Poslovni broj: 15 UsI-2114/21-9

REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U SPLITU
Put Supavla 1

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Upravni sud u Splitu, po sucu Ivanu Dadiću, uz sudjelovanje Ivane Barać kao
zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja pod 1) M. F. iz V., i tužiteljice pod 2) M. F. iz V., oboje zastupanih po
opunomoćenicima odvjetnicima iz O. d. Lj.-V. & P.
d.o.o., sa sjedištem u S., protiv tuženika Ministarstva pravosuđa i
uprave Republike Hrvatske, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, Zagreb,
Ulica Grada Vukovara 49, uz sudjelovanje zainteresirane osobe H. a.
d.o.o., Z., zastupane po opunomoćenicima V. D. i M.
P., diplomiranim pravnicima i zaposlenicima, radi određivanja naknade za
zemljište, nakon javne i usmene rasprave zaključene 27. listopada 2021. godine u
prisutnosti opunomoćenika tužitelja pod 1) i 2), a u odsutnosti uredno pozvanih
tuženika i zainteresirane osobe, objavljene 4. studenog 2021. godine,

p r e s u d i o j e

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja pod 1) i 2) kojim traže
poništenje rješenja tuženika Ministarstva pravosuđa i uprave Republike Hrvatske,
Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, KLASA: UP/II-943-04/17-01/…,
URBROJ: 514-04-02-01-01/07-21-.. od 15. ožujka 2021. godine i rješenja Ureda
državne uprave u S.-d. ž.i, Službe za imovinsko pravne poslove,
Ispostave O., KLASA: UP/I-943-04/16-01/… URBROJ: 2181-05/5-… od 14.
veljače 2017. godine, te da se predmet vrati prvostupanjskom tijelu na ponovni
postupak.

r i j e š i o j e

Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja pod 1) i 2) za naknadom troškova upravnog spora.

Obrazloženje

U pravovremenoj tužbi tužitelja podnesenoj 24. svibnja 2021. godine protiv rješenja tuženika Ministarstva pravosuđa i uprave Republike Hrvatske, Uprave za

2 Poslovni broj: 15 UsI-2114/21-9

građansko, trgovačko i upravno pravo, KLASA: UP/II-943-04/17-01/.., URBROJ:
514-04-02-01-01/07-21-… od 15. ožujka 2021. godine, tužitelji u bitnom najprije
reproduciraju izreku osporenog rješenja tuženika, nakon čega ističu kako činjenično
stanje nije u dovoljnoj mjeri utvrđeno, da tužiteljima nije omogućeno sudjelovanje u
postupku, da je došlo do povrede načela saslušanja stranke i načela neposrednosti,
kao i da su osporena rješenja donijeta protivno odredbama čl. 30. i 98. Zakona o
općem upravnom postupku. Tužitelji nadalje ističu kako je pravomoćnom presudom
Općinskog suda u M. broj P-… od 13. studenog 2009. prednik tužitelja
utvrđen vlasnikom dijelka nekretnine označene kao č.z. … ZU … k.o. V.,
površine 999,20 m2, koju da su oni stekli iza pok. V. F. dopunskim rješenjem
o nasljeđivanju broj O-… od 10. prosinca 2012., na kojoj čestici da su se od
donošenja citirane presude prilike bitno izmijenile jer je na istoj izgrađena autocesta,
pa kako se u smislu odredbe čl. 3. st. 2. Zakona o cestama na javnim cestama ne
mogu stjecati stvarna prava drugih osoba prednik tužitelja da nije mogao uknjižiti svoje
pravo u zemljišnim knjigama, što da potvrđuje i veći broj odluka Županijskih sudova,
primjerice Županijskog suda u B. broj Gž-… od 15. travnja 2010., slijedom
čega da su tužitelji izvanknjižni vlasnici ove čestice, pa kako je predmetna nekretnina
izvlaštena, da je nesporno da im pripada pravo na naknadu. Stoga da je pogrešno
shvaćanje upravnih tijela da tužiteljima takvo pravo ne pripada iz razloga što su
korisnici izvlaštenja odustali od prijedloga za izvlaštenje tog zemljišta, radi čega je
postupak obustavljen, no u smislu odredbi čl. 2. st. 1. toč. 2. i čl. 3. Zakona o cestama,
kada je izvlaštenje faktički provedeno, takvo odustajanje da ne utječe na njihovo pravo
na naknadu. Osim toga, H. a. d.o.o. da koriste čvor R. kojim da se
promet neometano odvija i koje da naplaćuju cestarinu, pa da se postavlja pitanje kako
je uopće moguće da su korisnici izvlaštenja odustali od izvlaštenja posebice kada se
uzmu u obzir odredbe čl. 4. i 11. Zakona o izvlaštenju. Također, da nema mjesta
stajalištu upravnih tijela kako je za rješavanje imovinsko pravnih odnosa nadležan sud,
a ne upravno tijelo, pri čemu se tužitelji pozivaju na odredbe čl. 36. st. 3. Zakona o
cestama te čl. 16. i 17. Zakona o izvlaštenju, s tim da su takvi odnosi već riješeni jer
tužitelji imaju pravomoćnu presudu kojom je utvrđeno vlasništvo pok. V. F..
Ujedno, tužitelji da su već pokušali ostvariti soja prava pred Općinskim sudom u
M. kojem su podnijeli tužbu na ime naknade za izvlašteno zemljište, koji sud
da je odbacio tužbu uz obrazloženje da je u prvom stupnju nadležan ured državne
uprave, a u drugom ministarstvo, koje rješenje da je kao drugostupanjski sud potvrdio
Županijski sud u D.. Slijedom izloženog, tužitelji su tužbenim zahtjevom
predložili sudu donijeti presudu kojom će poništiti osporena rješenja tuženika i
prvostupanjskog tijela, te predmet vratiti prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak,
ujedno predložili su i da sud naloži tuženiku naknaditi tužiteljima trošak spora.
Tuženik je u odgovoru na tužbu između ostalog naglasio kako u cijelosti ostaje
kod navoda danih u obrazloženju osporenog rješenja, te je predložio da se tužbeni
zahtjev tužitelja odbije kao neosnovan.

