- 1 -              Revt 397/2017-2

 

 

 

 

 

Broj: Revt 397/2017-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća i suca izvjestitelja, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i Damira Kontreca člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice L. P., OIB ..., iz Z., zastupane po punomoćnici M. B., odvjetnici u Z., protiv tuženika P. biro P. d.o.o., OIB ..., sa sjedištem u Z.,  ranije P. b. P. ... d.o.o., zastupanog po punomoćniku D. A. B., odvjetniku u Odvjetničkom društvu Ć. Ć., J. & B. j.t.d. u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv dijela presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7622/2013-3 od 30. svibnja 2017., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-801/2012 od 18. srpnja 2013., u sjednici održanoj 3. studenoga 2021.,

 

p r e s u d i o   j e:

 

              I Prihvaća se revizija tuženika i preinačuje presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7622/2013-3 od 30. svibnja 2017. u dijelu pod točkom II. izreke i presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-801/2012 od 18. srpnja 2013. u dijelu pod točkom II. i III izreke i sudi:

 

              „II. Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

              Nalaže se tuženiku platiti tužiteljici iznos od 73.104,15 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 5. srpnja 2008. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, kao i naknaditi joj troškove parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate“.

 

              II Nalaže se tužiteljici naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 25.122,25 kn, u roku 8 dana.

 

 

 

 

 

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice u dijelu kojim je zahtijevala od tuženika isplatu iznosa od 33.606,29 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 26. svibnja 2006. do isplate (točka I. izreke). Nadalje, tuženiku je naloženo platiti tužiteljici iznos od 73.104,15 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 5. srpnja 2008. do isplate (točka II. izreke) te naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 8.591,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 18. srpnja 2013. do isplate (točka III. izreke).

 

2. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđena presuda suda prvog stupnja u točki I. izreke (točka I. izreke) te je odbijena i žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena presuda suda prvog stupnja u točkama II. i III. izreke (točka II. izreke).

 

3. Protiv točke II. drugostupanjske presude tuženik podnosi reviziju na temelju odredbe članka 382. stavak 2. Zakona o parničnom postupku  („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11- pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, dalje u tekstu: ZPP). Predlaže prihvaćanje revizije i preinačenje pobijane presude na način da se prihvati žalba tuženika kao osnovana i preinači presuda suda prvog stupnja na način da se u cijelosti odbije tužbeni zahtjev, podredno predlaže ukidanje pobijane presude i vraćanje predmeta drugostupanjskom sudu na ponovni postupak.

 

4. Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

5. Revizija je osnovana.

 

6. U slučajevima u kojima stranke ne mogu podnijeti reviziju iz članka 382. stavak 1. ZPP, stranka ima pravo, prema stavku 2. istog članka, podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Prema stavku 3. istog članka u reviziji iz stavka 2. stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje radi kojeg se revizija podnosi, treba određeno navesti propise i druge važeće izvore prava koji se na reviziju odnose te treba izložiti razloge zbog kojih revident smatra da je postavljeno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Sve navedene pretpostavke moraju biti kumulativno ispunjene.

 

7. Na temelju članka 392.a stavka 2. ZPP revizijski sud je ispitao pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojega je podnesena i koje je u njoj određeno naznačeno kao takvo uz pozivanje na propise i druge izvore prava koji se na to pitanje odnose.

 

8. Predmet spora je zahtjev tužiteljice (kao člana društva tuženika u 2004. i 2007. godini) da joj tuženik isplati neisplaćenu dobit (dio) za 2004. u iznosu od 33.606,29 kn i neisplaćenu dobit za 2007. u iznosu od 73.104,15 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

 

9. Tijekom postupka koji je prethodio reviziji utvrđeno je da je tužiteljica bila član društva-tuženika u 2004. i 2007. godini s udjelom od 5,79 % temeljnog kapitala, da je Ugovorom od 8. lipnja 2009. tužiteljica svoj udjel i sva pripadajuća članska prava i obveze koje iz njega proizlaze prenijela na T. P. uz naknadu (115.800,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti na dan plaćanja), da je tuženik evidentirao u svom knjigovodstvu potraživanje za neisplaćene dividende tužiteljici za 2004. u iznosu od 36.439,46 kn, a za 2007. je evidentirao potraživanje u iznosu od 73.399,07 kn, da je skupština tuženika jednoglasno donijela odluku o prihvaćanju financijskih izvješća društva za 2007. i raspodjeli dobiti članovima društva koja će se podijeliti kada za to budu ispunjeni financijski uvjeti društva.

