1              Poslovni broj: Gž-410/2020-2

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj: Gž-410/2020-2

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca Marka Pribisalića predsjednika vijeća, mr. sc. Senije Ledić članice vijeća i izvjestiteljice te Lucije Lasić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. V., OIB: ..., iz S., kojeg zastupa punomoćnica G. V., odvjetnica u O., protiv prvotuženika T. Z.1 pok. M., OIB: ..., iz J., drugotuženika R. Z. pok. M., OIB: ..., iz J., trećetuženika M. Z. pok. M., OIB: ..., iz J., četvrtotuženika Z. Z. pok. P., OIB: ..., iz S., petotuženika T. Z.2 pok. P., OIB: ..., iz J., šestotužene M. D., žene I., rođene Z., OIB: ..., iz O., sedmotužene H. Z. pok. P., OIB: ..., iz J. i sedmotužene R. M., rođene Z., OIB: ..., iz S., svi tuženici zastupani po punomoćniku I. V., odvjetnik u S., radi utvrđenja prava vlasništva i uknjižbe, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-8537/2015-33 od 29. studenoga 2019., u sjednici vijeća održanoj 5. studenoga 2021.,

 

p r e s u d i o  j e

 

I. Djelomično se odbija kao neosnovana žalba tužitelja te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-8537/2015-33 od 29. studenoga 2019. u točki I. izreke,

- dijelu točke II. izreke (odluka o parničnom trošku) kojim je obvezan tužitelj isplatiti tuženicima parnični trošak u iznosu od 8.625,00 kuna.

 

II. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-8537/2015-33 od 29. studenoga 2019. u dijelu točke II. izreke (odluka o parničnom trošku) kojim je tužitelj obvezan isplatiti tuženicima daljnji iznos od 2.250,00 kuna po osnovi parničnog troška, tako da se u tom dijelu zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška odbija kao neosnovan.

 

Obrazloženje

 

1. Pobijanom je presudom odbijen tužbeni zahtjev kojim je traženo utvrđenje da je prema tuženicima od 1) do 3), kao isključivim nasljednicima pok. M. Z., pok. M. i prema tuženicima od 4) do 8) ujedno kao isključivim nasljednicima H. Z., tužitelj A. V., stekao pravo vlasništva dosjelošću čest. zem. 2454/2 Z.U. 246 K. pašnjak površine 285 m² (G. P.), kao i trpljenje tuženika u odnosu na upis tog prava tužitelja u glavnoj zemljišnoj knjizi za k.o. G. P. Tužbeni je zahtjev odbijen i u dijelu kojim je traženo naložiti zemljišnoknjižnom odjelu prvostupanjskog suda za k.o. P. (k.o. G. P.) na temelju ove pravomoćne presude upisati pravo vlasništva tužitelja na čest. zem. 2454/2, Z.U. 246 K. pašnjak, površine 285 m², kako je to utvrđeno ovom presudom uz istovremenu uknjižbu brisanja tog prava s imena tuženih i njihovih prednika (točka I. izreke). Odlukom je o parničnom trošku obvezan tužitelj isplatiti tuženicima parnični trošak u iznosu od 10.875,00 kuna (točka II. izreke).

2. Protiv ove presude žalbu podnosi tužitelj pobijajući je u cijelosti zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje: ZPP). Pritom se napominje da se u uvodu žalbe navodi kako se žalba podnosi zbog pogrešno i (ili) nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, ali sadržaj žalbe ukazuje da se žalba podnosi i zbog opisno navedenog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP jer žalitelj tvrdi da je presuda "proturječna razlozima o odlučnim činjenicama i provedenim dokazima koje su nesporno utvrđene u ovom parničnom postupku". Žalitelj predlaže preinaku prvostupanjske presude prihvaćanjem tužbenog zahtjeva, podredno ukidanje i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

3. Tuženici nisu odgovorili na žalbu tužitelja.

4. Žalba nije osnovana u pogledu odluke o glavnoj stvari, dok je djelomično osnovana u pogledu odluke o parničnom trošku.