Zainteresirana osoba u odgovoru na tužbu, u bitnom je navela kako u cijelosti
osporava tužbu i tužbene navode tužitelja, kao i da je osporeno rješenje tuženika
pravilno i zakonito, uslijed čega da se pridružuje navodima tuženika iz osporenog akta,
pa je predložila da sud odbije kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja.

U sporu je održana rasprava 27. listopada 2021. godine čime je dana
mogućnost strankama da se u skladu s odredbom članka 6. Zakona o upravnim
sporovima („Narodne novine“, br. 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. i 29/17.-dalje ZUS)
izjasne o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora,
na koju je pristupio opunomoćenik tužitelja, dok nisu pristupili uredno pozvani tuženik

3 Poslovni broj: 15 UsI-2114/21-9

i zainteresirana osoba, pa je rasprava održana u njihovoj odsutnosti, a na kojoj je
opunomoćenik tužitelja istaknuo kako u cijelosti ostaje kod svih navoda iz tužbe, pri
postavljenom tužbenom zahtjevu, ujedno da odustaje od dokaznih prijedloga
preciziranih u tužbi iz razloga što u ovom sporu nije prijeporno da je došlo do de facto
izvlaštenja predmetnog zemljišta čiji su tužitelji vlasnici, a za koje izvlašteno zemljište
strankama nikada nije utvrđena naknada, uslijed čega da se izvođenje predloženih
dokaza ukazuje nepotrebnim s obzirom da se ovdje radi isključivo o spornoj primjeni
prava budući je jedino sporno pitanje tko bi bio nadležan utvrditi primjerenu naknadu
izvlaštenicima, dakle je li to upravno tijelo ili pak nadležni Općinski sud, pa s obzirom
da tužitelji u ovom sporu nisu imali nikakvih daljnjih dokaznih prijedloga predložio je
zaključiti raspravu i donijeti presudu kojom se u cijelosti usvaja tužbeni zahtjev tužitelja,
odnosno poništavaju osporena rješenja tuženika i prvostupanjskog tijela i predmet
vraća prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak. Konačno, u spis je priložio popis
troškova spora, te je predložio da sud naloži tuženiku naknaditi trošak spora tužiteljima
prema priloženom troškovniku.

U dokaznom postupku sud je pročitao tužbu zajedno s prilozima, dopis tuženika od 30. lipnja 2021., odgovor na tužbu tuženika, odgovor na tužbu zainteresirane osobe
zajedno s prilogom, popis troškova tužitelja priložen u spis na održanoj raspravi te je
pročitan spis upravnog tijela dostavljen od strane tuženika uz odgovor na tužbu.