 

10. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud je ocijenio da je nastala obveza tuženika na isplatu dobiti tužiteljici koja je u to vrijeme bila član društva jer da prijenosom poslovnog udjela na treću osobu nije prenijela i zahtjev za isplatu dobiti, slijedom čega je, na temelju odredbe članka 441. st. 1. i članka 406. st. 2. t. 1. Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine“ broj 111/93, 34/99, 121/99, 52/00, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09, 111/12, 125/11 i 68/13; dalje: ZTD), ocijenio zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 73.104,15 kn osnovan, a zahtjev za isplatu iznosa od 33.606,29 kn je odbio uz obrazloženje da skupština tuženika nije donijela odluku o prihvaćanju financijskih izvješća društva i odluku o upotrebi dobiti ostvarene u 2004. godini.

 

11. Odbijajući žalbe stranaka, drugostupanjski sud prihvaća kao pravilan zaključak prvostupanjskog suda o tome da je skupština društva donijela odluku o prihvaćanju financijskih izvješća društva za 2007. i raspodjeli dobiti članovima društva te da odluka o prihvaćanju godišnjeg financijskog izvješća sadrži utvrđeni iznos dobiti koji će se dijeliti kada za to budu ispunjeni financijski uvjeti, što ne oslobađa obveze tuženika da dobit i podijeli. Pri tom se drugostupanjski sud poziva na odredbu članka 406. st. 1. ZTD kojom je propisano da sve dok društvo postoji članovi društva imaju pravo tražiti da im se isplati godišnja dobit i zadržana dobit iz ranijih godina umanjena za gubitke iz ranijih godina u mjeri u kojoj to nije isključeno zakonom, društvenim ugovorom ili odlukom članova o upotrebi dobiti (…), a prema st. 2. dobit se dijeli članovima, ako nema drugačije odredbe u društvenome ugovoru, u omjeru njihovih uplaćenih uloga. Drugostupanjski sud ocjenjuje da je u konkretnom slučaju skupština društva donijela odluku o upotrebi dobiti tako da je odredila da će se dobit podijeliti članovima društva, a kako u društvenom ugovoru nema drugačije odredbe, dobit se dijeli razmjerno ulozima članova društva.

 

12. Tuženik u reviziji postavlja sljedeća pravna pitanja:

 

„1. Predstavlja li odluka skupštine društva koja glasi da će se dobit podijeliti kada za to budu ispunjeni i financijski uvjeti društva odluku o raspodjeli dobiti članovima društva?

2. Da li prijenosom poslovnog udjela prestaje pravo (pa tako i pravo na isplatu dobiti) i obveze podnositelja prema društvu i oni tada pripadaju imatelju udjela?

3. Da li se pravno shvaćanje (vezano za dioničko društvo) da se dospijećem udio u dobiti odvaja od članskih prava udjeličara i postaje zasebno imovinsko pravo odnosi i na društvo s ograničenom odgovornošću?“

 

13. Kao razlog važnosti tuženik se poziva na drugačija pravna shvaćanja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u istovrsnim predmetima i to u odlukama Pž-1348/2014 od 21. lipnja 2017., Pž-1346/2014 od 23. siječnja 2017.

 

14. Prema ocjeni revizijskog suda postavljena pitanja su važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

15. Glede prvo postavljenog pitanja valja navesti da je odredbom članka 406. ZTD propisano da sve dok društvo postoji, članovi društva imaju pravo tražiti da im se isplati godišnja dobit, ako isplata dobiti nije isključena društvenim ugovorom ili odlukom članova društva, te da se dobit dijeli s članovima, ako nema drugačije odredbe u društvenom ugovoru u omjeru njihovim uplaćenim temeljnim udjelima. To znači da članovi društva imaju pravo tražiti od društva isplatu dobiti, ako je ista ostvarena. Nadalje, prema odredbi članka 441. ZTD skupština društva, između ostalog, odlučuje o upotrebi ostvarene dobiti, što znači da članovi društva s ograničenom odgovornošću imaju pravo na isplatu dobiti, ako je tako odlučila skupština društva, koja se prema odredbi članka 442. st. 2. ZTD mora sastati najmanje jednom godišnje.