5. Neutemeljeno tužitelj ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP jer pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, njezina je izreka razumljiva, ne proturječi sama sebi ni svojim razlozima, presuda ima jasne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama, o tim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

6. Žalitelj ne ukazuje na druge bitne povrede, a ispitujući pobijanu presudu i postupak koji je prethodio njezinu donošenju u granicama ispitivanja iz članka 365. stavka 2. ZPP, žalbeni sud ocjenjuje da u postupku nisu počinjene ni bitne povrede iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

7. Predmet je postupka zahtjev tužitelja za utvrđenje prava vlasništva na čest. zem. 2454/2 Z.U. 246 K. k.o. P. (G. P.), pašnjak površine 285 m² i trpljenje uknjižbe prava vlasništva ove nekretnine na ime tužitelja uz brisanje tog prava s imena tuženika, kao i nalog zemljišnoknjižnom odjelu upis uknjižbe prava vlasništva tužitelja uz brisanje tog prava s imena tuženika i njihovih prednika.

8. U provedenom su postupku utvrđene slijedeće pravno relevantne činjenice:

- predmetna je nekretnina u zemljišnoj knjizi upisana kao kultura vinograd, a njezini su zemljišnoknjižni vlasnici tuženici ili njihovi pravni prednici: 1. M. Z. pok. M. za 1/2 dijela, 2. H. Z. udove P., za 1/12 dijela, 3. Z. Z. pok. P., za 1/12 dijela, 4. T. Z.2 pok. P., za 1/12 dijela, 5. M. D., žena I., za 1/12 dijela, 6. R. M. žena J., za 1/12 dijela, i 7. H. Z. pok. P., za 1/12 dijela.

- Predugovorom o kupoprodaji nekretnine od 13. lipnja 2010. (a koji sadrži sve bitne sastojke ugovora o prodaji nekretnine) kojeg su sklopili P. Z. pok. P. kao prodavatelj, i tužitelj A. V., P. Z. je prodao tužitelju nekretnine kat. čest. 2454/1, kat. čest. 2455, kat. čest. 2456, kat. čest. 2454/2, sve k.o. P. legitimirajući se kao njihov isključivi i stvarni vlasnik kojom prigodom je tužitelj kao kupac upoznat s činjenicom da prodavatelj nije jedini upisani vlasnik nekretnine, jer se vodi parnični postupak odnosno izvanparnični postupak pred Općinskim sudom u Splitu radi ispravka uknjižbe prava vlasništva nekretnine time da su nekretnine prodane za iznos od 15.000,00 € koji je iznos kupac isplatio prodavatelju što je prodavatelj potvrdio Očitovanjem - tabularnom izjavom od 17. siječnja 2011.

- nakon smrti zajedničkog prednika stranaka pok. P. Z. pokojnog P. raspravljena je njegova ostavinska imovina rješenjem Kotarskog suda u Omišu poslovni broj O-88/54 od 11. kolovoza 1954., a njegovim su nasljednicima proglašeni M. Z. pok. P., prednik tuženika, za 7/8 dijela, i P. Z. pok. P., prednik prodavatelja P. Z. pok. P., za 1/8 dijela, time da su njegovom ostavinom utvrđene i nekretnine upisane u Z.U. 246 k.o. P., što znači i predmetna nekretnina čest. zem. 2454/2 k.o. P.,

- potom je P. Z. pok. P., prednik spomenutog prodavatelja tužitelja, Darovnom pogodbom od 30. travnja 1960. darovao svoje nekretnine položene u konkretnom slučaju J. i k.o. P., M. Z. pok. P., a među tim je nekretninama bila i predmetna nekretnina č. zem. 2454/2 k.o. P.,

- u katastru zemljišta u odnosu na predmetnu nekretninu je upisan kao posjednik P. Z. p. P., J., O., time da u ovom posjedovnom listu nije naveden OIB posjednika (već samo šifra), dok je prije njega kao posjednik bio upisan pok. P. Z. pok. P., otac tužiteljeva prodavatelja P. Z. pok. P.;

- rješenjem o nasljeđivanju Općinskog suda u Omišu poslovni broj O-238/81od 18. prosinca 1981. donesenim iza pokojnog P. Z. pok. P., oca tužiteljeva prodavatelja, kao njegova ostavina su utvrđene nekretnine upisane u Z.U. 1241 i 1408 k.o. J., a njegovim su nasljednicima proglašeni sinovi Š., K., I. i P. Z., svaki za po 1/4 dijela;

- predmetna je nekretnina u trenutku kupoprodaje (2010.) bila zapuštena, a očistio ju je tužitelj nakon kupoprodaje.