Daljnjih dokaznih prijedloga nije bilo.

Tužbeni zahtjev nije osnovan.

Predmet ovog spora je ocjena zakonitosti osporenih rješenja tuženika i prvostupanjskog tijela.

Naime, prvostupanjskim rješenjem Ureda državne uprave u S.-
d. ž., Službe za imovinsko pravne poslove, Ispostave O., KLASA:
UP/I-943-04/16-01…, URBROJ: 2181-05/5-… od 14. veljače 2017. godine, odbijen
je zahtjev tužitelja za utvrđivanje naknade za zemljište položeno u k.o. V.
označeno kao dio č.z. …, to u bitnom iz razloga što je uvidom u spis klasa: UP/I-
943-04/07-01/… utvrđeno kako je pravomoćnim zaključkom od 27. rujna 2016.
obustavljen postupak izvlaštenja zemljišta položenog u k.o. V. označenog kao
dio č.z. …, uslijed čega kako je taj postupak obustavljen, da nema zakonske
pretpostavke za utvrđivanje naknade za predmetno zemljište, te je istaknuto kako je u
konkretnom slučaju za rješavanje imovinsko pravnih odnosa između stranaka
nadležan odlučiti sud, a ne upravno tijelo, pa je predmetno rješenje donijeto pozivom
na odredbu čl. 96. st.1. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“ broj
47/09).

Potom, osporenim rješenjem tuženika Ministarstva pravosuđa i uprave
Republike Hrvatske, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, KLASA: UP/II-
943-04/17-01/…, URBROJ: 514-04-02-01-01/07-21… od 15. ožujka 2021. godine,
odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv citiranog prvostupanjskog rješenja te je isto
potvrđeno u bitnom iz identičnih razloga na koje se i tijelo prvog stupnja pozvalo u
svom rješenju, odnosno što je i tuženik smatrao da iz razloga obrazloženih u tom
rješenju tužiteljima ne pripada pravo na naknadu za predmetno zemljište, no tuženik
je našao kako je u konkretnom slučaju tijelo prvog stupnja zahtjev trebalo dobaciti jer
ne postoje pretpostavke za vođenje postupka određivanja naknade za izvlaštenje, ali
time što je zahtjev odbijen, a ne odbačen da nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja,
pa je tuženik prvostupanjsko rješenje ocijenio pravilnim i zakonitim.

Među strankama ovog spora nije prijeporno da su tužitelji podneskom
zaprimljenim kod prvostupanjskog tijela 30. ožujka 2016. zatražili isplatu naknade za
dio k.č. … k.o. V. u površini od 999,20 m2 čijim vlasnikom je presudom

4 Poslovni broj: 15 UsI-2114/21-9

Općinskog suda u M. broj P-… od 13. studenog 2009., pravomoćnom 13.
studenog 2009. prednik tužitelja V. F. utvrđen vlasnikom, to iz razloga što
H. a. d.o.o. nikada nisu isplatile naknadu za predmetno zemljište iako
da je na istom izgrađen čvor V..

Također, nije sporno ni da je pred prvostupanjskim tijelom po prijedlogu
H. a. d.o.o. vođen postupak izvlaštenja nekretnina označenih kao dio
č.z. …, dio … i dio … sve k.o. V., kao i da je korisnik izvlaštenja u
tom postupku odustao od podnesenog zahtjeva, nakon čega je prvostupanjsko tijelo
donijelo zaključak klasa: UP/I-943-04/07-01/…, urbroj: 2181-05/5-16-… od 27. rujna

2016. kojim je pak taj postupak izvlaštenja, između ostalog i u odnosu na nekretninu
označenu kao dio č.z. … k.o. V. obustavljen.

Međutim, među strankama ovog spora ukazuje se isključivo prijepornim je li kod
naprijed izloženog stanja stvari, a u okolnostima kada nije sporno ni da u konkretnom
slučaju ne postoji, odnosno da nikada nije donijet akt o izvlaštenju, o zahtjevu tužitelja
nadležno odlučiti prvostupanjsko upravno tijelo kako to tvrdi tužitelj ili je pak o istom
nadležan odlučiti sud s obzirom da se radi o zahtjevu za određivanjem naknade u svezi
ograničenja prava vlasništva, a kako to tvrdi tuženik, uslijed čega činjenice nisu sporne,
već je prijeporna primjena prava, zbog čega je sporna zakonitost osporenih rješenja
tuženika i prvostupanjskog tijela u cijelosti.

