Republika Hrvatska
Županijski sud u Zadru
Zadar, Borelli 9

Poslovni broj: 19 Gž-642/2020-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sutkinja i to Sanje Prosenice,
predsjednice vijeća, Blanke Pervan, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Mirjane
Macure, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Ž. V. iz Z., …
OIB: …, zastupane po punomoćniku B. Z.,
odvjetniku iz Zadra, Široka ulica 14/II, protiv tuženika "K." d.o.o. iz B.
n. M., …, OIB: …, zastupanog po zakonskom
zastupniku, a ovaj po punomoćnici J. S., odvjetnici iz B. n. M.,
…, radi utvrđenja ništetnosti ugovora, odlučujući o žalbi tuženika
protiv presude Općinskog suda u Zadru, Stalne službe u Biogradu na Moru, broj P-
981/2018-15 od 25. ožujka 2020., u sjednici vijeća održanoj 4. studenog 2021.,

p r e s u d i o j e

Odbija se žalba tuženika "K." d.o.o. iz B. n. M. kao
neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru, Stalne službe u Biogradu
na Moru, broj P-981/2018-15 od 25. ožujka 2020.

Obrazloženje

1. Uvodno označenom presudom suda prvog stupnja suđeno je:

„I. Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka Ugovor o priznanju i
obročnoj otplati duga zaključen dana 25. veljače 2014. godine između K.
d.o.o. kao vjerovnika i Ž. V. kao dužnika, a koji ugovor je ovjeren od
strane javnog bilježnika D. K. dana 14. travnja 2014. godine pod posl. br.
OV-2800/14, što je tuženik dužan priznati, sve u roku od 15 (petnaest) dana.

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 15.500,00 kn, sve u roku od 15 (petnaest) dana."

2. Protiv citirane presude žalbu je izjavio tuženik pobijajući je zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog

2 Poslovni broj: 19 Gž-642/2020-2

stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Predmetni Ugovor o priznanju i
obročnoj otplati duga nedvojbeno je datiran s danom 25. veljače 2014., ali ga je
tužiteljica potpisala pred javnim bilježnikom D. K. tek 14. travnja

2014. i tim je činom prihvatila sva prava i obveze koje iz njega proizlaze. Bilo je
nužno utvrditi da li je u tom trenutku mogla upravljati svojim postupcima i shvatiti
značaj i posljedice potpisivanja Ugovora. Sukladno odredbi 247. Zakona o obveznim
odnosima ugovor je sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim
sastojcima ugovora. Ugovorom je određeno da ugovorne strane u znak prihvaćanja
ugovor potpisuju, a iz potvrde o ovjeri proizlazi da je tužiteljica Ugovor potpisala 14.
travnja 2014. kojim se činom suglasila o bitnim sastojcima Ugovora. Isto proizlazi iz
bjanko zadužnice izdane 14. travnja 2014., s obzirom da je u čl. 4. Ugovora
konstatirano da je dužnik vjerovniku dostavio bjanko zadužnicu. Prvostupanjski je
sud prilikom donošenja pobijane presude počinio bitnu povredu odredaba parničnog
postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku, jer nije dao razloge
o odlučnoj činjenici sposobnosti tužiteljice za sklapanje Ugovora u trenutku kada ga
je prihvatila 14. travnja 2014. Radi se o razdoblju od gotovo 2 mjeseca tijekom kojeg
se stanje kod nje moglo poboljšati, što je odlučno za utvrđenje njezine poslovne
sposobnosti, imajući u vidu da iz nalaza od 3. ožujka 2014. proizlazi da je već tada
bila u stanju remisije. Sedacija je stanje smanjene svjesnosti davanjem određenih
lijekova i postoje različiti stupnjevi sedacije, o čemu se vještak u svom nalazu i
mišljenju od 9. srpnja 2019. nije izjasnio, pa u tom smislu nije moguće ispitati njegov
nalaz i mišljenje. Nejasan je zaključak vještaka u dijelu u kojem navodi da "u doba
potpisivanja Ugovora o priznanju i obročnoj otplati duga dana 25. veljače 2014.
godine nije bila poslovno sposobna niti u cijelosti shvatiti značenje svojih
postupaka…", koji dio ostavlja dvojbu o tome radi li se o potpunoj ili ograničenoj
poslovnoj sposobnosti. Prigovore na nalaz i mišljenje vještaka sud prvog stupnja nije
otklonio tijekom postupka, a ni u razlozima iznesenim u obrazloženju pobijane
presude. Prvostupanjski sud u obrazloženju navodi da su brigu o tužiteljici te sve
vezano za poslovanje njezinog obrta preuzela njezina djeca, iako na tu okolnost nisu
izvedeni dokazi, pa je o ovoj činjenici trebalo zaključiti primjenom odredbe čl. 221.a
Zakona o parničnom postupku. Sud prvog stupnja nije dao jasne razloge iz kojih bi
proizlazilo da tužiteljica u vrijeme sklapanja Ugovora nije mogla shvatiti kakvu obvezu
preuzima Ugovorom i posljedice u slučaju neispunjenja. Predlaže žalbu uvažiti,
pobijanu presudu preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev, odnosno ukinuti je i predmet
vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. Tužiteljica je u odgovoru na žalbu tuženika navela da je sud prvog stupnja
pravilno utvrdio da tužiteljica u vrijeme zaključenja pravnog posla nije bila poslovno
sposobna te da je daljnje raspravljanje o toj činjenici izlišno, jer je ta okolnost
utvrđena od strane psihijatrijskog vještaka koji tuženik nije doveo u pitanje. Predlaže
žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu ovaj drugostupanjski sud nalazi da
prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl.