9. Ovako utvrđeno činjenično stanje žalbenim navodima tužitelja nije dovedeno u sumnju te ga kao pravilno prihvaća i žalbeni sud jer je sud prvog stupnja u postupku izvedene dokaze cijenio kako svakog zasebno, tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti te je za svoju ocjenu dao jasne i uvjerljive razloge koji imaju valjano uporište u sadržaju prvostupanjskog spisa.

10. Imajući na umu naprijed utvrđeno činjenično stanje sud je prvog stupnja ocijenio da prednik tužitelja pok. P. Z. nije bio u posjedu predmetne nekretnine niti ju je obrađivao jer je ona u vrijeme njezine prodaje tužitelju bila zapuštena. Pored toga, sud je utvrdio da je ta nekretnina u razrješenju obiteljskih odnosa prednika stranaka pripala predniku tuženika na temelju Darovne pogodbe nakon koje su svi u obitelji Z. znali što komu pripada. U tom je smislu sud ocijenio da izvadak iz katastra zemljišta ne održava stvarno stanje posjeda predmetne nekretnine i nije dostatan za zaključak da je pok. P. Z. bio u posjedu te nekretnine. Zato je sud ocijenio da nisu ostvarene pretpostavke za tužiteljevo stjecanje prava vlasništva ne predmetnoj nekretnini na temelju dosjelosti, pa je odbio tužbeni zahtjev.

11. U odnosu na žalbene navode kojima se ističe da sud nije dao nikakav značaj pismenu "POVIJESTI PROMJENA" Područnog ureda za katastar Split, Klasa: 936-01/14-01-3 od 29. siječnja 2014. i činjenici da tuženici ni njihov prednik nikada nisu bili upisani kao posjednici sporne nekretnine, odgovoriti je da iz sadržaja razloga pobijane presude i naprijed utvrđenih činjenica proizlazi da je sud prvog stupnja imao na umu okolnosti na koje ukazuje žalitelj, ali je bio pravilno vođen pojmom posjeda kako ga definira odredba članka 10. stavka 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14 i 81/15, dalje: ZVDSP) prema kojem je posjed faktična vlast glede neke stvari i s tim u vezi činjenicom da podaci o posjedu ne moraju nužno biti podudarni da stvarnim stanjem posjeda nekretnine.

12. Kod činjenice da je još otac tužiteljeva prodavatelja koji se zvao jednako kao i tužiteljev prodavatelj, P. Z. pok. P., predmetnu nekretninu u 1/8 dijela naslijedio od svog oca pok. P. Z. pok. M. zajedno s prednikom tuženika M. Z. pok. P. koji je istim rješenjem o nasljeđivanju naslijedio predmetnu nekretninu za 7/8 dijela i da je potom P. Z. pok. P., prednik spomenutog prodavatelja tužitelja, Darovnom pogodbom od 30. travnja 1960. darovao i predmetnu nekretninu svom bratu, spomenutom M. Z. pok. P. koji se uknjižio u zemljišnoj knjizi kao vlasnik, te da potom predmetna nekretnina nije utvrđena kao ostavina oca tužiteljeva prodavatelja, a što proizlazi iz iskaza prvotuženika T. Z.1 koji je u tom dijelu podudaran s naprijed spomenutim rješenjem Općinskog suda u Omišu broj O-238/81 od 18. prosinca 1981., kao i da je u vrijeme prodaje tužitelju 2010. predmetna nekretnina bila neobrađivana, štoviše zapuštena, sasvim je prihvatljiv zaključak suda da podaci o posjedu u katastru zemljišta ne održavaju stvarno stanje posjeda i da prednik tužitelja nije stvarno bio u posjedu predmetne nekretnine.

13. Stoga u okolnostima kada je sud pravilno utvrdio da prednik tužitelja nije bio u posjedu predmetne nekretnine, neutemeljeno žalitelj osporava pravilnost primjene materijalnog prava kod odbijanja tužbenog zahtjeva.

14. Odredbom je članka 388. stavka 1. ZVDSP propisano da se stjecanje, pravni učinci, prestanak stvarnih prava od stupanja na snagu ovoga Zakona, prosuđuju prema njegovim odredbama, ako prijelaznim ili završnim odredbama ili posebnim zakonom nije drugačije određeno, dok je stavkom 2. istog članka određeno da se stjecanje, promjena, pravni učinci i prestanak stvarnih prava do stupanja na snagu ovog Zakona prosuđuju prema pravilima koja su se primjenjivala u trenutku stjecanja, promjene i prestanka prava i njihovih pravnih učinaka.