Odredbom čl. 33. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima
(„Narodne novine“ broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06,
146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14) propisano je da bude li zakonom nekoj vrsti
stvari oduzeta sposobnost da bude objekt prava vlasništva, to za dotadašnje vlasnike
takvih stvari proizvodi jednake pravne učinke kao da je glede tih stvari provedeno
potpuno izvlaštenje.

Stavkom 3. da ako je vlasnik glede neke svoje stvari podvrgnut ograničenjima
radi zaštite interesa i sigurnosti Republike Hrvatske, prirode, ljudskoga okoliša ili
zdravlja ljudi, koja od njega, ali ne i od svih ostalih vlasnika takvih stvari, zahtijevaju
težu žrtvu, ili ga inače dovode u položaj nalik na onaj u kojem bi bio da je provedeno
izvlaštenje - on ima pravo na naknadu kao za izvlaštenje.

Zakonom o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96,
68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i
152/14) nije izričito propisano tko odlučuje, odnosno odlučuje li sud ili upravno tijelo o
zahtjevu za određivanjem naknade u slučajevima iz čl. 33. st. 2. i 3. tog Zakona.
Zakonom o izvlaštenju i određivanju naknade („Narodne novine“ broj 74/14)
propisani su uvjeti i pretpostavke uz koje se nekretnina može izvlastiti (čl. 1.-5.),
nadležna tijela i postupak izvlaštenja (čl. 16.-46.), naknada za izvlaštenu nekretninu
(čl. 46.-57.) te naknada za nekretnine za koje se po posebnom postupku smatra da su
izvlaštene (čl. 57.-59.)

Odredbom čl. 16. st. 1. Zakona o izvlaštenju i određivanju naknade („Narodne
novine“ broj 74/14) propisano je da postupak u vezi s pripremnim radnjama u svrhu
izvlaštenja i postupak izvlaštenja provodi stvarno i mjesno nadležni ured državne
uprave odnosno nadležni ured G. Z. (u daljnjem tekstu: nadležno tijelo), a
stavkom 2. da iznimno od stavka 1. ovog članka središnje tijelo državne uprave
nadležno za poslove pravosuđa (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) provodi postupak
izvlaštenja ako se izvlaštenje provodi radi izgradnje građevine ili izvođenja radova za
koje je Vlada Republike Hrvatske donijela odluku o proglašenju strateškog projekta
Republike Hrvatske.

5 Poslovni broj: 15 UsI-2114/21-9

Zakonom o izvlaštenju i određivanju naknade („Narodne novine“ broj 74/14) u
odredbama čl. 57.-59. uređeni su uvjeti i postupak naknade za nekretnine za koje se
po posebnom propisu smatra da su izvlaštene.

Odredbama čl. 57.-59. Zakona o izvlaštenju i određivanju naknade („Narodne
novine“ broj 74/14) propisana je nadležnost upravnih tijela da odlučuju o naknadi za
nekretnine za koje se po posebnom propisu smatra da su izvlaštene u 3 određena
slučaja i to:

- za nekretnine za koje je stranoj osobi prestalo pravo vlasništva na temelju
članka 358. stavka 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima,

- za nekretnine koje strana osoba ne može steći nasljeđivanjem na temelju članka 358. stavka 3. toga Zakona,

- u slučaju proširenja granice pomorskog dobra izvan granice koja se po samom
zakonu kojim se uređuje pomorsko dobro smatra pomorskim dobrom odnosno izvan
granice određene aktom nadležnog tijela donesenog na temelju zakona kojim se
uređuje pomorsko dobro.

Najprije je za istaknuti kako je u konkretnom slučaju tuženik zakonito i pravilno
postupio kada je osporenim rješenjem postupajući po žalbi tužitelja iz ovog spora istu
odbio i time potvrdio prvostupanjsko rješenje kojim je odbijen njihov zahtjev za
utvrđivanje naknade za zemljište položeno u k.o. V. označeno kao dio č.z.
…, ovo stoga što je i ovaj sud stajališta kako za odlučivanje o zahtjevu tužitelja
nije nadležno upravno tijelo, već sud, uslijed čega je tijelo prvog stupnja takav zahtjev
trebalo odbaciti, a ne odbiti što s pravom primjećuje i tuženik u osporenom rješenju,
no i prema stajalištu ovog suda time nije došlo do povrede zakona na štetu tužitelja,
uslijed čega sud cijeni kako osporeno rješenje tuženika, tako i prvostupanjsko rješenje
pravilnima i zakonitima, čijim pak donošenjem nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja.
Glede tužbenih prigovora tužitelja koji se odnose na temeljno pitanje u
predmetnoj stvari, u kojima ističu i elaboriraju razloge zbog kojih je po njihovom
stajalištu za odlučivanje o njihovom zahtjevu bilo nadležno upravno tijelo, a ne sud,
uslijed čega da su osporena rješenja nezakonita, za kazati je kako sud ovakve
prigovore nalazi u cijelosti neosnovanim.

