Pristupanje sadržaju
- 1 - Poslovni broj: Usž-763/20-5
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Mirjane Čačić, predsjednice vijeća, Ane Berlengi Fellner i Senke Orlić-Zaninović, članica vijeća te sudske savjetnice Maje Domac, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja R. d.o.o., P., kojeg zastupaju opunomoćenici odvjetnici iz Odvjetničkog društva V., J., Š., S., J. & J. d.o.o., R., protiv tuženika Ministarstva zaštite okoliša i energetike, Uprave za inspekcijske poslove, Sektora inspekcijskih poslova i unaprjeđenja rada, Službe inspekcijskih poslova u području zaštite zraka, ozonskog sloja i klimatskih aktivnosti, Z., u predmetu radi uklanjanja otpada, odlučujući o žalbi protiv presude Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: UsI-568/17 od 15. lipnja 2018. na sjednici vijeća održanoj 4. studenog 2021.
I. Poništava se presuda Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: UsI-568/17 od 15. lipnja 2018. u dijelu u kojem je predmetni inspekcijski postupak nad tužiteljem obustavljen.
II. U preostalom dijelu žalba se odbija i potvrđuje se presuda Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: UsI-568/17 od 15. lipnja 2018.
Obrazloženje
1. Presudom prvostupanjskog suda u točki I. izreke poništeno je rješenje tuženika, klasa: UP/I-351-02/17-27/68, urbroj: 517-08-17-2 od 14. ožujka 2017. te je predmetni inspekcijski postupak nad tužiteljem obustavljen. U točki II. izreke naloženo je tuženiku da tužitelju naknadi trošak spora u iznosu od 12.500,00 kuna, dok je u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu troškova odbijen kao neosnovan. Navedenim rješenjem tuženika u točki 1. izreke naređeno je tužitelju kao vlasniku skladišnog prostora uklanjanje cjelokupne količine opasnog i neopasnog otpada (cca 400 tona opasnog i 400 tona neopasnog otpada) iz skladišnog prostora na lokaciji Š. K. 20/4 u P. te njegovo propisno zbrinjavanje. U točki 2. izreke naloženo je izvršenje te mjere u roku od 30 dana te je u točki 3. izreke navedeno da tužba izjavljena protiv tog rješenja ne odgađa njegovo izvršenje.
2. Protiv pobijane presude tuženik je izjavio žalbu iz svih zakonom propisanih razloga. Smatra da je tužitelj, kao vlasnik skladišnog prostora, dužan ukloniti otpad koji je u njemu nepropisno uskladišten. Ističe da je tužitelj znao da se na nekretnini koja je predmet kupoprodaje koju je stekao od ranijeg vlasnika E. d.o.o. nalazi opasni i neopasni otpad te je mogao pretpostaviti da raniji vlasnik neće taj otpad ukloniti. Navodi da smisao odredbe članka 152. stavka 1. točke 2. Zakona o održivom gospodarenju otpadom nije utvrđivanje prava vlasništva, a da to nije tako u praksi bi bilo slučajeva kao što je ovaj, da društvo koje je vlasnik prostora u kojem se nalazi otpad ne želi isti ukloniti zbog „nemogućnosti ulaska u posjed“, „preuzimanja ključeva“ i sličnih neutemeljenih navoda te na taj način pokušava isključiti svoju zakonsku obvezu uklanjanja otpada i odugovlačiti postupak. Smatra da se u primjeni odredbe članka 58. