1

Posl.br. 2 Pr-1622/2021-12

 

             

REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Bjelovaru

Bjelovar, Josipa Jelačića 3

Poslovni broj: 2 Pr-1622/2021-12

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

           Općinski sud u Bjelovaru, po sucu tog suda Nedi Šoli, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice D. P., O.:…, B., V. F. 3b, zastupane po punomoćniku M. K., odvjetniku u Z., protiv tuženika O. B. B., O.:…, M. ulica 8, B., zastupanog po punomoćniku Z. V., odvjetniku u B., radi isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 28. listopada 2021., u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužiteljice i punomoćnika tuženika, 5. studenog 2021.,

 

p r e s u d i o   j e

 

           I. Nalaže se tuženiku O. B. B., O.: …, B., M. ulica 8, da tužiteljici D. P., O.:…, B., V. F. 3b, na ime razlike plaće isplati ukupan iznos od 6.511,87 kn bruto, zajedno sa zateznom kamatom tekućom na iznos od:

    - 608,70 kn od 16. travnja 2016. pa do isplate, izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak,

    - 561,60 kn od 16. svibnja 2016. pa do isplate, izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak,

    - 587,80 kn od 16. lipnja 2016. pa do isplate, izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak,

    - 589,13 kn od 16. srpnja 2016. pa do isplate, izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak,

    - 641,29 kn od 16. kolovoza 2016. pa do isplate, izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak,

    - 628,28 kn od 16. rujna 2016. pa do isplate, izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak,

    - 569,15 kn od 16. listopada 2016. pa do isplate, izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak,

    - 552,79 kn od 16. studenog 2016. pa do isplate, izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak,

    - 577,64 kn od 16. prosinca 2017. pa do isplate, izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak,

    - 626,23 kn od 16. siječnja 2017. pa do isplate, izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak,

    - 569,26 kn od 16. veljače 2017. pa do isplate, izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak,

po stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a sve u roku od 15 dana. 

         II. Nalaže se tuženiku O. B. B., O.:…, B., M. ulica 8 da tužiteljici D. P., O.:…, B., V. F. 3b nadoknadi parnični trošak u iznosu od 3.750,00 kn, sa zateznom kamatom koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, tekućom od 5. studenog 2021. do isplate, a sve u roku od 15 dana.

       III. Odbija se tužiteljica sa zahtjevom za naknadom parničnog troška u iznosu od 468,75 kn, kao neosnovanim.

Obrazloženje

 

1.               Tužiteljica je protiv tuženika, podnijela tužbu 15. travnja 2021, radi isplate, navodeći da je bila zaposlenica tuženika u utuženom razdoblju od 1. ožujka 2016. do 26. siječnja 2017.

 

1.2.               U tužbi navodi da tuženik kao poslodavac predstavlja javnu službu u smislu odredbe čl. 2. Zakona o plaćama u javnim službama („Narodne novine“, broj 27/01,39/09), te da je u spornom razdoblju tužiteljičina plaća definirana Zakonom o plaćama u javnim službama koji definira plaću u čl. 4. S tim u vezi, tužiteljica ističe da je u spornom utuženom razdoblju osnovica plaće bila regulirana Zakonom o osnovici plaće u javnim službama („Narodne novine“, broj 39/09, 124/09) koji u čl. 2. propisuje kako se osnovica plaće u javnim službama utvrđuje kolektivnim ugovorom zaključenim između V. R. i sindikata javnih službi, a ako kolektivni ugovor nije propisan do donošenja državnog proračuna R. za narednu godinu osnovicu plaće u javnim službama određuje V. R. H. posebnom odlukom.

 

1.3.               Tužiteljica ističe da je u navedenom razdoblju na snazi i Temeljni kolektivni ugovor za službenike i namještenike u javnim službama („Narodne novine“, broj 141/12,150/13, 153/13) kao i Sporazumi V. R. i sindikata javnih službi koji su sklopljeni na način propisan za sklapanje kolektivnih ugovora i koji imaju svojstvo kolektivnih ugovora, a kojima je određena visina osnovice za obračun plaća u javnim službama:

    - Sporazum o osnovici za plaće u javnim službama od 23.11.2006. (u daljnjem tekstu: Sporazum) – kojim je osnovica za obračun plaće od 2009. godine iznosila 5.415,37 kn,(slovima: pettisućačetiristopetnaest kuna i tridesetsedam lipa), te da je navedenim Sporazumom ugovoreno povećanje osnovice za izračun plaće u javnim službama za po 6 % (slovima: šest posto) u 2007., 2008. i 2009.;

    - Dodatak Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama od 13.05.2009. (u daljnjem tekstu: Dodatak Sporazumu) – kojim je u čl. II. određeno privremeno smanjenje osnovice u 2009. godini sa 5.415,37 kn (slovima: pettisućačetiristopetnaest kuna i tridesetsedam lipa) na 5.108,84 kn (slovima: pettisućastoosam kuna i osamdesetčetiri lipe) i u čl. III. vraćanje osnovice na razinu od 5.415,37 kn (slovima: pettisućačetiristopetnaest kuna i tridesetsedam lipa) nakon rasta međugodišnjeg realnog tromjesečnog BDP-a;

     -Izmjene i dopune Dodatka Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama od 26.10.2011. (u daljnjem tekstu: Izmjene Dodatka Sporazumu) – kojim je u čl. III. određeno da će osnovica za obračun plaća u javnim službama iznositi 5.415,37 kn (slovima: pettisućačetiristopetnaest kuna i tridesetsedam lipa) bruto za mjesec u kojem službeni pokazatelji D. zavoda za statistiku RH ukažu na poboljšanje stanja odnosno rast međugodišnjeg realnog tromjesečnog BDP-a za dva tromjesečja uzastopno (u odnosu na isto razdoblje prethodne godine) prosječno dva ili više posto (mjereno aritmetičkom sredinom dvije stope realnog rasta međugodišnjeg tromjesečnog BDP-a dva uzastopna tromjesečja) (list 2 spisa) i

    - Vjerodostojno tumačenje Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama kojim se utvrđuje da se, za slučaj da se do 31. prosinca 2021. ne ostvare pretpostavke iz čl. III Izmjena Dodatka Sporazumu, Vlada obvezuje korigirati osnovicu za obračun plaća u javnim službama na način da će ista biti na razini koja odgovara utvrđenom paritetu između bruto plaće početnika visoke stručne spreme u javnim službama (koeficijent 1,25) i prosječne bruto plaće u privredi u R. H. za cijelu 2008. na godišnjoj razini te da će se, ako realni međugodišnji tromjesečni BDP zabilježi negativan rast u nekom od razdoblja opisanih u Izmjenama i dopunama Dodatka Sporazumu uskladba odgoditi za onoliko tromjesečja koliko je pad realnog tromjesečnog BDP-a ( u odnosu na isto razdoblje prethodne godine) trajao.