 

16. Prema shvaćanju revizijskog suda odluka skupštine društva da će se dobit isplatiti kada za to budu ispunjeni financijski uvjeti predstavlja odluku o isplati dobiti članovima društva, a takva je odluka bila donesena od strane skupštine tuženika za 2007., dok takva odluka za 2004. nije bila donesena.

 

17. Međutim, unatoč navedenom pogrešno su nižestupanjski sudovi prihvatili u dijelu zahtjev tužiteljice, za isplatu iznosa od 73.104,15 kn, i to iz razloga što su zanemarili okolnost da je tužiteljica Ugovorom o prijenosu poslovnih udjela prenijela na stjecatelja T. P. sva članska prava i obveze, time da je prijenos izvršen uz naknadu od 115.800,00 EUR u protuvrijednosti u kunama. Naime, odredbom članka 7. Ugovora o prijenosu poslovnih udjela „Stjecatelj preuzima poslovne udjele koje mu je Prenositelj prenio, odmah po potpisu ovog Ugovora, kao i sva pripadajuća članska prava i obveze koja iz njega proizlaze, utvrđena Zakonom o trgovačkim društvima, drugim relevantnim zakonskim propisima, aktima Društva i ovim Ugovorom, sa danom potpisa ovog Ugovora“.

 

18. Sukladno članku 406. ZTD pravo je članova društva s ograničenom odgovornošću na isplatu godišnje dobiti, pod uvjetom da to odobri skupština društva. Obzirom je tužiteljica Ugovorom o prijenosu poslovnih udjela na stjecatelja prenijela sva pripadajuća članska prava i obveze, to je ista prenijela na stjecatelja i pravo na isplatu dobiti za godine za koje dobit nije isplaćena (2004. i 2007.). Stoga je stjecatelj stupio u pravni položaj prenositelja te su prijenosom poslovnog udjela prestala prava i obveze prenositelja prema društvu i od tog trenutka pripadaju novom stjecatelju, sukladno odredbi članka 421. st. 1. ZTD. Stoga neovisno od toga što tužiteljica u ovom predmetu potražuje dobit i to kao član društva za 2004. i 2007., kako takva dobit nije isplaćena ostalim članovima društva do trenutka sklapanja Ugovora o prijenosu poslovnog udjela, prijenosom poslovnog udjela tužiteljica je prenijela na novog stjecatelja sva članska prava i obveze, slijedom čega tužiteljica više nije aktivno legitimirana tražiti isplatu dobiti za navedene godine. Također valja napomenuti da iz samog Ugovora o prijenosu poslovnih udjela ne proizlazi da bi tužiteljica zadržala pravo na isplatu dobiti.

 

19. Slijedom navedenog valjalo je prihvatiti reviziju tuženika i preinačiti nižestupanjske presude na temelju odredbe članka 395. stavak 1. ZPP.

 

20. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. u vezi članka 155. ZPP. Tako je tuženiku određen trošak za odgovor na tužbu i sastav podneska od 10. listopada 2012. u iznosu od po 2.500.00 kn prema Tbr.8.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 148/09), za sastav podneska od 31. siječnja 2013. u iznosu od 2.500,00 kn po Tbr. 8. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 142/12, dalje u tekstu: Tarifa), za pristup ročištu 9. travnja 2013. i 18. lipnja 2013. u iznosu od po 2.500,00 kn po Tbr. 9.1., sastav žalbe od 19. srpnja 2013. u iznosu od 3.125,00 kn po Tbr. 8.1., sastav izvanredne revizije od 13. srpnja 2017. u iznosu od 1.500,00 kn po Tbr 10.6., ukupno 17.125,00 kn, s PDV-om 21.406,25 kn. Tuženiku je priznat i zatraženi trošak plaćene sudske pristojbe na odgovor na tužbu u iznosu od 754,00 kn (Tar.br. 1. st.2.), na žalbu u iznosu od 2.162,00 kn te na reviziju u iznosu od 800,00 kn (Tar.br. 3.st.1.), na temelju Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“, broj 74/95, 57/96, 137/02, 26/03, 125/11, 112/12, 157/13 i 110/15). Stoga,  obzirom je tužiteljica u cijelosti izgubila parnicu dužna je tuženiku naknaditi troškove parničnog postupka u sveukupnom iznosu od 25.122,25 kn, slijedom čega je odlučeno kao u izreci pod točkom II.

 

Zagreb, 3. studenoga 2021.