Poslovni broj: Gž R-611/2019-3

 

 

 

 

 

 

 

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Duška Abramovića predsjednika vijeća, Dubravke Butković Brljačić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Barbare Bosner članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. V., iz B., OIB: ..., zastupane po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Ž. i P., iz Z., protiv tuženika H. Š.d.o.o. iz Z., OIB: ..., zastupanog popunomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva R. i P. d.o.o., iz Z., radio isplate, rješavajući žalbu tuženika podnesenu protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj 6 Pr-2745/16-52 od 22. listopada 2019., u sjednici vijeća održanoj 4. studenog 2021.,

 

 

p r e s u d i o j e

 

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj 6 Pr-2745/16-52 od 22. listopada 2019. potvrđuje u točkama I i IV izreke.

 

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka.

 

 

Obrazloženje

 

1. Presudom suda prvog stupnja tuženik je obvezan isplatiti tužiteljici iznos od

1.583.298,00 kn bruto sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog do isplate iznosa, osim zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenom bruto iznosu, pobliže navedeno točkom I izreke citirane presude.

 

2. Točkom II izreke odbijen je zahtjev tužiteljice za isplatu zakonske zatezne kamate tekuće na iznose navedene u toj točki izreke.

 

3. Točkom III izreke odbijen je zahtjev tužiteljice za isplatu zakonske zatezne
kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanom u dosuđenom bruto iznosu od 1.583.298,00 kn.

 

4. Točkom IV izreke tuženik je obvezan isplatiti tužiteljici na ime parničnog troška iznos od 155.093,75 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 22. listopada 2019. do isplate.

 

5. Protiv citirane presude u točkama I i IV izreke žali se tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 – dalje: ZPP), predlažući da se presuda preinači na način da se tužbeni zahtjev odbije u cijelosti, uz obvezu tužiteljice na naknadu parničnog troška tuženiku.

 

6. Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

7. Žalba nije osnovana.

 

8. Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutih žalbenih razloga, a pazeći po
službenoj dužnosti u smislu odredbe iz čl. 365. st. 2. u svezi čl. 354. st. 2. ZPP-a na postojanje apsolutno bitnih povreda postupka, ovaj sud nije utvrdio da bi donošenjem pobijane presude bila počinjena neka od navedenih povreda postupka, pa tako niti ona iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju se ukazuje žalbenim navodima, budući da presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu u proturječju, te je presudu moguće ispitati.

 

9. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu stimulativne nagrade za

2013., 2014. i 2015., u ukupnom iznosu od 1.583.298,00 kn bruto sa zakonskim zateznim kamatama na pojedine iznose, pobliže navedeno točkom I izreke pobijane presude.

 

10. U provedenom je postupku utvrđeno:

 

- da je temeljem ugovora o radu s članom uprave od 26. siječnja 2012. tužiteljica obavljala poslove člana uprave tuženika;

- da je čl. 5. citiranog ugovora o radu određeno da u slučaju ostvarivanja boljih rezultata društva u razdoblju dok član uprave obnaša svoju funkciju, za svaku poslovnu godinu (odnosno barem 80% poslovne godine) unutar koje je član uprave obnašao svoju funkciju, društvo će mu isplatiti bruto iznos od 0,5% razlike između ostvarene neto dobiti tekuće financijske godine i najveće neto dobiti ostvarene u 2009., 2010. i 2011.;

- da je u vrijeme sklapanja ugovora o radu od 26. siječnja 2012. na snazi bila Odluka Vlade Republike Hrvatske o utvrđivanju plaća i drugih primanja predsjednika i članova uprave trgovačkih društava ("Narodne novine" broj 83/09, 3/11, 3/12- dalje Odluka);

- da je točkom IV citirane Odluke propisano da se varijabilni dio plaće utvrđen menadžerskim ugovorom predsjednika i članova uprave trgovačkih društava neće isplaćivati;

- da prema nalazu i mišljenju stalnog sudskog vještaka R. v. d.o.o., ako se izračun stimulativnog dijela plaće tužiteljice temelji na neto dobiti u konsolidiranim financijskim izvještajima Grupa H. š., isti za 2013. iznosi 320.059,82 kn, za 2014. iznosi 452.813,14 kn i za 2015. iznosi 810.425,15 kn, a ako se taj izračun temelji na neto dobiti iskazanoj u financijskim izvještajima H. š. d.o.o., stimulativni dio plaće tužiteljice za navedeno razdoblje iznosi ukupno 1.508.603,26 kn bruto, i to za 2013. iznosi 252.812,45 kn, za 2014. iznosi 441.520,98 kn i za 2015. iznosi 814.269,83 kn.