 

1.4.               Nadalje, tužiteljica navodi da je 27. studenog 2015., Državni zavod za statistiku (u daljnjem tekstu: DZS), objavio Priopćenje za javnost s realnim tromjesečnim međugodišnjim promjenama BDP-a iz kojeg je vidljivo da je u drugom tromjesečju 2015., realan rast BDP-a iznosio 1,2%, a u trećem tromjesečju 2015., realan međugodišnji rast BDP-a je iznosio 2,8%, iz kojih podataka slijedi da je dva tromjesečja za redom prosječni međugodišnji realni rast BDP-a iznosio točno 2%.

 

1.5.               Tužiteljica ističe kako nakon objave tih službenih podataka D. zavod za statistiku, V. R. nije donijela posebnu odluku o visini osnovice jer je na snazi bio TKU i Sporazum o osnovici kojima je visina osnovice za obračun plaća za razdoblje počevši od mjeseca prosinca 2015. godine, do 26. siječnja 2017., bila određena na 5.415,37 kn (slovima: pettisućačetiristopetnaest kuna i tridesetsedam lipa) (sukladno čl. 2. Zakona o osnovici). Međutim, unatoč tome, tužiteljici je tuženik pogrešno u utuženom razdoblju obračunavao plaće sa osnovicom od 5.108,84 kn (slovima: pettisućastoosam kuna i osamdesetčetiri lipe).

 

1.6.               S obzirom na to da je tuženik zbog toga pogrešno obračunavao svaki element plaće tužiteljice u utuženom razdoblju, a bio je ispunjen uvjet za primjenu više osnovice za obračun plaće, te da su platne liste dokumentacija koja se nalazi kod tužene, odnosno riječ je o dokumentaciji koja se može smatrati zajedničkom te da s njom tužiteljica ne raspolaže, tužiteljica je podnijela stupnjevitu tužbu u smislu odredbe čl. 186. b. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19) radi isplate neutvrđenog bruto iznosa razlike plaće, a koji iznos se tužiteljica obvezala postaviti nakon dostave podataka o visini razlike plaće od strane tuženika ili nakon provođenja financijskog vještačenja.

 

1.7.              Imajući u vidu da je tuženik dostavio obračun razlike plaće (list 60-61 spisa), tužiteljica je podneskom zaprimljenim kod ovoga suda 26. rujna 2021. (list 62-63 spisa) postavila određeni tužbeni zahtjev koijm je prihvatila obračun tuženika kao točan, te je ujedno tužbeni zahtjev u pogledu visine uskladila tim podneskom i u vezi po tuženiku izračunatih mjesečnih iznosa neisplaćene plaće tužiteljici i u vezi ukupno neisplaćenog iznosa od 6.511,87 kn (slovima: šesttisućapetstojedanaest kuna i osamdesetsedam lipa) koju svotu je potraživala sa zateznom kamatom počevši od 16.-tog dana u mjesecu za prethodni mjesec, osim zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prirezu porezu na dohodak te potražuje i parnične troškove sa zateznim kamatama tekućim od donošenja prvostupanjske presude pa do isplate.

 

2.               U pisanom odgovoru na tužbu, tuženik je osporio pravni osnov tužbe i činjenične navode tužbe. Tome u prilog navodi da tužiteljica uz tužbu ne prilaže niti jedan materijalni dokaz u korist svojih navoda, zatim da tužiteljica uz tužbu nije priložila niti ugovor o radu već za taj dokument predlaže pribavljanje od tuženika kao poslodavca iako bi isti trebao biti i kod tužiteljice. S tim u vezi tuženik ističe i za isplatne liste za utuženo razdoblje da bi trebale biti u posjedu tužiteljice, ako je bila zaposlenik tuženika i posebice jer se nigdje ne navodi da tužiteljici nije bila uručena tražena dokumentacija ili da joj tuženik ne želi dati pa da su to razlozi zbog kojih nema uvjeta za stupnjevitu tužbu jer bi tužiteljica trebala raspolagati svom dokumentacijom koju traži od tuženika da joj dostavi. Iz svega navedenoga, predlaže odbaciti tužbu kao neurednu.

 

2.1.               Nadalje, u svojem odgovoru na tužbu tuženik ističe da nije sporno da on kao poslodavac predstavlja javnu službu u smislu odredbe čl. 2. Zakona o plaćama u javnim službama te kako je u utuženom razdoblju plaća zaposlenika tuženika definirana Zakonom o plaćama u javnim službama koji u čl. 4. plaću službenika i namještenika definira kao umnožak koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta na koje je službenik i namještenik raspoređen i osnovice za izračun plaće, uvećan za 0,5 % za svaku navršenu godinu radnog staža.

 

2.2.               Kolektivnim ugovorom za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (Narodne novine 143/13.) i Dodatkom ovom Kolektivnom ugovoru (Narodne novine 96/15) i Kolektivnim ugovorom za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (Narodne novine 29/18) uređuju se prava i obaveze iz rada i po osnovi rada radnika u djelatnosti zdravstva i zdravstvenog osiguranja pa tako i plaće.

 

2.3.               Tuženik osporava da pri obračunu plaće, određenim uvećanjima plaće i ostalim pravima radnika ne bi poštivao odredbe važećeg Kolektivnog ugovora i drugih važećih propisa u odnosu na prava bilo kojeg od svojih zaposlenika.