15. Uvjete za dosjedanje, odnosno stjecanje prava vlasništva dosjelošću, u konkretnom slučaju, s obzirom na tvrdnje tužitelja da je dosjedanje njegovih prednika započeto još prije šezdeset godina, sukladno odredbama članka 388. stavaka 1. i 2. ZVDSP, treba razmotriti i ocijeniti najprije prema pravilima austrijskog Općeg građanskog zakonika (OGZ) koja su se primjenjivala na temelju članka 4. Zakona o nevažnosti pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. i za vrijeme neprijateljske okupacije (Službeni list FNRJ, broj 86/46 - pročišćeni tekst) do stupanja na snagu Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91 i 91/92, dalje: ZOVO, koji je stupio na snagu 1. rujna 1980.), zatim po odredbama ZOVO i konačno prema važećim odredbama ZVDSP.

16. Uvjete za stjecanje prava vlasništva dosjelošću određuju pravila OGZ u paragrafima 1460. do 1471. po kojima se zahtijeva da dosjedatelj ima stvar u posjedu, te je njegov posjed zakonit, pošten i istinit i da je trajao kroz cijelo vrijeme zakonom određeno. Navedeno znači da posjednik ne smije prisvojiti stvar silom ili lukavstvom ili potajno (paragraf 1464.), da posjed mora biti pošten (paragraf 1463. i 326.) i da se posjed mora temeljiti na naslovu koji bi bio dovoljan da se zadobije vlasnost da je ova pristajala prodavaocu (paragraf 1461.), time da opisani uvjeti moraju biti ispunjeni cijelo vrijeme trajanja dvadestogodišnjeg roka dosjedanja. Prema pravnom pravilu iz paragrafa 326. OGZ, pošteni posjednik je onaj tko drži stvar iz uzroka vjerojatnih da je njegova stvar koju posjeduje. Nepošteni posjednik je onaj koji zna ili iz okolnosti mora misliti da je tuđa stvar koju posjeduje.

17. Prema odredbi članka 28. stavka 2. ZOVO, savjesni i zakoniti posjednik nepokretne stvari na koju drugi ima pravo vlasništva stječe pravo vlasništva na tu stvar dosjelošću tijekom deset godina, a prema odredbi stavka 4. istog članka savjesni posjednik nepokretne stvari na koju ima pravo vlasništva stječe pravo vlasništva na tu stvar dosjelošću protekom dvadeset godina. Prema odredbi članka 72. stavka 2. ZOVO, posjed je savjestan ako posjednik ne zna ili ne može znati da stvar koju posjeduje nije njegova. U odnosu na državnu imovinu, vlasništvo se može steći dosjelošću posjedovanjem kroz četrdeset godina.

18. Prema odredbi članka 159. stavka 1. ZVDSP, dosjelošću se stječe vlasništvo stvari samostalnim posjedom te stvari ako posjed ima zakonom određenu kakvoću i neprekidno traje zakonom određeno vrijeme, a posjednik je sposoban da bude vlasnikom te stvari. Odredbom je članka 159. stavka 2. ZVDSP propisano da samostalni posjednik nekretnine čiji je posjed zakonit, istinit i pošten stječe dosjelošću vlasništvo protekom deset godina neprekidnog samostalnog posjeda, dok je stavkom 2. istog članka određeno da samostalni posjednik nekretnine kojem je posjed barem pošten stječe dosjelošću vlasništvo protekom dvadeset godina neprekidnog posjedovanja. Prema odredbi članka 18. stavka 3. ZVDSP, posjed je pošten ako posjednik kad ga je stekao nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed time da nepošteni posjednik nikada ne može steći pravo vlasništva dosjedanjem.

19. S obzirom na činjenicu da prednik tužitelja, prodavatelj pok. P. Z. pok. P. i njegov prednik istog imena, nisu bili u stvarnom i faktičnom posjedu predmetne nekretnine, pravilno je sud primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev jer time nije ispunjena jedna od temeljnih pretpostavki potrebnih za stjecanje prava vlasništva dosjedanjem, a to je posjed određenog trajanja. Tužitelj je, pak, u posjedu predmetne nekretnine mogao biti najranije od listopada 2010. kada je zaključio Ugovor o kupoprodaji nekretnine, pa do podnošenja tužbe u ovom postupku, 15. lipnja 2015., nije proteklo vrijeme potrebno za dosjelost.

