1

Poslovni broj Gž-2040/2021-2  

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E NJ E

              Županijski sud u Rijeci, po sutkinji Mileni Vukelić-Margan, u pravnoj stvari predlagatelja 1. B. B. iz Z., OIB:.. i 2. Z. R. iz Z., . OIB: .. zastupanih po punomoćnici J. M., odvjetnici iz K., protiv predloženika 1. D. Č. iz Z., . OIB:.. zastupanog po punomoćniku B. K., odvjetniku iz Z., 2. T. M. iz B., . OIB:.., zastupane po punomoćniku M. T., odvjetniku iz K., 3. J. C. iz Z., . OIB:.. i 4.S. C. iz Z., . OIB:.., zastupanim po punomoćniku A. P., odvjetniku iz R., radi razvrgnuća suvlasničke zajednice, rješavajući žalbu predlagatelja izjavljenu protiv rješenja Općinskog suda u Crikvenici, Stalna služba u Krku, poslovni broj R1-9/2019-9 od 2. ožujka 2021., 8. studenoga 2021.,

r i j e š i o   j e

              Odbija se kao neosnovana žalba predlagatelja i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Crikvenici, Stalna služba u Krku, poslovni broj R1-9/2019-9 od 2. ožujka 2021.

Obrazloženje

              Rješenjem suda prvog stupnja je razvrgnuta suvlasnička zajednica stranaka na nekretnini kč.br. .. k.o. B. N. uspostavom etažnog vlasništva na način da je sa suvlasničkim dijelom od 17/72 povezan stan u prizemlju površine 35,78 m2 označen br. 1., u nacrtu sudskog vještaka dipl. ing. Ž. H. od 19. srpnja 2017. označen plavom bojom kao suvlasništvo T. M. i Z. R., svakog u ½ dijela, zatim suvlasnički udio od 17/72 povezan s vlasništvom posebnog dijela, stana u prizemlju u površini od 35,45 m2, u nacrtu označen brojem 2 i zelenom bojom, kao suvlasništvo D. Č. u 5/6 dijela i B. B. u 1/6 dijela, suvlasništvo u 19/72 dijela povezano sa posebnim dijelom, stanom na I katu, površine 35,45 m2, na nacrtu označen brojem 3 i crvenom bojom kao suvlasništvo J. i S. C., svakog u ½ dijela te suvlasništvo 19/72 dijela nekretnine povezano s posebnim dijelom, stanom na I katu površine 34,85 m2 u nacrtu označen brojem 4 i žutom bojom kao suvlasništvo D. Č. u 5/6 dijela i B. B. u 1/6 dijela (točka 1. izreke). U točkama 2, 3 i 4 izreke je odlučeno o nadoknadi troškova postupka između stranaka razmjerno njihovim suvlasničkim dijelovima na nekretnini.

              Protiv rješenja su žalbu podnijeli predlagatelji pozivajući se na sve žalbene razloge propisane odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 – dalje: ZPP).