 

2.4.               Tuženik upozorava i na činjenicu da je 29.10.2013. V. R. H. sklopila ugovor o pružanju usluga centraliziranog obračuna plaća u javnom sektoru, zbog čega su svi podaci službama unaprijed zadane reference, te se svi propisi kao i svi koeficijenti, stope uvećanja, porezi i doprinosi kao i bilo koji drugi parametar koji služi kod obračuna plaća ne mogu mijenjati, te ih tuženik ni na koji način ne može izračunati ili provesti, već kao jedan od korisnika sustava Centralni obračun plaća samo unosi podatke u Centralni obračun plaća o mjesečnoj realizaciji rada na temelju evidencije o radnom vremenu, dok su podaci o određenom zaposleniku-tužitelju uneseni u sustav prilikom zasnivanja radnog odnosa.

 

2.5.               Zbog toga tuženik smatra kako nije točno da bi tuženik kao obveznik isplate plaće bio jedini odgovorni za obračun i isplatu, jer ne obračunava plaću, niti može utjecati na obračun koji vrši Centralni obračun plaća.

 

2.6.               Stoga predlaže tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan i potražuje parnične troškove.

 

3.               Radi razjašnjenja spornih, a za presuđenje odlučnih činjenica, sud je tijekom postupka izveo dokaz uvidom u Sporazum o osnovici za plaće u javnim službama od 23. studenog 2006. (list 22-30 spisa), Dodatak sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama od 13. svibnja 2009. (list 6-10 spisa), Izmjene i dopune Dodatka sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama od 26. listopada 2011. (list 14-21 spisa), Priopćenje za javnost D. zavoda za statistiku (list 11-13 spisa), Sporazum o dodacima na plaću u obrazovanju i znanosti od 25. studenog 2006. (list 41-42 spisa), Presudu V. suda R. H. posl.br. Rev-1111/2020-2 od 1. prosinca 2020. (list 31-40 spisa), obračun razlike plaće dostavljen od tuženika (list 61 spisa), te svu ostalu dokumentaciju koja prileži u spisu.

 

3.1.               Sud nije izveo dokaz financijskog vještačenja, jer je tužiteljica na ročištu održanom 28. listopada 2021. (list 66-68 spisa) navela da odustaje od navedenog dokaznog prijedloga, a nakon što je tuženik istaknuo da ne osporava visinu tužbenog zahtjeva (list 66-68 spisa).

 

4.               Cijeneći svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno, a na temelju rezultata cjelokupnog postupka, u skladu sa čl. 8. Zakona o parničnom postupku, sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan.

 

5.               Tužiteljica u ovome postupku potražuje od tuženika isplatu razlike plaće za razdoblje od 1. ožujka 2016., pa sve do 26. siječnja 2017.

 

6.               Prije svega, ističe se da je neosnovan tuženikov prigovor nedopuštenosti stupnjevite tužbe. Naime, između stranaka nije bilo ni sporno da se prije podnošenja ove tužbe tužiteljica obratila tuženiku za dostavom dokumentacije za potrebe ovog postupka kako bi nakon provedenog vještačenja postavila određeni tužbeni zahtjev. No odredbom čl. 186. b. Zakona o parničnom postupku nije propisano da će sud odbaciti stupnjevitu tužbu ako tužitelj prije podnošenja nije zatražio dokumentaciju na temelju koje bi tek nakon knjigovodstvenog vještačenja bilo utvrđeno da je tuženik propustio isplatiti tužiteljici po osnovu radnog odnosa ono što joj pripada. Sve da je tu dokumentaciju tužiteljica zatražila, bez provođenja knjigovodstvenog vještačenja ili obračuna stručne osobe ne bi mogla utvrditi i postaviti tužbeni zahtjev za sporno potraživanje. Sud je iz očitovanja tužiteljice utvrdio da ona ne raspolaže svim svojim platnim listama, jer nije očekivala da će joj poslodavac sve ove godine neopravdano umanjivati plaću i da će joj te platne liste trebati za buduće sudske sporove.

 

6.1.               Osim toga, sud smatra da tužiteljica kao radnik niti ne može raspolagati evidencijama radnog vremena za utuženo razdoblje, pri čemu je odredbom čl. 5. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 93/14, 127/17, 98/19) određeno da je upravo poslodavac dužan voditi evidencije o radnicima zaposlenima kod tog poslodavca i o radnom vremenu (čl. 5 st. 1. i st. 2. Zakona o radu). Prema čl. 8 Pravilnika o sadržaju obračuna plaće, naknade plaće ili otpremnine („Narodne novine“, broj 32/2015), propisano da je poslodavac obračunske isprave, čiji je sadržaj propisan tim Pravilnikom, dužan čuvati najmanje šest godina. Pri tome u slučaju kada poslodavac ima saznanja da je pokrenut radni spor u pogledu ostvarenja prava iz radnog odnosa ili u svezi s radnim odnosom, pri čemu bi za ostvarenje tih prava mogle biti relevantne i obračunske isprave, tada ih je dužan čuvati do pravomoćnog okončanja toga spora. Odredbom čl. 93. st. 1 Zakona o radu propisana je samo obveza poslodavca da radniku dostavi platne liste (isprave o plaći, odnosno obračun), ali ne postoji obveza radnika da te platne liste čuva, a sud prednjem dodaje da je upravo tuženik obveznik vođenja i čuvanja evidencije o radnom vremenu, odnosno da to nije tužiteljica, odnosno pojedini radnik.

 

6.2.              Za predmet ovog spora nisu odlučni navodi tuženika da on svim svojim radnicima uredno dostavlja obračune plaće, jer u slučaju i da tužiteljica posjeduje sve platne liste za sporno razdoblje, tužiteljica ne raspolaže evidencijom rada za sporno razdoblje koju vodi njezin poslodavac. U slučaju da je tužiteljica tu evidenciju i tražila od tuženika prije utuženja, isto također nije od utjecaja na pravilno utvrđenje činjeničnog stanja, čak i u slučaju da je tu evidenciju tuženik dostavio. Isto iz razloga što tužiteljica kao fizička osoba, pa niti njezin kvalificirani punomoćnik odvjetnik, kao u konačnici niti sud, ne raspolažu stručnim znanjima za provođenje matematičkog izračuna visine tužbenog zahtjeva, jer je to posao ili za vještaka financijske struke ili za stručne financijske službe poslodavca. S obzirom na to da tužiteljica zbog prednje navedenog u trenutku podnošenja tužbe nije mogla specificirati svoj tužbeni zahtjev, a isti je specificirala, odnosno konačno uredila nakon dostavljenog izračuna tuženika koji je i sam tuženik prihvatio, sud zaključuje da je tuženik neosnovano predložio odbiti manifestacijski zahtjev, odnosno odbaciti predmetnu tužbu.