Naime, sud nalazi potrebnim prije svega istaknuti kako Zakonom o izvlaštenju i
određivanju naknade uopće nije uređen postupak, uvjeti, ni nadležno tijelo koje bi
odlučivalo o zahtjevu za određivanjem naknade za nekretnine u slučajevima
propisanim naprijed citiranom odredbom čl. 33. st. 2. i 3. Zakona o vlasništvu i drugim
stvarnim pravima, kao niti u slučaju iz odredbe čl. 170. istog Zakona, kojom je pak
propisano da pravo vlasništva prestaje zakonskom odredbom po kojoj stvar koja je bila
predmetom prava vlasništva više to ne može biti, u kojem slučaju za dotadašnjega
vlasnika nastupaju pravni učinci kao da je glede te stvari provedeno potpuno
izvlaštenje.

Uslijed izloženog, potpuno je jasno kako iz niti jedne odredbe Zakona o
izvlaštenju i određivanju naknade te Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima
nikako ne proizlazi da bi o zahtjevu kakav su postavili tužitelji bilo nadležno upravno
tijelo kojem su tužitelji podnijeli svoj zahtjev. Nadalje, s obzirom da Zakonom o
izvlaštenju i određivanju naknade, koji predstavlja lex specialis za postupanje upravnih
tijela u postupcima izvlaštenja i određivanja naknade u odnosu na Zakon o vlasništvu
i drugim stvarnim pravima, nije propisana nadležnost upravnih tijela za odlučivanje o
zahtjevima za određivanje naknade u slučajevima kakve u vidu imaju odredbe čl. 33.
st. 2. i 3. te 170. citiranog Zakona, s tim da takvo što ne proizlazi niti iz naznačenih
odredbi Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, pa i sud zaključuje kako je
tuženik zakonito postupio kada je svojim rješenjem odbio žalbu tužitelja izjavljenu

6 Poslovni broj: 15 UsI-2114/21-9

protiv prvostupanjskog rješenja, uz primjedbu koju prihvaća i ovaj sud, odnosno da je
takav zahtjev trebalo odbaciti, a ne odbiti, ali na koji način nije došlo do povrede zakona
na štetu tužitelja.

Također, tuženik se s pravom u osporenom aktu pozvao u prilog nenadležnosti
tijela uprave u odnosu na zahtjev kakav su podnijeli tužitelji na presudu Europskog
suda za ljudska prava (zahtjev broj …, R. protiv H.) glede
nadležnosti za zahtjeve na temelju odredbe čl. 33. Zakona o vlasništvu i drugim
stvarnim pravima, koji predmet je istovrstan ovome jer je u istom podnositelj tražio
naknadu za de facto izvlašteno zemljište, dakle za ono koje nije obuhvaćeno rješenjem
o izvlaštenju, u kojoj je navedeni sud zauzeo stajalište da je podnositelj u nacionalnom
pravu imao nekoliko mogućih osnova na temelju kojih je mogao tražiti naknadu za de
facto izvlašteno zemljište i to naknadu ukupne štete na temelju odredbe čl. 1045.
Zakona o obveznim odnosima, naknadu u vrijednosti imovine koju mu je država
oduzela bez ikakve pravne osnove na temelju odredbe čl. 1111. istog Zakona te
stvarno pravni zahtjev prema državi za naknadu izvlaštene imovine sukladno odredbi
čl. 33. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima.