 

11. Ocjenom provedenih dokaza sud prvog stupnja utvrđuje da točka IV. Odluke ne zabranjuje ugovaranje varijabilnog dijela plaće predsjednika i članova uprave trgovačkih društava, već je istom određeno da se varijabilni dio plaće utvrđen menadžerskim ugovorom neće isplaćivati, iz kojih razloga ne prihvaća navode tuženika da bi čl. 5. ugovora o radu s članom uprave od 26. siječnja 2012. bio ništetan, budući da isti nije suprotan točkom IV. Odluke.

 

12. S obzirom da su strane u obveznom odnosu dužne ispunjavati svoje
obveze, sud zaključuje da je tuženik dužan ispuniti obveze koje je preuzeo ugovorom
o radu od 26. siječnja 2012. pa tako i obvezu da tužiteljici isplati varijabilni dio plaće sukladno čl. 5 citiranog ugovora o radu.

 

13. Nadalje, drži da je uvjet za ostvarenje prava na varijabilni dio plaće sukladno čl. 5 ugovora o radu utvrđenje je li tuženik ostvario bolje rezultate u poslovnoj godini (barem 80% poslovne godine). S time u svezi utvrđuje da je tuženik usvajanjem konsolidiranih financijskih izvješća kojima se utvrđuju rezultati tuženika za svaku poslovnu godinu, saznao je li ispunjen uvjet za isplatu varijabilnog dijela plaće sukladno čl. 5 ugovora od 26. siječnja 2012.

 

14. Sud utvrđuje i da narečenim ugovorom o radu između tužiteljice i tuženika nije utvrđeno kada dospijeva potraživanje varijabilnog dijela plaće. S obzirom da je tuženikova obveza isplatiti tužiteljici varijabilni dio plaće prema čl. 5 ugovora o radu, nastala nakon što je za svaku poslovnu godinu utvrđeno je li ispunjen uvjet za stjecanje prava na varijabilni dio plaće, (a to je ostvarivanje boljih rezultata društva-barem 80% poslovne godine), sud zaključuje da je tuženik bio dužan tužiteljici isplatiti varijabilni dio plaće nakon što je usvojeno konsolidirano financijsko izvješće za svaku godinu utuženog razdoblja.

 

15. Pri tome utvrđuje da je konsolidirano financijsko izvješće za 2013. usvojeno Odlukom Skupštine društva od 30. rujna 2014., da je konsolidirano financijsko izvješće za 2014. usvojila i odobrila Uprava društva 4. rujna 2015., a da je konsolidirano financijsko izvješće za 2015. usvojeno Odlukom Skupštine društva od 20. rujna 2016.

 

16. Slijedom navedenog sud utvrđuje da je varijabilni dio plaće za 2013. dospio 30. rujna 2014., za 2014. da je dospio 4. rujna 2015., a za 2015. da je dospio 20. rujna 2016., iz kojih razloga na varijabilni dio plaće za 2013., u iznosu od 320.060,00 kn, tužiteljici dosuđuje zakonsku zateznu kamatu tekuću od 1. listopada 2014., na varijabilni dio plaće za 2014. u iznosu od 452.813,00 kn, tužiteljici dosuđuje zakonsku zateznu kamatu tekuću od 5. rujna 2015., a na varijabilni dio plaće za 2015. u iznosu od 810.425,00 kn, tužiteljici dosuđuje zakonsku zateznu kamatu tekuću od 21. rujna 2016., jer je tuženik došao u zakašnjenje s isplatom navedenog potraživanja prvog slijedećeg dana nakon što je usvojeno konsolidirano financijsko izvješće za svaku pojedinu godinu.

 

17. Stoga odlučuje kao u točkama I., II. i III. izreke citirane presude, dok
odluku o parničnom trošku temelji na odredbi iz čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

 

18. Suprotno žalbenim navodima tuženika ovaj sud prihvaća pravilnim utvrđenje suda prvog stupnja da odredba čl. 5. ugovora o radu od 26. siječnja 2012., zaključenog između stranaka, nije ništetna te da proizvodi pravni učinak.

 

19. Pri tome, ovaj sud također prihvaća pravilnim utvrđenje suda prvog stupnja da odredba točke IV. Odluke koja je bila na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o radu ne zabranjuje ugovaranje varijabilnog dijela plaće članu uprave trgovačkog društva u kojem Republika Hrvatska ima većinski udio, već propisuje da se varijabilni dio plaće koji je utvrđen menadžerskim ugovorom neće isplaćivati. U vrijeme dok je navedena Odluka bila na snazi tuženik je preuzeo obvezu ugovorom o radu, te je odredbom čl. 5. tog ugovora ustanovio pravo tužiteljice na isplatu varijabilnog dijela plaće, odnosno na isplatu nagrade u visini 0,5% razlike ostvarene neto dobiti tekuće financijske godine i najveće neto dobiti ostvarene u protekle tri godine.