 

7.               Između stranaka nije bilo sporno da je tužiteljica bila zaposlena kod tuženika u utuženom razdoblju.

 

7.1.               Nesporno je da tuženik, kao poslodavac tužiteljice, predstavlja javnu službu u smislu čl. 2. Zakona o plaćama u javnim službama.

 

7.2.               Također, nije sporno da je tuženik, tužiteljici u utuženom razdoblju, sve do kraja 2016., plaću isplaćivao temeljem osnovice od 5.108,84 kn (slovima: pettisućastoosam kuna i osamdesetčetiri lipe).

 

7.3.               Pored toga, između stranaka nije bilo sporno, a u ovom postupku je utvrđeno:

 

     - da su V. R. i S. javnih službi i to S. hrvatskih učitelja, N. sindikat zaposlenih u srednjim školama H., N. sindikat znanosti i visokog obrazovanja, S. zaposlenika u djelatnosti socijalne skrbi H., S. sindikat zdravstva i socijalne skrbi H., H. liječnički sindikat, H. strukovni sindikat medicinskih sestara-medicinskih tehničara, te H. sindikat djelatnika u kulturi zaključili dana 23. studenog 2006. godine, navedeni Sporazum, a kojim Sporazumom su ugovorili da se osnovica za izračun plaće u javnim službama povećava za 6% u 2007.godini, zatim u 2008. godini, te u 2009. godini i da se navedene obračunske osnovice primjenjuju od 01.siječnja svake godine,

     - da su V. R. i isti S. javnih službi zaključili dana 13. svibnja 2009. godine, Dodatak Sporazumu, a temeljem kojeg Dodatka su se suglasili na zamrzavanju osnovice za izračun plaća iz 2008. godine u visini od 5.108,84 kn bruto, time da su u čl. III. utvrdili način povrata osnovice i to na način da se osnovica za obračun plaće u javnim službama utvrđuje u iznosu od 5.415,37 kn, nakon što službeni pokazatelji D. zavoda za statistiku, ukažu na poboljšanje stanja, odnosno rast međugodišnjeg realnog tromjesečnog BDP-a za dva tromjesečja uzastopno prosječno dva ili više posto, a sve u odnosu na isto razdoblje prethodne godine, te su u čl. IV. odredili i način usklađivanja pariteta između prosječne mjesečne bruto plaće početnika sa VSS-om u javnim službama (koeficijent 1,25) u odnosu na prosječnu bruto minimalnu plaću u R. H.,

   - da su V. R., te Sindikati javnih službi zaključili dana 26. listopada 2011. godine, navedene Izmjene Dodatka Sporazumu, s tim da te izmjene nisu potpisane po Samostalnom sindikatu zdravstva i socijalne skrbi Hrvatske, iako su po predstavnicima tog sindikata parafirane, a kojim izmjenama je promijenjen čl. III. Dodatka, te čl. IV. koji su se odnosili na način povrata osnovice i način usklađivanja pariteta, a promijenjen je i čl. VII. u kojem su utvrđeni odgovarajući uvjeti nužni za ostvarivanje odredbi Dodatka, te Izmjena Dodatka Sporazumu i to na način da se, ako realni međugodišnji tromjesečni BDP zabilježi negativni rast u nekom u razdobljima opisanima u čl. III. do V. ovih Izmjena i dopuna, uskladba odgađa za onoliko tromjesečja koliko je pad realnog tromjesečnog BDP-a (u odnosu na isto razdoblje prethodne godine) trajao,

    - da je 07. prosinca 2011. godine, arbitraža koja je bila sastavljena temeljem Sporazuma o arbitraži donijela Arbitražnu Odluku kojom je utvrdila sadržaj Izmjena Dodatka Sporazumu,

    - da je 07. prosinca 2011. godine, arbitraža koja je bila sastavljena temeljem Sporazuma o arbitraži donijela Arbitražnu Odluku kojom je utvrdila sadržaj Izmjena Dodatka Sporazumu, a kako je i to prethodno opisano, 

    - da su V. R., te Sindikati javnih službi koji su potpisali naprijed spomenute Izmjene Dodatka Sporazumu, donijeli dana 28. prosinca 2012. godine, Vjerodostojno tumačenje Izmjena Dodatka Sporazumu i to u odnosu na čl. IV. u vezi s čl. VII. Dodatka Sporazumu,

    - da je negativni rast BDP-a prema službenim podacima D. zavoda za statistiku trajao neprestano od četvrtog tromjesečja 2011. godine, do zaključno trećeg tromjesečja 2014. godine, odnosno 12 tromjesečja uzastopno,

    - da je u drugom tromjesečju 2015. zabilježen rast BDP-a od 1,2%, a u trećem tromjesečju 2015. rast BDP-a od 2,8%, što daje aritmetičku sredinu od 2,0%, time da je posljednji podatak za rast BDP-a u trećem tromjesečju od strane DZS objavljen dana 04. prosinca 2015. godine.

    - da je V. R. 29. prosinca 2016. donijela Odluku o visini osnovice za obračun plaće u javnim službama u iznosu od 5.211,02 kn bruto s primjenom od 1. siječnja 2017., tj. počevši s plaćom za mjesec siječanj 2017., koja će biti isplaćena u mjesecu veljači 2017.

 

8.               Imajući u vidu da je tuženik na jedinom održanom ročištu u ovom predmetu (list 66-68 spisa) priznao istaknutu visinu tužbenog zahtjeva, te da radi navedenoga među strankama nije sporna visina tužbenog zahtjeva, utvrđeno je da je među strankama sporna samo pravna osnova po kojoj je tuženik za utuženo razdoblje trebao tužiteljici isplaćivati plaću po osnovici u visini 5.415,37 kn (slovima: pettisućačetiristopetnaest kuna i tridesetsedam lipa).