Stoga, sukladno citiranoj presudi Europskog suda za ljudska prava (zahtjev broj
…, R. protiv H.) stvarno pravni zahtjev prema državi, odnosno
naknadu za oduzeto tj. ograničeno pravo vlasništva po posebnim propisima kao da je
provedeno izvlaštenje, nije moguće tražiti u postupku pred upravnim tijelom u smislu
odredbe čl. 46. Zakona o izvlaštenju i određivanju naknade, nego pak posebnom
građanskom tužbom protiv države, pa kako se radi o identičnoj pravnoj situaciji, te kako
su za domaće sudove obvezujuća pravna stajališta Europskog suda za ljudska prava,
to je nedvojbeno da i tužitelji iz ovog spora svoj zahtjev za određivanje naknade za
nekretnine za koje se smatra da su izvlaštene u smislu odredbe čl. 33. Zakona o
vlasništvu i drugim stvarnim pravima mogu ostvariti u građanskoj parnici pred mjesno
nadležnim sudom redovite nadležnosti.

Također, za nadodati je kako u prilog tome da je za postupanje po predmetnom
zahtjevu tužitelja nadležan mjesno nadležni sud redovite nadležnosti, a ne upravno
tijelo ukazuje najprije nedvojbena činjenica i to da u konkretnom slučaju ne postoji
odluka (akt) o izvlaštenju što nesumnjivo predstavlja osnovu da bi se uopće mogao
voditi postupak određivanja naknade s obzirom da sukladno dugogodišnjoj sudskoj
praksi Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, a koju u cijelosti prihvaća i ovaj
prvostupanjski upravni sud, u svim drugim slučajevima oduzimanja imovine bez
donošenja pojedinačnog akta, pa čak i ako takvo oduzimanje za dotadašnje vlasnike
takvih stvari proizvodi jednake pravne učinke kao da je provedeno potpuno izvlaštenje,
vlasnici zaštitu svojih prava mogu ostvarivati isključivo u sudskom postupku, te pored
iznijetih okolnosti i to da ne postoji odluka (akt) o izvlaštenju, upravno tijelo ne može
postupak određivanja naknade provesti po službenoj dužnosti, niti je postupak
izvlaštenja i određivanja naknade u smislu mjerodavnih odredbi Zakona o izvlaštenju i
određivanju naknade moguće pokrenuti od strane pravne ili fizičke osobe kojoj je
izvlaštena nekretnina s obzirom da takav postupak pokreće prijedlogom korisnik
izvlaštenja, kakvog prijedloga u konkretnom slučaju nema, što opet dovodi do
zaključka da je za odlučivanje o zahtjevu tužitelja nadležan sud, a ne upravno tijelo.
Osim toga, u cijelosti je bespredmetno problematiziranje tužitelja kako korisnik
izvlaštenja nije mogao odustati od prijedloga za izvlaštenje u odnosu na predmetnu
nekretninu, to stoga što je iz podataka spisa nedvojbeno kako se pred prvostupanjskim
tijelom po prijedlogu H. a. d.o.o. vodio postupak izvlaštenja nekretnina
označenih kao dio č.z. …, dio … i dio … sve k.o. V., kao i da je
korisnik izvlaštenja u tom postupku odustao od podnesenog zahtjeva, nakon čega je

7 Poslovni broj: 15 UsI-2114/21-9

prvostupanjsko tijelo donijelo zaključak klasa: UP/I-943-04/07-01/…, urbroj: 2181-
05/5-16-… od 27. rujna 2016. kojim je taj postupak izvlaštenja, između ostalog i u
odnosu na nekretninu označenu kao dio č.z. … k.o. V. obustavljen, te je
predmetni zaključak postao pravomoćan 19. listopada 2016., uslijed čega u ovom
sporu nije moguće osporavati pravomoćne odluke nadležnih tijela koje su prethodile
donošenju osporenih rješenja.

U odnosu na tužbene navode tužitelja kako njima u okolnostima kada je de facto
došlo do potpunog izvlaštenja predmetnog zemljišta pripada pravo na naknadu, za
kazati je kako sud prihvaća takvo stajalište, međutim zbog prethodno detaljno
obrazloženih razloga takvo što ne može biti u nadležnosti upravnih tijela, već bi takvu
naknadu bilo moguće tražiti pred mjesno nadležnim sudom opće nadležnosti, a ne
pred upravnim tijelima.

