U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

 

R J E Š E N J E

 

Županijski sud u Rijeci, po sutkinji Heleni Vlahov Kozomara, u pravnoj stvari
tužitelja M. I. iz R., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku M. V., odvjetniku iz O. protiv tuženice M. T. iz M., zastupane po punomoćnici Š. V., odvjetnici iz R., radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja, podnesenoj protiv rješenja Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, poslovni broj: 76 P-4083/2015-28 od 3. siječnja 2019., 5. studenoga 2021.,

 

r i j e š i o j e

 

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda
u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, poslovni broj: 76 P-4083/2015-28 od 3. siječnja 2019.

 

Obrazloženje

 

Rješenjem suda prvog stupnja u točki I. izreke odbijen je prijedlog tužitelja za
ponavljanje postupka pravomoćno okončanog presudom posl. br. P-4083/2015-4 od 23. travnja 2015.

 

U točki II. izreke naloženo je tužitelju da tuženici nadoknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 7.345,00 kn u roku od 15 dana.

 

Protiv tog rješenja žali se tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog
postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene
materijalnog prava.

 

U žalbi navodi da su dokazi, koji su dostavljeni kao osnov za ponavljanje
postupka nastali su prije zaključenja glavne rasprave, temeljem postupka istražnih
tijela ( DORH/ USKOK i djelatnika policije/ PNUSKOK ) i utvrđivanja činjeničnog
stanja vezanog za kazneni postupak koji se vodi prema tuženici, međutim nisu se
mogli koristiti sve do okončanja kaznenog postupka, a to je upravo trenutak
podizanja optužnice uslijed zakonske osnove koja postoji u odnosu na postupanje u

tijeku istrage kao tajnog postupka. Iz predmetne dokumentacije se jasno vidi da je
tuženica i više nego aktivno sudjelovala u postupku počinjenja kaznenog djela, a
samim time ima i građansku odgovornost povrata primljenog na ime tkz. ulaganja,
odnosno da je postupanjem nadležnog državnog odvjetništva utvrđeno da je ista
aktivno i svjesno sudjelovala u postupanju na ime lažnog prikazivanja tkz. finacijskog
ulaganja u F., te da je u suradnji sa ostalim sudionicima postupka sačinila i organizirala cjelokupnu mrežu prividnih ulaganja. Predmetna materijalna
dokumentacija, kao i izjave istih u suprotnosti su sa iskazima koje su isti navodili u
ovom parničnom postupku. Također i dokazi koji su skupljeni u kaznenom postupku
koji se tiču i drugih tkz. ulagača, a koji su u biti postupali kao i tuženica, jasno
upućuju da je sve što je utvrđeno presudom u parničnom postupku sasvim suprotno
do onoga što je utvrđeno u kaznenom postupku, odnosno predmetne činjenice jasno
upućuju u lažno ulaganje, ulaganje koje nema veze sa nikakvim ulaganjem u
predmetno tržište F., već se radi o čistoj piramidalnoj prevari i da su isti dokazi bili dostupni sudu u postupku, presudom bi bio usvojen tužbeni zahtjev. Navodi da je svrha ponavljanja postupka da se upotrebe dokazi koji bi u bitnom utjecali na odluku
suda. Također da je pogrešno stajalište suda da je potrebna suglasnost svih
stranaka u postupku za korištenje istog. U pogledu dostave prijedloga navodi da je
točno naveo trenutak kada podnosi prijedlog za ponavljanje i isti je u cijelosti
zasnovan na točno određenom vremenskom terminu.

 

Predlaže pobijano rješenje ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovan postupak, podredno preinačiti.

 

Žalba nije osnovana.

 

Pozivajući se na bitnu povredu odredaba parničnog postupka tužitelj u žalbi ne obrazlaže u čemu bi se sastojao taj žalbeni razlog, a pazeći po službenoj dužnosti povodom izjavljene žalbe na postojanje neke od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2, 4, 8, 9., 13. i 14. u svezi s čl. 381. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje ZPP), ovaj sud je utvrdio da donošenjem pobijane presude nije počinjena ni jedna od tih povreda.