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima ne može obustaviti inspekcijski postupak. Ističe da je Ministarstvo u obvezi izdavati rješenja sukladno odredbi članka 152. Zakona o održivom gospodarenju otpadom, a prije svega radi zaštite javnog interesa, očuvanja zdravlja ljudi i okoliša. Navodi da je prethodno izdao rješenje od 30. studenog 2016. i u odnosu na društvo E. d.o.o. te je u inspekcijskom nadzoru od 9. ožujka 2017. utvrđeno da nad navedenim otpadom ne postoji nikakav nadzor. S obzirom na činjenicu da predmetni prostor u kojem je otpad odložen nije osiguran, odnosno nije pod nadzorom, kao i činjenicu da je društvo E. d.o.o. u stečaju, Ministarstvo je izdalo rješenje u odnosu na tužitelja kao vlasnika predmetnog prostora. Ukazuje na odgovornost države za štete u okolišu koje bi u konkretnom slučaju mogle nastati zbog otpada koji nije pod kontrolom te činjenicu da tako odloženi otpad može imati negativan utjecaj na sve sastavnice okoliša. Smatra da treba uzeti u obzir i činjenicu odgovornosti Republike Hrvatske u odnosu na obvezu koju ima kao članica Europske unije u dijelu odgovornosti za štete u okolišu vezano za Direktive 2004/35/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 21. travnja 2004. o odgovornosti za okoliš u pogledu sprječavanja i otklanjanja štete u okolišu. Smatra da su tužitelju neosnovano dosuđeni troškovi spora te da su previsoko odmjereni. Ukazuje na različitu sudsku praksu upravnih sudova u pogledu tumačenja odredbe članka 152. Zakona o održivom gospodarenju otpadom. Poziva se na presudu ovog Suda poslovni broj: Usž-3540/16 od 4. siječnja 2017. kojom je potvrđena pravilnost stajališta prvostupanjskog suda prema kojem predmet ove vrste inspekcijskog nadzora nije utvrđivanje vlasništva nad otpadom, već ispitivanje da li se određeni otpad skladišti na propisani način. Predlaže da Sud usvoji žalbu.
3. Tužitelj je podnio odgovor na žalbu u kojem ističe da je nesporno da nikada nije skladištio otpad na predmetnoj nekretnini niti je ikad preuzeo posjed te nekretnine, kao ni posjed otpada te da nikada nije ušao u predmetnu nekretninu. Navodi da je prvostupanjski sud ispravno utvrdio kako ne postoji nijedna osnova po kojoj bi tuženik imao pravo donijeti rješenje kojim neposjedniku nekretnine i otpada te nevlasniku i neposjedniku otpada nalaže uklanjanje otpada. Predlaže da Sud odbije žalbu.
4. Tuženik je podnio dopunu žalbe koju Sud nije razmatrao jer je podnesena nakon proteka zakonom propisanog roka za izjavljivanje žalbe.
5. Žalba je djelomično osnovana.
6. Presudom ovog Suda poslovni broj: Usž-4509/18 od 16. siječnja 2019. poništena je pobijana presuda prvostupanjskog suda te je odbijen tužbeni zahtjev za poništenje navedenog rješenja tuženika.
7. Protiv navedene presude ovog Suda tužitelj je podnio tužbu Ustavnom sudu Republike Hrvatske koji je svojom odlukom broj: U-III-2770/2019 od 23. siječnja 2020., usvojio ustavnu tužbu i ukinuo presudu ovog Suda, poslovni broj: Usž-4509/18 od 16. siječnja 2019. te predmet vratio ovom Sudu na ponovni postupak.
8. Ustavni sud je ocijenio da je osporenom presudom ovoga Suda podnositelju ustavne tužbe povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno člankom 29. stavkom 1. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 56/90., 135/97., 113/00., 28/01., 76/10., 5/14.).