Zaključno, u odnosu na tužbene prigovore u kojima tužitelji ističu kako je u
provedenom postupku došlo do povrede odredbi čl. 30. i 98. st. 5. Zakona o općem
upravnom postupku, za kazati je kako sud nalazi upravo suprotno, odnosno da je
postupak proveden zakonito jer je pred prvostupanjskim tijelom održana usmena
rasprava 26. rujna 2016. o kojoj je sastavljen zapisnik koji prileže spisu, na koju je
pristupio tužitelj pod 1), koji je ujedno bio i opunomoćenik tužiteljice pod 2), uslijed čega
je potpuno jasno da je u provedenom postupku tužiteljima omogućeno izjašnjavanje o
svim činjenicama, okolnostima i pravnim pitanjima važnim za rješavanje upravne
stvari, ujedno i obrazloženje osporenog rješenja je u cijelosti u suglasju s odredbom čl.

98. st. 5. Zakona o općem upravnom postupku, u kojem su pak detaljno, jasno i
precizno navedeni razlozi zbog kojih je zahtjev tužitelja neosnovan, odnosno radi čega
u konkretnom slučaju nema mjesta postupanju upravnih tijela, koji razlozi su u cijelosti
prihvatljivi i ovom sudu, pa sud smatra kako u provedenom postupku nije došlo do
povreda zakona koje bi išle na štetu tužiteljima, odnosno koje bi utjecale na zakonitost
osporenih rješenja.

Konačno, u odnosu na navode tužitelja kako su oni pokušali ostvariti svoja
prava pred Općinskim sudom u M. kojem su podnijeli tužbu na ime naknade
za izvlašteno zemljište, koji sud da je odbacio tužbu uz obrazloženje da je u prvom
stupnju nadležan ured državne uprave, a u drugom ministarstvo, koje rješenje da je
kao drugostupanjski sud potvrdio Županijski sud u D., za kazati je kako su za
domaće sudove obvezujuća pravna stajališta Europskog suda za ljudska prava, uslijed
čega su tužitelji nakon pravomoćnosti citiranog rješenja imali na dispoziciji podnijeti
tužbu Europskom sudu za ljudska prava te pred tim sudom eventualno zatražiti pravnu
zaštitu, što pak nije, niti može biti predmet ovog spora jer je predmet istog isključivo
ocjena zakonitosti osporenih rješenja tuženika i prvostupanjskog tijela.

Slijedom iznijetog, sud cijeni osporena rješenja zakonitima, s obzirom da u
upravnom postupku, koji je prethodio nisu povrijeđena pravila postupka koja bi bila od
utjecaja na zakonitost osporenih akta, niti je pogrešno primijenjen pravni propis na
temelju kojeg je riješena konkretna upravna stvar, dok tužbeni prigovori tužitelja nisu
osnovani te nisu od utjecaja na donošenje drugačije odluke u ovom upravnom sporu.
Također nisu ostvareni niti razlozi ništavosti osporenih rješenja na koje ovaj sud
sukladno odredbi članka 31. stavak 2. ZUS-a pazi po službenoj dužnosti, radi čega je
valjalo pozivom na odredbu članka 57. stavak 1. ZUS-a odbiti tužbeni zahtjev tužitelja
kao neosnovan te presuditi kao u izreci ove presude.

Naposljetku, s obzirom da sukladno odredbi čl. 79. st. 4. ZUS-a stranka koja
izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, pa kako je sud odbio tužbeni zahtjev
tužitelja trebalo je sukladno citiranoj odredbi odbiti njihov zahtjev za naknadom

8 Poslovni broj: 15 UsI-2114/21-9

troškova upravnog spora kao neosnovan, slijedom čega je odlučeno kao u izreci
rješenja.

U Splitu, 4. studenog 2021. godine

S U D A C

Ivan Dadić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba
u roku od 15 dana od dana dostave pisanog otpravka. Žalba se podnosi putem ovog
suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, a o istoj odlučuje
Visoki Upravni sud Republike Hrvatske (čl. 66. u svezi čl. 70. ZUS-a).

DNA:

- opunomoćenicima tužitelja pod 1) i 2) odvjetnicima iz O. d.
Lj.-V. & P. d.o.o., sa sjedištem u S., uz zapisnik o
objavi,

- tuženiku Ministarstvu pravosuđa i uprave Republike Hrvatske, Upravi za
građansko, trgovačko i upravno pravo, uz zapisnik od 27. listopada 2021., zapisnik o
objavi i povrat spisa, po pravomoćnosti,

- zainteresiranoj osobi H. a. d.o.o., Z., uz zapisnik od 27. listopada 2021. i zapisnik o objavi,

- u spis.

Rj./

I. Naplatiti sudsku pristojbu (VPS neprocjenjiva).
II. Spis u kalendar 30 dana.