20. Osim toga, sve da je prednik tužitelja i bio u stvarnom faktičnom posjedu predmetne nekretnine u vrijeme zaključenja ugovora s tužiteljem, na temelju pravilno utvrđenih činjenica u ovom postupku, zaključiti je da njegov posjed nije mogao biti pošten, na što su tuženici s pravom ukazivali u postupku, jer je najkasnije od donošenja rješenja o nasljeđivanju iza smrti svoga oca (1981.) kojim kao ostavina njegova prednika nije utvrđena ni jedna nekretnina u konkretnom slučaju P. u kojoj je inače locirana predmetna nekretnina, već samo u konkretnom slučaju J., mogao znati ili bar posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed predmetne nekretnine. Štoviše, na tu je okolnost pokojni prednik tužitelja i upozorio tužitelja u Predugovoru o kupoprodaji nekretnine, i to u člancima 1. i 4., u kojima je istaknuto da se između upisanih vlasnika vodi parnični odnosno izvanparnični postupak radi ispravka prava vlasništva na predmetnoj nekretnini (iz sadržaja spisa proizlazi da se vodi pojedinačni ispravni postupak). U tom je smislu i tužitelj, s obzirom na tu okolnost, a uz činjenicu da njegov prodavatelj uopće nije upisan kao suvlasnik predmetne nekretnine, imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed, pa stoga ni na njegovoj strani, neovisno u duljini trajanja posjeda, nije ostvarena kvaliteta poštenja posjeda, a time ni zbog razloga pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću.

21. U takvim se okolnostima žalbeni navodi tužitelja kojim se osporava pravilnost primjene materijalnog prava kod odbijanja tužbenog zahtjeva ukazuju neosnovanima.

22. Djelomično osnovano tužitelj, međutim, ukazuje na nepravilnost odluke o parničnom trošku, iako je sud pravilno ovu odluku utemeljio na odredbi članka 154. stavka 1. ZPP i obračun troška izvršio prema vrijednosti predmeta spora od 10.001,00 kuna primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15, dalje: Tarifa) jer na primjenu Tarife upućuje odredba članka 155. stavka 2. ZPP. Međutim, u primjeni Tarife sud je obračun troška izvršio na prilično površan način zato što nije naveo za koja točno ročišta označena po datumu održavanja priznaje parnični trošak posebno kod činjenice da je u postupku održano više od osam ročišta za koliko je sud priznao trošak.

23. No to je moguće utvrditi iz sadržaja prvostupanjskog spisa te se na taj način utvrđuje da tuženicima pripada trošak zastupanja na ročištu za glavnu raspravu održanom 31. svibnja 2017. na kojem se raspravljalo o procesnim pitanjima 500,00 kuna (Tbr. 9. točka 2. Tarife), za zastupanje na ročištima za glavnu raspravu održanima 27. rujna 2017., 9. veljače 2018. (očevid), 3. listopada 2018., 7. veljače 2019. i 17. listopada 2019. na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari ili su se izvodili dokazi po 1.000,00 kuna (Tbr. 9. točka 1. Tarife), te za zastupanje na ročištu od 12. lipnja 2019. koje je odgođeno prije početka raspravljanja 250,00 kuna (Tbr. 9. točka 5. Tarife), što ukupno daje iznos od 5.750,00 kuna. Ovaj je iznos valjalo uvećati za 50% odnosno za iznos od 2.875,00 kuna, u skladu s Tbr. 36. stavkom 1. Tarife jer je punomoćnik tuženika zastupao svih sedam tuženika pri čemu tužitelj posve paušalno i neuvjerljivo u žalbi postavlja pitanje "je li punomoćnik doista imao valjanu punomoć za sve tuženik" što je žalbeni sud već otklonio u točki 6. ovog obrazloženja utvrđujući da u postupku nije počinjena bitna povreda iz članka 354. stavka 2. točke 8. ZPP. Tako izračunat ukupni parnični trošak tuženika iznosi ukupno 8.625,00 kuna, pa je u tom dijelu žalbu tužitelja valjalo odbiti i potvrditi odluku o parničnom trošku, dok je u dijelu kojim se pobija odluka o trošku za daljnji iznos od 2.250,00 žalbu valjalo uvažiti, preinačiti odluku o trošku i u tom dijelu odbiti zahtjev tuženika za naknadu troška.

24. Slijedom svega naprijed navedenog valjalo je odlučiti kao u izreci temeljem odredbe članka 368. stavka 1. i članka 373. točke 3. ZPP.

 

Split, 5. studenoga 2021.