9. Prema ocjeni Ustavnog suda, ovaj Sud, u osobitim okolnostima razmatranog slučaja, u obrazloženju drugostupanjske presude nije izložio dostatne razloge za odluku koju je donio jer se pri zasnivanju svojeg stajališta nije očitovao o svim (ustavno)pravno relevantnim okolnostima predmetnog slučaja. Ustavni sud u svojoj odluci obrazlaže da ovaj Sud, zauzimajući pravno stajalište "isključivo" o irelevantnosti ugovornih odredaba poput odredaba predmetnog aneksa ugovora, nije iznio svoje stajalište o stajalištu prvostupanjskog suda da prema "načelu onečišćivač
plaća", proizvođač otpada, prethodni posjednik otpada, odnosno posjednik otpada snosi troškove mjera gospodarenja otpadom pa se postavlja pitanje ustavnopravne prihvatljivosti tumačenja obveze iz članka 152. stavka 1. točke 2. Zakona o održivom gospodarenju otpadom („Narodne novine“ broj 94/13.) bez uzimanja u obzir tog načela s obzirom da tužitelj nije proizveo otpad niti ga je ikada posjedovao. Prema mišljenju Ustavnog suda to ujedno otvara i pitanje ustavnopravne prihvatljivosti tumačenja da su odredbe članka 152. stavka 1. točke 2. Zakona o održivom gospodarenju otpadom, promatrane čak i izolirano od tog načela, primjenjive na tužitelja jer je upitno može li se uopće reći da on vrši bilo kakvo skladištenje predmetnog otpada, što je uvjet za primjenu tih odredaba. Ustavni sud smatra da, najšire gledano, ovaj Sud uopće nije iznio razloge zašto smatra da je, uzimajući u obzir pravno uređenje razmatranog pravnog pitanja, za zbrinjavanje predmetnog otpada odgovaran vlasnik nekretnine nego je samo iznio takvo svoje stajalište. Ustavni sud nadalje obrazlaže da predmetna obveza uklanjanja otpada i njegovog propisnog zbrinjavanja ne predstavlja strogo osobnu obvezu koju ne mogu izvršiti i treće osobe te se postavlja pitanje ustavnopravne prihvatljivosti nalaganja njezinog ispunjenja nekome tko u konačnici ne bi trebao snositi troškove njezinog ispunjenja po "načelu onečišćivač plaća", pogotovo u kontekstu u kojem je ispunjenje te obveze već ionako prethodno naloženo onome tko bi, po svemu sudeći, po tom načelu trebao snositi troškove izvršenja te obveze (u konačnici makar i njezinog izvršenja po trećoj osobi). Također, Ustavni sud u tom pogledu napominje da je tužitelj podnesku od 23. prosinca 2019. priložio rješenje tuženika o troškovima izvršenja, klasa: UP/I-351-02/19-69/02, urbroj: 517-10-2-19-1 od 17. prosinca 2019., kojim se tužitelju nalaže snošenje tih troškova, iz kojeg rješenja je vidljivo da je predmetnu obvezu u konačnici i izvršila treća osoba.
10. Uvažavajući shvaćanje Ustavnog suda Republike Hrvatske, ovaj Sud je u ponovnom postupku ponovno razmotrio žalbene prigovore tuženika te je ocijenio da ne postoje razlozi zbog kojih pobija presudu prvostupanjskog suda u dijelu u kojem je poništeno rješenje tuženika od 14. ožujka 2017. te odlučeno o troškovima spora.
11. Naime, iz podataka spisa predmeta proizlazi da je tuženik prije donošenja pobijanog rješenja pravnom predniku tužitelja, društvu E. d.o.o., naložio uklanjanje cjelokupne količine neopasnog otpada iz skladišnog prostora na lokaciji Š. K. 20/4 u P. i njegovo propisno zbrinjavanje rješenjem od 25. studenog 2016. te uklanjanje cjelokupne količine opasnog otpada iz istog skladišnog prostora i njegovo propisno zbrinjavanje rješenjem od 30. studenog 2016., nakon čega je donio i rješenja o izvršenju tih rješenja od 10. ožujka 2017. Nije sporno da tužitelj nije uskladištio otpad u predmetnom skladišnom prostoru, već se isti tamo nalazio u trenutku sklapanja ugovora o kupoprodaji od 2. siječnja 2015. s društvom E. d.o.o., temeljem kojeg je tužitelj stekao pravo vlasništva tog prostora. Aneksom navedenog ugovora od 14. siječnja 2015. utvrđeno je da će kupac u posjed nekretnine ući kada je prodavatelj oslobodi od osoba i stvari te svog otpada, što se prodavatelj obvezao izvršiti u roku od dvije godine, a kako to nije učinio, tužitelj je podnio tužbu nadležnom sudu radi predaje predmetne nekretnine u posjed.