              U žalbi ukazuju na povredu postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, jer da izreka u točki I proturječi razlozima rješenja. Tako da sud razvrgava suvlasničku zajednicu na cijeloj nekretnini kč.br... k.o. B., iako iz obrazloženja proizlazi da odlučuje samo o razvrgnuću u odnosu na stambenu zgradu. Navode da se u zemljišnim knjigama čestica sastoji od stambene zgrade od 142 m2 te dvorišta površine 312 m2, a da iz rješenja nije razvidno na kojem dijelu je razvrgnuće izvršeno, pa smatraju da rješenje nije podobno za upis u zemljišne knjige. Navode da je sud trebao jasno definirati na koji način će se upisati suvlasništvo stranaka na okućnicu koja nije obuhvaćena pobijanim rješenjem. Smatraju da su pogrešno primijenjene odredbe čl. 49. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (“Narodne novine” broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 152/14, 81/15, 94/17; ZV) budući da između stranaka nema sporazuma o načinu razvrgnuća. Stoga da je sud trebao primijeniti odredbu čl. 50. st. 4. ZV-a i odrediti civilnu diobu nekretnine, prodajom na javnoj dražbi i podjelom prodajne cijene razmjerno suvlasničkim udjelima stranaka. Smatraju pogrešnim stajalište suda prvog stupnja da uspostava etažnog vlasništva predstavlja jedini način kojim se štite objektivni interesi suvlasnika budući da okućnica nije definirana, a da je kasnija dioba suvlasništva na svakoj pojedinoj etažnoj jedinici nemoguća bez okućnice preko koje je jedino moguć pristup u svaku pojedinu etažnu cjelinu. Ističu da je u slučaju uspostave etažnog vlasništva, sud bio dužan u odnosu na stanove u sporu (stan broj 1, 3 i 4 ) razvrgnuti suvlasničku zajednicu civilnom diobom, da na način kako je to utvrđeno pobijanim rješenjem predlagateljima nastaje šteta, jer im i dalje nije moguć posjed i korištenje stanova koji su im pripali te i nadalje ostaju u suvlasničkoj zajednici. Ukazuju da je sud pogrešno primijenio odredbu čl. 53. ZV-a, jer da je razvrgnuće uspostavom etažnog vlasništva dopušteno jedino ako suvlasnici suglasno odluče da će umjesto diobe, svoja suvlasnička prava ograničiti tako što će sa određenim idealnim dijelom povezati vlasništvo posebnog dijela, što da je ukazano i u ranijem ukidnom rješenju.

              Osporavaju i odluku o troškovima postupka, u kojem dijelu da je izreka nejasna i suprotna odredbama čl. 54. ZV-a.

              Predlažu preinačiti pobijano rješenje i odrediti razvrgnuće suvlasničke zajednice stranaka civilnom diobom.

              Žalba predlagatelja nije osnovana.

              U donošenju pobijanog rješenja nije počinjena neka od bitnih postupovnih povreda iz čl. 365. st. 2. ZPP-a, na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti niti povreda na koju ukazuju predlagatelji u žalbi, jer je izreka rješenja jasna, jednako kao i razlozi rješenja, u njima nema proturječja te je rješenje moguće ispitati. Pravilno je primijenjeno mjerodavno materijalno pravo kada je odlučeno o razvrgnuću suvlasničke zajednice uspostavom etažnog vlasništva.

              Naime, na temelju provedenih dokaza je utvrđeno da prijepor predstavlja nekretnina kč.br. .. k.o. B. N., u naravi stambena zgrada i dvorište, da se radi o dvojnom objektu koje se sastoji od prizemlja i prvog kata, objekt se sastoji od četiri samostalne uporabne cjeline, četiri stana, te je neprijeporno da gledajući s ceste prema objektu, s lijeve strane, stan u prizemlju koristi T. M. koja je u zemljišnim knjigama upisana kao suvlasnica cijele nekretnine u 9/72 dijela, stan na katu s lijeve strane koriste S. i J. C. koji su u zemljišnim knjigama upisani kao suvlasnici, svaki u 9/72 dijela, zatim stan u prizemlju s desne strane kao i stan na katu s desne strane koristi D. Č., koji je u zemljišnim knjigama upisan kao suvlasnik u 30/72 dijela, a u zemljišnim knjigama su još upisani predlagatelji B. B. kao suvlasnica u 6/72 dijela te Z. R. kao suvlasnik u 9/72 dijela cijele nekretnine. Neprijeporno je i to da predlagatelji ne koriste prijepornu nekretninu.

              Sud prvog stupnja također utvrđuje da je predlagatelj Z. R. suvlasnik stana u prizemlju lijevo zajedno sa suvlasnicom T. M. (ukupno imaju 18/72 dijela), da je D. Č. suvlasnik dvaju stanova desno (u prizemlju i na prvom katu) s predlagateljicom B. B. (ukupno imaju 36/72 dijela) te da su J. C. i S. C. suvlasnici stana na I katu lijevo, svaki u ½ dijela.

              S obzirom na činjenicu da predlagatelji nisu u posjedu svojih suvlasničkih dijelova nekretnine, sud prvog stupnja zauzima stajalište da dioba u naravi nije izvršena pa da su ostvarene pretpostavke za sudsko razvrgnuće suvlasništva.