354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 48/11 –

3 Poslovni broj: 19 Gž-642/2020-2

pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP) koji se ovdje primjenjuje temeljem
odredbe čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP ("Narodne novine", broj
70/19), a na koju ukazuje žalba, jer je u obrazloženju presude dao razloge o
odlučnim činjenicama koji su jasni i neproturječni, pa se ista može ispitati.

5.1. Nisu počinjene ni druge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl.

354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po
službenoj dužnosti, po čl. 365. st. 2. ZPP.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice radi utvrđenja da je ništetan i bez
pravnog učinka Ugovor o priznanju i obročnoj otplati duga zaključen 25. veljače
2014. između tuženika kao vjerovnika i tužiteljice kao dužnika, koji je Ugovor ovjeren
od strane javnog bilježnika D. K. 14. travnja 2014. pod brojem OV-
2800/14, što je tuženik dužan priznati.

7. U postupku pred sudom prvog stupnja utvrđeno je slijedeće:

- da su parnične stranke i to tuženik kao vjerovnik te tužiteljica kao dužnik 25. veljače

2014. zaključili Ugovor o priznanju i obročnoj otplati duga koji je Ugovor ovjeren pred
javnim bilježnikom D. K. iz B. n. M. pod brojem OV-
2800/14, odnosno OV-2801/14 od 14. travnja 2014. (l.s. 4),

- da su predmetnim Ugovorom u čl. 1. ugovorne strane suglasno utvrdile da je
predmetom Ugovora uređenje međusobnih odnosa glede dospjelih, a nepodmirenih
tražbina (glavnice i zakonskih zateznih kamata) evidentiranih i obračunatih na dan

30. studenog 2013.,

- da je čl. 3. Ugovora utvrđeno da je tužiteljica kao dužnik podnijela zahtjev radi
obročne otplate duga koji zahtjev ima učinak izjave o priznanju duga, slijedom čega
joj je tuženik otpisao kamatu u visini od 50% obračunatog iznosa te je, nakon otpisa
dijela kamata, predmetom Ugovora dospjelo potraživanje tuženika kao vjerovnika u
ukupnom iznosu od 131.388,39 kn koje se tužiteljica kao dužnik obvezala platiti u 36
jednakih mjesečnih rata,