 

20. Drugim riječima, u vrijeme sklapanja ugovora o radu od 26. siječnja 2012. na snazi je bila citirana Odluka, te je tuženik znao i morao znati za njezin sadržaj, ali je unatoč tome s tužiteljicom ugovorio pravo na varijabilni dio plaće, a k tome, ugovor o radu od 26. siječnja 2012. nije mijenjan, niti je s tim u svezi sačinjen dodatak istom vezano za navedenu Odluku.

 

21. Stoga i po ocjeni ovoga suda, a imajući u vidu sadržaj točke IV. narečene Odluke Vlade Republike Hrvatske nije postojala zabrana zaključenja ugovora o radu na način kako je to tužiteljica zaključila s tuženikom, odnosno uslijed postojanja točke IV. ove Odluke nije ništetna odredba čl. 5. ugovora o radu od 26. siječnja 2012. Sve kad bi se sadržajno i mogla primijeniti točka IV. Odluke na ovaj slučaj, zabrana eventualnog ugovaranja godišnje nagrade odnosila bi se samo na tuženika, što sukladno odredbi čl. 322. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 – dalje: ZOO) ne bi imalo utjecaja na valjanost odredbe čl. 5. tog ugovora o radu.

 

22. Naime, odredbom čl. 322. ZOO-a propisano je da ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo (st. 1.). Ako je sklapanje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor je valjan ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povrijedila zakonsku zabranu snosit će odgovarajuće posljedice (st. 2.).

 

22. Za navesti je i da iako je Odlukom o izmjeni i dopunama Odluke o utvrđivanju plaća i drugih primanja predsjednika i članova uprava trgovačkih društava (Narodne novine broj: 46/12) od 19. travnja 2012. izmijenjena točka IV. Odluke te je propisana mogućnost ugovaranja godišnje nagrade-varijabilnog dijela plaće prema određenim kriterijima, odredbe te Odluke ne mogu se primijeniti u konkretnom slučaju, jer je u trenutku njenog donošenja varijabilni dio plaće tužiteljice već ugovoren odredbom čl. 5. narečenog ugovora o radu. Niti kasnije izmjene i dopune Odluke o utvrđivanju plaća i drugih primanja predsjednika i članova uprava trgovačkih društava nisu od utjecaja na pravo tužiteljice koje je predmetom ovog postupka, jer nema mjesta retroaktivnoj primjeni jednostrane Odluke Vlade Republike Hrvatske na ugovorni odnos stranaka koji je već zasnovan.

 

23. S obzirom da je tuženik kao matično društvo odgovoran za financijske rezultate svih ovisnih društava, te ima pravo upravljati financijskim rezultatima svih ovisnih društava iz grupe (eventualno smanjiti rezultat jednog društva, a povećati financijski rezultat drugog društva iz grupe), to su i po ocjeni ovoga suda za utvrđivanje visine varijabilnog dijela plaće relevantna konsolidirana financijska izvješća tuženika koja obuhvaćaju i financijske rezultate svih ovisnih društava iz grupe, te predstavljaju financijske rezultate tuženika. Isto tako, iz konsolidiranih financijskih izvješća koja prileže spisu proizlazi da se radi o financijskim izvješćima tuženika, te se ne pravi distinkcija između trgovačkog društva H.Š. d.o.o. i H.Š.G., a i iz zapisnika sa sjednica Skupštine tuženika proizlazi da su donesene odluke o usvajanju konsolidiranih financijskih izvješća H. Š.-G.", od 30. rujna 2014., 4. rujna 2015. i 20. rujna 2016.

 

24. Stoga je sud prvog stupnja pravilno prihvatio nalaz i mišljenje angažiranog
financijskog vještaka u varijanti kojom je prikazana visina varijabilnog dijela plaće
tužiteljice koja se temelji na neto dobiti iskaznoj u konsolidiranim financijskim izvješćima grupe H.Š. d.o.o.

 

25. Pravilno je utvrđeno i dospijeće potraživanja predmetnog varijabilnog dijela plaće, nakon što su usvojena konsolidirana financijska izvješća za svaku godinu utuženog razdoblja.

 

26. Kako među strankama nije prijeporno da je tužiteljica kao član uprave obnašala svoju funkciju barem 80% poslovne godine, koji kriterij je ispunjen za 2013., 2014. i 2015. usvajanjem konsolidiranih financijskih izvješća, to žalbenim navodima nije dovedena u dvojbu zakonitost pobijane presude.

 

27. Iz ovih je razloga na temelju odredbe iz čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u izreci ove presude.

 

28. U preostalom dijelu (točke II. i III. izreke) presuda suda prvog stupnja kao nepobijana ostaje neizmijenjena.

 

29. Tuženiku nije dosuđen trošak žalbenog postupka, budući da u istom nije uspio.

U Rijeci, 4. studenoga 2021.

 

Predsjednik vijeća

Duško Abramović, v.r.