              Na temelju provedenog vještačenja, utvrđuje da geometrijska dioba nije moguća, da su predloženici predložili da se razvrgnuće provede uspostavom etažnog vlasništva na način kako je to u naravi već podijeljeno, dok predlagatelji inzistiraju na civilnoj diobi. Prema stajalištu suda prvog stupnja takav način diobe ne bi bio u skladu s odredbom čl. 47. st. 2. ZV-a, budući da prodaja cijele nekretnine ne bi bila u interesu ostalih suvlasnika, posebice supružnika C. koji nisu ni s kim od suvlasnika u sporu. Stoga ocjenjuje da će se uspostavom etažnog vlasništva najbolje zaštititi objektivni interesi suvlasnika i spriječiti zloupotreba prava, budući da uspostavom etažnog vlasništva svaka stambena jedinica postaje posebna jedinica i predstavlja samostalnu uporabnu cjelinu, o čemu je izdana i potvrda nadležnog upravnog tijela. Glede okućnice, sud prvog stupnja ocjenjuje da će na okućnici stranke ostati upisane kao  suvlasnici, dok će stranke koje ostaju suvlasnici na posebnim dijelovima (Z. R. i T. M. te D. Č. i B. B.) biti u mogućnosti zatražiti i ishoditi diobu posebnih dijelova i tako u cijelosti razriješiti suvlasnički odnos koji postoji na prijepornoj nekretnini.

              Stoga odlučuje o uspostavi etažnog vlasništva, a o troškovima odlučuje primjenom odredbe čl. 54. ZV-a imajući u vidu tko je snosio troškove izlaska suda na lice mjesta i troškove vještačenja te s tim u svezi koji od suvlasnika bi trebao sudjelovati u tim troškovima, srazmjerno svojim suvlasničkim udjelima na nekretnini.

              Predlagatelji u žalbi inzistiraju na tvrdnji da razvrgnuće uspostavom etažnog vlasništva nije dopušteno u situaciji kada o tome ne postoji sporazum suvlasnika. Međutim, prema odredbi čl. 73. st. 2. ZV-a niti jedan suvlasnik nekretnine ne može uskratiti svoj pristanak na uspostavu vlasništva posebnog dijela drugom suvlasniku koji ima odgovarajući suvlasnički dio, osim ako bi se uspostavom novog vlasništva posebnog dijela u korist tog suvlasnika ukinula ili ograničila prava koja njemu već pripadaju na temelju njegova prije uspostavljenog vlasništva posebnog dijela (st. 2.). O tom pitanju je i Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo shvaćanje u nekoliko odluka na način da nepostojanje sporazuma suvlasnika o uspostavi etažnog vlasništva ne predstavlja zapreku da se suvlasnička zajednica stranaka na nekretninama razvrgne uspostavom etažnog vlasništva. U nazočnom slučaju su svi ostali suvlasnici, osim predlagatelja bili suglasni sa takvim načinom razvrgnuća, pa žalitelji bez osnove ukazuju na pogrešnu primjenu mjerodavnog materijalnog prava.

              Glede okućnice objekta u odnosu na koji je uspostavljeno etažno vlasništvo, valja ukazati da vlasništvo posebnog dijela može biti uspostavljeno na odgovarajućem suvlasničkom dijelu nekretnine koja se sastoji od zemljišta sa zgradom (čl. 66. st. 3. ZV-a) a kad je uspostavljeno vlasništvo posebnog dijela, pravne odnose glede te nekretnine uređuju posebna pravila iz Glave 4. tog zakona, a podredno opća pravila o suvlasništvu (st. 4. ).

              Odredbom čl. 85. ZV-a je propisano da cijelom nekretninom na kojoj je na jednom ili više suvlasničkih dijelova osnovano vlasništvo određenog posebnog dijela upravljaju suvlasnici po općim pravilima o upravljanju suvlasničkom stvari, što znači da na okućnici suvlasnički odnosi stranaka ostaju neizmijenjeni. Treba ukazati da se prema odredbi čl. 67. st. 3. ZV-a uz stan odnosno drugu samostalnu prostoriju vlasništvo posebnog dijela nekretnine može protezati i na sporedne dijelove kao što su otvoreni balkoni, terase, podrumske ili tavanske prostorije, kućni vrtovi, mjesta za ostavljanje najviše do dva motorna vozila po pojedinom stanu ili drugoj samostalnoj prostoriji (st. 3.), dok vlasništvo posebnog dijela nekretnine ne može postojati na dijelovima nekretnine koji služe kao zajednički ili im se namjena protivi isključivoj uporabi samo u korist određenog posebnog dijela nekretnine (st. 6.). Stranke u ovom postupku nisu postavile zahtjev da se njihov posebni dio protegne i na neki od sporednih dijelova pa stoga okućnica ostaje u suvlasništvu te se prava stranaka u svezi s korištenjem okućnice ravnaju prema Glavi 4 ZV-a kojim je uređeno vlasništvo posebnih dijelova nekretnine.