 

Tužitelj je podnio prijedlog za ponavljanje postupka 12. prosinca 2017. pozivom na odredbu iz čl. 421. st. 1. t. 5. i 10. ZPP-a.

 

Presudom donesenom u postupku čije se ponavljanje traži (prvostupanjskom te drugostupanjskom kojom je potvrđena prvostupanjska presuda) odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 184.961,75 kn sa pripadajućim kamatama te naloženo tužitelju da isplati tuženici na ime troškova postupka iznos od 15.312,50 kn.

 

Presude su temeljene na u njima izraženom shvaćanju da iz priloženih isprava
u spisu proizlazi da tužitelj i tuženica nisu bili u ugovornom odnosu, već su u
ugovornom odnosu bili tužitelj i strani investicijski fond, s time da eventualno
posredništvo tuženice pri sklapanju ugovora između tužitelja i inozemnog investicijskog fonda samo po sebi ne dovodi do promjene odgovornosti za izvršenje obveze preuzete ugovorom. Također, u obrazloženju je navedeno da društvo iz kapitala za svoje obveze odgovara osobno, a eventualno zlouporabu te činjenice mora dokazati tužitelj, a iz rezultata provedenog dokaznog postupka nije bilo moguće izvesti zaključak zlouporabe te okolnosti.

 

Tužitelj prijedlog za ponavljanje postupka temelji na tvrdnji:

 

-da je protiv tuženice od strane DORH-a i to USKOK-a pod brojem Kov-us- 1/17 podignuta u lipnju 2017. optužnica,

 

-da je tužitelj nakon što mu je dopušten uvid u spis posl.br. Kov-us-1/17 po okončanju istrage i donošenju optužnice došao u posjed dokumentacije koju nije mogao tražiti u tijeku vođenja postupka pred prvostupanjskim sudom, a iz koje je razvidno da se ne radi o ulaganju na način kako je to utvrdio prvostupanjski sud, već se radi o fiktivnom ulaganju s ciljem da se tužitelj uvjeri da je uložio i da novac koji se istom isplaćuje predstavlja dobit, dok u stvarnosti ista dobit nije ni postojala,

 

-da je trgovačko društvo (M..P. L.) čiju je vizit kartu koristila tuženica brisano iz registra trgovačkih društva 27. lipnja 2006., da se tuženica predstavljala sa vizitkom, istog trgovačkog društva tužitelju u trenutku kada je isto trgovačko društvo brisano iz registra,

 

-da je tuženica u trgovačkom društvu čijom se vizitkom predstavljala prema
tužitelju, član trgovačkog društva, a ne direktor budući da je direktor D. Š. i da je znala da se ne može predstavljati kao direktor društva, kada ista to nije,

 

-da je trgovačko društvo imalo dionice u vrijednosti od 1,00 britanske funte, da
su izdane dionice preko A. d.o.o. iznosile 100,00 britanskih funti i da iste nisu mogle biti izdane u istom iznosu, budući iz same registracije proizlazi da je vrijednosti
1,00 britanskih funti, da nisu mogle biti izdane dionice u većoj vrijednosti od one
vrijednosti koje su u samoj registraciji,

 

-da predmetne dionice koje predstavljaju vrijednosne papire umjesto u Velikoj Britaniji dane su na izdavanje u RH, da je naručitelj dionica kao i samih vizitki trgovačkog društva iz RH i to M. P. d.o.o. M. zastupan po N. R.,

 

-da se osobe koje su dale izjavu u istrazi izjašnjavaju da su radile za isto
trgovačko društvo kao posrednici iako je isto trgovačko društvo prestalo postojati prije
njegovog predstavljanja trećim osobama od kojih su zaprimili iznos na ime tzv.
ulaganja, da nitko od tzv. posrednika nije imao reguliran odnos sa istim društvom,
bilo putem ugovora, licence i sl., da su isti dobijali naknade za svoje rad i zastupanje trgovačkog društva koje je brisano iz registra društva,

 