- da su ugovorne strane potpisale Ugovor 25. veljače 2014. te je javni bilježnik D. K. iz B. n. M. ovjerio njihove potpise 14. travnja 2014. (l.s. 6),

- da tužiteljica u tužbi tvrdi da u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora nije bila
sposobna za rasuđivanje niti je bila sposobna shvatiti značenje svojih postupaka, jer
je u to vrijeme bolovala od psihoze što se ogledalo u poremećaju spavanja,
psihomotornom uzbuđenju, agitaciji, verbalnoj nesanici, nesuvislom ponašanju i
nepovezanom govoru, zbog čega je liječena antipsihoticima, koju terapiju još uvijek
koristi,

- da je rješenjem suda prvog stupnja od 16. svibnja 2019. određeno psihijatrijsko vještačenje tužiteljice na okolnosti da li je u vrijeme zaključenja Ugovora o priznanju i

4 Poslovni broj: 19 Gž-642/2020-2

obročnoj otplati duga od 25. veljače 2014. bila poslovno sposobna, odnosno sposobna za rasuđivanje i time shvaćala značenje svojih postupaka (l.s. 32) i

- da iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka mr. sc. dr. med. A. G., specijaliste
neuropsihijatra proizlazi da se tužiteljica, (rođena ….), prvi puta razboljela 1998. i
dijagnosticirana joj je psihopatologija ("Psychosis schysoafectiva"). U tri navrata je
imala jasnu psihotičnu dekompenzaciju uz nekritičnost, manifestnu agresivnost i
nemir. Prva dekompenzacija bila je 1998., potom 2002. te treća u srpnju 2013. uz
"floridnu psihotičnost, kvalitativnu promjenu stanja svijesti i nekritičnost". Zbog prirode
njezine bolesti, dužeg uzimanja povećane doze psihofarmaka/antipsihotika, prema
mišljenju vještaka u doba potpisivanja Ugovora o priznanju i obročnoj otplati duga od

25. veljače 2014. tužiteljica nije bila poslovno sposobna niti je u cijelosti shvaćala
značenje svojih postupaka. Prema mišljenju vještaka Ugovor je potpisala "u
promijenjenom psihičkom stanju uz bezvoljnost, apatiju i sa željom da se što prije
izvuče iz neprilika i osigura (bar privremeni) mir" (l.s. 33).

8. Prvostupanjski je sud pobijanom presudom usvojio postavljeni tužbeni
zahtjev te zaključio da je tužiteljica zbog svoje bolesti u vrijeme zaključenja Ugovora

25. veljače 2014. bila poslovno nesposobna, koje stanje se održavalo i do "lipnja

2014. jer to proizlazi iz nalaza njezina psihijatra od 2. lipnja 2014.; a o čemu su
iskazivale i svjedokinje D. P. i B. I.".

9. Ovaj sud drugog stupnja prihvaća pravni stav suda prvog stupnja da je
predmetni Ugovor o priznanju i obročnoj otplati duga od 25. veljače 2014. ništetan,
jer u trenutku njegova sklapanja tužiteljica nije bila sposobna za rasuđivanje,
odnosno shvatiti posljedice svojih postupaka.

10. Prema odredbi čl. 276. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne
novine", broj 35/05, 41/08, 78/15 i 29/18 – dalje: ZOO) za sklapanje pravovaljanog
ugovora potrebno je da ugovaratelj ima poslovnu sposobnost koja se zahtijeva za
sklapanje tog ugovora. Ova je odredba prisilne (stroge, kogentne) naravi o čemu se
izjasnio i Vrhovni sud Republike Hrvatske između ostalih i u svojoj odluci Rev-
1291/14 od 7. listopada 2014.