 

8.1.               Osim toga, među strankama je sporno je li za ovu parnicu uopće od značaja da su se plaće tužiteljice obračunavale posredstvom centraliziranog obračuna plaća (u dajnjem tekstu: COP) u utuženom razdoblju.

 

9.               Uvidom u Izmjene i Dopune Dodatka Sporazumu od 26. listopada 2011. utvrđeno je da nisu potpisane od strane jednog od sindikata, a koji je potpisao Sporazum o osnovici plaće iz 2006., pa i Dodatak tom Sporazumu iz 2009. (S. sindikat zdravstva i socijalne skrbi H.). Međutim, navedena okolnost ne utječe na ništetnost i nevaljanost navedenih Izmjena, jer bi u navedenom slučaju navedeni sindikat trebao biti isključen iz samog pregovaranja za navedene Izmjene, a tuženik u ovom postupku nije dokazao da bi taj sindikat bio isključen iz pregovaranja. Samim time, Izmjene i dopune Dodatka Sporazuma o osnovici plaće u javnim službama su pravno valjane i proizvode određene pravne učinke, te kao takve su primjenjive i u ovoj pravnoj stvari, a navedeno stajalište proizlazi i iz Odluka V. suda RH (Revr 408/12-2 od 3.4.2013., zatim Revr 847/2010-2 od 7.12.2011., Revr 1797/2009-2 od 7.2.2012. i Gž-13/02), te Odluke U. suda RH br. U-III/3535/2013 od 5.3.2015.

 

9.1.               Također, navedene Izmjene i dopune su unesene i u Temeljni kolektivni ugovor za službenike i namještenike u javnim službama od 12.12.2012.-članak 51. stavak 4. („Narodne novine“, broj 141/12, dalje u tekstu: TKU/12), koji kolektivni ugovor je potpisan između ostalih, i po navedenom Samostalnom sindikatu zdravstva i socijalne skrbi Hrvatske, što znači da je i taj sindikat u cijelosti prihvatio navedene izmjene i dopune.

 

9.2.               Iz navedenoga, prema mišljenju ovoga suda proizlazi da su navedene Izmjene i dopune Dodatka Sporazuma o osnovici plaće u svakom slučaju postale i dio toga kolektivnog ugovora te da su sadržaj u cijelosti prihvatili svi sindikati koji su sudjelovali u kolektivnom pregovaranju, a koji su ga kasnije i potpisali.

 

10.               Plaće zaposlenih u javnim službama regulirane su Zakonom o plaćama u javnim službama („Narodne novine“, broj 27/01, 39/09).

 

10.1.               Odredbom članka 192. Zakona o radu propisano je da se kolektivnim ugovorom uređuju prava i obveze stranaka koje su sklopile taj ugovor, a može sadržavati i pravna pravila kojima se uređuje sklapanje, sadržaj i prestanak radnog odnosa, pitanja osiguranja te druga pitanja iz radnog odnosa ili u vezi s radnim odnosom, a plaće su svakako važan dio radnog odnosa te se dakle upravo u članku 51. Temeljni kolektivni ugovor za službenike i namještenike u javnim službama i uređuje te definira plaća zaposlenih u javnim službama.

 

10.2.               Iz navedenog je razvidno da su sindikati mogli pregovarati i potpisivati određene dodatke, odnosno izmjene i dopune pojedinih kolektivnih ugovora, sporazuma zaključenih sa V. R., koja u ovim slučajevima predstavlja poslodavca i u kojima se odlučivalo i o plaćama tj. osnovici i dodacima za zaposlene u javnim službama. Navedene Izmjene i dopune su zaključene na rok od pet godina, a kako to proizlazi iz čl. XI. navedenih Izmjena, što znači da bi vrijedile do 26. listopada 2016.

 

10.3.               Prema odredbi iz članka 199. stavak 1. Zakona o radu na njih se primjenjuju pravila o produženoj primjeni kolektivnih ugovora, u razdoblju od tri mjeseca od isteka roka na koji je bio sklopljen kolektivni ugovor slijedom čega je rok važenja navedenih Izmjena i dopuna bio do 26. siječnja 2017.

 

10.4.               Pored navedenoga, V. R. H. kao potpisnik Dodatka Sporazumu, kao i Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu, izrijekom je potvrdila njihovu pravnu valjanost Arbitražnom odlukom od 7. prosinca 2011., Temeljnim kolektivnim ugovorom za službenike i namještenike u javnim službama od 12. prosinca 2012., te Vjerodostojnim tumačenjem Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama od 28. prosinca 2012., a prilikom pregovaranja i potpisivanja tih akata, nije dovela u pitanje njihovu pravnu valjanost, niti je eventualno u sudskom postupku zatraženo utvrđenje njihove ništetnosti.

 

10.5.               Činjenica što Izmjene i dopune nije potpisao Samostalni sindikat zdravstvene i socijalne skrbi Hrvatske, kojeg tužitelj nije niti član, nije od utjecaja za osnovanost tužbe.

 

11.               U skladu s navedenim, Izmjene i dopune Dodatka Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama od 26. listopada 2011. obvezuju tuženika u čije ih je ime i za čiji račun V. R. H. sa sindikatima javnih službi sklopila.

 

12.               U odnosu na odgodu primjene članka III. Izmjena i dopuna Sporazuma, ovaj sud smatra da se odredbe članka VII. Izmjena i dopuna na njega ne odnose, s obzirom na to da iz teksta i smisla odredbe čl. VII., imajući u vidu da u osnovnom obliku od 26. listopada 2011. pa i iz Arbitražne odluke od 7. prosinca 2011. te Vjerodostojnog tumačenje od 28. prosinca 2012. proizlazi da se odgoda odnosi samo na "uskladbu", odnosno "Način usklađivanja pariteta" određen člankom IV. dok je čl. III. naveden samo u kontekstu određivanja vremenskog razdoblja u odnosu na koje se utvrđuje je li došlo do realnog međugodišnjeg tromjesečnog negativnog rasta BDP-a.

