REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU P-3955/2019

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Općinski sud u Splitu, po sudcu ovog suda Branku Malenici, u pravnoj stvari
tužitelja M. M. iz S., O. …, kojeg
zastupaju punomoćnici M. J. i M. B., odvjetnici u S., protiv tužene
E.&S. B. d.d. R., O. …, koju
zastupaju punomoćnici iz O.D. M., K. i P. d.o.o. u
Z., radi utvrđenja i isplate, na ročištu održanom 4. studenog 2021.

r i j e š i o j e

Odbija se tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Splitu.

Obrazloženje

1. Dana 12. lipnja 2019. tužitelj je ustao protiv tužene tužbom radi utvrđenja
ugovornih odredbi ništetnim i isplate novčanog iznosa, dok je 29. rujna 2021.
zaprimljen odgovor tužene u kojem, prije svega, ističe prigovor nenadležnosti ovog
suda, uz obrazloženje kako su stranke, kao sudionici predmetnog ugovora o kreditu
od 3. listopada 2008., u slučaju spora sporazumno ugovorili nadležnost suda u mjestu
sjedišta tužene, tako da je u ovom slučaju za suđenje mjesno nadležan Općinski sud
u Rijeci.

2. Pregledom Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160 od 3. listopada

2008. i to njegovog članka 14., razvidno je kako su tužitelj, kao korisnik kredita i tužena,
kao kreditor, sporazumno ugovorili kako je u slučaju spora nadležan sud u mjestu
sjedišta tužene.

3. Uzimajući u obzir prigovor tužene o mjesnoj nenadležnosti ovog suda, prije
svega valja navesti kako je odredbom iz čl. 1. st. 3. Direktive Vijeća EEZ 93/13 od 5.
travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, propisano kako će se
nepoštenim uvjetima smatrati one jednostrane klauzule koje, suprotno načelu
savjesnosti i poštenja, uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama
ugovornih strana na štetu potrošača, a opća klauzula nepoštenosti odnosi se na
ugovornu odredbu o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i s tim u vezi mora postojati
značajna neravnoteža prava i obveza ugovornih stranaka te se mora protiviti načelu
savjesnosti i poštenja. Odredbe ove Direktive sastavni su dio Zakona o zaštiti
potrošača (NN broj 41/14, 110/15 i 14/19, dalje ZZP), a prema odredbi iz čl. 49. st. 1.

2 P-3955/2019

ZZP ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom
ukoliko, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u
pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema odredbi iz čl. 49. st.

4. ZZP, trgovac koji tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom
standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Tužena u svom
odgovoru na tužbu ističe prigovor mjesne nenadležnosti, međutim ni ne spominje kako
se o odredbi iz čl. 14. Ugovora o kreditu od 3. listopada 2008., a kojom je u slučaju
spora ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta banke, posebno pregovaralo s
tužiteljem, već ističe kako su sklapanjem predmetnog ugovora potvrđene odredbe o
općoj mjesnoj nadležnosti za tuženu, sadržane u člancima 46. i 48. Zakona o
parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08,
123/08, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje ZPP). U skladu s iznesenim okolnostima,
valjalo je primijeniti odredbu iz čl. 50. toč. 19. ZZP koja propisuje kako odredba kojom
se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača ostvariti prava iz ugovora pred
sudom ili drugim nadležnim tijelom, a poglavito odredba kojom se obvezuje potrošača
na rješavanje spora pred arbitražom koja nije predviđena mjerodavnim pravom,
odredba koja onemogućava izvođenje dokaza koji idu u prilog potrošaču ili odredba
kojom se teret dokaza prebacuje na teret potrošača kada bi, prema mjerodavnom
pravu, teret dokaza bio na trgovcu, predstavlja ugovornu odredbu koja se može
smatrati nepoštenom. Osim toga, odredbom iz čl. 55. st. 1. ZZP propisano je kako je
nepoštena ugovorna odredba ništetna, zbog čega gore označena odredba iz članka

14. Ugovora o kreditu, kojom je ugovorena mjesna nadležnost suda u sjedištu trgovca,
za tuženu predstavlja odredbu propisanu čl. 50. toč. 19. ZZP, jer su ispunjene
pretpostavke sadržane u citiranoj odredbi iz čl. 49. st. 1. ZZP, radi čega se, u skladu s
odredbom iz čl. 51. st. 1. ZZP, takva odredba ima smatrati nepoštenom. Ovome valja
dodati kako je ugovorena nadležnost suda u R., dok je prebivalište tužitelja u S.,
stoga mu pristup sudu u R. otežava položaj u ovoj parnici, a time i pravo ostvarivati
interese sudskim putem. Nasuprot tome, iz predmetnog ugovora o kreditu proizlazi
kako ovaj pravni posao nije sklopljen u R., već u S., stoga je valjalo uzeti u obzir
odredbu iz čl. 46. st. 1. ZPP kojom je propisano kako je za suđenje nadležan sud koji
je općemjesno nadležan za tuženika, ukoliko zakonom nije određena isključiva mjesna
nadležnost kojega drugog suda. S tim u vezi, valjalo je cijeniti odredbu iz čl. 48. st.1.
ZPP kojom je određeno kako je za suđenje u sporovima protiv pravnih osoba
općemjesno nadležan sud na čijem se području nalazi njihovo registrirano sjedište,
kao i odredbu iz čl. 59. ZPP po kojoj je za suđenje u sporovima protiv pravne osobe
koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, a ako spor nastane u povodu djelatnosti
te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan i sud na čijem se području
ta poslovna jedinica nalazi. Dakle, tužitelj je podnošenjem tužbe pred ovim sudom
iskoristio mogućnost izbora, stoga je Općinski sud u Splitu stvarno i mjesno nadležan
za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari.

4. Slijedom iznijetog, prigovor tužene valjalo je odbiti, kako je i odlučeno u izreci ovog rješenja.

Split, 4. studenog 2021.

Sudac

Branko Malenica

2 P-3955/2019

PRAVNA POUKA: Protiv ovog rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u
roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka istog. Žalba se podnosi
Županijskom sudu, a putem ovog suda u četiri primjerka.

DNA

- pun. tužitelja
- pun. tužene