              Konačno, predlagatelji u žalbi jasno navode da je o razvrgnuću civilnom diobom trebalo odlučiti za "stanove u sporu i to stan broj 1, 3 i 4", očito smatrajući da stan broj 2, a radi se o stanu kojeg koriste suvlasnici J. i S. C., uopće ne bi trebao biti predmetom diobe. Iz takvih navoda predlagatelja, kao i navoda koje su ostale stranke iznosile tijekom postupka, nedvojbeno proizlazi da u osnovi odluka o razvrgnuću uspostavom etažnog vlasništva u cijelosti predstavlja pravno uređenje stanja koje u naravi već postoji, jer ni jedan od suvlasnika ne tvrdi da bi imao pravo koristiti neki drugi poseban dio objekta, kojeg u naravi već ne koristi. Dakle, odluka je donesena u skladu s postojećim stanjem u odnosu na koje ne postoji protivljenje ni jedne od stranaka, budući da je iz navoda predlagatelja jasno da i predlagateljica B. B. i predlagatelj Z. R. u osnovi žele razvrgnuti suvlasništvo, ali ne u odnosu na cijelu nekretninu, već u odnosu na točno određene posebne dijelove. Tako predlagateljica B. B. tijekom postupka ukazuje da su ona i D. Č. nasljednici zajedničkog prednika, da su naslijedili stanove u prizemlju i prvom katu s desne strane objekta, pa predlagateljica B. B. u osnovi inzistira na civilnoj diobi gledajući njezin suvlasnički odnos s bratom D. Č. na tim posebnim dijelovima, jednako kao i predlagatelj Z. R. koji tvrdi da mu suvlasnica T. M. onemogućava suposjed stana u prizemlju objekta, lijevo od ulaza. Dakle, sve stranke u osnovi polaze od toga da su vlasnici točno određenih posebnih dijelova, međutim, to pitanje nije pravno uređeno na takav način, budući da su u zemljišnim knjigama upisani kao suvlasnici cijele nekretnine, zgrade i dvorišta, pa je pravilno stajalište suda prvog stupnja da će tek nakon što budu upisani kao suvlasnici točno određenih posebnih dijelova koji su povezani sa suvlasništvom cijele nekretnine, moći zahtijevati daljnje razvrgnuće u odnosu na taj posebni dio.

              Glede tvrdnje da predlagateljima i dalje nije moguć suposjed stanova koji ostaju u suvlasništvu, valja odgovoriti da to pitanje ne može biti predmetom ovog izvanparničnog postupka, već, ukoliko suvlasnici o tome ne mogu postići sporazum, zaštitu mogu ostvarivati isključivo u okviru parničnog postupka, s tim što bi iz navoda iznesenih tijekom postupka proizlazilo da se takvi postupci već vode. Još treba dodati da se odnosi suvlasnika glede istog posebnog dijela prosuđuju u skladu s odredbom čl. 70. ZV-a.

              Pravilna je i odluka o troškovima postupka. U tom dijelu je odluka detaljna i razumljiva, pa žalitelji bez osnove tvrde suprotno, pri čemu treba naglasiti da je rješenje o troškovima doneseno pravilnom primjenom odredbe čl. 54. ZV-a.

              Zbog izloženog je valjalo žalbu predlagatelja odbiti i rješenje suda prvog stupnja potvrditi na temelju odredbe čl. 380. t. 2. ZPP-a.

U Rijeci 8. studenoga 2021.

             Sutkinja

Milena Vukelić-Margan