 

12.1. Tužiteljica ponavlja da svoj tužbeni zahtjev temelji na Izmjenama i dopunama Dodatka Sporazumu od 26. listopada 2011. i to na čl. III. istih koje su zbog pravila o produženoj primjeni kolektivnih ugovora iz čl. 199. st. 1. Zakona o radu bile u primjeni do 26. siječnja 2017. (list 55 spisa). Do ispunjenja uvjeta iz čl. III. Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu od 26. listopada 2011. došlo je krajem studenoga 2015. kada su iste nesumnjivo bile na snazi. Ponavlja da je BDP rastao 2 tromjesečja uzastopno što je i potvrđeno službenim procjenama D. zavoda za statistiku te je krajem studenoga 2015. ispunjen uvjet iz čl. III. tih Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu jer su tada objavljeni relevantni podaci D. zavoda za statistiku. Dakle, već je za prosinac 2015. tužitelju plaća trebala biti isplaćena po osnovici od 5.415,37 kn i po toj osnovici joj je plaća trebala biti isplaćivana do isteka važenja Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu, dakle do 26. siječnja 2017.

 

12.2.               Sukladno javno objavljenim i općepoznatim podacima DSZ-a od 4. tromjesečja 2014. pa nadalje nije bilo negativnog rasta BDP, već samo pozitivni rast, pa u tom smislu nije ispunjen uvjet za primjenu čl. VII. st. 1. Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu koji glasi: "Ako realni međugodišnji tromjesečni BDP zabilježi negativan rast u nekom od razdoblja opisanih u člancima III.-V. uskladba se odgađa za onoliko tromjesečja koliko je pad realnog tromjesečnog BDP-a u odnosu na isto razdoblje prethodne godine trajao." Budući da BDP nije zabilježio negativan rast u razdoblju iz čl. III. Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu a niti naknadno, onda se odgoda iz čl. VII. st. 1. ne može primijeniti. Osim toga, odredba čl. VII. st. 1. i ne odnosi se na povrat osnovice iz čl. III., već isključivo na uskladbu osnovice iz čl. IV. i V. Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu.

 

12.3.               Sukladno navedenom, nije došlo od odgode primjene članka III. Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu od 26. listopada 2011., kojim je uređen način povrata osnovice.

 

12.4.               U vezi ispunjenja uvjeta za povrat osnovice, iz službenih pokazatelja D. zavoda za statistiku R. (na koje se članak III. poziva), vidljivo je da je tromjesečni BDP u drugom tromjesečju 2015. bio realno veći za 1,2% u odnosu na isto tromjesečje 2014., a da je tromjesečni BDP u trećem tromjesečju 2015. bio realno veći za 2,8% u odnosu na isto tromjesečje 2014.

 

12.5.               Iz navedenoga sasvim jasno proizlazi da je za dva tromjesečja uzastopno (u odnosu na isto razdoblje prethodne godine) došlo do rasta međugodišnjeg realnog tromjesečnog BDP-a prosječno dva posto (mjereno aritmetičkom sredinom dvije stope realnog rasta međugodišnjeg tromjesečnog BDP-a dva uzastopna tromjesečja tj. 1,2% + 2,8% = 4% : 2 = 2%) tako da su krajem studenoga 2015. ispunjeni uvjeti iz članka III. Izmjene i Dopune Dodatka Sporazumu za primjenu osnovce za obračun plaće u javnim službama od 5.415,37 kuna (slovima: pettisućačetiristopetnaest kuna i tridesetsedam lipa) bruto.

 

12.6.               Pri tome treba ukazati i da su se prema članku 6. stavak 1. Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama od 12. prosinca 2012. (kojim je potvrđena valjanost Dodataka Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama od 13. svibnja 2009. te svih njegovih izmjena i dopuna ili novih sporazuma koji se na njega nastavljaju) stranke obvezale primjenjivati ovaj Ugovor u dobroj vjeri, a prema stavku 2. tog članka, ako zbog promjene okolnosti koje nisu postojale niti su bile poznate u trenutku zaključenja ugovora, jedna od strana ne bi mogla neke od odredbi Ugovora izvršavati ili bi joj to bilo izuzetno otežano, obvezuje se da neće jednostrano prekršiti ovaj Ugovor, nego će drugoj strani predložiti njegovu izmjenu.

 

12.7.               Slijedom navedenoga, ispunjen je uvjet za primjenu više osnovice u odnosu na osnovicu temeljem koje je tužiteljici isplaćena plaća u utuženom razdoblju, imajući u vidu objašnjenje iz točke 12.5. ovog obrazloženja presude.

 

13.               Osim toga, važno je za istaknuti da je V. sud R. H. donio odluku koja je značajna za ovakvu vrstu postupka. Tako je u svojoj odluci broj Rev-1111/2020-2 od 1. prosinca 2020. u istovrsnoj pravnoj stvari odbio reviziju R. H. radi isplate razlike plaće na temelju čl. III. Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama u kojoj je odgovorio na pitanje i izrazio pravno shvaćanje koje glasi:

    "1. Dan početka primjene uvećane osnovice iz čl. III u javnim službama nije odgođen primjenom odredbe čl. VII st. 1. Izmjena i Dopuna Sporazuma o osnovici plaća u javnim službama od 26. listopada 2011., za tri godine, iako je realni međugodišnji tromjesečni BDP zabilježio negativni rast, od listopada 2011. do rujna 2014., (za 12. tromjesečja).

      2. Ispunjenje uvjeta iz čl. III nije preduvjet primjene čl. IV, a ispunjenje uvjeta iz čl. III i IV nije preduvjet primjene čl. V, a čl. VII, na čl. III do V, na sve faze koje se odnose na buduća postupanja u vidu vraćanja osnovice za plaće koja su vrijedila za siječnju 2009., vraćanje pariteta (jednakosti) između plaća u javnim službama i prosječne plaće u privredi koji su bili u 2008., i dogovor o ostvarenju ciljane cijene rada i dinamici njenoga dosezanja (konvergenciji)."

 

14.               Imajući u vidu sve navedeno, ovaj sud je utvrdio valjanu primjenu Izmjena Dodatka Sporazumu koje obvezuju tuženika, a tuženik tijekom postupka nije niti pokušao dokazati suprotno.