12. Prema ocjeni ovog Suda, u naprijed opisanim okolnostima konkretnog slučaja, tuženik nije imao osnove primjenom odredbe članka 152. stavka 1. točke 2. Zakona o održivom gospodarenju otpadom uklanjanje predmetnog otpada naložiti tužitelju koji nedvojbeno nije posjednik otpada u smislu odredbe članka 4. stavka 1. točke 39. tog Zakona jer ga nije proizveo niti posjedovao. Kako tužitelj nikada nije bio u posjedu predmetnog otpada na njega se odnosi ni „načelo sljedivosti" u pogledu posjeda tog otpada iz odredbe članka 6. stavka 1. točke 4. istog Zakona. Tužitelj nije niti jedan od subjekata (proizvođač otpada, prethodni posjednik otpada, odnosno posjednik otpada) koje obvezuje „načelo onečišćivač plaća" u smislu odredbe članka 6. stavka 1. točke 1. navedenog Zakona, već je obvezu uklanjanja predmetnog otpada aneksom ugovora preuzeo, odnosno zadržao njegov pravni prednik koji se bavio skladištenjem otpada kao svojom djelatnošću te je u tom smislu predmetni otpad i uskladišten kod tužiteljevog pravnog prednika, na koje relevantne činjenice u obrazloženju svoje odluke ukazuje i Ustavni sud Republike Hrvatske te koje je ovaj Sud u ponovnom postupku osobito imao u vidu pri donošenju odluke.
13. Slijedom navedenog, budući da je tuženik prethodno donio inspekcijska rješenja kojim uklanjanje predmetnog otpada nalaže društvu E. d.o.o. koje je taj otpad proizvelo, uskladištilo i posjedovalo te koje ga je, stoga, dužno ukloniti u smislu odredbe članka 152. stavka 1. točke 2., u vezi s odredbama članka 6. stavka 1. točke 1. i 4. Zakona o održivom gospodarenju otpadom, ovaj Sud nalazi da u konkretnom slučaju ne postoji osnova za donošenje rješenja kojim se ista obveza nalaže tužitelju. Stoga je prvostupanjski sud pravilno poništio rješenje tuženika.
14. Suprotno mišljenju tuženika, okolnost da je nad pravnim prednikom tužitelja nakon donošenja rješenja kojim mu se nalaže uklanjanje otpada otvoren stečajni postupak nije od utjecaja na donošenje drugačije odluke u ovoj upravnoj stvari s obzirom da tuženik svoju tražbinu prema stečajnom dužniku može ostvarivati u stečajnom postupku.
15. Međutim, kako je prvostupanjski sud odluku o obustavi inspekcijskog postupka utemeljio na odredbi članka 58. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ broj 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17.), koja ne daje osnovu za donošenje takve odluke, ovaj Sud nalazi da je time počinjena bitna povreda pravila sudskog postupka. Naime, odluka o obustavi upravnog postupka mogla bi se temeljiti jedino na mjerodavnoj odredbi Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“ broj 47/09.). Pored navedenog, ovdje se radi o upravnom postupku koji se vodio po službenoj dužnosti. Prvostupanjski sud u ovom sporu poništio je odluku tuženika bez vraćanja predmeta tuženiku na ponovni postupak pa je poništenjem predmetnog rješenja ova upravna stvar u upravnom sporu konačno riješena te stoga nema mjesta obustavi upravnog postupka.
16. Prvostupanjski sud je tuženiku pravilno, sukladno odredbama članka 79. stavka 1. i 4. Zakona o upravnim sporovima, naložio da tužitelju naknadi troškove spora u iznosu odmjerenom sukladno odredbama Tbr. 23. t. 1. i 2., u vezi s odredbama Tbr. 42. i Tbr. 50. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15.).
17. Trebalo je, stoga, na temelju odredbe članka 74. stavka 1. i 2. Zakona o upravnim sporovima odlučiti kao u izreci.
U Zagrebu 4. studenog 2021.
Predsjednica vijeća
Mirjana Čačić, v.r.