-da nigdje u poslovanju financijskih ustanova nije dozvoljeno primanje novca
na ruke i isplata na ruke, i rad na raznim ugostiteljskim objektima i objektima koji ne predstavljaju službene prostorije i sjedište društva,

 

-da je tuženica sudjelovala u prezentaciji dokumenata F. koji su u napomeni na hrvatskom jeziku koji je dostavljen uz tužbu navedeni kao vrijednosni papiri, a da isti ne mogu predstavljati vrijednosni papir, jer ne zadovoljavaju niti jedan element vrijednosnih papira niti je izražena vrijednost na papiru koji predstavlja vrijednosni papir, niti ima dijelove koji predstavljaju vrijednosni papir,

 

-da potvrda sudjelovanja u dobiti ne može biti vrijednosni papir (iako je na
prilogu na hrvatskom jeziku naznačeno da se radi o vrijednosnom papiru), već isključivo potvrda, dakle dokument koji ne predstavlja vrijednosni papir niti predstavlja certifikat, odnosno isti ne predstavlja ništa osim primatnog papira koji služi za dovođenje u zabludu tužitelja i svih trećih osoba koje su sudjelovale u tzv. ulaganju, a sve sa ciljem da se istima prikaže nešto što nije istina,

 

-da se ovdje radi o klasičnoj klasičnoj Ponzijevoj shemi koja je prilagođena
postupanju prema tužitelju i trećim osobama, a koja se sastoji u lažnom prikazivanju postojanja ulaganja i da se tom prilikom pokušava i uspijeva uvjeriti potencijalne ulagače da postoje nekakva ulaganja iako je isto izmišljeno i da će imati visoki prinos, nakon što isti iako je doveden u zabludu pristaje i daje novac na ime nepostojećeg ulaganja koje se prikazuje te mu se potom vrši povrat dijela danog novca kroz tzv. dobit uvjeravajući ga da je to isto dobiveno kroz predmetna ulaganja dok je u stvarnosti predmetna isplata povrat jednog dijela koji je dan pri tom mijenjajući razne modele ulaganja kako bi se predmetno lažno uvjerenje u nepostojeće ulaganje držalo što dulji period dok tuženik i njegovi ulagači ne odluče da je tzv. ulaganje izvršilo svoju svrhu i stjecanje nepripadne imovinske koristi kod istih,

 

-da naprijed navedene činjenice proizlaze iz dokumentacije koju je tužitelj
predao u spis i to: presliku zapisnika sa iskazima M. S., A. P., I. I., J. Š. koji su bili okrivljenici u kaznenom postupku, presliku izvatka za trgovačko društvo M. P. L. sa sjedištem u Velikoj Britaniji, presliku društvenog ugovora za navedeno društvo sa popisom članova društva, presliku narudžbenice, primjerak dionice i presliku članka sa interneta vezano za pojam Ponzijeve sheme.

 

Prema odredbi čl. 421. st. 1. t. 10. ZPP-a na kojem tužitelj temelji prijedlog za
ponavljanje postupka koji je odlukom suda pravomoćno završen može se na prijedlog
stranke ponoviti ako stranka sazna za nove činjenice ili nađe ili stekne mogućnost da
upotrijebi nove dokaze na temelju kojih je za stranku mogla biti donesena povoljnija odluka da su te činjenice ili dokazi bili upotrijebljeni u prijašnjem postupku, s tim da prema odredbi čl. 422. st. 2. ZPP-a proizlazi da se pozivom na odredbu iz čl. 421. st. 1. toč. 10. tog Zakona ponavljanje postupka može dopustiti samo ako stranka bez svoje krivnje nije mogla te razloge iznijeti prije nego što je prijašnji postupak završen pravomoćnom sudskom odlukom.

 

Iz stilizacije odredbe čl. 421. st. 1. toč. 10. ZPP-a proizlazi da se razlozi za
ponavljanje iz čl. 421. st. 1. t. 10. ZPP-a mogu odnositi samo na činjenice koje su
objektivno postojale u vrijeme donošenja odluke o tužbenom zahtjevu, dakle u
trenutku zaključenja glavne rasprave, ali je stranka za njih saznala naknadno ili je
naknadno stekla mogućnost upotrijebiti nove dokaze o tim činjenicama neovisno o
tome kada su nastali dokazi.