 

15.               U odnosu na prigovor tuženika istaknut u smislu obračunavanja plaća posredstvom Centralnog obračuna plaća (list 45-47 spisa), odnosno da tuženik ne bi bio jedini odgovoran za obračun i isplatu, ocjenjeno je da je navedeni prigovor neosnovan s obzirom na to da se u ovoj parnici niti ne raspravlja o odgovornosti za štetu, te da nije ni od kakvog značaja za razrješenje predmeta spora je li tuženik sam obračunava i isplaćuje plaću ili za tuženika izračun vrši Centralni obračun plaća. Naime, za razrješenje predmeta spora je bilo bitno utvrditi po kojoj osnovici je u utuženom razdoblju, plaća trebala biti obračunata i isplaćena tužiteljici, a jasno je da je upravo tuženik, kao poslodavac, bio pasivno legitimiran za isplatu razlike eventualno neisplaćene plaće tužiteljici, bez obzira što za tuženika obračun plaće vrši Centralni obračun plaća.

 

15.1.               Također, upravo je tuženik bio dužan u smislu čl. 90. st.1. Zakona o radu tužiteljici obračunati i isplatiti plaću u iznosu utvrđenom propisom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu, odnosno ugovorom o radu, pa nije ni od kakvog značaja za ovaj postupak što je obračun plaća tužitelju vršen posredstvom Centralnog obračuna plaća.

 

15.2.               Naime, V. R. H. sklopila je sve navedene pravne poslove, uključujući i Izmjene i dopune Dodatka Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama od 26. listopada 2011. u ime i za račun svih poslodavaca iz javnih službi, te je trebala osigurati sve materijalne i formalne pretpostavke da poslodavci pa tako i tuženik mogu ispuniti svoje obveze, uključujući i povećanje osnovice kad se za to ostvare uvjeti.

 

15.3.               Stoga se ukazuje na odredbu čl. 4. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18) prema kojoj su se sudionici u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Prema odredbi čl. 9. Zakona o obveznim odnosima sudionik je u obveznom odnosu dužan ispuniti svoju obvezu i odgovoran je za njezino ispunjenje, nadalje prema čl. 65. st. 1. Zakona o obveznim odnosima vjerovnik je ovlašten zahtijevati od dužnika ispunjene obveze, a dužnik je dužan u cijelosti ispuniti obvezu.

 

15.4.               Također čl. 342. st. 1. Zakona o obveznim odnosima propisuje da je vjerovnik u obveznom odnosu ovlašten od dužnika zahtijevati ispunjenje obveze, te je dužnik dužan ispuniti obvezu savjesno u svemu kako ona glasi, a što sve treba primijeniti i u ovom slučaju.

 

15.5.               Međutim, uzimajući u obzir prethodno navedeno, razvidno je da V. R. H. u ovom slučaju nije postupila po navedenim odredbama, a koje kao opće odredbe obveznog prava se primjenjuju u ovom radnom sporu na temelju odredbe čl. 8. st. 4. Zakona o radu iz 2014.

 

16.               Nadalje, iako se tuženik u ovom postupku nije osvrnuo na činjenične navode tužiteljice istaknute u tužbi koji se odnose na primjenu osnovice od 5.415,37 kn (slovima: pettisućačetiristopetnaest kuna i tridesetsedam lipa), odnosno na Sporazum od 23. studenoga 2006., kojim je utvrđena visina osnovice za izračun plaće u javnim službama, a koji Sporazum upravo i predstavlja osnovu isplate u ovoj parnici, ističe se da tužiteljica svoj tužbeni zahtjev temelji na Izmjenama Dodatka Sporazumu i to na čl. III. istih koje su zbog pravila o produženoj primjeni kolektivnih ugovora iz čl. 199. st. 1. Zakona o radu, bile u primjeni do 26. siječnja 2017.

 

17.               S obzirom na to da je među strankama nesporno da je tuženik u razdoblju od travnja 2016. do kraja 2016. godine, obračunavao tužiteljici plaću prema osnovici od 5.108,84 kn (slovima: pettisućastoosam kuna i osamdesetčetiri lipe), te nakon što je Odlukom V. R. H. od 29. prosinca 2016. osnovica povećana za mjesec siječanj 2017. osnovicu u iznosu od 5.211,02 kn (slovima: pettisućadvjestojedanaest kuna i dvije lipe), a ujedno je dostavio obračun visine neisplaćene plaće tužiteljici po utuženoj osnovici u utuženom razdoblju, sud utvrđuje da je trebao primijeniti osnovicu od 5.415,37 kn(slovima: pettisućačetiristopetnaest kuna i tridesetsedam kuna) prilikom obračuna plaće u tom utuženom razdoblju, nastala je razlika neisplaćene plaće prema osnovici od 5.415,37 kn (slovima: pettisućačetiristopetnaest kuna i tridesetsedam kuna) za utuženo razdoblje odnosno do isteka važenja Izmjena Dodatka Sporazumu, dakle do 26. siječnja 2017., a ne po osnovici koju je primjenjivao tuženik posredstvom C. obračuna plaća, i to u ukupnom iznosu 6.511,87 kn (slovima: šesttisućapetstojedanaest kuna i osamdesetsedam lipa) i to po pojedinim mjesecima, pobliže navedenim u izreci ove presude pod točkom I.

 

18.               Tužiteljici na svaki pojedini dosuđeni mjesečni iznos pripada i zatezna kamata od dospijeća, odnosno od 16. – og u mjesecu za protekli mjesec, s obzirom na to da se radi o neplaćenom iznosu razlike plaće, a koja plaća se isplaćuje najkasnije 15.-og u mjesecu za protekli mjesec u skladu s čl. 92. st. 3. Zakona o radu.

 

18.1.               Visina zatezne kamate za pojedina razdoblja određena je prema odredbi čl. 29. Zakona o obveznim odnosima te na način određen u točki I. izreke ove presude, a nije dosuđena samo kamata na iznose poreza na dohodak i prirez porezu na dohodak sadržanih u bruto plaći, koje tužiteljica ni ne potražuje.