11. Poslovna sposobnost je svojstvo osobe vlastitim očitovanjima volje stvarati
pravne učinke. Osoba koja nije sposobna slobodno i ozbiljno izraziti svoju volju i na
taj način štititi svoje interese, odnosno ona koja nije svjesna svojih čina i posljedica ili
značenja ugovora, nije sposobna za rasuđivanje, nema poslovnu sposobnost i ne
može sklapati pravno valjane ugovore. Pri tome nije pravno odlučno što joj u vrijeme
sklapanja ugovora nije bila formalno oduzeta poslovna sposobnost.

12. Tužiteljica je u vrijeme sklapanja Ugovora bila punoljetna osoba (rođena je

….), pa premda joj nije bila oduzeta poslovna sposobnost, prema nalazu sudskog
vještaka u vrijeme potpisivanja Ugovora o priznanju i obročnoj otplati duga 25.
veljače 2014. nije bila poslovno sposobna niti "u cijelosti shvatiti značenje svojih
postupaka".

5 Poslovni broj: 19 Gž-642/2020-2

13. Glede prigovora tuženika da je nejasan zaključak sudskog vještaka u
nalazu i mišljenju od 9. srpnja 2019. u dijelu u kojem je naveo da tužiteljica nije bila
poslovno sposobna i u cijelosti nije mogla shvatiti značenje svojih postupaka, jer se
nije izjasnio o stupnju sedacije koju je utvrdio kod tužiteljice, u vrijeme potpisivanja
spornog Ugovora i da je već 3. ožujka 2014. bila u stanju remisije, za kazati je da je
vještak u svom mišljenju i zaključku jasno naveo da "…kod takvog psihotičnog
poremećaja nakon raptusa psihoze uz lijekove nastaje stanje bolje ili manje dobre
psihofarmakoterapijske remisije". Međutim, prema mišljenju vještaka "…ostaju
rezidue bolesti utkane u ličnost, manje nego kod klasičnog oblika shizofrenije, ali ipak
rezidue" (l.s. 33-35) čime je otklonio tuženikov prigovor. Osim toga, iz nalaza
Kliničkog bolničkog centra …, Klinike za psihijatriju od 2. lipnja 2014. proizlazi da
je tužiteljici dijagnosticirano "stanje remisije i dalje dnevna sedacija" (l.s. 13), što
ukazuje na vjerodostojnost nalaza i mišljenja sudskog vještaka.

14. Osim toga, za kazati je da je tuženik na ročištu od 16. prosinca 2019.
prigovorio nalazu i mišljenju vještaka (jer da iz njegovog nalaza "ne proizlazi u kojem
to dijelu ne bi bila sposobna shvatiti značenje svojih postupaka te od kakvog je isto
utjecaja na zaključenje predmetnog ugovora"), ali nije postojala mogućnost da
vještak dr. A. G. odgovori na te prigovore, jer je u međuvremenu preminuo, što je
na ročištu od 10. veljače 2020. i utvrđeno. Međutim, usprkos tome tuženik nije
predlagao daljnje dokaze, a ni novo psihijatrijsko vještačenje na te okolnosti, pa je po
ocjeni ovog suda drugog stupnja prvostupanjski sud pravilno zaključio da tuženikovi
prigovori koje je iznosio tijekom postupka nisu doveli u pitanje nalaz i mišljenje
sudskog vještaka dr. A. G..

15. Slijedom toga, prvostupanjski je sud osnovano zaključio da tužiteljica u
vrijeme sklapanja konkretnog pravnog posla nije bila sposobna za rasuđivanje niti je
bila sposobna shvatiti značenje svojih postupaka pa taj pravni posao nije nastao,
odnosno ništetan je, jer je protivan prisilnoj zakonskoj odredbi iz čl. 276. st. 1. ZOO.

16. Stoga žalba tuženika nije osnovana.

17. Na osnovi iznesenog trebalo je po čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tuženika i potvrditi pobijanu presudu suda prvog stupnja.

U Zadru 4. studenog 2021.

Predsjednica vijeća

Sanja Prosenica, v.r.