 

Nove dokaze u ovom postupku predstavlja preslika zapisnika o saslušanju M. S., A. P., I. I., J. Š. koji su bili okrivljenici u kaznenom postupku, preslika izvatka za trgovačko društvo M. P. L. sa sjedištem u Velikoj Britaniji, preslika društvenog ugovora za navedeno društvo sa popisom članova društva, preslika narudžbenice, primjerak dionice i preslika članka sa interneta vezano za pojam Ponzijeve sheme.

 

Ako bi se i prihvatila tvrdnja tužitelja da zapisnik o saslušanju okrivljenika u
kaznenom postupku predstavlja novi dokaz, navedeno ne bi bilo od utjecaja. To zato
jer zapisnik o ispitivanju okrivljenika je isprava koja je sastavljena o radnjama poduzetim u postupku.

 

Naime, odredbom čl. 224. st. 1. ZPP-a propisano je da izvođenje dokaza
neposredno na glavnoj raspravi, a koje pravilo neposrednosti postupka je proizašlo iz načelne odredbe čl. 4. ZPP-a kojom je propisano da sud odlučuje o tužbenom zahtjevu, u pravilu na temelju usmene, neposredne i javne rasprave, te da tuženica nije dala suglasnost da se iskazi M. S., A. P., I. I. i J. Š., danih u kaznenom postupku, koriste u parničnom postupku, tada iskazi navedenih osoba na zapisniku u kaznenom postupku ne mogu predstavljati novi dokaz. Novi dokaz bi eventualno mogao predstavljati saslušanje navedenih osoba kao svjedoka.

 

Saslušanje svjedoka je dokaz, pa je tužitelj mogao predložiti ponavljanje
postupka zbog novih dokaza saslušanjem svjedoka M. S., A. P., I. I. i J. Š., što tužitelj nije učinio.

 

Također, sudski registar je javan, pa je tužitelj u svrhu dokazivanja i za trajanja
ranijeg postupka mogao izvršiti uvid u sudski registar i utvrditi podatke o trgovačkom
društvu M. P. L. sa sjedištem u Velikoj Britaniji i M. P. d.o.o. sa sjedištem u RH.

 

Propust tužitelja da to učini predstavlja njegovo skrivljeno postupanje u ranijoj
parnici, pa bi takav prijedlog bio nedopušten jer je utemeljen na novom dokazu koji je
tužitelj mogao i pribaviti tijekom ranijeg postupka.

 

Pored tužitelj nije naveo ni jedan razlog zašto isprave na koje se poziva ne bi mogao pribaviti u ranijem tijeku postupka.

 

Prema odredbi čl. 421.st. 1. t. 5. ZPP-a propisano je da se postupak koji je odlukom suda pravomoćno završen može na prijedlog stranke ponoviti ako se odluka suda temelji na ispravi koja je krivotvorena ili u kojoj je ovjeren neistinit sadržaj.

 

Tužitelj u prijedlogu za ponavljanje postupka kao razlog za ponavljanje navodi i da je presuda utemeljena na ispravama koje su krivotvorene i neistinitog sadržaja.

 

Pravilno je stajalište suda prvog stupnja da u ovom predmetu nisu ispunjene
pretpostavke za ponavljanje postupka ni po navedenoj osnovi, jer tužitelj za svoje
tvrdnje da se odluka temelji na krivotvorenoj ispravi nije dostavio pravomoćnu
presudu donesenu u kaznenom postupku.

 

Zbog svega navedenog nisu ispunjene pretpostavke za ponavljanje pravomoćno završenog postupka, kako je to pravilno ocijenio sud prvog stupnja.

 

Iz navedenih razloga valjalo je žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu i rješenje suda prvog stupnja potvrditi, a kako je odlučeno u izreci ovog rješenja, pozivom na odredbu iz čl. 380. toč. 2. ZPP-a.

 

U Rijeci 5. studenoga 2021.

 

Sutkinja

 

Helena Vlahov Kozomara