 

18.2.               Pri tome se ističe, a imajući u vidu odredbu čl. 45. st. 1. i 2. Zakona o porezu na dohodak („Narodne novine, broj 177/04, 73/08, 80/10, 114/11, 22/11, 144/12, 120/13, 125/13, 148/13, 83/14, 143/14, 136/15, dalje: ZPD) te čl. 16. st. 1. i 9. Pravilnika o porezu na dohodak („Narodne novine“, broj 95/05, 96/06, 68/07, 146/08, 2/09, 146/09, 123/10, 137/11, 61/12, 79/13, 160/13, 157/14, dalje: Pravilnik) da plaćanje poreza i prireza dospijeva sa isplatom primitka od nesamostalnog rada, tako da tužiteljica ne može ostvariti pravo na zatezne kamate za razdoblje kroz koje isto kao sastavni dio bruto plaće nije dospjelo, zbog čega tužiteljici ne bi pripale zatezne kamate u dijelu iznosa poreza na dohodak i prireza poreza na dohodak, a što je i sama tužiteljica navela u svojem konačno postavljenom tužbenom zahtjevu.

 

19.               S tim u vezi se ističe da je tužiteljica u svojem tužbenom zahtjevu zatražila da joj tuženik izvrši isplatu utuženog iznosa u paricijskom roku od 8 dana.

 

19.1.               Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 70/19, dalje u tekstu: ZIDZPP 19) napuštena su posebna rješenja postupka u parnicama iz radnog odnosa prema kojima je sud u presudi u kojoj je nalagao izvršenje kakve činidbe određivao paricijski rok od osam dana za njezino izvršenje (ranije čl. 436. Zakona o parničnom postupku), kao i ono o roku za podnošenje žalbe u trajanju od osam dana (ranije čl. 437. st. 1. Zakona o parničnom postupku).

 

19.2.               Nakon ZIDZPP-a 19, na pitanja trajanja paricijskog roka te roka za žalbu protiv prvostupanjske odluke i u ovim posebnim procedurama za sporove iz radnih odnosa primjenjivale bi se opće odredbe Zakona o parničnom postupku propisane čl. 433. Zakona o parničnom postupku odnosno rok od petnaest dana propisan člankom 326. st. 2. Zakona o parničnom postupku.

 

20.               Slijedom navedenoga, odlučeno je kao u točki I. izreke ove presude.

 

21.               Odluka o parničnim troškovima donesena je u smislu čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku.

 

22.               S obzirom na to da je tužiteljica u cijelosti uspjela u parnici s konačnim zahtjevom, sud je obvezao tuženika da tužiteljici u cijelosti naknadi parnične troškove.

 

23.               Konačni zahtjev tužiteljice predstavlja glavni zahtjev radi isplate iznosa od 6.511,87 kn (slovima: šesttisućapetstojedanaest kuna i osamdesetsedam lipa) s kojim zahtjevom je tužiteljica u pogledu visine u cijelosti uspjela u parnici (100%), te je u cijelosti uspjela u parnici i u pogledu pravne osnove toga zahtjeva.

 

24.               Pri tome se napominje, da u slučaju podnošenja stupnjevite tužbe, parnični troškovi se za cijeli postupak određuju prema vrijednosti predmeta spora konačnog zahtjeva.

 

25.               Slijedom navedenoga, sud je odmjerio trošak tužiteljice prema dostavljenom troškovniku od 22. listopada 2021. (list 69 spisa) u skladu s važećom Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 142/12, 103/14, 118/14 i 107/1.,dalje: Tarifa) i čl. 155. Zakona o parničnom postupku, a prema vrijednosti predmeta spora iz konačno uređenog tužbenog zahtjeva. Trošak se sastoji od troškova zastupanja tužiteljice po punomoćniku odvjetniku, i to: sastav tužbe 750,00 kn (slovima: sedamstopedeset kuna) (Tbr. 7 toč. 1), podnesak od 13. svibnja 2021. 750,00 kn (slovima: sedamstopedeset kuna) kojim se očituje na navode odgovora na tužbu (Tbr. 8 toč. 1), podnesak od 26. rujna 2021. kojim uređuje tužbeni zahtjev 750,00 kn (slovima: sedamstopedest kuna) (Tbr. 8 toč. 1), zastupanje na ročištu održanom 28. listopada 2021. 750,00 kn (slovima: sedamstopedeset kuna) (Tbr. 9 toč. 1). Tužiteljici je ukupno priznato 3.000,00 kn (slovima: tritisuće kuna), a na isti je priznat trošak pripadajućeg poreza na dodanu vrijednost od 25% u iznosu od 750,00 kn (slovima: sedamstopedeset kuna). Stoga sveukupno priznati i dosuđeni trošak tužiteljice iznosi 3.750,00 kn (slovima:tritisućesedamstopedeset kuna).

 

26.               Na dosuđeni trošak, tužiteljica je zatražila i pripadajuću zateznu kamatu, pa je odlučeno da je tuženik obvezan iznos iz točke 25. ovog obrazloženja isplatiti tužiteljici zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom (odlučujući u granicama istaknutog zahtjeva na ime zatezne kamate).

 

27.               Odluka o pravu na kamatu na parnični trošak temelji se na odredbi čl. 30 st. 3 Ovršnog zakona („Narodne novine“, broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20).

 

28.               U skladu s navedenim, odlučeno je kao u točki II. izreke presude.

 

29.               Tužiteljici nije priznat trošak za zastupanje po punomoćniku na ročištu radi objave i uručenje presude jer po ocjeni ovoga suda to nije nužan trošak, a u smislu odredbe čl. 155. Zakona o parničnom postupku, te s obzirom na to da nedolaskom na ročište stranka ne gubi nikakvo pravo i može ju preuzeti u skladu s čl. 335. st. 9. i 10. Zakona o parničnom postupku, te je odlučeno kao u točki III. izreke presude.

 

U Bjelovaru, 5. studenog 2021.

                                                                                                          Sudac

                                                                                                          Neda Šola, v.r.

 

 

 

 

 

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana koja se podnosi ovom sudu u 4 istovjetna primjerka, a o kojoj odlučuje nadležni Županijski sud.

Stranci koja je pristupila ročištu radi uručenja presude rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano.

Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a uredno je obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano.

Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a nije uredno obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana dostave prijepisa presude.

Presuda kojom se završava spor u postupku u sporu male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354 st. 2. toč. 1, 2, 4, 5. 6, 8, 9, 10 i 11 Zakona o parničnom postupku zbog pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi protiv ove presude ne mogu se iznositi nove činjenice i predlagati novi dokazi. (čl. 467 st.1. Zakona o parničnom postupku).