuđenice zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka zapravo osporava pravilnost činjeničnog stanja utvrđenog u prvostupanjskoj presudi, tako da ih je u tom smislu nastavno i analizirao, zaključivši da je i činjenično stanje u prvostupanjskoj presudi u potpunosti i pravilno utvrđeno. Drugostupanjski je sud, osim toga, prvostupanjsku presudu ispitao i po službenoj dužnosti, zaključivši da nije počinjena ni neka druga postupovna povreda na koju, prema članku 476. stavku 1. točki 1. ZKP/08., pazi po službenoj dužnosti. Prema tome, drugostupanjski je sud odgovorio na sve bitne žalbene navode koje je osuđenica isticala protiv prvostupanjske presude u okviru žalbene osnove zbog bitnih postupovnih povreda.

 

8. Osuđenica nije u pravu ni kada tvrdi da joj je pravomoćnom presudom povrijeđeno i pravo na učinkovito pravno sredstvo iz članka 18. Ustava zbog toga što drugostupanjski sud prilikom preispitivanja žalbenih razloga nije dao bilo kakav osvrt na ukazanu pretpostavku povoljnog iskazivanja svjedoka F. S., već je sveukupna ocjena žalbenih razloga utemeljena na uvažavanju iskaza posrednih svjedoka koji o samim okolnostima kupoprodaje nisu imali bilo kakvih saznanja.

 

8.1. Premda se istaknutim navodima pravomoćna presuda pobija zbog činjenica (što, kao što je već prethodno obrazloženo, nije zakonom dopuštena osnova podnošenja ovog izvanrednog pravnog lijeka), treba ponoviti da drugostupanjski sud nije dužan odgovoriti na sve ili uopćene žalbene navode, nego je dužan dati ocjenu onih žalbenih navoda koje smatra odlučnima za izlaganje svog stava (članak 487. stavak 1. ZKP/08.). Budući da je u konkretnom slučaju drugostupanjski sud toj obvezi u dostatnoj mjeri udovoljio (kao što je već prethodno obrazloženo u točki 7.1. ove odluke), ni ova istaknuta povreda zakona nije ostvarena.

 

9. Naposljetku, nije osnovana ni tvrdnja zahtjeva da je u potpunosti izostalo razmatranje žalbenog razloga osuđenice koji se odnosi na odluku o imovinskopravnom zahtjevu.

 

9.1. Iako u obrazloženju drugostupanjske presude nije izrijekom navedeno da je drugostupanjski sud ispitao prvostupanjsku presudu i u odnosu na žalbene tvrdnje osuđenice zbog odluke o imovinskopravnom zahtjevu, da je tome tako nedvojbeno proizlazi iz suštine sadržaja drugostupanjske presude. Naime, u uvodnom dijelu obrazloženja drugostupanjske presude (stranica 2., odlomak 4.) navedeno je da je osuđenica žalbu podnijela „zbog svih žalbenih razloga“, a to znači i zbog odluke o imovinskopravnom zahtjevu. Već iz navedenoga proizlazi da je drugostupanjski sud, ispitujući prvostupanjsku presudu u povodu žalbi državnog odvjetnika i tada optužene S. K., uzeo u obzir i ocijenio i one žalbene navode koje je tada optužena S. K. istaknula u okviru žalbene osnove zbog odluke o imovinskopravnom zahtjevu. Nadalje, sama osuđenica je u svojoj žalbi protiv prvostupanjske presude naznačila da se odluka o imovinskopravnom zahtjevu pobija „kao posljedica pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja“ (stranica 7. žalbe, odnosno list 140 spisa Općinskog suda u Rijeci broj K-1013/2015), tako da je i drugostupanjski sud njezine žalbene tvrdnje iznesene u okviru žalbene osnove zbog odluke o imovinskopravnom zahtjevu razmotrio ispitujući prvostupanjsku presudu kroz sve one žalbene tvrdnje kojima je ona sadržajno osporavala pravilnost činjeničnih utvrđenja u prvostupanjskoj presudi. Prema tome, drugostupanjski je sud odgovorio i na one žalbene navode osuđenice istaknute u okviru žalbene osnove zbog odluke o imovinskopravnom zahtjevu.

 

10. Zbog navedenoga zahtjev osuđene S. K. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude trebalo je odbiti kao neosnovan te presuditi kao u izreci, na temelju članka 512. u vezi članka 519. ZKP/08.

 

11. Uslijed takve odluke, nije osnovan ni zahtjev osuđenice za odgodu izvršenja pravomoćne presude, koji zahtjev se temelji na odredbi članka 518. stavka 5. ZKP/08.

 

Zagreb, 9. studenog 2021.

 

Predsjednik vijeća:

Damir Kos, v.r.